Broj: Kž 237/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. Č. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 16. siječnja 2014. broj K-13/13, ispravljene rješenjem Županijskog suda u Šibeniku od 15. svibnja 2018., u sjednici održanoj 16. svibnja 2018. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog B. Č., odvjetnika N. I.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog B. Č. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom optuženi B. Č. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja u pokušaju iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. za koje je, na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom B. Č. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 12. do 13. svibnja 2013.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženom B. Č. naloženo je platiti paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 3.000,00 kuna, u roku od mjesec dana od pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi B. Č. po branitelju, odvjetniku N. I., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da preinači prvostupanjsku presudu tako da okrivljenika oslobodi od optužbe, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pred potpuno izmijenjenim vijećem.“

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem je predložio njezino odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženika odvjetnika N. I., a u skladu s člankom 475. stavkom 4. ZKP/08.-17. u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika koji su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalba nije osnovana.

Optuženi B. Č. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08., tvrdeći da je pri izricanju presude sudjelovao sudac porotnik J. A. koji nije sudjelovao na raspravi. Međutim, iz zapisnika s rasprave od 22. studenog 2013., 13. prosinca 2013., 16. prosinca 2013., kao i iz zapisnika s rasprave od 16. siječnja 2014., nakon koje je vijeće donijelo presudu, koju je predsjednik vijeća istoga dana i objavio, proizlazi da je na raspravi i pri izricanju presude sudjelovao isti sudac porotnik I. A., samo što je, očitom pogreškom u pisanju, u uvodu pisane presude navedeno ime tog suca porotnika kao J. A.. Tu je omašku prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 462. ZKP/08., ispravio rješenjem od 15. svibnja 2018. zbog čega ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju žalitelj upire.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi B. Č. u žalbi navodi da su „razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka i činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka“, da presuda ne sadrži jasne i cjelovite razloge i da su razlozi proturječni izreci pobijane presude, zbog čega smatra da se presuda ne može ispitati.

Međutim, navodima o proturječju u iskazima oštećene E. S. i svjedoka A. P. optuženik zapravo osporava ocjenu tih dokaza i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tvrdeći da je iskaz oštećenice neistinit jer da je verziju o pokušaju silovanja oštećenici nametnuo njen momak A. P.. Stoga je na te navode odgovoreno u dijelu drugostupanjske presude koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ovdje treba navesti da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, analizirao iskaze svakog ispitanog svjedoka zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, povezujući ih ujedno i sa materijalnim dokazima koji su razgledani tijekom dokaznog postupka, pri čemu je iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih prihvaća kao vjerodostojne iskaze svjedoka oštećene E. S. i A. P. te dostatne razloge zbog kojih iskaze ostalih svjedoka ocjenjuje pristranima pa ih ni ne prihvaća.

Stoga u pobijanoj presudi nema proturječja između jasnih razloga pobijane presude, niti su ti razlozi proturječni izreci presude, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju žalbenim navodima ističe optuženi B. Č..

Zbog iznijetog, nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je nedostatnom analizom dokaza provedenih tijekom postupka, i to posebno iskaza svjedoka koje prvostupanjski sud nije prihvatio, povrijeđeno „njegovo ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava Republike Hrvatske“, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

Slijedom navedenog, pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje u žalbi ističe optuženi B. Č., niti je počinjena koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-17., pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona, optuženi B. Č. u žalbi navodi da je „pogrešna primjena materijalnog prava“ rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja „jer sud prvog stupnja (…) nije primijenio institut zablude o protupravnosti iz članka 32.“ KZ/11., odnosno jer „nije primijenio institut dragovoljnog odustanka iz 35.“ KZ/11. Izloženim žalbenim navodima optuženik ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“, jer u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje tvrdeći da je na temelju provedenih dokaza trebalo utvrditi drugačije činjenično stanje nego li je ono utvrđeno po prvostupanjskom sudu, ustrajući pri tvrdnji da je bio u zabludi u odnosu na pristanak oštećene E. S. na spolni odnos, odnosno da je s primjenom sile prestao čim je shvatio da oštećenica ne želi spolni odnos s njim, pa je i ove prigovore činjenične naravi drugostupanjski sud razmatrao u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

No, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17. te je našao da tom presudom nije na štetu optuženog B. Č. povrijeđen kazneni zakon.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik tvrdi da postoji proturječje u iskazima svjedoka oštećene E. S. i A. P. o tome koji je značaj predmetnom događaju pridala oštećenica. Optuženik, naime, tvrdi da je oštećena E. S. „cijelom događaju pristupila kao jednom manje značajnom događaju“, a da iz iskaza svjedoka A. P. proizlazi da je on inzistirao da mu oštećenica kaže što je bilo i da je u tim svojim nastojanjima bio agresivan prema njoj te da je svjedok P. oštećenoj E. S. rekao „kako on sumnja da ju je okrivljenik silovao“.

Suprotno iznijetim žalbenim navodima, oštećena E. S. je u svom iskazu navela da je, po izlasku iz WC-a, nakon predmetnog događaja, bila uznemirena, da joj je glavom prolazilo što joj se upravo dogodilo pa da je razmišljala da li bi to ispričala svom momku koji bi mogao na svadbi „napraviti neki skandal“. No, njezin momak, svjedok A. P. iskazao je da je primijetio crvenilo na njenim rukama i poderane hulahop čarape pa ju je pitao i inzistirao da mu ispriča što joj se dogodilo.

Dakle, oštećenica nije pristupila predmetnom događaju kao nečem manje značajnom, niti je ona to izjavila u svom iskazu. Štoviše, opisujući predmetni događaj oštećena E. S. je izjavila da joj je bilo užasno gadljivo dok ju je optuženik ljubio po vratu i prsima, da nakon predmetnog događaja, koji ju je strašno potresao, nije mogla spavati, da tjedan dana nije izlazila zbog straha od optuženika iako su mu bile određene mjere opreza, a da je bila dodatno zabrinuta i jer je u to vrijeme bila trudna.

Suglasno tome je stanje oštećenice nakon povratka s WC-a opisao i svjedok A. P. koji je iskazao da je primijetio da joj je rasparana desna najlonska čarapa, da je uočio da je oštećenica bila uznemirena, da je sjedila, da nije ništa govorila i da su joj se tresle ruke.

Zbog toga nema proturječja u iskazima svjedoka oštećene E. S. i A. P., kako se to pogrešno u žalbi navodi, niti je zbog proturječja između iskaza ovih svjedoka, koje je sud prihvatio kao vjerodostojne, i iskaza svjedoka S. Č., N. Č., A. D., J. M. i A. Č., dovedena u sumnju istinitost iskaza oštećenice i A. P..

Optuženi B. Č. u žalbi pogrešno interpretira iskaz oštećene E. S. kada tvrdi da je u iskazu iz istrage i u iskazu kojeg je iznijela na raspravi „uvijek jasno i bez ikakve dvojbe istakla kako do seksualnog odnosa nije došlo nakon što je okrivljenik shvatio kako ona doista ne želi s njim imati seksualni odnos“. Naime, oštećena E. S. je u istrazi, a potom dosljedno i na raspravi opisala kako je optuženi B. Č. ušao u prostor toaleta te ju je neočekivano, ne govoreći joj ništa, ugurao u prostor kabine, čemu se nije mogla oduprijeti budući da je optuženik od nje fizički jači, a i pod je bio mokar i klizav, dosljedno je iskazivala o onome što joj je optuženik rekao nakon što je zatvorio vrata kabine te kako mu je, iako zatečena njegovim ponašanjem, od početka govorila da ona to ne želi, da ima momka kojeg ne želi prevariti i da je optuženik oženjen i ima obitelj, da su njih dvoje u rodu i da sve to nema smisla. Unatoč njenom odbijanju, optuženi B. Č. počeo je otkopčavati remen i hlače, dok je oštećena ponavljala što radiš, nemoj to raditi, počeo ju je ljubiti po vratu i prsima, a ona je izmicala glavom, da bi potom optuženik, koristeći silu, oštećenu uhvatio za ruke, podigao ih iznad njene glave i držao je, tako da mu u tom položaju nije mogla pružiti otpor, počeo joj je skidati hulahop čarape i gaćice, nakon čega se ona uspjela izmaknuti i spustila se u čučanj, ruke je stisnula uz tijelo i tako se zaštitila, nakon čega je primjena sile od strane optuženika prestala, odnosno, kako oštećena navodi, optuženik se smirio.

Dakle, oštećena E. S. je od samog početka inkriminiranog događaja jasno i nedvosmisleno optuženom B. Č. dala do znanja da ne želi imati spolni odnos s njim, ali optuženik je, unatoč tome, nastavljao s primjenom sile, sve dok oštećena E. S. nije čučnula, odnosno zauzela takav položaj tijela da joj optuženik, kako ona navodi u svom iskazu, „nije mogao ništa napraviti“. Zbog toga su neosnovani navodi optuženika da kod njega „nije postojala svijest o izostanku pristanka oštećene na spolni odnos“, budući da mu je oštećena to od početka jasno – i verbalno i fizičkim otporom – davala do znanja, pa je neutemeljena i tvrdnja koja se u žalbi opetovano iznosi – da je optuženi B. Č. prestao s primjenom sile kada je shvatio da oštećena E. S. ne želi imati spolni odnos njim.

Nadalje, optuženi u žalbi osporava ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedokinje S. Č., čiji iskaz prvostupanjski sud nije prihvatio, tvrdeći da sud za takvu ocjenu vjerodostojnosti ovog bitnog dokaza sud nije dao dostatne razloge. No, prvostupanjski sud je, analizirajući iskaz svjedokinje Č., našao da je imenovana svjedokinja s jedne strane primijetila da su oštećena E. S. i njezin momak A. P. nešto razgovarali (a tome treba dodati i da je svjedokinja zamijetila da je oštećena stavila od hrane pojela svega dva ili tri zalogaja), ali da na oštećenici nije primijetila ništa neobično – ni crvenilo na rukama, ni poderane čarape, a ni uzrujanost, o čemu su suglasno i dosljedno iskazivali oštećenica i svjedok P. čije iskaze je sud prihvatio. Zbog iznijetog, a imajući na umu i da nije niti za očekivati da će sudionici svadbe pozorno tijekom cijele večeri promatrati izgled drugih uzvanika i stalno pratiti komunikaciju osoba koje sjede u njihovoj blizini, a u kojoj oni ne sudjeluju, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio da iskaz svjedokinje S. Č. ne opovrgava iskaze oštećenice i A. P., a takvu ocjenu njihovih iskaza žalbeni navodi nisu doveli u sumnju.

Optuženik nadalje u žalbi tvrdi, opisujući događaj koji se odigrao naknadno, na prostoru izvan restorana, da se predmetni događaj u WC-u nije odvijao na način kako je to utvrdio prvostupanjski sud prihvaćajući iskaze oštećene E. S. i A. P., već da su problemi „počeli nakon što je svome očigledno ljubomornom mladiću (oštećenica) trebala objasniti gdje je bila“, tvrdeći pri tom da je momak oštećene A. P. od oštećene tražio da kaže kako ju je optuženik htio silovati. Činjenica da je oštećena E. S. šutjela prilikom tog razgovora koji se odvijao između njenog momka, optuženika i njegovog oca, za žalitelja predstavlja „očigledan znak da se događaj nije zbio na način kako ga je opisala oštećena“, a budući da je pred svima udarila po licu optuženog B. Č. nakon njegovo uvredljive izjave, za žalitelja je to dokaz da oštećenoj nije bilo neugodno, niti da ju je bilo sram.

Međutim, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, neprihvatljiva je u žalbi iznesena analiza ponašanja oštećene E. S. tijekom događaja koji je uslijedio nakon njenog izlaska iz WC-a. Prije svega, oštećena E. S. je u kritično vrijeme bila u dobi od 21 godine i bila je trudna, pa je sasvim razumljivo da je pred optuženim B. Č. i njegovim ocem šutjela, iako je njezin momak inzistirao da pred njima ispriča što se zbilo u WC-u. Oštećenica je, naime, u svom iskazu navela da je imala strašan otpor već dok je o predmetnom događaju pričala svom momku A. P., jer je sve to ponovno proživljavala. Nadalje, i oštećenica i svjedok P. suglasno su u svojim iskazima naveli da je tijekom razgovora koji se odvijao izvan restorana optuženi B. Č. govorio da je sve bila njezina namjera, da je ona to tražila, da je lažljivica kao i njezina majka, da ju je pritom i vrijeđao, pa je sasvim jasno da se oštećenica i tijekom ovog događaja nastavila osjećati poniženom. Osim toga, oštećenicu je, i prema njenom iskazu, brinula mogućnost da dođe do nereda koji bi djevojci koja se udavala moglo upropastiti vjenčanje, a i iz iskaza svjedoka N. Č. proizlazi da on nije mogao vjerovati da bi njegov sin tako nešto mogao napraviti, pa je uvjeravao A. P. da nije bilo ništa i da to što P. govori nije istina. Dakle, oštećenica je tada bila suočena s više osoba koje su osporavale njene tvrdnje pa je i životno da se, kako zbog napada kojem je neposredno prije toga bila izložena, tako i zbog izbjegavanja eskalacije sukoba, nije mogla niti htjela svađati s njima. Zbog iznijetog, žaliteljeva površna analiza ponašanja oštećene E. S. ne dovodi u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tim više jer je nadasve neuvjerljivo da bi lažno optuženog B. Č. teretila oštećenica samo da umiri svog ljubomornog momka, a upravo time bi sebe izložila optužbama okoline, neugodnostima kojima su izložene žrtve tijekom sudskog postupka, pa i mogućem kaznenom progonu zbog lažnog prijavljivanja.

Nije u pravu optuženik ni kada u žalbi navodi da „nije na valjani način utvrđeno da je oštećena doista kritične prigode na sebi imala sporne hulahopke“, niti da je utvrđeno na koji način su hulahopke pukle. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećene E. S. i za tu ocjenu iznio je jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj sud, pri čemu je na temelju prihvaćenog iskaza oštećene utvrdio da je te čarape oštećena E. S. imala obučene kritične zgode i da su se čarape, za koje je prvostupanjski sud i njihovim pregledom utvrdio da su potrgane od vrha pa negdje do visine koljena, poderale dok ih je optuženik nastojao skinuti.

Zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda ne dovodi u pitanje ni tvrdnja žalitelja da, osim potrganih najlon čarapa, ne postoje nikakvi materijalni tragovi o primjeni sile, budući da su i potrgane čarape, uz vjerodostojni iskaz oštećene E. S., dostatan dokaz da je optuženi B. Č. primjenom sile nakanio izvršiti spolni odnošaj s njom.

Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je teško za vjerovati da bi žena koja se nađe u pogibelji silovanja nastojala tihim glasom odvratiti svog silovatelja od njegovog nauma, uvjeravajući ga da ne želi prevariti svog momka i da je on oženjen pa da to ne bi trebao raditi. Prije svega, nedvojbeno je da žena koja se nađe u pogibelji silovanja, u maloj kabini WC-a u kojoj nema prostora za uzmak, nego se gotovo dodiruje s osobom nastoji uporabom sile izvršiti spolni odnos s njom, osjeća strah i bespomoćnost. Oštećena E. S. je u to vrijeme bila trudna i bila je u dobi od 21 godine, ali je, usprkos osjetljivom razdoblju i mladoj životnoj dobi, razumno pokušala prvo mirnim uvjeravanjem, zatim pružanjem fizičkog otpora, a naposljetku i čučnuvši odvratiti optuženog B. Č. od ostvarenja njegovog nauma, u čemu je i uspjela, jer je, upravo zahvaljujući tome što je čučnula, onemogućila optuženika da dovrši djelo. Stoga njezina reakcija, suprotno navodima optuženika, nije bila ni nelogična, ni nevjerojatna.

Žalbeni navod da je (po žalitelju navodna) primjena sile od strane optuženog B. Č. trajala sve dok mu oštećena E. S. nije ozbiljno dala do znanja da ne želi seksualni odnos s njim je neutemeljena, jednako kao i na više mjesta ponovljena tvrdnja da tako proizlazi iz iskaza oštećenice. Naime, oštećena E. S. je, kao što je već obrazloženo, dosljedno iskazivala da je od samog početka predmetnog događaja u WC-u optuženom B. Č. jasno i nedvosmisleno davala do znanja da ne želi spolni odnos s njim, ali da je optuženik, unatoč tome, nastavljao primjenjivati silu, sve do momenta dok ona nije čučnula. Stoga nisu osnovani ni navodi o nedostatku svijesti kod optuženika o izostanku pristanka oštećene na spolni odnos, odnosno o postojanju zablude o njenom pristanku, a činjenica, koju potvrđuje i oštećenica u svom iskazu, da je rekla optuženiku da ide na WC, nikako se ne može smatrati otvorenim pozivom na intimno druženje. Čak i da je optuženik i imao razloga pogrešno shvatiti ove njezine riječi, oštećena E. S. je optuženom B. Č., čim ju je gurnuo u kabinu WC-a, jasno dala do znanja da ne želi spolni odnos s njim, no optuženik je, unatoč njenom jasnom protivljenju, ustrajao u traženju da obave spolni odnos, pri čemu je otkopčao remen i hlače, nastavio je i primjenjivati silu u cilju ostvarenja tog svog nauma, hvatajući oštećenicu za ruke, držeći je pritisnutu uza zid, počeo joj skidati hulahop čarape i gaćice, time da ga je u ostvarenju djela onemogućila sama oštećena E. S. kada je čučnula i stisnula se.

Opisane radnje, kako ih je utvrdio prvostupanjski sud prihvaćajući iskaz oštećene E. S., predstavljaju objektivni učin kaznenog djela silovanja u pokušaju iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. i nedvojbeno upućuju na zaključak da je optuženi B. Č. postupao s izravnom namjerom koja je obuhvaćala sve elemente terećenog kaznenog djela.

Stoga nema mjesta dvojbi niti u pitanju primjene sile, niti o svijesti optuženika da oštećenica ne želi spolni odnos s njim, zbog čega prvostupanjski sud opravdano nije razmatrao primjenu pravila in dubio pro reo u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08., jer glede ovih odlučnih činjenica nije bio ni u kakvoj dvojbi.

Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno time što je sud odbio provesti sudsko medicinsko vještačenje radi utvrđenja da li bi na rukama oštećene E. S. „ostale modrice“ da ju je optuženi B. Č. držao za zapešća.

Naime, okolnost je li oštećenica zadobila kakve ozljede nije odlučna činjenica, već bi mogla biti samo kontrolna činjenica koja bi mogla pridonijeti boljoj ocjeni vjerodostojnosti njenog iskaza, zbog čega se i ovom žalbenom tvrdnjom zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja utemeljenih na njenim iskazu. Međutim, općepoznato je da ne mora svako držanje za ruke dovesti do stvaranja krvnih podljeva, već da može rezultirati samo crvenilom kože koje nakon nekog vremena nestaje, a o takvim tragovima iskazali su i oštećenica i svjedok A. P., a izostanak krvnih podljeva ne dovodi u sumnju njihove iskaze u cjelini.

Dakle, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pri čemu je iznio logične, jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a svoja utvrđenja temeljio na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka, koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Žalbenim tvrdnjama pravilnost tih utvrđenja nije dovedena u sumnju, a optuženik u žalbi ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, pa nije osnovana žalba optuženog B. Č. podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.-17.

Nije u pravu optuženik kada, pobijajući presudu zbog odluke o kazni, tvrdi da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci prestroga i u nesrazmjeru s posljedicama spornog događaja „kojih jednostavno nema“, kao i da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio određene olakotne okolnosti na strani optuženog B. Č., da je neke olakotne okolnosti propustio vrednovati, a da je neke okolnosti pogrešno vrednovao kao otegotne.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i na odgovarajući je način vrednovao sve okolnosti koje, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11., utječu na vrstu i mjeru kazne, pri čemu je kao olakotne okolnosti cijenio obiteljske prilike optuženog B. Č., činjenicu da je oženjen i otac troje malodobne djece o kojoj je dužan brinuti i uzdržavati ih te njegovu dosadašnju neosuđivanost za kaznena djela. Pravilno je prvostupanjski sud arogantno ponašanje optuženog B. Č. i vrijeđanje oštećene E. S. nakon događaja cijenio kao otegotnu okolnost, budući da je takvim svojim ponašanjem optuženik, bez imalo kritičnosti prema svom ponašanju, iskazao bezobzirnost i bešćutnost prema žrtvi. I činjenica da je djelo počinjeno prilikom svadbene proslave, na kojoj su prisutni uzvanici povezani bilo rodbinski ili prijateljski pa se ne može očekivati ovakvo društveno neprihvatljivo ponašanje, jest okolnost koju je pravilno prvostupanjski sud cijenio kao otegotnu.

Stoga je, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci primjerena okolnostima djela, ličnosti počinitelja i stupnju njegove krivnje te pogodna da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – da izrazi društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućuje počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Zbog iznesenog, je budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi B. Č. pobija prvostupanjsku presudu i kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-17. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-17., žalba optuženog B. Č. odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 16. svibnja 2018.