- 1 -              Rev-x 991/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 991/2015-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz D. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika C. d.d. Z., OIB: …, i II. tuženika T. d.d., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2246/13-2 od 2. lipnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5394/99-150 od 1. kolovoza 2013., u sjednici dana 5. studenog 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

i

r j e š i o   j e

 

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2246/13-2 od 2. lipnja 2015. se odbija kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade troškove revizije.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pn-5394/99-150 od 1. kolovoza 2013. naložio je I. tuženiku C. d.d. i II. tuženiku T. d.d., Z. isplatiti tužitelju J. K. iz Z. iznos od 6.336,60 kuna sa zateznim kamatama koje teku na mjesečne iznose od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa iskazanog za mjesece veljača 1996. - srpanj 1997. pa do isplate, po stopama navedenim u presudi (toč. I. izreke).

 

Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva protiv oba tuženika i to:

 

1. zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 5.861,42 kune sa zateznim kamatama, po osnovi izgubljene zarade iz radnog odnosa za razdoblje veljača 1996. - srpanj 1997.

 

2. zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 177.052,03 kune po osnovi izgubljene izvan radnog vremena, i to za razdoblje od 25. srpnja 1991. godine do 31. ožujka 2008., zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose i po stopama navedenim u presudi,

 

3. zahtjev za solidarnu isplatu rente s naslova izgubljene zarade koju bi tužitelj ostvarivao izvan radnog vremena i to u mjesečnim iznosima od po 1.016,79 kuna počevši od 1. travnja 2008. nadalje sa zateznim kamatama na te iznose od dospjelosti do isplate po stopama navedenim u presudi (točka II. izreke).

 

Tuženicima je naloženo naknaditi solidarno tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.000.00 kuna (toč. III. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 335.050,00 kuna (toč. IV. izreke).

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžn-2246/13-2 od 2. lipnja 2015. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presuda u pobijanom dijelu pod t. II. i IV. izreke.(toč. I. izreke).

 

Tom presudom je prihvaćena žalba II. tuženika T. d.d., te je u odnosu na njega preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod t. I. i u t. III. izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu II. tuženik isplati 6.336,60 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja da mu II. tuženik solidarno s I. tuženikom naknadi parnične troškove u iznosu od 4.000,00 kn (toč. II. izreke).

 

Tako je suđeno u sporu radi naknade materijalne štete s osnove izgubljene zarade i rente s osnove izgubljene zarade. Tužitelj potražuje naknadu štete zbog tjelesne ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi dana 25. srpnja 1991., upravljajući vozilom reg. oznake …, kada je na njegovo vozilo naletjelo vozilo u vlasništvu pravnog prednika II-tuženika N. V. Z.. Tužbom se traži naknada štete od I. tuženika koji je bio osiguratelj štetnikovog vozila, te od II. tuženika koji je pravni slijednik vlasnika vozila, čiji je vozač F. J. proglašen krivim za uzrokovanje nezgode.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude u odbijajućem dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) ZPP samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih presudu nije moguće ispitati.

 

Tužitelj drži da je navedena bitna povreda odredaba postupka počinjena time:

 

- što nižestupanjski sudovi nisu dali razloge o načinu i metodologiji izračuna razlike između naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi tužitelj primao radeći kao visoko kvalificirani ili kvalificirani zidar, odnosno nije obrazložio zbog čega su kao mjerodavnu polaznu plaću uzeli njegovu plaću u vrijeme nezgode, iako je ta plaća bila niža od prosječne plaće zidara,

 

- time što su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili da tužitelj nije dokazao izgubljenu zaradu po osnovi „rada na crno“, pri čemu su pogrešno kao odlučnu činjenicu cijenili okolnost da tužitelj prije štetnog događaja nije prijavljivao nikakvu zaradu osin one koju je ostvarivao na radnom mjestu.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o tome zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu razlike plaće između naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi tužitelj primao.

 

Tužitelj je u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba postupka sadržajno ukazao na pogrešan pravni pristup u rješenju spora, a s tim u vezi i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

Međutim, eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi ne znači da postoji bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ako je unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava moguće ispitati pobijanu presudu. Nadalje, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja na naknadu štete po osnovi razlike plaće između naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi tužitelj primao radeći kao visoko kvalificirani ili kvalificirani zidar, te pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade po osnovi rada „na crno“. Sporno je također može li tužitelj ostvarivati u parnici pravo na naknadu štete od II. tuženika nakon što je nad II. tuženikom proveden i zaključen stečajni postupak u kojemu tužitelj nije prijavio predmetnu tražbinu.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99.,88/01., dalje ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05., 41/08) u odnosu na pravo na naknadu štete, te odredbe čl. 96. Stečajnog zakona (Narodne novine, broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12-dalje: SZ) u odnosu na način ostvarivanja novčane tražbine tužitelja protiv prednika II. tuženika, nad kojim je proveden stečajni postupak koji je zaključen prihvaćanjem stečajnog plana.

 

Tužitelju je do sada u više parničnih postupaka dosuđena naknada nematerijalne štete po osnovi duševnih boli zbog umanjenja životnih okolnosti, naknada štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, naknada štete po osnovi izgubljene zarade za razdoblje od 15. srpnja 1997. do 15. travnja 2009., i rente po osnovi izgubljene zarade za razdoblje od 1. travnja 2009. pa nadalje u svakomjesečnom iznosu od 2.106,75 kuna.

 

U ovoj parnici je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno:

 

- da je I. tuženik priznao pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost, te je prvostupanjski sud navedene činjenice našao nespornim i na te okolnosti nije provodio posebne dokaze,

 

-da je za štetni događaj, u kojem je stradao tužitelj, isključivo odgovoran F. J., zaposlenik pravnog prednika II. tuženika, vlasnika vozila kojim je počinjena šteta,

 

-da je tužitelj do prometne nezgode bio zaposlen na radnom mjestu zidara, a prema podacima iz osobnog kartona završio je Školu učenika u privredi i stekao zvanje „zidar“, a nije određeno iznio činjenice i predložio dokaze na okolnost da bi imao kvalifikaciju VKV zidara, niti da je kod svog tadašnjeg poslodavca obavljao poslove VKV zidara,

 

- da postoji razlika između plaće koju je tužitelj ostvarivao na radnom mjestu prije nezgode i primanja po osnovi naknade za bolovanje, pa je sud kod utvrđivanja visine izgubljene zarade prihvatio nalaz vještak kojim je izračunata izgubljena zarada u visini razlike plaće koju je tužitelj primao kod poslodavca na temelju ugovora o radu i naknade za bolovanje, odnosno u visini stvarnog gubitka zarade, a nije prihvatio varijantu izračuna gubitka zarade prema prosječnoj plaći VKV zidara, jer tužitelj nije dokazao da je imao potrebne kvalifikacije za VKV zidara.

 

- da izgubljena zarada za razdoblje od siječnja 1996. do lipnja 1997. iznosi 6.336,60 kn.

 

Stoga je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 195. st. 1. ZOO djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade u iznosu od 6.336,60 kn, i na taj iznos dosudio zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

 

Ovaj dio tužbenog zahtjeva je prihvaćen u odnosu na oba tuženika kao solidarna dužnika. Pasivna legitimacija I.tuženika nije bila sporna, a II.tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije je sud ocijenio neosnovanim, s obrazloženjem da je prednik II.tuženika vlasnik vozila kojim je uzrokovana nezgoda, a nema zapreka za tužbu jer je stečaj na II.tuženikom dovršen prihvaćanjem stečajnog plana i zaključenjem stečaja, nakon čega II.tuženik redovno posluje.

 

Za iznos koji prelazi dosuđene mjesečne iznose je tužbeni zahtjev odbijen jer tužitelj nije dokazao da je u vrijeme štetnog događaja imao kvalifikaciju VKV zidara, niti da je radio na radnom mjestu VKV zidara, pa nema pravo na razliku do visine primanja koja bi ostvario kao VKV zidar.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade koju je tužitelj (prema njegovoj tvrdnji) zarađivao radom „na crno“ prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na naknadu ukupne štete, uključivši i one koju trpi zbog nemogućnosti ostvarenja prihoda radom „nas crno“, ali tu štetu mora dokazati.

 

Polazeći od pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (7/08) održane 15. prosinca 2008. prema kojemu "U izgubljenu zaradu ne uračunava se dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa.", te Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine broj 54/01/01), prvostupanjski sud je naveo da se u izgubljenu zaradu ne uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa.

 

Tužitelj nije dokazao da je imao zaradu upravo u zatraženom iznosu, te koliko bi iznosila tako ostvarena zarada nakon plaćanja poreza i doprinosa sukladno Pravilniku o porezu na dohodak i Zakonu o porezu na dohodak. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate i naknadu štete s osnova izgubljene zarade koju bi tužitelj ostvarivao izvan radnog vremena radeći „na crno“ u razdoblju od 25. srpnja 1991. godine do 31. ožujka 2008., u ukupnom iznosu od 177.052,03 kune zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, i pravno shvaćanje na kojemu se temelji odluka o djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja prema I.tuženiku.

 

Presuda je preinačena u dosuđujućem iznosu u odnosu na II-tuženika primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP. U obrazloženju je navedeno kako tužitelj koji je imao novčanu tražbinu u trenutku otvaranja stečajnog postupka, a nije prijavio tražbinu u stečajnom postupku, nema pravo na ostvarenje tražbine.

 

Drugostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 96. Stečajnog zakona (Narodne novine, broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12-dalje: SZ) prema kojoj stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku. U ovom predmetu nije sporno da tužitelj svoje potraživanje nije prijavio u stečajnom postupku koji je otvoren Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj St-56/00 od 21. veljače 2000. Okolnost što je nakon prihvaćanja stečajnog plana i zaključenja stečaja II-tuženik nastavio poslovati ne utječe na primjenu odredaba SZ o pravnom putu ostvarenja tražbina stečajnih vjerovnika, jer pravo namirenja imaju samo vjerovnici koji su prijavili tražbinu u stečaju i koji su obuhvaćeni stečajnim planom.

 

Tužitelj je u reviziji ukazao na pogrešnu primjenu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO jer drži:

 

-da on ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade u visini razlike između prosječne plaće zidara prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku i naknade plaće za vrijeme bolovanja, odnosno da kod izračuna razlike nije mjerodavna plaća u visini koju je on primao u vrijeme štetnog događaja, nego prosječna mjesečna očekivana plaća,

 

-da je pogrešno pravno shvaćanje prema kojemu se u izgubljenu zaradu ne uračunava dio zarade koji je ostvaren radom „na crno“ uz neplaćanje poreza i doprinosa, jer je to shvaćanje suprotno shvaćanju na kojemu se temelje obrazloženja odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2841/93, Rev-2232/92 i Rev-2058/87, a tužitelj tvrdi da je dokazao gubitak zarade iskazima nepristranih svjedoka koji su iskazali da je radio i nakon radnog vremena i ostvarivao prihode,

 

-da za odluku u sporu protiv II.tuženika nije odlučna odredba čl. 96. Stečajnog zakona, zato što je u ovom slučaju stečaj zaključen, a II-tuženik je nastavio poslovanje jer je ukinut stečajni plan.

 

Pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude prihvaća i ovaj sud.

 

Tužitelju je dosuđena puna naknada štete u visini izgubljene zarade iz radnog odnosa koju je dokazao tijekom postupka, koju mu je dužan naknaditi I.tuženik.

 

Nadalje, pravilno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je za rješenje spora iz među tužitelja i II.tuženika mjerodavna odredba čl. 96. SZ, prema kojoj stečajni vjerovnici (a takav je bio i tužitelj) mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku. Stečajni postupak se provodi radi skupnog namirenja vjerovnika, a oni stečajni vjerovnici koji nisu prijavili tražbine izgubili su pravo na ostvarenje tražbine iz stečajne mase, odnosno namirenje po osnovi prihvaćenog stečajnog plana, o čemu postoji ustaljena višegodišnja praksa Vrhovnog suda RH.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revidenti se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuju na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizije je odbijen, jer tužitelj nije uspio s revizijom, pa mu tuženici nisu dužni naknaditi te troškove po odredbi čl. 154. ZPP.

 

Zagreb, 5. studenog 2020.