Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 229/2017-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv tuženika K. d.o.o. S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. V. i S. L., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. V. i S. L. iz S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1068/16-2 od 15. studenoga 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1302/06 od 20. lipnja 2016., u sjednici dana 5. studenoga 2020.
r i j e š i o j e:
I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1068/16-2 od 15. studenog 2016 u toč 3. izreke kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1302/06 od 20. lipnja 2016. u toč. II/I izreke i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 281.856,44 kune sa zateznim kamatama i odluka o parničnim troškovima u toč 4. izreke drugostupanjske odluke kojom je preinačena odluka o trošku u toč. III. prvostupanjske odluke i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude, kojom je u toč. 2. izreke odbijena žalba tuženika i potvrđen dosuđujući dio toč. I. prvostupanjske presude, se odbacuje kao nedopuštena.
III. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci o snošenju parničnih troškova,
Obrazloženje
Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-1302/06 od 20. lipnja 2016. sudio je da se ovlašćuje tužiteljica L. S., OIB: …, temeljem ove presude zatražiti i postići u zemljišnim knjigama ovog suda uknjižbu prava vlasništva 77/26946 dijela zgrade sagrađene na kat. čest. 820/1, F.-L., koji suvlasnički dio je povezan s cjelinom stana broj 22 na III. katu, a koji stan se sastoji od ulaza, pretprostora, sobe, kupaonice, WC-a, radne sobe, blagovaonice i dnevnog boravka, kuhinje, ukupne površine 67,98 m2 te kao pripatka lođe te drvarnice broj 22 u podrumu 5, ukupne površine 8,82 m2, sveukupne površine 76,80 m2 upisan u z.u. 15817, poduložak 22 (4922) k.o. S., na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika K. d.o.o. S., OIB: …, dok je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila utvrđenje da je ona isključiva vlasnica opisanog stana, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. (točka I. izreke).
Navedenom presudom odbijeni su zahtjevi tužiteljice i to:
-tužbeni zahtjev da joj tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti ukupan iznos od 281.856,44 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose navedene za mjesece od prosinca 2004. do svibnja 2012., od dospjelosti navedenih iznosa do isplate po stopama navedenim u presudi, (toč. II. 1. izreke),
-tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da su tužiteljica L. S., OIB: …, (kupac), s jedne strane, i tuženik K. d.o.o. S., OIB: …, (prodavatelj), s druge strane, sklopili ugovor o kupoprodaji stana koji čini 77/26946 dijela zgrade sagrađene na kat. čest. 820/1, F.-L., koji suvlasnički dio je povezan s cjelinom stana broj 22 na III. katu, prema sadržaju navedenom u presudi (toč. II. 2. izreke).
Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.919,80 kuna (toč. III. izreke).
Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj Gž-1068/16-2 od 15. studenog 2016. sudio je:
„1) Odbija se žalba tuženika K. d.o.o. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-1302/06 od 20. lipnja 2016. godine u toč. I. izreke, u dosuđujućem dijelu.
2) Odbija se žalba tužiteljice L. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-1302/06 od 20. lipnja 2016. godine u toč. II/2. izreke.
3) Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. II/1. izreke i nalaže tuženiku K. d.o.o. S. da tužiteljici L. S. isplati iznos od 281.856,44 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. svibnja 2016. godine, do isplate po prosječnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.“
Preinačena je i prvostupanjska odluka o parničnim troškovima u toč. III. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 9.796,75 kuna, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova (točka 4. izreke), a odbijen je i zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu (toč. 5. izreke).
Tako je suđeno u sporu radi ispunjenja obveza iz predugovora ovlaštenjem tužiteljice na uknjižbu prava vlasništva na 77/26946 dijela zgrade sagrađene na kat. čest. 820/1, F.-L., koji suvlasnički dio je povezan s cjelinom stana broj 22 na III. katu, radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te radi isplate ugovorne kazne zbog zakašnjenja u predaji stana tužiteljici (kupcu) u visini od 281.856,44 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija: toč. 1. izreke kojom je potvrđen dosuđujući dio točke I. izreke prvostupanjske presude; toč. 3. izreke kojom je preinačena prvostupanjska presuda u toč II.1. izreke i toč 4. izreke kojom je preinačena odluka o parničnim troškovima u toč III. izreke prvostupanjske presude.
Revizija je podnesena zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjevu cijelosti, a tužiteljici naloži naknaditi tuženiku parnične troškove, uključivši troškove revizije ili podredno da ukine drugostupanjsku presudu samo u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljica je odgovorila na reviziju te je predložila da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljici troškove odgovora na reviziju.
Revizija je djelomično nedopuštena.
Vijeće Vrhovnog suda RH je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo njenu dopuštenost imajući na umu da je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), koju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna; 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa; 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.
Pobijana presuda nije donesena u sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, a nije riječ ni o presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, pa je za dopuštenost revizije mjerodavan vrijednosni kriterij koji u ovom slučaju nije ispunjen u odnosu na nenovčani zahtjev.
Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, dakle u ovom slučaju iznos od 55.731,40 kuna za tri nenovčana tužbena zahtjeva (uknjižba prava vlasništva, utvrđenje prava vlasništva na stanu i utvrđenje da je sklopljen ugovor o kupoprodaji stana). Stoga vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na nenovčani zahtjev ne prelazi 200.000,00 kuna.
Zbog iznijetih razloga protiv drugostupanjske presude u toč. 1. izreke, kojom je potvrđen dio prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu toč. I. izreke, nije dopuštena redovna revizija, pa je valjalo djelomično odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. ZPP.
Revizija je dopuštena i osnovana protiv dijela drugostupanjske presude u toč. 3. izreke kojom je preinačena prvostupanjska presuda u toč II.1. izreke i tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 281.856,44 kn sa zateznim kamatama na taj iznos.
Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u odnosu na toč. 3. izreke, dakle samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom redovnom revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 190. ZPP, za koju tuženik drži da je počinjena time što je prvostupanjski sud dopustio preinačenje tužbe povećanjem novčanog tužbenog zahtjeva koji je u tužbi iznosio 55.731,40 kuna, a prema konačnoj preinaci (podnesak od 7. travnja 2016.) je iznosio 281.856,44 kune.
Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Odredbom čl. 190. ZPP je propisano da tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu (st. 1.), s time što je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (st. 2.).
U ovoj parnici je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva tako da je prema konačnoj preinaci (podnesak od 7. travnja 2016.) zatražena isplata iznosa od 281.856,44 kune, umjesto iznosa od 55.731,40 kuna, koliko je tužitelj zatražio u tužbi.
Time što je sud dopustio preinačenje tužbe nije postupio protivno odredbi čl. 190. ZPP, jer upravo prema toj odredbi sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a ovo je takav slučaj.
Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, koja prema toj odredbi postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.
Tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata 281.856,44 kune je istaknut u podnesku od 7. travnja 2016., a nakon dostave tog podneska tuženik je imao dovoljno vremena za pripremu za ročište za glavnu raspravu koje je održano 10. svibnja 2016.. Punomoćnik tuženika je pristupio na ročište i dana mu je mogućnost raspravljanja pred sudom po preinačenom novčanom tužbenom zahtjevu.
Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je između tuženika K. d.o.o. S. (kupca) i A. S. d.o.o. S. (prodavatelja) dana 16. rujna 2002. sklopljen predugovor o kupnji gore opisanog stana, u razini dovršenosti „ključ u ruke“, kojim se A. S. d.o.o. legitimirao kao nositelj prava gradnje i investitor izgradnje buduće zgrade radnog naziva F. –. L., te kojim prodaje stan K. d.o.o., s time da će kupoprodajna cijena iz čl. 3. predugovora biti plaćena kompenzacijom s investitorom i izvođačem radova P. i. d.o.o. I., da će predaja stana biti do 31. prosinca 2003., a stranke će prije čina predaje sklopiti ugovor o kupoprodaji, temeljem kojeg će kupac steći vlasništvo, a u slučaju kašnjenja investitora s predajom stana ugovoreno je plaćanje kamate u visini od 5% godišnje na do tada plaćene iznose, računajući od 1. siječnja 2004. do dana predaje,
-da je potom dana 11. kolovoza 2004. sklopljen predugovor između tuženika K. d.o.o. S. (prodavatelja) i tužiteljice L. S. (kupca), kojim tuženik prodaje tužiteljici gore opisani stan po cijeni od 104.000,00 EUR, plativoj u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan plaćanja, uz ugovoreni rok predaje stana 31. prosinca 2004., s time što će stranke prije čina predaje sklopiti ugovor o kupoprodaji, temeljem kojeg će kupac steći vlasništvo, a odredbom čl. 7. je ugovoreno da će u slučaju kašnjenja prodavatelja s predajom stana prodavatelj platiti kupcu kamate u visini od 5% godišnje na do tada plaćene iznose, računajući od 1. siječnja 2004. do dana predaje,
-da je tužiteljica u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu zaključno s danom 15. listopada 2004.,
-da je stan predan tužiteljici 3. svibnja 2012.
Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je našao da predmetni predugovor ima sve elemente ugovora o kupoprodaji koji je po svom sadržaju valjana osnova za stjecanje prava vlasništva, i koji sadrži klauzulu o ugovornoj kazni.
S obzirom na to da je tuženik prigovorio plaćanju ugovorne kazne, tvrdeći da nije odgovoran za zakašnjenje, prvostupanjski sud je ispitao osnovanost prigovora te je utvrdio:
- da tuženik nije imao nikakvog utjecaja na završetak gradnje i predaju stana, jer je u gradnji sudjelovao samo na način da je izvršio isporuku građevinskog željeza glavnom izvođaču radova P. i. d.o.o. I., što su potvrdili i zakonski zastupnik A. S. i I. J., zakonski zastupnik P. i.,
- da je do kašnjenja s gradnjom došlo radi dubokog iskopa i podzemnih voda, neplaćanja i inzistiranja investitora na gradnji zgrade u većim gabaritima, zbog čega je kasnije došlo do djelomičnog rušenja objekta, a što je građanima S. općepoznato,
-da se razlozi kašnjenja u isporuci stanova mogu pripisati isključivo investitoru, čijom krivnjom je kasnio tehnički pregled i uporabna dozvola za zgradu.
Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da odredba čl. 7. predugovora sadržajno predstavlja klauzulu o ugovornoj kazni u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO) koji se u ovom slučaju s obzirom na datum prijenosa sredstava primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO/05).
Međutim, polazeći od ocjene da se razlozi kašnjenja u isporuci stanova mogu pripisati isključivo investitoru, odnosno da tuženik nije odgovoran za kašnjenje, prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da je odredba o ugovornoj kazni u čl. 7. predugovora izgubila pravni učinak po čl. 272. st. 2. ZOO. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu ugovorne kazne.
Drugostupanjski sud je ocijenio pogrešnim pravno shvaćanje suda prvog stupnja da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz čl. 272. st. 2. ZOO, prema kojoj sporazum o ugovornoj kazni gubi pravni učinak ako je do neispunjenja ili kašnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara. Sud je naveo kako, „u situaciji kad je prodavatelj preuzeo ugovorom obvezu predaje stana do određenog datuma, tada je tu svoju obvezu trebao ispuniti ili otkazati ugovor o kupoprodaji i tužiteljici vratiti uplaćena sredstva na ime kupoprodajne cijene, koja je svoju obvezu ispunila odmah nakon zaključenja predugovora“.
Imajući na umu utvrđenje iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Milenka Galiota, (list 110-112), prema kojem ukupni iznos obračunat po osnovi ugovorne kazne na uplaćenu kupoprodajnu cijenu iznosi 281.856,44 kune za razdoblje od 31. prosinca 2004. do 3. svibnja 2012., preinačenjem presude je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu ugovorne kazne.
Prema shvaćanju ovoga suda osnovano je tuženik ukazao na pogrešno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude, a prema kojemu, u situaciji kad je prodavatelj preuzeo ugovorom obvezu predaje stana do određenog datuma, tada je tu svoju obvezu trebao ispuniti ili otkazati ugovor o kupoprodaji i tužiteljici vratiti uplaćena sredstva na ime kupoprodajne cijene.
Obvezni odnos koji se temelji na ugovoru može prestati otkazom jedne od ugovornih strana samo ako je pravo na jednostrani otkaz unaprijed ugovoreno za određene okolnosti, ili ako je to pravo propisano zakonom, bilo odredbama ZOO ili kojim posebnim zakonom.
Otkaz kao način prestanka obveznog odnosa je propisan za okončanje trajnih obveznih odnosa za slučaj kad trajanje obveznog odnosa nije određeno ( čl. 211. ZOO). Strana koja otkazuje obvezni odnos nije dužna navesti razlog otkaza, a otkaz djeluje za ubuduće. Otkazom se dakle završava ugovorni odnos sklopljen na neodređeno vrijeme, a vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje svih tražbina prema dužniku koje su dospjele prije nego što je obvezni odnos prestao otkazom.
Odredbama ZOO propisani su i neki pojedinačni slučajevi otkaza ugovora s trajnim izvršenjem obveze, kao što je otkaz ugovora o zakupu, posredovanju, nalogu, najmu, zastupanju, licenci, ortakluku (…), a posebnim propisom su u tu kategoriju uvršteni i drugi ugovori kao što je npr. otkaz ugovora o radu.
Predmetni ugovor o kupoprodaji po svojemu sadržaju nije ugovor s trajnim ispunjenjem obveze u smislu odredbe čl. 211. ZOO, pa je pogrešno pravno shvaćanje da je tuženik mogao taj ugovor jednostrano otkazati.
Ako je eventualno drugostupanjski sud omaškom upotrijebio izraz „otkaz ugovora“ umjesto „raskida ugovora“, u tom slučaju također nije pravilno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojemu je tuženik u opisanim okolnostima imao pravo jednostranog izvansudskog raskida ugovora nakon što je on pao u zakašnjenje.
Naime, ugovor se može raskinuti samo iz razloga koji su unaprijed predviđeni voljom stranaka (ugovorena raskidna klauzula), a iznimno i kada je to propisano zakonom. U ovom slučaju nitko i ne tvrdi da predugovor sadrži raskidnu klauzulu, a Zakonom o obveznim odnosima je propisano pravo strane koja nije u zakašnjenju na jednostrani izvansudski raskid zbog neispunjenja. Propisana je i mogućnost sudskog raskida ugovora zbog izmijenjenih okolnosti po tužbi jedne od ugovornih strana.
Pravo na raskid po čl. 124. ZOO ima stranka iz dvostranog ugovora za slučaj kad druga strana ne ispuni svoju obvezu. U tom slučaju stranka koja nije u zakašnjenju može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim odredbama ZOO, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu.
U ovom slučaju je riječ o situaciji kad prodavatelj nije ispunio svoju obvezu u ugovorenom roku, pa je druga strana-kupac, a ne prodavatelj, imala pravo raskinuti ugovor ili zahtijevati ispunjenje obveze.
Stoga u ovom slučaju, prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, nisu ispunjene pretpostavke niti za jednostrani otkaz ugovora niti za jednostrani raskid ugovora.
Pitanje učinka klauzule o ugovornoj kazni treba razriješiti primjenom odredbe čl. 270. do 274. ZOO.
Tužiteljica je žalbom ukazala na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu odredbe čl. 272. st. 2. ZOO, o čemu se drugostupanjski sud nije izjasnio zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješenju spora, pa nema uvjeta za preinaku drugostupanjske presude.
Stoga je valjalo rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti djelomično presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje po čl. 395. st. 2. ZPP.
Odluka o troškovima parničnog postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, pa je valjalo ukinuti i rješenje o troškovima parničnog postupka.