- 1 -              I Kž 174/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 174/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. studenog 2019. broj K-49/19, u sjednici održanoj 5. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. K., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni i odluci o sigurnosnoj mjeri te se

 

- opt. D. K. za kazneno djelo iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11. za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 11. do 12. studenog 2017.

 

- opt. D. K. izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. stavka 1. i 3. KZ/11. u trajanju koje je 4 (četiri) godine dulje od izrečene kazne zatvora, a u vrijeme zabrane upravljanja motornim vozilom se, na temelju čl. 72. st. 7. KZ/11., uračunava vrijeme privremenog oduzimanja vozačke dozvole od 12. studenog 2017. do 8. kolovoza 2018.

 

III. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. D. K. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. D. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U tu mu je kaznu, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode od 11. do 12. studenog 2017.

 

Na temelju čl. 65. i 72. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od pet godina, koja se odnosi na sve kategorije vozila, a na temelju čl. 67.a KZ/11. određeno je da ta mjera počinje teći od dana izvršnosti presude te da se u njezino trajanje ne uračunava vrijeme koje optuženik provodi na izdržavanju kazne zatvora na koju je osuđen. Također je, na temelju čl. 72. st. 7. KZ/11., u vrijeme zabrane upravljanja motornim vozilom uračunato vrijeme privremenog oduzimanja vozačke dozvole od 12. studenog 2017. do 8. kolovoza 2018.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) optuženiku je naloženo nadoknaditi trošak postupka za provedena vještačenja u iznosu od 5.760,00 kuna te paušalnu svotu od 3.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D. K. po branitelju S. P. B., odvjetniku iz Z., zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka, imovinskopravnim zahtjevima", s prijedlogom da se optuženika oslobodi od optužbe za terećeno kazneno djelo.

 

Postupajući u skladu s odredbom čl. 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 - dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik citira izričaj odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., no ne obrazlaže koji vid navedene povrede sadrži pobijana presuda i iz kojih razloga, dok Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nije našao da bi pobijana presuda sadržavala neki od nedostataka iz navedene zakonske odredbe zbog kojih se ta presuda ne bi mogla ispitati. Iz daljnjih navoda žalitelja proizlazi da je u donošenju pobijane presude počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., budući da tvrdi kako "postupak nije bio pravičan", da mu je "…povrijeđeno pravo…na procesnu ravnopravnost te pravo na kontradiktornost i javnost u postupanju i odlučivanju, a što predstavlja osnovu poštenog suđenja" te da sud "unaprijed uzima za dokazanu krivnju optuženika, zanemarujući presumpciju nevinosti".

 

Do citiranih je povreda, po stavu žalitelja, došlo jer je prvostupanjski sud "odbio sve prijedloge obrane", a izveo sve dokaze predložene od strane optužbe, te je odbio "jedini relevantni dokaz predložen po obrani", odnosno neposredno ispitivanje svjedoka G. O. Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika od 25. listopada 2018. (list 161-162 spisa), prvostupanjski je sud, u postupku koji se tada vodio pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, prihvatio prijedloge obrane za neposrednim ispitivanjem svjedoka I. R. i G. O. i provođenje novog toksikološkog vještačenja, te su navedeni svjedoci ispitani na idućoj raspravi u prisutnosti obrane (list 172-174 spisa). U daljnjem tijeku postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu, taj je sud, prihvaćajući prijedlog obrane, na raspravi ispitao vještaka toksikologa, dok su na raspravi od 21. listopada 2019., uz suglasnost stranaka pročitani zapisnici o iskazima svjedoka G. O. i I. R., te je također prihvaćanjem dokaznog prijedloga obrane, odlučeno na iduću raspravu ponovno pozvati prometnog vještaka ing. S. H., a po službenoj dužnosti i oba, ranije već ispitana svjedoka. Na raspravi 7. studenog 2019. ispitani su svjedok I. R. i vještak S. H., dok svjedok G. O. na tu raspravu nije pristupio. Obrana je pri tome navela "da i nadalje ostaje kod prijedloga da se na raspravi ispita svjedok G. O.", a sud je taj prijedlog odbio kao nevažan, obrazlažući da je okolnost koja bi se ispitivanjem tog svjedoka trebala utvrditi, već utvrđena.

 

Imajući u vidu sve navedeno, u potpunosti je netočan navod žalbe da je sud odbio sve dokazne prijedloge obrane. Također se ne može govoriti niti da je optuženiku povrijeđeno pravo na konfrontaciju odbijanjem ponovnog ispitivanja predloženog svjedoka, budući da to pravo podrazumijeva mogućnost obrane da jednom tijekom postupka ispita svjedoka optužbe, a to je obrani bilo omogućeno, nakon čega se obrana suglasila sa čitanjem iskaza tog svjedoka. Niti samom odlukom kojom je odbijeno ponovno pozvati istog svjedoka radi njegovog ispitivanja, optuženiku nije povrijeđeno pravo obrane budući da je sud dao jasno i razumno obrazloženje zbog čega taj dokazni prijedlog odbija, pa se ne radi niti o arbitrarnom postupanju suda. Prema tome, u cijelosti su neosnovani citirani žalbeni navodi kojima se upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., odnosno, da je optuženiku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

U odnosu na istaknutu povredu kaznenog zakona, optuženik navodi kako je do nje došlo jer sud nije vodio računa je li djelo za koje se progoni kazneno djelo te ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon. Ovakvi, potpuno paušalni navodi o počinjenju navedene povrede nisu osnovani, a niti je ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08., našao da bi bile ostvarene ostale povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je u trenutku prometne nesreće njemu bilo upaljeno crveno, a oštećeniku zeleno svjetlo na semaforu, pri čemu ističe zaključak prometnog vještaka ing. S. H. kako se tehničkim putem ne može utvrditi pod kojim svjetlom semafora su optuženik i oštećenik ušli u raskrižje. No, neovisno o tome što se svjetla na semaforu nisu mogla utvrditi tehničkim putem, prvostupanjski je sud svoj zaključak o toj okolnosti pravilno utemeljio na iskazima svjedoka I. R. i G. O., kao osobama nezainteresiranima za ovaj postupak, a koji su se slučajno zatekli na mjestu i u vrijeme prometne nesreće.

 

Naime, oba svjedoka su navela da je njima, neposredno prije same nesreće, na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo za njihov smjer kretanja, svjedok I. R. je naveo kako su iz smjera vozača motora dolazila i druga vozila, koja su bila ispred i iza motociklista, dok svjedok G. O. nije obraćao pažnju na promet s njegove lijeve strane, već je samo uočio motociklista koji je ulazio u raskrižje. Ovakvi iskazi svjedoka, nisu u suprotnosti s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka, kako se to tvrdi u žalbi, već upravo suprotno. Optuženik, naime, problematizira dio iskaza svjedoka I. R. o postojanju drugih vozila iz smjera motociklista, citirajući dio nalaza vještaka o tome kako je postojanje tih vozila moguće samo ako su se nalazila na relativno većoj udaljenosti ispred ili iza motociklista, jer bi u situaciji da se nalazilo kakvo vozilo u lijevoj prometnoj traci ispred motociklista, ono prvo udarilo u optuženika, a da je postojalo vozilo u desnoj prometnoj traci malo iza optuženika, ono bi naletilo na sudarena vozila. Iz ovakvog je navoda vještaka potpuno razvidno da mogućnost prolaska drugih vozila iz smjera oštećenika nikako nije isključena, već samo uvjetovana njihovim prostornim rasporedom.

 

U odnosu na iskaz svjedoka G. O., optuženik u žalbi navodi da je njegov iskaz proturječan iskazu svjedoka I. R., policijskom izvješću i nalazu vještaka, no ne konkretizira u čemu se te proturječnosti sastoje, pa takvim navodima nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda koji je iskaz svjedoka G. O. ocijenio vjerodostojnim.

 

Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno doveo u međusobnu vezu iskaze ovih svjedoka s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka, koji je naveo da su semafori tog dana radili ispravno, a u situaciji ako su bila upaljena crvena svjetla za lijevo skretanje s pozicije na raskrižju na kojoj je bio zaustavljen svjedok I. R. i ako je bilo crveno svjetlo za smjer kretanja kojim je namjeravao ići svjedok G. O., onda je zeleno svjetlo bilo upaljeno za smjer kretanja po .... aveniji gdje je motociklom prolazio ošt. G. Š. Stoga, kako je optuženik dolazio u raskrižje iz smjera kretanja svjedoka I. R. kojem je bilo upaljeno crveno svjetlo, tada je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, logično i pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik u raskrižje ušao za vrijeme dok je za njegov smjer kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo, pri čemu je oduzeo prednost ošt. G. Š. koji je u raskrižje ulazio dok je za njegov smjer kretanja bilo upaljeno zeleno svjetlo na semaforu.

 

Optuženik svojim žalbenim navodima nastoji prikazati kako je njegova verzija događaja prema kojoj je on u raskrižje ušao pod zelenim svjetlom, izvodeći manevar zaobilaženjem automobila svjedoka I. R., moguća, ističući kako vještak njegovu obranu nije isključio. No, kada se analiziraju iskazi koje je na raspravi dao vještak S. H., jasno je da on u cijelosti ostaje kod zaključaka iz svog pisanog nalaza i mišljenja, dok je na pitanja obrane odgovarao polazeći od pretpostavke da je istinita verzija događaja koju je u svojoj obrani iznio optuženik. S tog je polazišta vještak analizirao mogućnost izvođenja manevra koji je optuženik opisao, u smislu dimenzija i ubrzanja vozila, a u povezanosti s radom semafora na raskrižju, te je isključivo s tehničkog kuta gledanja vještak S. H. dozvolio optuženikovu obranu kao moguću.

 

Međutim, prvostupanjski je sud, analizom svakog dokaza posebno, kao i svih izvedenih dokaza u njihovoj ukupnosti, pravilno ocijenio optuženikovu obranu kao nevjerodostojnu pa dio iskaza vještaka o mogućnosti optuženikove verzije događaja kroz njezinu tehničku uvjetovanost, nema značaj koji mu nastoji pridati žalitelj.

 

Stoga je prvostupanjski sud opt. D. K. osnovano proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. KZ/11., dok žalbeni navodi optuženika o tome kako postoji doprinos oštećenika samom događaju budući da je isti vozio uz prekoračenje brzine i time počinio prekršaj, nemaju utjecaja na njegovu krivnju.

 

Nasuprot gore navedenom, osnovano se opt. D. K. žali zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri. Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nedovoljno je prvostupanjski sud cijenio okolnost da je optuženik neosuđivana osoba, kako kazneno, tako i prekršajno pa je predmetni događaj evidentno eksces u njegovom dosadašnjem urednom funkcioniranju. Zbog toga je, cijeneći sve okolnosti konkretnog događaja, u tom dijelu valjalo prihvatiti optuženikovu žalbu te opt. D. K. osuditi na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci, u koju mu se uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 11. do 12. studenog 2017.

 

Prvostupanjski je sud optuženiku osnovano izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom, uslijed okolnosti da je u alkoholiziranom stanju upravljao vozilom u gradskom prometu pri čemu je nedvojbeno svjestan zabranjenosti takvog postupanja, kao i mogućih posljedica. No, u konkretnom slučaju, ova sigurnosna mjera će svoju svrhu propisanu u čl. 66. KZ/11. ostvariti kroz trajanje od četiri godine dulje od izrečene kazne zatvora pa je i u tom djelu prihvaćena optuženikova žalba i presuda preinačena u odluci o sigurnosnoj mjeri.

 

Optuženik nadalje osporava i odluku o troškovima postupka tvrdeći da su ti troškovi previsoko odmjereni. Protivno tim navodima, prvostupanjski je sud pravilno odmjerio trošak postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna, s obzirom na trajanje i složenost predmetnog postupka, dok trošak provedenih vještačenja od 5.760,00 kuna odgovara iznosu koji je tijekom postupka isplaćen vještacima, pa su navedeni žalbeni navodi u cijelosti neosnovani.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 5. studenog 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.