- 1 -              Kžm 15/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 15/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. F., zbog kaznenih djela  iz čl. 190. st. 2. i 3. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 27. veljače 2020. broj Kmp-1/2019, u sjednici održanoj 5. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu optuženog D. F. i njegovog branitelja, odvjetnika D. V.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženi D. F., radnjama za koje je pod točkama 1., 2. i 3. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv zdravlja, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 3. u vezi s čl. 52. KZ/11.

 

II.              Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni na način da se optuženom D. F., zbog kaznenih djela iz čl. 190. st. 3. u vezi s čl. 52. KZ/11 i čl. 191. st. 2. u vezi s čl. 52. KZ/11, uz primjenu čl. 105. st. 2. i čl. 25. i 26. Zakona o sudovima za mladež („Narodne Novine“ broj 84/12., 143/1., 148/13., 56/15. i 126/19.; dalje: ZSM), osuđuje na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te mu se, temeljem čl. 56. KZ/11, izriče uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako on u vremenu  provjeravanja od 3 (tri ) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, temeljem čl. 77. st. 1. KZ/11 i čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08) utvrđuje da novčani iznos od 8.300,00  (osam tisuća tristo) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. F. ostvario kaznenim djelom iz čl. 190. st. 3. u vezi s čl. 52. KZ/11 te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom D. F. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 8.300,00 (osam tisuća tristo) kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

IV.              U ostalom dijelu, žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. D. F. i to: pod toč. 1. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11, pod toč. 2. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11, pod toč. 3. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u vezi čl. 52. KZ/11, a pod toč. 4. zbog kaznenog djela iz čl. 191. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 pa mu je, primjenom čl. 105. st. 1. u vezi čl. 28. st. 1. i 2. ZSM-a, izrečen pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora tako da optuženiku može biti naknadno izrečen maloljetnički zatvor ako za vrijeme od tri godine počini novo kazneno djelo.

 

              Temeljem čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 u vezi čl. 77. st. 1. KZ/11, od optuženika je oduzeta imovinska korist protupravno stečena kaznenim djelima u ukupnom iznosu od 8.050,00 kn, koji iznos je optuženik dužan naknaditi u državni proračun u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Temeljem čl. 190. st. 8. KZ/11, od optuženika je oduzeta droga marihuana u količini od 49,57 g koja će se uništiti.

 

Temeljem čl. 79. st. 2. KZ/11, od optuženika je oduzeta digitalna vaga pobliže opisana u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj ... od 27. siječnja 2018.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženik je obavezan na plaćanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2 toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 1.000,00 kn te je dužan snositi trošak nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08, o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku za svako pojedino kazneno djelo utvrde strože kazne zatvora te ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u primjerenom vremenskom trajanju, a također i da se od optuženika oduzme protupravno stečena imovinska korist u ukupnom iznosu od 8.300,00 kn te ga se obaveže na plaćanje svih troškova kaznenog postupka.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po svom branitelju D. V., odvjetniku iz B., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je optuženik osobno uz branitelja D. V. koji je izložio navode odgovora na žalbu. Iako uredno obaviješten, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

 

Prije svega, ispitivanjem pobijane presude u povodu podnesene žalbe, a po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, uočena je povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 na štetu optuženika.

 

Naime, kaznenim djelima činjenično opisanim pod toč. 1. i 3. izreke prvostupanjske presude, optuženik je proglašen krivim jer je u periodu od studenog 2017. do kraja siječnja 2018. u više navrata prodavao drogu marihuanu, time da su u četiri slučaja kupci droge bila djeca tj. osobe mlađe od 18 godina (toč. 1. izreke), a u ostalim slučajevima punoljetne osobe (toč. 3. izreke). U okviru tako naznačenog kriminalnog perioda optuženik je, pod toč. 2. izreke pobijane presude, proglašen krivim i da je u svojoj obiteljskoj kući držao drogu marihuanu radi daljnje prodaje koja je 28. siječnja 2018. kod njega pronađena i oduzeta u ukupnoj količini od 49,57 g.

 

Prvostupanjski sud prihvaća navode optužnice i ocjenjuje da se ovdje radi o tri zasebna kaznena djela počinjena u realnom stjecaju, pri čemu zanemaruje da je optuženik, pojedinim radnjama, ostvarivao modalitete istovrsnog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi iz čl. 190. st. 2. i 3. KZ/11. Naime, neovisno o tome radi li se o radnjama prodaje droge maloljetnim ili punoljetnim osobama, kao i držanja te droge radi prodaje, optuženik evidentno postupa u okvirima iste namjere, a pojedine su radnje u prirodnom smislu blisko vremenski i prostorno povezane tako da i u pravnom smislu čine jedinstvenu cjelinu.

 

Stoga je, u odnosu na ukupnu kriminalnu djelatnost optuženika pod toč. 1, 2 i 3 izreke pobijane presude, osnovano primijeniti institut produljenog kaznenog djela iz čl. 52. st. 1. KZ/11 time da takvo kazneno djelo, sukladno čl. 52. st. 3. KZ/11, treba pravno označiti prema najtežem djelu i to onom iz čl. 190. st. 3. KZ/11.

 

Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava, optuženika je, umjesto za stjecaj tri kaznena djela, potrebno osuditi za jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 190. st. 3. u vezi čl. 52. st. 1. KZ/11, čime je, po službenoj dužnosti, otklonjena uočena povreda zakona na optuženikovu štetu.

 

Stoga je u pravnoj oznaci djela trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu, na način učinjen ad/ I. izreke ove presude.

 

Nadalje, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana.

 

Naime, nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže da se optuženiku, za svako pojedino kazneno djelo, utvrde kazne zatvora i osudi ga se na jedinstvenu kaznu zatvora u primjerenom trajanju. Obrazlažući takvo stajalište, državni odvjetnik ukazuje da se radi o velikom broju pojedinačnih prodaja droge većem broju osoba, od čega četvero maloljetnika, kao i da je davanjem droge na uživanje iz čl. 191. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je pod toč. 4. izreke pobijane presude proglašen krivim, također obuhvaćen veći broj mladih osoba. Navedene okolnosti, prema stajalištu žalbe, ukazuju na dugotrajno i uporno kriminalno postupanje optuženika koje otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio.

 

Međutim, ovi navodi žalbe državnog odvjetnika nisu prihvatljivi. Prije svega, optuženik je u vrijeme događaja bio mlađa punoljetna osoba i ovo mu je prvi sukob sa zakonom. S obzirom da je uspješno završio srednjoškolsko obrazovanje te se zaposlio, a imajući u vidu njegove teške obiteljske prilike i odrastanje bez majke, stručne osobe Centra za socijalnu skrb B. predložile su prvostupanjskom sudu primjenu maloljetničkog prava i izricanje pridržaja kazne maloljetničkog zatvora.

 

Prvostupanjski je sud takvo mišljenje stručnih osoba s pravom prihvatio jer je optuženik u potpunosti priznao učin kaznenog djela te izrazio iskreno žaljenje i namjeru da vrati protupravno stečenu imovinsku korist. Stoga, već u vrijeme presuđenja, nije bilo potrebe za izricanjem kazne maloljetničkog zatvora, a sada niti kazne zatvora.

 

Brojnost kriminalnih radnji tzv. "mravlje prodaje" droge, na što upire žalitelj, iako velika, relativizirana je činjenicom da su kupci droge uglavnom bili prijatelji i poznanici optuženika s kojima je inače zajedno uživao drogu marihuanu, a s tim u vezi niti stečena imovinska korist kaznenim djelom nije naročita.

 

Međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava, optuženik sada odgovara za manji broj kaznenih djela (iako istu kriminalnu količinu radnji), a u međuvremenu je navršio 23 godine života pa se prema njemu primjenjuje opće kazneno pravo, uz ograde navedene u čl. 105. st. 2. ZSM-a. S obzirom da je, kako u vrijeme presuđenja, tako i sada, već i sama prijetnja kaznom dostatna da ostvari zakonom predviđene svrhe, trebalo je optuženiku, umjesto pridržaja izricanja kazne maloljetničkog zatvora, izreći uvjetnu osudu, ali u granicama propisanim u čl. 25. ZSM-a, a za stjecaj kaznenih djela prema čl. 26. st. 1. ZSM-a.

 

Stoga, dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, nije bilo opravdanja optuženiku izreći kaznu zatvora, a još manje utvrditi pojedinačne kazne za svako kazneno djelo jer je to u suprotnosti s čl. 26. st. 1. ZSM-a. Suprotno tvrdnji žalbe, optuženiku je u okviru primijenjene uvjetne osude, trebalo izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine s rokom kušnje od tri godine. Ovako izrečena kazna veći naglasak stavlja na pružanje šanse mladom optuženiku da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja i uskladi svoje buduće ponašanje s očekivanjima društva, a ujedno će se time upozoriti i drugi građani na štetnost činjenja sličnih kaznenih djela.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada pobija visinu utvrđene imovinske koristi koju je optuženik pribavio počinjenjem kaznenog djela. Pravilnim matematičkim zbrojem vrijednosti koju je optuženik stekao svakom pojedinom radnjom prodaje droge djelima pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude (sada jedno produljeno kazneno djelo), dolazi se do iznosa od 8.300,00 kn, a ne 8.050,00 kn, kako pogrešno računa prvostupanjski sud.

 

Budući da nitko ne smije zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, to je, sukladno čl. 77. st. 1. KZ/11 u vezi čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08, od optuženika trebalo oduzeti iznos od 8.300,00 kn, na način učinjen ad/ III. izreke ove presude.

 

Nasuprot tome, nije u pravu državni odvjetnik da optuženika treba obavezati na snašanje ukupnih troškova kaznenog postupka. Prvostupanjski je sud, u skladu s odredbom čl. 148. st. 6. ZKP/08, odlučio optuženika obvezati na djelomično plaćanje troškova i to onih iz čl. 145. st. 2. toč. 6. i 7. ZKP/08, imajući pri tom u vidu njegove slabije imovinske prilike, kao i okolnost da on i otac zajednički snose troškove školovanja mlađeg brata. Stoga je opravdano odlučiti da troškovi toksikološkog vještačenja, na koje žalba upire, padaju na teret proračuna.

 

Kako je time žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana, a ispitivanjem pobijane presude, osim već uočene povrede kaznenog zakona, ovaj žalbeni sud nije našao drugih povreda na koje, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 5. studenog 2020.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.