- 1 -              Kžm 26/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 26/2020-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. S., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. lipnja 2020. broj Kmp-1/2020., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženog G. S., odvjetnika P. D.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba optuženog G. S. odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi G. S. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavaka 1. i 2. KZ/11., za koje je, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koja mu je kazna, temeljem članka 57. KZ/11., uz određivanje zaštitnog nadzora po članku 64. KZ/11., djelomično uvjetovana na način da se od izrečene kazne izvršava šest mjeseci kazne zatvora, a dio kazne u trajanju od jedne godine neće biti izvršen ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine, nakon izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne, ne počini novo kazneno djelo.

 

Istovremeno je optuženiku, na temelju članka 62. stavka 2. točke 2. KZ/11., izrečena posebna obveza zaposlenja koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ili razini obrazovanja, osposobljenosti i stvarnim mogućnostima obavljanja radnih zadataka, koje mu savjetuje i omogući nadležno tijelo za probaciju, a koju posebnu obvezu mora izvršavati tijekom tri godine. Ujedno, sukladno članka 58. stavka 5. KZ/11., optuženik je upozoren na posljedice nepostupanja po izrečenoj mu posebnoj obvezi, odnosno ustrajnog izbjegavanja provođenja određenog mu zaštitnog nadzora.

 

Nadalje, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 557. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), od optuženika je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu 7.450,00 kuna, koji mu je iznos naloženo uplatiti u korist državnog proračuna u roku 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

              Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode po uhićenju te u istražnom zatvoru od 13. studenog 2019. do 30. ožujka 2020.

 

Konačno, o trošku je riješeno sukladno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP/08. na način da je optuženik u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. ZKP/08.

 

Protiv te presude žali se optuženi G. S. po branitelju P. D., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da optuženiku „utvrdi djelomično uvjetnu osudu uz kraću utvrđenu kaznu zatvora s kraćim rokom provjeravanja“. Žalbom je ujedno zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbu optuženika.

 

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u zakonom predviđenom roku ovom sudu vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj optuženika, odvjetnik P. D., koji je izložio navode podnesene žalbe. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske kao i optuženi G. S. nisu pristupili sjednici pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njegovoj nenazočnosti.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

U prvom redu valja naglasiti da je optuženi G. S., očitujući se o osnovanosti optužbe, priznao počinjenje terećenog kaznenog djela osporivši, pri tome, samo visinu iznosa otuđenog novca. Upravo u tom dijelu optuženik pobija prvostupanjsku presudu, smatrajući da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer da tijekom postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je optuženi G. S. inkriminirane zgode iz trgovine – kioska „T. P.“ otuđio i protupravno prisvojio upravo iznos od 7.450,00 kuna.

 

Nasuprot navedenom, potpuno osnovano prvostupanjski sud svoj zaključak o ovoj činjenici temelji na iskazima ispitanih svjedoka i to vlasnika trgovine R. B. te inkriminiranom događaju prisutne djelatnice S. J., sve povezano s pisanom izjavom - odštetnim zahtjevom trgovačkog društva u čijem je vlasništvu oštećena trgovina (list 8 spisa) te pregledom prometa trgovine od 4. studenog 2019. (listovi 219 – 224 spisa), naknadno pribavljenim u spis predmeta na zahtjev obrane. Naime, iz iskaza ovih svjedoka, koji se u trenutku ispitivanja na raspravi više nisu mogli sjetiti točnog iznosa otuđenog novca, jasno proizlazi da je optuženik inkriminirane zgode otuđio, osim kovanica, sav novac iz blagajne, dakle cjelokupni jutarnji promet te još i 2.000,00 kuna pologa, pri čemu je za dodati da nakon događaja S. J. u svojoj smjeni više nije radila, slijedom čega iznos evidentiran u pregledu prometa pod njezinim imenom predstavlja iznos koji je, uz polog, taj dan bio u blagajni. Iz spomenutog pregleda prometa od inkriminiranog dana, nadalje, proizlazi da je za vrijeme smjene djelatnice S. J., žrtve kaznenog djela razbojništva za koje je optuženik proglašen krivim, ostvaren promet od 6.259,99 kuna, u koji iznos, već prema iskazu svjedoka, ali i samog pregleda prometa, ne ulazi iznos pologa od 2.000,00 kuna.

 

Slijedom izloženih dokaza, potpuno osnovano prvostupanjski sud utvrđuje činjenicu ukupnog iznosa novca koji je optuženik inkriminirane zgode otuđio, a pri tome valjano otklanja obranu optuženika prema kojoj mu je djelatnica S. J. predala samo jednu novčanicu od 20,00 kuna. Naime, osim što je obrana optuženika u cijelosti suprotna iskazu svjedokinje S. J., kao i posrednog svjedoka R. B. kojeg je spomenuta svjedokinja odmah po događaju o svemu obavijestila, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje neživotnom tvrdnju optuženika da bi se, prijeteći oštećenici s velikim nožem, zadovoljio tako malim iznosom novca. Uostalom, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potpuno je neživotan i neuvjerljiv navod obrane optuženika prema kojem se on sjeća točnog iznosa novca koji mu je uz prijetnju nožem djelatnica trgovine predala, dok se s druge strane, uslijed činjenice da je bio pod jakim utjecajem tableta i droge, ne sjeća je li što govorio prodavačici niti od kud mu uopće taj nož. 

 

Stoga, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje glede iznosa otuđenog novca pogrešno utvrđeno, sve neovisno odgovara li, matematički, zbroj prometa (iz pregleda za dan 4. studeni 2019.) i iznosa pologa, konačno utvrđenom iznosu protupravno stečene koristi, kako to neosnovano ističe žalitelj. Naime, prvostupanjski se sud valjano i osnovano rukovodio navodima optužnice utemeljenim na izjavi vlasnika trgovine o iznosu otuđenog novca, jer bi u protivnom, zbrajanjem iznosa iz pregleda prometa i pologa (6.259,99 + 2.000,00) optuženika stavio u teži položaj od onog naznačenog u činjeničnom supstratu optužnice, čime bi prekoračio svoje ovlasti.

 

Konačno, optuženik žalbom ističe da se vještačenjem snimke nadzorne kamere trgovine i to „izoštravanjem pojedinačnih frame-ova možda moglo ustanoviti da li okrivljenik uzima jednu novčanicu ili veći svežanj“, čime zapravo neosnovano aludira na nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na ovaj navod za istaknuti je, u prvom redu, da obrana nakon pregleda ove snimke nije stavljala primjedbe na zapisnički konstatirana utvrđenja suda pa tako ni na navod da na snimci nisu vidljive novčanice koje optuženik od prodavačice uzima, dok je, nadalje, prijedlog obrane za provođenjem vještačenja snimke događaja u dokaznom postupku izostao.

 

Slijedom toga, navodima žalbe nisu s uspjehom dovedeni u dvojbu činjenični zaključci prvostupanjskog suda koji je, nakon savjesne ocjene ukupne dokazne građe, opravdano utvrdio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. kojom prilikom da je protupravno prisvojio upravo onaj iznos novca koji je potom, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 557. ZKP/08., u cijelosti osnovano i oduzet, zbog čega žalba optuženog G. S. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik smatra da je, na temelju pravilno utvrđenih osobito olakotnih okolnosti, uz izostanak otegotnih, prvostupanjski sud trebao optuženog G. S. kazniti još blažom kaznom, odnosno „utvrditi kaznu zatvora u kraćem trajanju s kraćim rokom provjeravanja“.

 

Nasuprot tim žalbenim navodima, razmotrivši sve po prvostupanjskom sudu utvrđene okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne, kao i navode žalbe optuženika, ovaj sud nalazi da je ublažena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, koja je, uz primjenu zaštitnog nadzora, djelomično uvjetovana na način da se od iste izvršava šest mjeseci, dok se jedna godina neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo te uz posebnu obvezu iz članka 62. stavka 2. točke 2. KZ/11., u cijelosti adekvatna težini konkretnog kaznenog djela, okolnostima njegovog počinjenja te ličnosti optuženika.

 

Naime, optuženik je djelo počinio kao mlađi punoljetnik u dobi od devetnaest godina, prethodno odrastavši, prema sociopedagoškoj anamnezi Centra za socijalnu skrb, u necjelovitoj obitelji pod otežanim okolnostima uslijed kojih je bio žrtva traumatičnih iskustava. Navedeno, dijelom, objašnjava činjenicu da je ranije, zbog zlouporabe droga, bio prekršajno osuđivan, dok je, uslijed štetne uporabe psihoaktivnih tvari povezano s njegovim crtama ličnosti (dissocijalan poremećaj ličnosti), tempore criminis bio smanjeno ubrojiv. Međutim, prema izvodu iz kaznene evidencije optuženik je neosuđivana osoba, a djelo, uz osporavanje visine otuđenog iznosa, priznaje, iz čega osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik prihvatio svoju odgovornost za učinjeno i posljedice svog postupka, u odnosu na koje je izrazio žaljenje.

 

Stoga, sagledavajući sve izložene okolnosti, osobito činjenicu doista mlade životne dobi optuženika, njegovu neosuđivanost, okolnost da djelo priznaje, a vodeći računa i o okolnostima počinjenog djela, osnovano prvostupanjski sud, primjenom odredaba o ublažavanju, optuženika za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. osuđuje kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dakle gotovo najviše moguće ublaženom kaznom koju je za ovo djelo mogao izreći. U tom smislu neosnovan je navod žalbe kojim optuženik ističe da je pravilnom ocjenom svih valjano utvrđenih okolnosti optuženiku trebalo izreći još blažu kaznu zatvora u kraćem trajanju.

 

Jednako tako, nije u pravu žalitelj kada osporava duljinu roka provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne zatvora, smatrajući da je vrijeme od četiri godine predugo određeno. Naime, vodeći računa o svrsi kažnjavanja te potrebi individualizacije kazne u odnosu na osobu optuženog G. S., a imajući u vidu kod njega prisutnu štetnu uporabu psihoaktivnih tvari i izvješće Centra za socijalnu skrb sukladno kojem je on ranije bio teže odgojno dostupan, i ovaj žalbeni sud nalazi da je na konkretnog optuženika, upravo ovakvim rokom kušnje, dakle kroz duže vrijeme, potrebno poticajno djelovati kako u budućnosti ne bi činio kaznena djela i lakše se uključio u društvo čije je pozitivne propise dužan poštivati, a sve uz pomoć i nadzor tijela za probaciju te uz izvršenje posebne obveze zapošljavanja. Stoga, po prvostupanjskom sudu odmjerena te djelomično uvjetovana kazna, uz primjenu zaštitnog nadzora i posebne obveze zapošljavanja optuženika, sve kroz duže vremensko razdoblje, pravedna je i nužna da bi se njome ostvarile sve zakonom predviđene svrhe, zbog čega žalba optuženog G. S. zbog odluke o kazni nije osnovana.

 

Budući da, slijedom izloženog, navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 5. studenog 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.