- 1 -              I Kž-Us 102/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 102/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice D. S. kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 333. st. 3. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi opt. J. P. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 2. ožujka 2020. broj Kv I-Us-15/20 (K-Us-45/16), u sjednici održanoj 5. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Odbija se žaba opt. J. P. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 557.e st. 3. u vezi sa st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), pod toč. I. produljena je privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi zabranom opt. J. P. da otuđi i optereti

 

- nekretninu upisanu u zemljišnu knjigu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. 10108 (E-3 i E-6) k.o. Š., koja se sastoji od 4/100 dijela zk.č.br. 315/5 stambena zgrada br. 4B i dvorište, P., ukupne površine 600 m², povezano s vlasništvom garaže u prizemlju površine 15,23 čm označena slovom i brojkom G3 (E-3) te 32/100 dijela zk.č.br. 315/5 stambena zgrada br. 4B i dvorište P., ukupne površine 600 m², povezano s vlasništvom četverosobnog stana na 1. katu površine 121,89 čm s pripadajućim parkiralištem u prizemlju površine 3,13 čm (oznake pm2), odnosno, ukupne površine 125,02 čm označeno slovom C (E-6), te

 

- zabranom V. P. da otuđi i optereti nekretnine upisane u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Puli-Pola, zemljišnoknjižnog odjela L., katastarska općina P., koje se sastoje od zk.č.br. 782/5 pašnjak površine 441 m² (zk.ul.br. 1251) te zk.č.br. 782/13 kuća i dvorište površine 403 m² i zk.č.br. 782/14 pašnjak površine 109 m² (zk.ul.br. 1228)

 

- nalogom R. A. d.d. da V. P. ili trećoj osobi na temelju punomoći ili naloga V. P., uskrati s nenamjenskog oročenog depozita računa broj 028-30-472040 otvorenog kod R. A. d.d., isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na predmetnom računu,

 

- nalogom E. d.d. da V. P. ili trećoj osobi na temelju punomoći ili naloga V. P., uskrati s deviznog računa broj 7702389731 otvorenog kod E. d.d., isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na predmetnom računu.

 

Pod toč. II. na temelju čl. 557.e st. 2. ZKP/08. određeno je da navedene privremene mjere mogu trajati najdulje šezdeset dana do dana dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio opt. J. P. po braniteljici, odvjetnici L. P., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se privremene mjere ukinu.

 

Spis je, sukladno čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjski je sud pravilno i na zakonu osnovano produljio u izreci rješenja pobliže opisane privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi budući da su za to bile ispunjene sve zakonske pretpostavke.

 

Žalitelj smatra da se pobijano rješenje ne može ispitati jer nema razloga o svojstvu V. P. kao povezane osobe kojoj je blokirana imovina, upirući time na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Međutim, iz sadržaja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio navode USKOK-a iz prijedloga za produljenjem privremenih mjera, koji su u rješenju citirani i kojima se opisuje svojstvo V. P. kao povezane osobe, kao i razlozi zbog kojih se privremene mjere u odnosu na nju produljuju. Osim toga, radi se o navodu koji je žalitelj već ranije u postupku isticao i na koji mu je podrobno odgovoreno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. veljače 2019. broj I Kž-Us-6/2019.

 

Protivno navodima žalitelja, okolnost da su privremene produljene izvan roka propisanog u čl. 557.e st. 3. ZKP/08. ne dovodi u pitanje zakonitost tog rješenja, budući da se radi o roku instruktivne prirode. Unatoč tome, prvostupanjski bi sud trebao voditi računa da se drži propisanih zakonskih rokova kada se odlučuje o mjerama kojima se okrivljenicima i drugim osobama nameću određena ograničenja.

 

Žalitelj nadalje smatra da mu je povrijeđeno pravo obrane te "zakonska, Ustavna i Konvencijska određenja koja jamče pravičnost postupka"  time što on niti njegova braniteljica nisu bili pozvani na sjednicu izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o produljenju privremenih mjera, dok je od o tome od USKOK-a zatraženo očitovanje koje obrani nije dostavljeno. Suprotno tim navodima, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci o utvrđivanju prava ili obaveza, a kojoj bi trebao prethoditi kontradiktorni postupak, kao i na to da se radi o odluci koju sud treba donijeti po službenoj dužnosti (čl. 557.e st. 3. ZKP/08.), pa i prije nego što se protivniku osiguranja omogući da se očituje o prijedlogu predlagatelja (čl. 557.b st. 2. ZKP/08.), to se ne može govoriti da je prvostupanjski sud u donošenju pobijanog rješenja počinio navedene povrede na štetu žalitelja.

 

U konkretnom slučaju donesena je nepravomoćna presuda kojom je opt. J. P. oslobođen od optužbe i odbijen je prijedlog državnog odvjetnika da se od njega oduzme imovinska korist, no, suprotno navodima žalbe, nisu se stekli uvjeti da se samo zbog te okolnosti ukinu određene privremene mjere niti da je opasnost zbog kojih su te mjere određena prestala postojati. Naime, osnovana sumnja da je optuženik počinio terećena kaznena djela i sebi pribavio protupravnu imovinsku korist i nadalje postoji, a ujedno postoji i opasnost iz čl. 557.b ZKP/08. da tražbina Republike Hrvatske neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

 

Nije u pravu žalitelj kada uspoređuje ukidanje istražnog zatvora u slučaju donošenja oslobađajuće presude s predmetnom situacijom, tvrdeći da se radi o "učincima prvostupanjske presude koji se moraju i mogu primijeniti na isti način uvijek kada je riječ o zadiranju u temeljna ljudska prava". Naime, ukidanje istražnog zatvora kod izricanja oslobađajuće presude izričito je propisano zakonom (čl. 125. st. 1. toč. 6. ZKP/08.), dok takve odredbe u odnosu na privremene mjere osiguranja imovinske koristi nema. Osim toga, kod istražnog se zatvora radi o najinvazivnijem uplitanju države u prava i slobode pojedinca (oduzimanje osobne slobode), dok se kod privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi radi o privremenoj i ograničenoj zabrani raspolaganja imovinom, pri čemu razmjernost takvog ograničenja mora biti posebno obrazložena. Stoga niti s aspekta zadiranja u temeljna ljudska prava ne postoji osnova za analognu primjenu odredbe o ukidanju istražnog zatvora kod donošenja oslobađajuće presude u konkretnom slučaju.

 

U pobijanom je rješenju prvostupanjski je sud proveo odgovarajuću procjenu razmjernosti opterećene imovine optuženika i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, u skladu sa zahtjevom pravične ravnoteže sadržanom u st. 2. čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.) utvrdivši da je vrijednost opterećene imovine manja od vrijednosti terećene imovinske koristi, što optuženik u žalbi ne osporava.

 

U odnosu na trajanje određenih privremenih mjera, pravilno se prvostupanjski sud u izreci pobijanog rješenja pozvao na čl. 557.e st. 2. ZKP/08., pri čemu je pogrešno tumačenje žalitelja da se ta odredba odnosi samo na osuđujuću presudu.

 

Stoga je daljnje produljenje određenih privremenih mjera i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda i nadalje nužno te razmjerno svome cilju i svrsi.

 

Slijedom navedenog, budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 5. studenog 2020.