1              Poslovni broj: Gž-1690/2020-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj:Gž-1690/2020-3

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B. pok. M. iz K. N., zastupanog po punomoćniku Z. S., odvjetniku u T., protiv tuženika P. S. M. S., zastupanog po punomoćnici Z. M., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv
presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-746/2009 od 28. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2020.

 

 

r i j e š i o j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-746/2009 od 28. lipnja 2012. u točki I/I izreke kojom je traženo utvrđenje da je tužitelj zaštićeni najmoprimac na stanu površine cca 60 m² koji se nalazi na zapadnoj strani prizemlja zgrade sagrađene na čest. zem. 130/17 upisane u Z.U. 892 k.o. K. N., anagrafske oznake K. N., ..., a koji se stan sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika i nužnika te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom utvrđeno da je tužitelj zaštićeni najmoprimac na stanu
površine cca 60 m² koji se nalazi na zapadnoj strani prizemlja zgrade sagrađene na čest. zem.
130/17 upisane u Z.U. 892 k.o. K. N., anagrafske oznake K. N., ..., a koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika i nužnika (točka I/I izreke). Ujedno je donesena i presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu navedenog stana sa zaštićenom najamninom između najmodavca S. S. M. S. zastupanog po P. S. M. S. i najmoprimca R. B. (točka I/II). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku isplatiti trošak tužitelju u iznosu od 8.637,50 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih
razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP)s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Na početku valja istaći da je o žalbi protiv prvostupanjske ovaj sud već odlučio presudom i rješenjem broj Gžnaj-13/13 od 16. lipnja 2014. Spomenutom je presudom preinačena prvostupanjska presuda u točki I/I izreke i u tom je dijelu tužitelj utvrđen zaštićenim najmoprimcem na stanu površine 60 m² koji se nalazi na zapadnoj strani prizemlja zgrade sagrađene na čest. zem. 130/17 upisane u Z.U. 892 k.o. K. N., anagrafske oznake K. N., a koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika i nužnika. Drugostupanjskim je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u točkama I/II i u točki III te je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju o kojoj je odlučio Vrhovni sud RH rješenjem Rev-1021/2015-2 od 15. rujna 2020. na način da je reviziju prihvatio i ukinuo presudu ovog suda Gžnaj-13/13 od 16. lipnja 2014. te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

 

Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on zaštićeni najmoprimac na stanu površine 60 m² na zapadnoj strani prizemlja zgrade izgrađene na čest. zem. 130/17 upisane u Z.U. 892 k.o. K. N., a koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika i nužnika.

 

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljev sada pokojni otac M. B. početkom pedesetih godina prošlog stoljeća uselio u predmetni stan sa svojom obitelji koju su tada činili supruga i troje djece uključujući i tužitelja koji od tada živi u stanu neprekidno,

- da je prednik tužitelja u predmetni stan primljen na stanovanje sa svojom obitelji na temelju usmenog odobrenja tuženika zato što je bio siromašan,

- da su pravila kuće bila takva da se od prednika tužitelja ne traži ništa u pogledu plaćanja sve dok se "ne podigne na noge",

- da tužiteljev prednik kao ni sam tužitelj nisu plaćali račune za predmetni stan,

- da stranke nisu sklopile pisani ugovor o najmu stana,

- da je otac tužitelja umro 1995.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev na temelju ovako utvrđeno činjeničnog stanja zato što je ocijenio da tužiteljev otac pokojni M. B. nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa da stoga njegov slijednik odnosno tužitelj nije mogao ex lege steći status zaštićenog najmoprimca. Pritom je sud ocijenio da rješenje o određivanju stanarine Odjela za stambene poslove SO S. od 30. prosinca 1965. u kojem je prednik tužitelja naveden kao nositelj stanarskog prava nije relevantan pokazatelj stjecanja stanarskog prava, a također ocjenjuje da iz samog sadržaja rješenja ne proizlazi da bi se to rješenje upravo odnosilo na predmetni stan.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 394.a ZPP-a, a imajući na umu i razvoj sudske prakse o spornim pravnim pitanjima nakon donošenja ranije drugostupanjske odluke i ranije, žalbeni sud za sada ocjenjuje neprihvatljivim zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužiteljev otac nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a s tim u vezi i status zaštićenog najmoprimca.

 

Naime, u ovom stadiju postupka nije upitno da je prednik tužitelja u predmetnom stanu stanovao od pedesetih godina prošlog stoljeća sa svojom obitelji u koju spada i tužitelj, kao ni da tužitelj od tada stanuje u istom stanu. Prednik je tužitelja imao valjanu osnovu za korištenje stana u vidu dogovora s tuženikom, a na njegovo ime su dolazila i rješenja o komunalnoj naknadi i to na adresu na kojoj se nalazi predmetni stan. Određene uplatnice za komunalnu naknadu prednik tužitelja je plaćao, i to za razdoblje od siječnja do prosinca 1987. (list 57 spisa), dok iz sadržaja spisa ne proizlazi da je u drugom razdoblju plaćao tu naknadu jer uplatnice za komunalnu naknadu za prvo i drugo polugodište 1988. (list 58 i 59 spisa) nisu plaćene, dok iz izvoda iz poslovnih knjiga Zavoda za izgradnju S. proizlazi da prednik tužitelja nije platio komunalnu naknadu za razdoblje od 1. srpnja 1983. do 31. prosinca 1985. (list 60 spisa). Osim toga, priznanica broj 01806 / I/72/88 na iznos 6.753 dinara (list 61 spisa) koja glasi na ime tužiteljeva pokojnog oca i plaćena je na Općinskom sudu u Splitu nema naznake svrhe plaćanja niti primatelja uplate, pa ne može biti dokaz da se odnosi na troškove koji bi bili povezani s korištenjem predmetnog stana.

 

U takvim okolnostima u postupku nije na nedvojben način utvrđeno je li tužitelj izvršavao sadržaj stanarskog prava sa znanjem i odobrenjem davatelja stana za trajno korištenje ili samo do opoziva, posebno s obzirom na razloge zbog kojih je uopće obitelji tužitelja i odobren smještaj u predmetnoj nekretnini. Istina, od tužitelja nije nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/96, 66/02, 22/06, dalje: ZNS) nije traženo iseljenje iz predmetnog stana, ali to još uvijek ne znači da tužitelj koristi predmetni stan uz znanje i odobrenje tuženika za trajnim korištenjem stana. Tim više što iz iskaza svjedoka G. proizlazi da su časne sestre željele da prednik tužitelja još osamdesetih godina prošlog stoljeća napusti predmetni stan.

 

Naime, u primjeni odredbe članka 11. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list broj 17/62, 10/65, 57/65 i 11/66, dalje: ZSO), valjanu pravnu osnovu za korištenje stana ima i osoba koja je glede nekog stana izvršavala sadržaj stanarskog prava sa znanjem i odobrenjem davatelja stana na korištenje. Ali ako nema tog znanja i odobrenja davatelja stana u smislu trajnog korištenja, tada nesmetano korištenje stana, makar i kroz dugi niz godina, pa i uz plaćanje stanarine ne dovodi do stjecanja stanarskog prava.

 

Kako sud prvog stupnja nije o svim naprijed navedenim okolnostima vodio računa, to je činjenično stanje po ovom pitanju ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

No sve i da je tužitelj kao član obiteljskog domaćinstva svog oca na dan stupanja na snagu ZNS-a, u smislu odredbe članka 30. stavka 2. ZNS, stekao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, u postupku nije raspravljeno značenje propusta tužitelja iz članka 33. stavka 2. ZNS da zatraži od vlasnika stana sklapanje ugovora o najmu stanu prije podnošenja ove tužbe, s obzirom da je tužba podnesena 9. studenoga 2007., što znači jedanaest godina nakon stupanja na snagu ZNS.

 

Naime, u skladu s odredbom članka 33. ZNS sve su osobe koje su smatrale da su stekle stanarsko pravo nakon stupanja na snagu ZNS-a bile dužne zatražiti od vlasnika sklapanje ugovora o najmu stana. Propust najmoprimca da postupi prema odredbi članka 33. stavka 2. ZNS nema izravan učinak prestanka prava i obveza najmoprimca i ne lišava najmoprimca obveze da u primjerenom i razumnom roku, koji se utvrđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, zatraži sklapanje ugovora o najmu radi pravne sigurnosti, odnosno potrebe da se u razumnom roku otklone dvojbe o pravima i obvezama najmoprimca i najmodavca.

 

U tom se smislu ne može od najmodavca i vlasnika nekretnine očekivati da u nedogled čeka najmoprimca da zatraži od najmodavca sklapanje ugovora o najmu. U ovom postupku tužitelj nije u propisanom roku iz članka 33. stavka 2. ZNS-a podnio zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetnog stana nakon stupanja na snagu ZNS-a 1996., niti je s tuženikom kao davateljem stana na korištenje sklopio pisani ugovor o korištenju stana.

 

Kako tužitelj nije bez opravdanog razloga u primjerenom i razumnom roku zatražio sklapanje ugovora o najmu stana, tada njegova pasivnost i nepoduzimanje radnji koje propisuje ZNS može biti temelj za zaključak da je tužitelja izgubio prava koja bi mu pripadala kao najmoprimcu, jer bi svako drugo tumačenje s obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom slučaju, dovele do narušavanja ravnoteže interesa s jedne strane tužitelja, ali i s druge strane vlasnika nekretnine zato što se ne može niti od vlasnika nekretnine zahtijevati da u nedogled prihvaća neizvjesnost hoće li i kada podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora, kroz koje vrijeme vlasnici nekretnine ne bi mogli urediti odnose korištenja navedenog stana na primjereni način.

 

U konkretnom slučaju ako bi otac tužitelja dugotrajnim korištenjem stana i izvršavanjem obveza korisnika stana stekao stanarsko prava, tada bi i tužitelj koji je cijelo vrijeme bio član obiteljskog domaćinstva svog oca, sukladno odredbi članka 30. stavaka 1. i 2. ZNS, stekao status najmoprimca. Ali da bi u tom slučaju on mogao ostvarivati prava i biti nositelj obveza najmoprimca, pa i u smislu prava koja pripadaju zaštićenom najmoprimcu, potrebno je da on podnese zahtjev za sklapanje ugovor o najmu stana s vlasnikom stana u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ZNS ili u nekom primjerenom roku.

 

Najmodavac i najmoprimac imaju ne samo pravo, već i obvezu sklopiti ugovor o najmu stana. Kada do sklapanja takvog ugovora nije došlo jer je najmoprimac propustio u odgovarajućem razumnom vremenu zatražiti njegovo sklapanje ili s tim u vezi zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu, tada je zbog nepoduzimanja ovih pravnih radnji kroz razdoblje dulje od deset godina od stupanja na snagu ZNS, najmoprimac izgubio zakonom stečena prava, pa tako i koristiti stan plaćanjem zaštićene najamnine. Naime, takva pasivnost te osobe može biti temelj za zaključak da je njome najmoprimac konkludentno, u skladu s odredbom članka 249. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11/ 78/15 i 29/18) iskazao svoju volju za prestankom prava i obveza najmoprimca (u tom se smislu izjasnio VS RH u odlukama Rev-1775/1-2 od 21. ožujka 2012. i Rev-256/12 od 28. studenoga 2017., Rev-640/12 od 8. travnja 2015. te ovaj sud u rješenju Gž-203/2020-2 od 9. travnja 2020.)

 

Dakle, najmoprimcu koji je bez opravdanog razloga propustio u primjerenom, opravdanom, očekivanom i razumnom vremenu zatražiti sklapanje ugovora o najmu stana kojim bi se konačno uredili odnosi vlasnika i korisnika stana prestaje pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

 

U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja, međutim, nije utvrdio zbog kojih okolnosti tužitelj nije u razumnom i primjerenom roku tražio sklapanje ugovora o najmu zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje temeljem odredbe članka 370. ZPP.

 

U nastavku će postupka sud prvog stupnja dopuniti činjenično stanje na način ukazan ovim rješenjem kako u dijelu koji se odnosi na pitanje stjecanja stanarskog prava prednika tužitelja na predmetnom stanu, odnosno pitanje tužiteljeva stjecanja statusa zaštićenog najmoprimca, tako i u dijelu koji se odnosi na razloge nepodnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu u razumnom roku.

 

Pritom će sud ocijeniti sadržaj isprava priloženih spisu o plaćanju komunalne naknade imajući na umu i razloge navedene u ovom obrazloženju, zatim sadržaj svih drugih isprava te sadržaj iskaza u postupku saslušanih svjedoka te će sve te dokaze ocijeniti kako svakog pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Jednako će tako sud utvrditi razloge tužiteljeva nepodnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu u razumnom roku, pa će nakon toga ponovno ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je odluka o parničnom trošku, budući da ona ovisi io ishodu postupka koji za sada nije poznat (argument iz članka 154. stavka 1. ZPP).

 

Split, 5. studenoga 2020.