- 1 -              III Kr 90/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 90/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. Z., zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 26. lipnja 2018. broj Kzd-31/2017-24 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 25. rujna 2018. broj Kžzd-49/2018-4, u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev osuđenog M. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 26. lipnja 2018. broj Kzd-31/2017-24 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 25. rujna 2018. broj Kžzd-49/2018-4 osuđeni M. Z. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

 

Protiv te presude osuđeni M. Z. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po branitelju, odvjetniku Z. M., zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 517. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

Sukladno članku 518. stavku 4. ZKP/08., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika koji je dostavljen obrani na znanje.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

              Iz zahtjeva osuđenika proizlazi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon jer je kao otegotnu okolnost cijenio da je kazneno djelo počinjeno prema djetetu mlađem od 15 godina, čime mu je na teret neosnovano stavio veću kriminalnu količinu, a koja dob djeteta ustvari predstavlja obilježje djela te je zbog toga preinačio prvostupanjsku presudu iz „uvjetne u bezuvjetnu“ kaznu zatvora. Osuđenik smatra da, iako drugostupanjski sud time nije formalno prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, da je povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu.

 

Prije svega treba istaknuti da je drugostupanjski sud presudu suda prvog stupnja kojom je osuđeniku zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. KZ/11. izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i zamijenjena radom za opće dobro preinačio u odluci o kazni na način da ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Dakle, drugostupanjskom presudom nije preinačena kazna iz „uvjetne u bezuvjetnu“, kako to proizlazi iz zahtjeva.

 

Protivno navodima podnositelja zahtjeva, drugostupanjski sud nije dvostruko vrednovao utvrđene okolnosti na način da je obilježje kaznenog djela cijenio kao otegotnu okolnost. Naime, sud je u svakom konkretnom slučaju pri izboru vrste i mjere kazne dužan ocjenjivati okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža. Tako je drugostupanjski sud, obrazlažući preinaku odluke o kazni iz prvostupanjske presude, za osnovu uzeo one okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud, ali i one na koje je državni odvjetnik upirao u žalbi, a koje je prvostupanjski sud propustio cijeniti kao otegotnim. Pri tome je drugostupanjski sud u pravilnoj primjeni odredbe članka 47. KZ/11., kao otegotnu okolnost uz posljedice koje je osuđenik prouzročio djelom (utvrđena dijagnoza poremećaja prilagodbe kod oštećenice), cijenio i činjenicu da je osuđenik počinio kazneno djelo prema djetetu u dobi od devet godina koje mu je bilo prva susjeda te je tako iskoristio poznanstvo i povjerenje koje je dijete imalo prema njemu.

 

Zbog toga drugostupanjski sud nije prekoračio ovlasti koje ima po članku 469. točki 5. ZKP/08., jer je prvostupanjsku presudu u odluci o kazni preinačio na temelju utvrđenih odlučnih činjenica o kojima ovisi izbor vrste i mjera kazne počinitelju kaznenog djela, a pri tome nije povrijedio na štetu okrivljenika kazneni zakon jer je pri donošenju odluke o vrsti i mjeri kazne okrivljeniku postupao u cijelosti u skladu s odredbom članka 47. KZ/11.

 

Obrazlažući navedenu povredu iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08. osuđenik ustvari polemizira sa utvrđenjima iz pravomoćne presude u odnosu na okolnosti o kojima ovisi odabir vrste i visine kazne i koje je kao takve cijenio drugostupanjski sud, zaključujući u podnesenom zahtjevu da nije bilo osnova da se osuđeniku izrekne bezuvjetna kazna zatvora. Međutim, pobijanje činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi, a što svakako predstavlja ocjena okolnosti vezanih za odmjeravanje kazne, ne može biti predmetom odlučivanja povodom izvanrednog pravnog lijeka, kako to proizlazi iz taksativno nabrojanih razloga iz članka 517. stavka 1. ZKP/08.

             

Nadalje, osuđenik smatra da je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio da u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Budući da se u prvostupanjskoj presudi navodi da je osuđenik osuđen na temelju odredbe iz članka 158. stavka 2. ZKP/08., umjesto na temelju odredbe iz članka 158. stavka 2. KZ/11., radi se o nerazumljivosti presude koja dovodi do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a neotklanjanjem te povrede drugostupanjski je sud počinio povredu koja je u žalbenom postupku utjecala na presudu.

 

Protivno ovakvoj tvrdnji, treba napomenuti da osuđenik pogrešku pisanja prvostupanjskog suda svodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog koje se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.

 

No, nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja bi mogla utjecati na presudu, a kako to osuđenik želi prikazati. Drugostupanjski je sud ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija te u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene razloge u smislu članka 487. stavka 1. ZKP/08. Okolnost što se u izreci prvostupanjske presude pogrešno navodi ZKP/08., umjesto, a kako bi bilo pravilno KZ/11., ne dovodi do takve nerazumljivosti izreke zbog koje se prvostupanjska presuda ne bi mogla ispitati pa je drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pravilno našao da nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje povredu pazi po službenoj dužnosti.

 

Također, osuđenik smatra da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu u žalbenom postupku koja je utjecala na presudu tako što je pogrešno naveo da se osuđenik žalio zbog „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stvarno samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ne tvrdi da neka odlučna činjenica ne bi bila utvrđena“, a da bi zatim u obrazloženju drugostupanjske presude naveo da su neki dokazni prijedlozi predloženi po osuđeniku odbijeni kao odugovlačeći i da je prvostupanjski sud osnovano odbio te dokazne prijedloge. Time mu je povrijeđeno i pravo obrane jer njegova žalba nije pravilno ispitana. Uz to tvrdi da drugostupanjski sud nije s jednakom pažnjom i kritičnošću ispitivao žalbu obrane i optužbe, već da svojim obrazloženjem drugostupanjski sud samo „pojačava“ obrazloženje prvostupanjskog suda.

 

Protivno ovim navodima, drugostupanjski je sud pravilno postupio kada je ocijenio da je osuđenikova žalba podnesena samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer osuđenik doista nije u žalbi tvrdio da neka od odlučnih činjenica nije utvrđena niti je predlagao da se provedu neki drugi dokazi. S tim u vezi, drugostupanjski je sud s jednakom pažnjom cijenio one činjenice koje osuđeniku idu u korist u odnosu na one koje ga terete, dajući razloge zbog kojih smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno. Time nije povrijeđeno pravo okrivljenika na obranu, a ne radi se niti o povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku jer je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene razloge koje je osuđenik istaknuo u žalbi protiv prvostupanjske odluke.

 

Činjenicom što podnositelj zahtjeva izražava nezadovoljstvo pravomoćnom presudom, ukazujući da je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje (u pogledu ocjene iskaza svjedoka te provedenih vještačenja), osuđenik u suštini traži preocjenu utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu zapravo ponavlja žalbene razloge, sve u namjeri da izazove odluku suda trećeg stupnja, a bez uvjeta predviđenih u zakonu, budući da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u smislu članka 517. ZKP/08., nisu osnova za ovaj izvanredni pravni lijek.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 5. studenog 2020.