Broj: Kžm 15/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ratka Ščekića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. D., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. veljače 2016. broj Kzm-5/15, u sjednici održanoj 17. svibnja 2018., u prisutnosti optuženikovog branitelja R. B., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba opt. M. D. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. M. D., osuđen je u odsutnosti zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju osam godina, u koju se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. veljače 2001. do 12. listopada 2001.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 i to troškove vještačenja 850,00 kn te paušalnu svotu 2.000,00 kn.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja R. B., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženikova branitelja.

 

Žalba nije osnovana.

 

Temeljna je žalbena zamjerka da „Unatoč rezultatu bioloških i kontaktnih vještačenja…nije sa sigurnošću dokazano da je opt. D. počinitelj inkriminiranog djela.“ Po mišljenju žalitelja, iskazi svjedoka o načinu na koji je provedena radnja prepoznavanja i sam sadržaj zapisnika o prepoznavanju govori da „…se radi o bezuspješnom prepoznavanju…“, a kako „…vještakinja na raspravi ipak nije isključila na razuman način mogućnost kontaminacije odjeće oštećenice s odjećom optuženika tijekom vještačenja…“ to „…u nedostatku čvrstih dokaza i dalje ostaje sporan identitet počinitelja…“

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je iznimno pomnom, temeljitom i savjesnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da je upravo optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djelo. Iscrpni razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Premda je u pravu žalitelj kada problematizira dokaznu vrijednost zapisnika o prepoznavanju koji sam za sebe nije takve kvalitete da pouzdano upućuje na optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela, pravilno je sud prvog stupnja zaključak o optuženiku kao počinitelju djela utemeljio povezujući ovaj dokaz sa ostalim dokazima, poglavito rezultatu ponovno provedenog biološkog vještačenja.

 

Osnovano je sud prvog stupnja pri utvrđenju identiteta počinitelja koristio zapisnik o prepoznavanju od 10. svibnja 2000. Nije sporno da je oštećenica nakon višekratnih bezuspješnih prepoznavanja izdvojila upravo optuženika, doduše uz naznaku na zapisniku da je „više od 50% sigurna da se radi o toj osobi“ što, imajući na umu sve okolnosti provedenog prepoznavanja oštećenice tada u dobi od osam godina, svakako ostavlja dvojbu u pouzdanost ovog dokaza kada bi on bio jedini u prilog osudi. Međutim, prvostupanjski sud je ovaj dokaz i opis počinitelja po oštećenici povezao sa podacima o zubnom statusu (izvađenim zubima) optuženika prema podacima iz medicinske dokumentacije KZ L. i Zatvora u Z.

 

Nadalje, ni žalitelj ne spori da je ponovno provedenim vještačenjem odjeće ošt. djeteta na stražnjem dijelu desne nogavice njenih tajica pronađen smeđi trag koji je molekularno-genetskom analizom rezultirao DNA profilom optuženika. Nema sumnje da je ponovljeno vještačenje izuzete odjeće oštećenice utemeljeno na novim, napredovalim znanstvenim metodama i tehnikama molekularno-genetske analize u odnosu na vrijeme kada je nakon učina djela provedeno prvo vještačenje, a vještakinja je na raspravi izrijekom iskazala kako ne vidi mogućnost da je došlo do kontaminacije  odjeće oštećenice s odjećom optuženika tijekom vještačenja. Valja dodati da je, prema podacima u spisu, odjeća oštećenice izuzeta neposredno nakon učina djela 29. studenog 1999. i bila je predmetom analize tijekom prvog biološkog vještačenja koje je provedeno u prosincu 1999. te ponovljenog vještačenja u veljači 2016. Od optuženika je odjeća oduzeta tek  11. svibnja 2000. nakon čega je proslijeđena Županijskom sudu u Zagrebu u skladište „corpora delicti“ i nije bila predmet biološkog vještačenja pa neosnovano žalitelj smjera na moguću kontaminaciju odjeće oštećenice sa odjećom optuženika tijekom vještačenja.

 

Prema izloženom pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je upravo opt. M. D. počinio predmetno kazneno djelo rukovodeći se zapisnikom o prepoznavanju, dokumentacijom o zubnom statusu optuženika te nalazom i mišljenjem biološkog vještačenja, potonje kao objektivno i znanstveno utemeljenom jasno potvrđujućem dokazu o identitetu počinitelja uz razumnu argumentaciju o otklonu optuženikove obrane alibijem (str. 15 i 16 presude). Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, smatra da je prvostupanjski sud „…neopravdano otegotnim cijenio težinu tjelesne ozljede koja je kvalificirana okolnost djela i ne može biti dva puta vrednovana na štetu optuženika…“ niti je objasnio „…u čemu težina tjelesne ozljede nadilazi tešku tjelesnu ozljedu kao kvalifikatornu okolnost…“ uz zamjerku da je odluka o kazni nerazumljiva i da se ne može ispitati smjerajući time i na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Razmotrivši žalbene prigovore ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi pravilno utvrđene, primjereno vrednovane te podrobno i jasno obrazložene sve odlučne činjenice važne za izbor vrste i mjere kazne. Optuženiku je olakotnim cijenjeno da je neosuđivan, a otegotnim posljedica djela „…obzirom da će se nanesene ozljede odraziti na zdravlje djevojčice i u odrasloj dobi jer mogu uzrokovati teškoće pri porodu kao i u spolnim odnosima.“ Ocjena suda prvog stupnja zasnovana je na nalazu i mišljenju sudsko medicinskog vještaka dr. B. S. (str. 8 i 9 presude) te nema sumnje da karakter i obimnost nanesenih teških tjelesnih ozljeda (puknuće i razdor zida rodnice, puknuće himena, bulbokavernoznog mišića i međice) osmogodišnjem djetetu govori o povredi zaštićenog dobra koja znatno nadilazi okvire kvalifikatorne okolnosti i opravdano je vrednovana kao otegotna okolnost. Stoga i po ocjeni ovog suda osuda na kaznu zatvora u trajanju osam godina u dovoljnoj mjeri odražava odnos olakotne i otegotnih okolnosti i nema mjesta blažem kažnjavanju te će se tom kaznom ostvariti svrha iz čl. 41. KZ/11.

 

Slijedom navedenog, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz  čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08-VII), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08-VII  odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 17. svibnja 2018.