Broj: Kž 211/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić kao predsjednice vijeća te Lidije Grubić Radaković i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. L. K., zbog kaznenih djela iz čl. 110 u vezi s čl. 34 st. 1 Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 23. siječnja 2018 godine broj K-13/17-26, u sjednici održanoj 17. svibnja 2018 godine, u prisutnosti opt. L. K. i branitelja optuženika, D. C., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. L. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Sisku proglašen je krivim opt. L. K. zbog dva kaznena djela iz čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11, te mu je za kazneno djelo na štetu M. K.₁ uz primjenu čl. 48 st. 2  i čl. 49 st. 1 t. 2 KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo na štetu M. K.₂ kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te je po čl. 51 st. 1 i 2 KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

              Na temelju čl. 54 KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. lipnja 2016. do 18. svibnja 2017., vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 18. svibnja do 16. listopada 2017. i vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 16. listopada 2017. pa nadalje.

              Na temelju čl. 68 KZ/11 optuženiku se izriče sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja u okviru zatvorskog sustava.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. L. K. po branitelju D. C. odvjetniku iz S.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, odnosno da prvostupanjsku presudu  preinači.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja prihvati žalbu državnog odvjetnika, a žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

Na temelju čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” broj 152/08,76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledanje državnom odvjetniku.

S obzirom na to da je branitelj optuženika, odvjetnik D. C. u žalbi zahtijevao, u smislu odredbe čl. 475 st. 2 ZKP/08, da ga se izvijesti o sjednici vijeća, o sjednici su izviješteni Državni odvjetnik Republike Hrvatske, optuženik i branitelj, pa je sjednica vijeća održana u prisutnosti branitelja, odvjetnika D. C. i opt. L. K., dok je u odnosu na uredno izviještenog državnog odvjetnika sjednica u smislu odredbe čl. 475 st. 4 ZKP/08 održana u njegovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Iako se u žalbi optuženika navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz razloga žalbe koji se veže uz ovu žalbenu osnovu, proizlazi da ovaj žalitelj ustvari osporava utvrđeno činjenično stanje navodeći kako je činjenični opis djela suprotan činjenicama koje su utvrđene na osnovi provedenih dokaza, te kako je izreka presude utemeljena samo na jednom dokazu i to iskazu oštećenika. Unatoč tome, u odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, sud drugog stupnja ispitao je prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 ZKP/08, te je utvrđeno da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 1, 5, 6, 9 do 11 i st. 2 ZKP/08.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba optuženika slijedi osnovu njegove obrane, a ona se sastoji u tvrdnji da je optuženik svog oca, ovdje  oštećenika imao namjeru samo istući, zbog čega mu je i udarcima slabog intenziteta nanio tjelesne ozljede koje se ne mogu smatrati teškima, a udarac koji je nanio majci bio je slučajan, jer ovu oštećenicu uopće nije imao namjeru napasti niti pritom ozlijediti. Međutim, suprotno tvrdnjama optuženika u žalbi, sud prvog stupnja, temeljitom je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi.

Prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio obranu optuženika s navodom da je oca htio samo istući zbog njegovog stalnog predbacivanja i podcjenjivanja, pri čemu u žalbi ovu svoju obranu veže uz nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka koji je po njegovoj interpretaciji zaključio da su udarci koje je nanio ocu bili slabog intenziteta. Naime, optuženik ne osporava da je u dvorištu uzeo dugačku, debelu i stoga prilično tešku pocinčanu metalnu cijev (duljina 143 cm i promjer 4,4 cm) kojom je oštećeniku nanio čak sedam udaraca po nalazu vještaka, a broj nanesenih udaraca ni sam optuženik također ne osporava. U obrani optuženik u suglasju s oštećenikom M. K.₁ navodi kako ga je tukao sa cijevi sve do trenutka kada je pobjegao u zatvoreni prostor, no poriče da bi ga nastavio udarati nakon što je izašao na dvorište kako bi vidio što se dogodilo s oštećenicom M. K.₂ koja je nakon toga zadobila udarac šipkom, a o čemu iskazuje oštećenik. Opravdano je sud prihvatio vjerodostojnim taj dio iskaza oštećenika, jer i sam optuženik u obrani navodi kako je bio usredotočen na udaranje oca „jer mu je pao mrak na oči“, a oštećenik iskazuje kako je optuženik imao „pogled čovjeka u čijem pogledu nema ništa“. Konačno, liječnik vještak navodi da su ozljede oštećenika nastale sa sedam neovisnih udaraca i to ozljeda u vidu natučenja lijevog zatiljnog dijela glave, natučenja leđa u visini drugog prsnog kralješka, prutaste modrice donjeg lijevog dijela leđa, koje ozljede odgovaraju opisanoj dinamici događaja kakvog ga opisuje oštećenik, kao i ozljede ruku koje vještak opisuje kao obrambene ozljede. Neosnovano je pritom u odnosu na pozivanje žalitelja na nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine kao potvrdu obrane optuženika, liječnik vještak objašnjavajući intenzitet djelovanja sile navodi da se radi o intenzitetu koji je dovoljan za nastanak takvih ozljeda u času udarca, ali ne i o intenzitetu zamaha t.j. intenziteta utrošenog na zamah prije kontakta s tijelom oštećenika. Tu vještak navodi da ozljede koje su nastale na način da je udarac uslijedio najprije u ruke bio sigurno daleko većeg intenziteta, jer je samo s preostalim intenzitetom sredstvo djelovalo na glavu. Prema tome, vještak je svojim nalazom i mišljenjem na osnovi materijalnih dokaza potkrijepio iskaz oštećenika, koji je već sam po sebi detaljan u svim segmentima dinamike odvijanja događaja, zbog čega je taj iskaz osnovano prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim. 

              Nadalje, opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika s tvrdnjom da je majku udario istom šipkom nehotice u namjeri da odbaci metalnu cijev, jer je takva obrana u suprotnosti s provedenim dokazima. Naime, ošt. M. K.₂ zadobila je cijeli niz teških ozljeda glave (krvarenje unutar tvrde moždane ovojnice, posttraumatsko krvarenje ispod mekih moždanih ovojnica, nagnječenje mozga, otok mozga, rana razderotina sljepoočnog dijela glave, prijelom kostiju baze lubanje, prijelom lijeve lične kosti, prijelom koštanog sustava lijeve očne šupljine), za koje liječnik vještak zaključuje (list 153 do 157 spisa) da su mogle nastati jednim udarcem metalnom cijevi, pri čemu je do takvog ozljeđivanja došlo izrazito jakim djelovanjem sile. Stoga je istinit iskaz ošt. M. K.₁ o opisu ovog dijela događaja, u kojem navodi kako je u trenutku kada se on sakrio u međuprostor gdje nije mogao primati udarce šipkom, optuženik se okrenuo i u polu okretu zamahnuo objema rukama i s tom metalnom cijevi majku udario po glavi, nakon čega je ona odmah pala na tlo. Konačno, sam optuženik u obrani priznaje da uopće nakon toga nije obratio pažnju na majku koja je teško ozlijeđena ležala na tlu, a ošt. M. K.₁ iskazuje da kada je prišao supruzi i na taj način izašao iz svog skrovišta, optuženik ga je ponovno napao udarcima sa šipkom po glavi, od čega se branio pokrivajući glavu rukama, a kada je ponovno počeo bježati u skrovište, udario ga po leđima, što je u potpunom suglasju s utvrđenim ozljedama i nalazu liječnika vještaka.

Prema tome, slijedom provedenih dokaza ukazuje se neosnovanom obrana optuženika koju on ponavlja u žalbi, da je oca htio samo istući što je rezultiralo lakim tjelesnim ozljedama, a majku da je udario nehotice i slučajno, jer je uporno u dva navrata oca višekratno udarao metalnom cijevi u predjelu glave i leđa, a majci snažnim udarcem  tim istim sredstvom nanio tešku ozljedu glave, zbog čega joj je život spašen hitnom kirurškom intervencijom. Stoga je u potpunosti dokazano da je optuženik udaranjem metalnom šipkom u vitalne dijelove tijela oba oštećenika poduzeo radnje koje su prostorno i vremenski neposredno prethodile ostvarenju bića kaznenog djela ubojstva, dakle da je kazneno djelo ostalo u pokušaju. Pritom je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je optuženik tempore criminis postupao s neizravnom namjerom, svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela ubojstva i na to pristaje, zbog čega žalba državnog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana. Naime, upornost pri vršenju kaznenog djela u odnosu na oca na što se poziva u žalbi državni odvjetnik, rezultat je optuženikove namjere da mu zada takve ozljede koje su mogle prouzrokovati njegovu smrt, pa je na to i pristao, no ovaj oštećenik izbjegao takvu vrstu ozljede vitalnog dijela tijela braneći se rukama i bježeći, a snažan udarac metalnom šipkom majke po glavi također ukazuje na činjenicu da je optuženik pritom pristao na njenu smrt kao posljedicu, što je kod ove oštećenice izostalo zbog hitne medicinske pomoći.

Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik neizravnom namjerom počinio dva kaznena djela ubojstva u pokušaju, pa se u oba njegova čina ostvaruju obilježja kaznenog djela iz čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da su kako pojedinačno utvrđene tako jedinstveno izrečena kazna preblage, a također nije osnovana žalba optuženika koji u žalbi tvrdi da su obje utvrđene kazne i jedinstveno izrečena kazna zatvora prestroge.  Pravilno je prvostupanjski sud cijenio činjenicu da je po psihijatrijskom nalazu i mišljenju optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv zbog graničnog poremećaja ličnosti, što već samo po sebi predstavlja zakonsku osnovu za ublaženje kazne (čl. 48 st. 1 KZ/11). Nadalje, uz ostale olakotne okolnosti navedene u prvostupanjskoj presudi, a imajući osnovano u vidu težinu svakog od djela uz iskazanu upornost kao otegotnih okolnosti, pravilno je prvostupanjski sud primijenivši odredbe o ublažavanju kazne optuženiku utvrdio za kazneno djelo počinjeno na štetu ošt. M. K.₁ kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a na štetu ošt. M. K.₂ kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja stajališta je da se u ovom slučaju kako pojedinačno utvrđenima tako i jedinstveno izrečenom kaznom zatvora mogu ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Po odredbi čl. 478 ZKP/08 ispitana je povodom žalbe optuženika prvostupanjska presuda u dijelu odluke o sigurnosnoj mjeri, te je utvrđeno da je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja optuženika u okviru zatvorskog sustava iz čl. 68 KZ/11 pravilno utemeljena na psihijatrijskom nalazu i mišljenju po kojem postoji opasnost da bi uslijed zdravstvenog stanja, optuženik koji je tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, mogao počiniti slično ili teže kazneno djelo.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 17. svibnja 2018 godine