1              Poslovni broj: Gž-1291/2019-2

Poslovni broj: Gž-1291/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Ani Grbavac kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Austrije, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J. i dr. j.t.d. u N. G. protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 142 Pn-1974/18-24 od 7. ožujka 2019., 4. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tužene kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 142 Pn-1974/18-24 od 7. ožujka 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: ... isplatiti tužitelju M. B. iz Austrije, OIB: ... iznos od 11.200,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja M. B. iz Austrije, OIB: ... za isplatu iznosa od 18.800,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate kao i za isplatu iznosa od 77.934,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 48.947,76 kn od 15. lipnja 2009. do isplate te na iznos od 28.986,24 kn od 17. kolovoza 2015. do isplate, kao neosnovan.

              III. Nalaže se tužitelju M. B. iz Austrije, OIB: ... naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: ... trošak ovog postupka u iznosu od 1.878,50 kn, u roku od 15 dana.

              Protiv prvostupanjske presude i to odbijajućeg dijela (točke II. izreke) i odluke o trošku postupka žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Žali se i tužena koja pobija prvostupanjsku odluku pod točkom I. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članak 353. stavak 1. ZPP predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu kao osnovanu te preinači presudu u pobijanom dijelu i dosudi pravičnu naknadu u primjerenom iznosu uz obvezu tužitelja da naknadi trošak tuženoj, podredno ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pravične novčane naknade zbog neutemeljenog oduzimanja slobode i pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti u iznosu od 30.000,00 kuna, te zahtjev za isplatu imovinske štete u iznosu od 77.934,00 kuna na ime izgubljene zarade i otpremnine zbog neosnovanog oduzimanja slobode, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi broj K-361/2005-23 od 18. siječnja 2008. tužitelj je kao okrivljenik proglašen krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv braka, obitelji i mladeži, povrede dužnosti uzdržavanja, djela kažnjivog po članku 209. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona RH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci. Međutim, dok je rješenjem Općinskog suda u Požegi broj Kv-100/2012-8 od 20. siječnja 2014. prihvaćen zahtjev tužitelja kao osuđenika za obnovom kaznenog postupka koji se vodio pod brojem K-126/2009 kod istog suda, temeljem članka 501. stavka 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13, dalje: ZKP/08), a presudom istog suda broj K-64/2014-12 od 26. siječnja 2015.odbijena je optužba protiv okrivljenika M. B. da bi odbijao davanje uzdržavanja za maloljetnu osobu koju je na osnovi ovršne odluke dužan uzdržavati, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv braka, obitelji i mladeži, povredom dužnosti uzdržavanja, djela opisanog i kažnjivog po članku 209. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona RH.

 

Tužitelj zahtjev za naknadu štete temelji na činjenici da je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe pa da je bio neutemeljeno u zatvoru i pritvoru, slijedom čega temeljem članka 480. ZKP da ima pravo na naknadu svake štete.

 

Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužitelj bio na izdržavanju kazne zatvora temeljem presude Općinskog suda u Požegi broj K-361/05-23 od 18. siječnja 2008. u razdoblju od 28. travnja 2009. do 26. svibnja 2009., dakle 28 dana,

- da je tužitelj bio u pritvoru od 26. svibnja 2009. do 7. srpnja 2009. temeljem rješenja Općinskog suda u Požegi broj K-126/09 (Kv-57/09) od 26. svibnja 2009., dakle 42 dana,

- da je rješenjem Općinskog suda u Požegi broj K-126/09 (Kv-57/09) od 26. svibnja 2009. tužitelju pritvor određen temeljem članka 102. stavak 1. točka 1. ZKP, odnosno zbog toga što da je tužitelj kao okrivljenik u kaznenom postupku cijelo vrijeme izbjegavao dolazak na glavnu raspravu iako je diplomatskim putem istom uručen optužni prijedlog i poziv za glavnu raspravu, da je isti državljanin Republike Austrije gdje ima i stalno prebivalište, što da sve upućuje na opasnost da će ako bude pušten na slobodu, pobjeći i ponovno postati nedostupan državnim tijelima Republike Hrvatske,

- da je presudom Općinskog suda u Požegi od 26. siječnja 2015. broj K-64/14-12 donesenom po zahtjevu tužitelja za obnovu postupka okončanog pravomoćnom presudom istoga suda broj K-126/09-55 od 7. srpnja 2009. odbijena optužba u odnosu na tužitelja,

- da je tužitelj od 3. travnja 2000. bio zaposlen kod poslodavca R. B. I. S. G.,

- da je tužitelj od 28. travnja 2009. do 15. lipnja 2009. koristio godišnji odmor u trajanju od 38 dana,

- da je poslodavac s tužiteljem raskinuo radni odnos zbog tužiteljevog nepojavljivanja na poslu te ga je s danom 15. lipnja 2009. odjavio iz radnog odnosa,

- da zbog neopravdanog prijevremenog izlaska, tužitelju prilikom otkazivanja radnog odnosa nije isplaćen iznos otpremnine u iznosu od 6.579,00 € koji iznos predstavlja umnožak 3 mjesečne naknade u iznosu od 2.193,00 €, a ovaj zbroj bruto mjesečne plaće u iznosu od 1.948,00 €, 1/12 Božićnice (1.470,00 €/12= 122,50 €) te 1/12 regresa (1.470,00 €/12 = 122,50 €),

- da je bruto mjesečna plaća tužitelja iznosila 1.948,00 €,

- da se tužitelj zaposlio kod istog poslodavca ponovno 17. kolovoza 2009.,

- da je Uvidom u medicinsku dokumentaciju-listu pacijenta razvidno da se tužitelj obratio liječniku nakon izlaska iz pritvora te mu je postavljena dijagnoza depresija sa klaustrofobijom te respiratorne infekcije,

- da se tužitelj obratio psihijatru koji je utvrdio da je pacijent cca 10 dana bez lijekova i da može dovoljno spavati tako da sa psihijatrijskog stajališta ne postoji nikakva daljnja potreba liječenja.

- da je iskazu tužitelja sud u cijelosti poklonio vjeru, jer da je podudaran sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu predmeta o vremenu tijekom kojeg mu je bila oduzeta sloboda, o stanju u kakvom je bio nakon puštanja na slobodu te o činjenici da je dobio otkaz,

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju isključeno pravo tužitelja na naknadu štete temeljem odredbe članka 498. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06, dalje: ZKP/97) za razdoblje od  26. svibnja 2009. do 7. srpnja 2009., odnosno za razdoblje u kojem je tužitelju određen pritvor temeljem rješenja Općinskog suda u Požegi broj K-126/09 (Kv-57/09). Naime, predmetno rješenje da je doneseno temeljem zakonske osnove iz članka 102. stavak 1. točka 1. ZKP jer da je tužitelj svojim ponašanjem tijekom kaznenog postupka uzrokovao svoje pritvaranje. Pravo na naknadu štete da nema osoba koja je svojim nedopuštenim postupcima uzrokovala lišenje slobode. Pod nedopuštenim postupcima da se razumijevaju postupci kojima osoba protiv koje je kazneni postupak pokrenut na bilo koji način želi i stvarno izražava svoj negativan stav u smislu dovršenja postupka, izbjegavanja odgovornosti, onemogućavanja postupka glede inkriminiranoga kaznenoga djela kao, npr. ako postoji opasnost od bijega, ako se uništavaju dokazi i sl. Iz rješenja Općinskog suda u Požegi broj K-126/09 (Kv-57/09) da proizlazi upravo da je razlog pritvaranja tužitelja bio u njegovom nedopuštenom ponašanju tijekom kaznenog postupka jer da je isti ostao nedostupan državnim tijelima Republike Hrvatske, da se nije odazivao na glavne rasprave, da je kasnije izbjegavao izvršavanje kazne zatvora, a kako je isti državljanin Republike Austrije i tamo ima stalno prebivalište, to da su sve te okolnosti upućivale na to da će ponovno postati nedostupan tijelima Republike Hrvatske čime da će ponovno otežati dovršenje kaznenog postupka. Također, njegovo puštanje iz pritvora rješenjem od 7. srpnja 2009. da nije povezano sa donošenjem presude od 26. svibnja 2015. kojom je optužba u odnosu na tužitelja odbijena, već sa činjenicom da je nepravomoćnom presudom od 7. srpnja 2009. istome izrečena kazna zatvora u trajanju od 69 dana koju je isti izdržao uračunavanjem kazne zatvora i vremena provedenog u pritvoru.  Odredbom članka 498. stavak 3. ZKP/97 propisano je da naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila uhićenje. Navedena odredba da se primjenjuje neovisno o ishodu kaznenog postupka-dakle i u slučajevima kada je taj postupak okončan i na jedan od načina propisanih odredbom članka 498. stavak 1. točka 1. ZKP/97, odnosno i u slučaju odbijene optužbe kao što je to slučaj i kod tužitelja. Prema ocjeni suda, neodazivanje tužitelja kao optuženika pozivu suda na zakazanu kaznenu raspravu, da se može podvesti pod odredbu članka 498. stavak 3. ZKP/97 jer je tužitelj poziv kaznenog suda uredno primio diplomatskim putem, sudu da se nije javio i ostao je nedostupan tijekom prethodnog kaznenog postupka, što da se nastavilo i u postupku izvršenja kazne pa je takvim svojim postupanjem sam skrivio svoje pritvaranje u razdoblju od 26. svibnja 2009. do 7. srpnja 2009., sve do okončanja kaznenog postupka kada je i pušten iz pritvora. Tužitelj da tijekom postupka ničim nije dokazao da je imao opravdane razloge zbog čega se nije odazivao kaznenom sudu kao i da nije izbjegavao pristupiti na glavnu raspravu u kaznenom postupku pa da je, u nedostatku takvih dokaza, ocijenjeno da je za razdoblje od 26. svibnja 2009. do 7. srpnja 2009. isključeno pravo tužitelja na naknadu štete temeljem članka 498. stavak 3. ZKP/97. Prema stavu suda, tužitelj da nema pravo niti na naknadu imovinske štete u iznosu od 77.934,00 kuna na ime izgubljene zarade i otpremnine i to iz razloga što je utvrđeno da je tužitelj svojim činjenjem sam pridonio nastanku te štete, u smislu članka 1092. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu ZOO). Kako je ocijenjeno da je tužitelju pritvor određen zbog njegovog nedopuštenog ponašanja, a upravo je u razdoblju trajanja pritvora poslodavac otkazao tužitelju radni odnos, to da je tužitelj svojim ponašanjem u cijelosti pridonio nastanku štete pa da je dužan snositi i posljedice iste, odnosno nastalu mu štetu u vidu izgubljene zarade i otpremnine u cijelosti. Za razdoblje boravka tužitelja u zatvoru na izdržavanju kazne zatvora od 28. travnja 2009. do 26. svibnja 2009. da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete iz članka 494. stavak 1. ZKP/97, pri čemu sud da  nije našao postojanje razloga za isključenje prava na tu naknadu tužitelju, kako to propisuje članak 494. stavak 2. ZKP/97. Tužitelju da pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u vidu neosnovanog lišenja slobode u razdoblju od 28. travnja 2009. do 26. svibnja 2009. pa da je istome sukladno članku 1100. ZOO po osnovi naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode dosuđen iznos od 11.200,00 kuna. Prilikom odlučivanja o visini naknade sud da je imao u vidu sve okolnosti slučaja, vodio je računa o vremenu trajanja zatvora, posljedicama zatvaranja na ličnost tužitelja, trajanju i težini traume koju je kod tužitelja izazvalo lišenje slobode, kao i činjenicu da neosnovano zatvaranje predstavlja grubi napad na slobodu i prava čovjeka i građanina kao i da sama činjenica povrede slobode i boravka u zatvoru ima za posljedicu duševne boli tužitelja, jer je izdvojen iz obitelji, ali i zbog reakcije sredine te zbog potrebe ponovnog uključivanja u život na slobodi pa, prema shvaćanju suda, naknada u iznosu 400,00 kuna po danu neosnovanog zatvaranja, da je primjerena naknada tužitelju u smislu odredbe članka 19. u vezi sa odredbom člankom 1100. ZOO, što za ukupno 28 dana zatvora tužitelja iznosi 11.200,00 kuna (tako i VSRH u Rev-2581/12 od 21. studenoga 2017.), dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, tužitelj  odbijen.

 

Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutih bitnih povreda postupka utvrđeno je da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući izreka presude nije proturječna razlozima presude, zbog čega sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. ZPP, niti je počinio bilo koju drugu povredu iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom članka 365. stavak 2. ZPP, a isto tako nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Dakle, utvrđeno činjenično stanje u pogledu djelomičnog prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelja žalbenim navodima žalitelja nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti, dajući pritom za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu, a na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

              Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog lišenja slobode za razdoblje od  26. svibnja 2009. do 7. srpnja 2009., odnosno za razdoblje u kojem je tužitelju određen pritvor temeljem rješenja Općinskog suda u Požegi broj K-126/09 (Kv-57/09), jer je i prema mišljenju ovog suda lišenje slobode u konkretnom slučaju bilo opravdano i to iz razloga što je tužitelj svojim ponašanjem tijekom kaznenog postupka uzrokovao svoje pritvaranje. Naime, nije se odazivao pozivima na glavne rasprave, izbjegavao je izvršavanje kazne zatvora, ostao je nedostupan državnim tijelima Republike Hrvatske, državljanin je Republike Austrije i tamo ima stalno prebivalište, pa su sve te okolnosti upućivale na to da će ponovno postati nedostupan tijelima Republike Hrvatske čime će ponovno otežati dovršenje kaznenog postupka. Dakle, tijekom postupka ničim nije dokazao da je imao opravdane razloge zbog čega se nije odazivao kaznenom sudu pa je osnovano prvostupanjski sud temeljem članka 498. stavak 3. ZKP/97 zaključio da mu je isključeno pravo na naknadu štete za razdoblje od  26. svibnja 2009. do 7. srpnja 2009, a nema pravo ni na naknadu na ime izgubljene zarade i otpremnine jer je svojim činjenjem sam pridonio nastanku te štete, u smislu članka 1092. ZOO. Dakle, kako je u razdoblju trajanja pritvora poslodavac otkazao tužitelju radni odnos, to je tužitelj svojim ponašanjem u cijelosti pridonio nastanku štete pa je dužan snositi i posljedice iste, odnosno nastalu mu štetu u vidu izgubljene zarade i otpremnine u cijelosti, slijedom čega se žalba tužitelja ukazuje neosnovanom.

 

Žalba tužitelja svedena je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda na način osporavanja izvršene ocjene dokaza, no pri tom njegovi žalbeni navodi ne sadrže nikakve argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje. Način na koji tužitelj u žalbi iznosi interpretaciju činjenica te njegovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica ne mogu se prihvatiti utemeljenim jer nemaju uporište u izvedenim dokazima. Relevantne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje prema svom uvjerenju na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlazima, kako bi se moglo provjeriti je li ocjena provedenih dokaza izvršena po sudu prvog stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu, a čemu je u konkretnom slučaju u cijelosti udovoljeno.

 

Pozivanje žalitelja u žalbi na odluku Ustavnog suda broj U-III-1839/20 od 7. svibnja 2009. ne može se primijeniti na konkretni slučaj, jer činjenično stanje u toj presudi nije isto kao i predmetno.

 

Za razdoblje boravka tužitelja u zatvoru na izdržavanju kazne zatvora od 28. travnja 2009. do 26. svibnja 2009. osnovno je prvostupanjski sud smatrao da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete iz članka 494. stavak 1. ZKP/97. zbog povrede prava osobnosti u vidu neosnovanog lišenja slobode, jer je odbijena optužba u odnosu na tužitelja, slijedom čega je osnovano a pozivom na odredbu članak 1100. ZOO. istom i dosudio naknadu štete u visini od 11.200,00 kuna. Dakle, neosnovanim pritvaranjem tužitelja u razdoblju od 28. travnja 2009. do 26. svibnja 2009. (28 dana) povrijeđena mu je sloboda, čast i ugled te mu pripada neimovinska šteta zbog povrede opisanih prava, a sve na temelju odredbe članka 19. i članka 1100. ZOO.

 

              Naime, sloboda čovjeka je jedno od temeljnih ljudskih prava zaštićeno kako Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 41/01-pročišćeni tekst) tako i odredbama ratificirane Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 6/99 i 8/99) i kao takva vrednota novčano je mjerljiva. Zato naknada koja se u slučaju povrede prava slobode priznaje građanima ima simbolično značenje-satisfakciju, te kao takva ne smije pogodovati ciljevima koji su protiv njezine svrsishodnosti, ali niti biti takva da obezvređuje svrhu kojoj je takva naknada namijenjena. Polazeći od takvog shvaćanja, a vodeći računa o vremenu trajanja pritvora, posljedicama  pritvaranja na ličnost tužitelja, trajanju i težini traume koju je kod tužitelja izazvalo lišenje slobode, kao i činjenica da neosnovano pritvaranje predstavlja grubi napad na slobodu i prava čovjeka i građanina kao i da sam činjenica povrede slobode i boravka u pritvoru ima za posljedicu duševne boli oštećenog, jer je izdvojen iz obitelji ali i zbog reakcije sredine, zbog potrebe ponovnog uključivanja u život na slobodi i prema shvaćanju ovog suda naknada u iznosu 400,00 kuna po danu neosnovanog pritvaranja tužitelju je primjerena naknada u smislu odredbe članka 19. u svezi sa odredbom članka 1100. ZOO, što za ukupno 28 dana nezakonitog pritvaranja tužiteljice iznosi 11.200,00 kuna, radi čega se žalba tužene ukazuje neosnovanom.

 

Pravilna je i odluka o trošku postupka koja je valjano utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, koja žalbenim navodima žalitelja nije dovedena u sumnju.

 

Stoga je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, odlučeno kao u izreci drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 4. studenog 2020.