- 1 -

                                  Broj: Jž-1697/2020

 

 

                                           

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M.A., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenog M.A. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: 80. Pp J-3195/2019 od 28. kolovoza 2020., na sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog M.A. i potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

II               Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljeni M.A. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troška žalbenog prekršajnog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni M.A. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku, temeljem istog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, time da ukoliko u roku od 90 dana od pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini te je okrivljenik oslobođen dužnosti naknade troška prekršajnog postupka.

 

Istom presudom je temeljem čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od šest mjeseci te, temeljem čl. 16. istog Zakona, zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja žrtvi nasilja M.A. kojoj se okrivljenik ne smije približiti na udaljenost manju od 20 metara u trajanju od 1 godine.

 

Protiv te presude okrivljeni M.A. je pravodobno podnio žalbu ne navodeći žalbene razloge, ali sadržajno pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je presuda donesena na temelju lažnih iskaza svjedoka, okrivljenikove bivše supruge i sina, da predmetni događaj uopće ne može biti nasilje u obitelji jer on više nije u braku s bivšom suprugom, da je tražio izuzeće sutkinje te da je cijeli postupak vođen samovoljom sutkinje i usmjeren na degradiranje okrivljenika zbog čega predlaže odlučiti u smislu žalbenih navoda.

 

Žalba je neosnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski je sud na temelju iskaza svjedoka, M.A. i A.A., oštećenih, koje je opravdano prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, a u kojem nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio nasilje u obitelji prema istima čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, a na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Slijedom toga su neosnovani navodi žalbe kojima se pokušavaju osporiti iskazi navedenih svjedoka, a iz kojih jasno proizlazi da se okrivljenik ponašao upravo na način kako mu se to optužnim prijedlogom stavlja na teret. Neosnovano okrivljenik opetovano ističe da nije u obiteljskom odnosu sa svjedocima jer je brak okončan, budući da su svi oni osobe na koje se Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji primjenjuje u smislu čl. 8. st. 1. i 2. istog Zakona (između ostaloga, srodnici po krvi u ravnoj lozi i bivši bračni drugovi) pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe navedenog Zakona u konkretnom slučaju. Budući da je optužni prijedlog podnesen protiv okrivljenika, a prvostupanjski je sud vezan događajem i činjeničnim opisom iz istoga, pravilno je predmetni prekršajni postupak vođen protiv njega, dok su M.A. i A.A. pravilno ispitani u procesnoj ulozi svjedoka, odnosno, žrtve i oštećenika nasilja u obitelji. Nadalje, zahtjev okrivljenika za izuzećem sutkinje, pravilno je odbijen (glavna rasprava od 26. kolovoza 2020.), o čemu je prvostupanjski sud dao valjane razloge kao u obrazloženju pobijane presude, na koje se upućuje žalitelj.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku. Osim toga, upravo činjenica da je prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa prekršaja izostavio dio inkriminacije koji se optužnim prijedlogom okrivljeniku stavlja na teret, s obzirom da isto nije nedvojbeno u postupku utvrđeno, ukazuje na to da je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve činjenice, kako one koje teret okrivljenika, tako i one koje mu idu u korist, a sve suprotno navodima žalbe.

 

Iako okrivljenik u žalbi ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne i zaštitnih mjera, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnim mjerama. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u najnižem iznosu novčane kazne propisane za taj prekršaj, s obzirom da je za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 90 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud dao pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa izrečene novčane kazne, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a.

 

Razmotrivši odluke o zaštitnoj mjeri obveznog psihosocijalnog tretmana i zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja žrtvi nasilja M.A., ovaj sud je utvrdio da su iste pravilno izrečene radi otklanjanja uvjeta koji bi mogli poticajno djelovati na okrivljenika da čini nove prekršaje te radi postojanja opasnosti od ponavljanja djela.

 

Na temelju odredbe čl. 139. st. 6. PZ-a, a u vezi s odredbom čl. 138. st. 2. toč. 3. c) PZ-a, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj sud je odlučio okrivljenika osloboditi obveze plaćanja paušalnog iznosa troška ovog žalbenog postupka, uzimajući u obzir loše imovinske prilike okrivljenika utvrđene u prvostupanjskom postupku te smatrajući da bi plaćanjem troškova žalbenog postupka bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

 

Zbog naprijed izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 4. studenog 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                            Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenika, žrtvu, oštećenog i tužitelja.