5Pn-278/19-23

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Makarskoj po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. A.-L. pok. B. iz I., I. 97, OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. N., odvjetniku iz M. protiv tuženika H. cesta d.o.o. za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, Z., V. 3, OIB: …, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. rujna 2020. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja A. N., odvjetnika i punomoćnika tuženika T. S., dipl. pravnika, dana 04. studenog 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime imovinske štete (izgubljena zarada: plaće i premije-nagrade) ukupan iznos od 261.767,98 kn (dvjestošezdesetjednatisuća sedamstošezdesetsedam kuna i devedesetosam lipa) sa kamatama koje teku od 11. lipnja 1997. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi zakonom propisane zatezne kamate, zatim od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za period od 01. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, teku:

              - na iznos od 7.136,20 kn od 11. lipnja 1997. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 21.323,40 kn od 12. kolovoza 1997. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.095,40 kn od 09. rujna 1997. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.083,40 kn od 09. listopada 1997. godine kao dana dospijeća pa do isplate,              - na iznos od 7.051,20 kn od 09. prosinca 1997. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.057,20 kn od 19. ožujka 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 14.168,00 kn od 01. travnja 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.143,60 kn od 30. travnja 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.259,20 kn od 29. svibnja 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.263,20 kn od 18. lipnja 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.237,20 kn od 07. srpnja 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos  od 6.581,34 kn od 27. kolovoza 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.255,60 kn od 07. rujna 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.435,60 kn od 20. listopada 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.470,00 kn od 17. studenog 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.481,00 kn od 24. prosinca 1998. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

- na iznos od 6.784,23 kn od 11. veljače 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.928,26 kn od 18. ožujka 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.926,97 kn od 09. travnja 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 3.037,94 kn od 06. svibnja 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.917,41 kn od 20.svibnja 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.920,67 kn od 13. srpnja 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.908,52 kn od 19. kolovoza 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.944,71 kn od 13. rujna 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.963,17 kn od 08. listopada 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 6.986,10 kn od 24. studenog 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 22.710,36 kn od 27. prosinca 1999. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 15.366,31 kn od 23. ožujka 2000. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.457,30 kn od 30. ožujka 2000.godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.452,08 kn od 06. travnja 2000. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

              - na iznos od 7.422,40 kn od 09. svibnja 2000. godine kao dana dospijeća pa do isplate,

 

              II/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku na ime imovinske štete (izgubljena zarada: plaće nakon kolovoza 2002.) ukupan iznos od 231.440,12 kn (dvjestotridesetjednu tisuću četristočetrdeset kuna i dvanaest lipa) sa kamatama koje od 10. siječnja 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi zakonom propisane zatezne kamate, zatim od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za period od 01. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, teku:              

                            - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. siječnja 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. veljače 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. ožujka 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. travnja 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. svibnja 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. lipnja 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. srpnja 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. kolovoza 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. rujna 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. listopada 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. studenog 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.423,11 kn  od 10. prosinca 2004. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. siječnja 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. veljače 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. ožujka 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. travnja 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. svibnja 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. lipnja 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. srpnja 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. kolovoza 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. rujna 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. listopada 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. studenog 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 7.600,19 kn  od 10. prosinca 2005. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. siječnja 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. veljače 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. ožujka 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. travnja 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. svibnja 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. lipnja 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. srpnja 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

              - na iznos od 6.395,35 kn  od 10. kolovoza 2006. kao dana dospijeća, pa do isplate

             

              III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 598.897,00 kn (petsto devedeset osam tisuća osamsto devedeset sedam kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. studenog 2020. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

 

Tužitelj M. A. L. je podnio tužbu protiv tuženika H. ceste d.o.o. dana 14. srpnja 1997. godine kojom tužbom, a po konačno specificiranom glavnom tužbenom zahtjevu od dana 01. lipnja 2020. godine potražuje na ime imovinske štete isplatu izgubljene zarade za plaće i premije-nagrade u ukupnom iznosu od 469.688,10 kn sa pripadajućim kamatama, te na ime imovinske štete potražuje isplatu izgubljene zarade za plaće nakon kolovoza 2002. godine u ukupnom iznosu od 340.654,91 kn sa pripadajućim kamatama, dok na temelju postavljenog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na ime imovinske štete potražuje isplatu izgubljene zarade za plaće i premije-nagrade u ukupnom iznosu od 261.767,98 kn, te na ime imovinske štet potražuje isplatu izgubljene zarade za plaće nakon kolovoza 2002. godine u iznosu od 231.440,12 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknadu parničnog troška. U tužbi tužitelj navodi da je dana 2/3 svibnja 1997. godine zajedno sa svojim društvom otišao iz I. s namjerom da posjeti disko klub „A.“, i da su nakon što je vozač koji ih je prevozio automobilom, došavši jadranskom cestom, u mjesto G. na jedno proširenje s lijeve strane prema B., izišli iz vozila u namjeri da dalje pješice prijeđu cestu i nastave put prema spomenutom disku, da je u trenutku kada je pošao preko Jadranske ceste uočio da iz pravca P. nailazi jedno vozilo koje je imalo uključena duga svjetla koja su ga zaslijepila i da je procijenio da je najbolje vratiti se natrag, te da je zaslijepljen napravio nekoliko koraka više, jer da nije vidio kuda hoda, pa da je stoga upao u provaliju dubine oko 5 metara, da se radi o nezaštićenom potočiću nad kojim uz cestu nije  bila postavljena ograda, odnosno da je ranije ta ograda postojala, ali da je bila slomljena, pa da je tek nakon njegovog pada u tu provaliju postavljena nova ograda na tom mjestu. Nadalje, navodi da je uslijed navedenog pada zadobio ozljede i to prijelom gornje i donje pubične kosti i ascetabululm bez dislokacije, te lijeve palčane kosti na tipičnom mjestu, da je imao krvnih podljeva po laktovima, koljenima, ramenima, da je nakon ozljeđivanja prevezena u DZ M., a potom i KBC Firule u Spklitu, gdje je nakon rendgenskog snimanja i kliničke obrade postavljena transtibijalna ekstenzija lijevog ekstremiteta, reponirana podlaktica i imobilizirana sadrenim zavojem, da je nakon 20 dana liječenja otpušten na kućnu njegu i rehabilitaciju u „B.“, no da time liječenje nije završeno jer da mu jedna kost u palčanom sklopu nije bila vraćena još na svoje mjesto.

Tužitelj je tijekom postupka povukao tužbu u odnosu na ranije označene tuženike ad/2 do ad/4, a što je sud i utvrdio pravomoćnom rješenjem od 14. travnja 2004. godine, te u nekoliko navrata, sukladno statusnim promjenama, koje su se u međuvremenu događale, precizirao tužbu u subjektivnom smislu, te je na strani tuženika tužba ostala egzistirati samo u odnosu na naznačenog tuženika H. ceste d.o.o.

U odgovoru na tužbu prednik tuženika (Hrvatska uprava za ceste, Pravna osoba za upravljanje državnim cestama)  je porekao u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da je upravo tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štete, jer da šteta nije posljedica nikakvog utjecaja ceste, niti da je u svezi s njom, a obzirom da je tužitelj površno i neprecizno, i neuvjerljivo iznio činjenično stanje ne navodeći pri tome prepoznatljivo mjesto nastanka nezgode. Nadalje, navodi da obilaskom državne ceste broj 8 na području mjesta G. nije zapaženo nikakvo proširenje uz cestu sa lijeve strane gledajući iz pravca I. koje je obilježeno kao službeno zaustavljalište ili parking, te da na toj dionici nije uočena nikakva provalija dubine 5 metara kao ni spomenutu disko klub A., izuzev što se uz desnu stranu, gledano iz pravca I. nalazi disko klub „O.“, a spomenuti disko klub A. da postoji u mjestu D. uz nekategoriziranu lokalnu cestu. Navodi da na spomenutoj dionici državne ceste ne postoji propust koji nije ograđen te da je začuđujuće da takav pad i nezgoda nije potvrđen nikakvim očevidom, službenih osoba.

U dokaznom postupku ovaj sud izvršio je očevid  na mjestu nezgode dana 20. 09. 1999. godine (list 20-22), izvršio uvid u fotografije mjesta nezgode (list 28), medicinsku dokumentaciju (list 37-prilozi), izveo dokaz saslušanjem svjedoka R. L. (poleđina lista 38), izvršio uvid u ugovor o utvrđenju i uređenju međusobnih prava i obveza od 24. 09. 1996. godine (list 40-41), izveo dokaz saslušanjem svjedoka P. T. (list 43), dokaza saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 44-45), izveo dokaz dopunskim saslušanjem svjedoka R. L. (poleđina lista 47), svjedoka A. S. (poleđina lista 47-48), svjedoka V. E. (list 48-poleđina lista 48), presliku računa B. ceste-St broj 78-96 D.B.  od 14. 10. 1996. godine (list 50), presliku zapisnika o izvršenom postavljanju i popravku odbojnih ograda između tuženika i B. cesta kao izvođača radova  od 16. 07. 1996. Godine (list 51-52), izveo dokaz saslušanjem svjedoka E. T. (list 61), svjedoka T. M. (poleđina lista 61), svjedoka V. M. (list 72-poleđina lista 73), izveo dokaz medicinskim vještačenjem po liječniku ortopedu-traumatologu dr. Z. P. (list 85-poleđina list 85), i liječniku neuropsihijatru  dr. B. U. (poleđina lista 87), izvršio uvid u dopis vaterpolo kluba „J.“ od 19. 11. 2001. godine (list 909 I. R. (list 84), dopis vaterpolo kluba J. od 24. 10. 2002.godine i potvrdu  o visini isplaćivane plaće/hranarine i premije igračima ovog kluba (list 95-97), izveo dokaz novčarsko-aktuarskim vještačenjem po vještaku mr. I. K. (list 105-109), izvršio uvid u presliku J. lista  str. 35 od 23. 12. 2002. godine (list 114), izveo ponovo dokaz očevidom na mjestu nezgode na kojem je izveden dokaz ponovnim saslušanjem svjedoka R. L. i tužitelja (list 122-129), izvršio uvid u kartu nerazvrstanih državnih cesta i popis državnih cesta u N. M.-V.-H. (list 137-138), dopis Doma zdravlja u M. (list 139), izveo dokaz saslušanjem svjedokinje V. D. (list 151-poleđina lista 151), izveo dokaz dopunskim saslušanjem vještaka dr. Z. P. (list 159-poleđina lista 160), dokaz dopunskim saslušanjem svjedokinje V. D. (list 206), dokaz dopunskim saslušanjem svjedoka V. E. (list 218-219), izvršio uvid u dopis PP M. broj 511-12-29-04-8/821/11 od 26. 07. 2011. godine (list 222), izveo dokaz dopunskim ponovnim saslušanjem tužitelja (list 223-224), dokaz saslušanjem svjedoka Ž. B. (list 225-231) izvršio uvid u tečajnu listu broj 210 HNB-a na dan 31. 10. 2014. godine (list 254), izveo dokaz saslušanjem svjedoka G. S. (list 257-259), uvid u znanstveni članak „A. razlika pet različitih  igračkih uloga u vaterpolu obzirom na vrstu i intenzitet opterećenja na ligaškom natjecanju (list 265-272), izveo dokaz medicinskim vještačenjem po liječniku specijalisti medicine rada i sporta dr. L. K. (list 276-277), dopunsko očitovanje dr. L. K. od 10. 07. 2015. godine (list 296-297), te dokaz  saslušanjem  dr. L. K. dana 21. 09. 2015. godine (list 308), izvršio uvid u presliku radne knjižice (list 395-397),  presliku zaključka HZMIO Područna služba u S. klasa: UP/I-140-04-01-01, ur. br. 341-18-03/1-03-45118 (list 398), presliku potvrde HZMIO (list 399), potvrda HZMIO Ispostava M. (list 400-401), ispis podataka o plaći tužitelja (list 403-404), izveo dokaz saslušanjem svjedoka T. M. (list 408), saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 409-410), izvršio uvid u dopunsko očitovanje stalne sudske vještakinje dr. med. L. K. (list 438), izvršio uvid u presliku zdravstvenog kartona tužitelja (list 491-503), medicinsku dokumentaciju (liječenje limfoma) (list 504-533), izveo dokaz medicinskim vještačenjem po liječniku specijalistu interne medicine i hematologije prof. dr.sc. B. L. (list 538-542).

Temeljem čl. 377. st. 1. Zakona o parničnom postupku prvostupanjski sud je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svojim rješenjima.

U predmetnoj pravnoj stvari ovaj sud je pod brojem P-425/97 dana 28. veljače 2005. godine donio presudu kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

Županijski sud u S. je svojim rješenjem broj Gž-1393/06 od 20. ožujka 2009. godine ukinuo prvostupanjsku presudu ovog suda i predmet vratio na ponovni postupak, a u obrazloženju iste je navedeno da je prvostupanjski sud provedenim dokazima i njihovom ocjenom pravilno ocijenio odnosno utvrdio da je do predmetne nezgode došlo uzročno-posljedično i s oštećenjem odbojne ograde, ali da je ostalo ne do kraja jasno raspravljeno pitanje oštećenja ove ograde, a što je odlučno za ocjenu njegove odgovornosti. Navodi se da cesta sama po sebi nije opasna stvar, ali da u određenim okolnostima to može biti, međutim, da u datom slučaju još nema osnove za takvu ocjenu kod tvrdnji tuženika da se radi o cesti koja je na spornom mjestu bila ograđena odbojnom ogradom, što više novo postavljenom ogradom (10 mjeseci prije nezgode) za koju tvrdnju je nudio i pisane dokaze (zapisnik od 16. 07. 2000 i račun od 14. 10. 1996. godine). U tom rješenju je navedeno da je prethodnu tvrdnju potrebno raspraviti i s tog gledišta cijeniti tuženikovu odgovornost, te da za sada nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj zbog posljedica ozljeđivanja koje se očituju u invalidnosti od 15 % izgubio radnu sposobnost, kao i ispitati da li je tužitelj nakon završetka liječenja bio u mogućnosti zaposliti se  sa preostalom radnom sposobnošću.

 

Nadalje, ovaj sud je pod brojem Pn-350/15 dana 20. studenog 2015. godine donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev u pogledu zahtjeva tužitelja za isplatom naknade materijalne štete (izgubljena zarada: plaće i premije ) i naknadu materijalne štete (izgubljena zarad: plaće nakon kolovoza 2002), dok je prihvatio djelomično zahtjev u pogledu neimovinske štete u iznosu od 67.000,00 kn sa pripadajućim kamatama, naknadu materijalne štete (tuđa pomoć i njega), dok je odbijen u pogledu zahtjeva za naknadom nematerijalne štete u iznosu od 40.120,00 kn, uz naknadu parničnog troška.

Županijski sud u S. je svojom presudom i rješenjem broj Gž-1746/16 od 08. prosinca 2016. godine  potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojom je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku da naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 67.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te pod toč. V. i VI. izreke kojima je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju materijalnu štetu (tuđa njega i pomoć) u iznosu od 4.200,00 kn sa pripadajućim zateznim kamata, dok jeza više traženi iznos od 3.150,00 odbijena kao neosnovan. Nadalje, navedenom odlukom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojom je pod toč. IV. izreke odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.120,00 kn i u tom dijelu je suđeno na način da se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade nematerijalne štete pored dosuđenog iznos od 67.000,00 kn i daljnji iznos od 24.920,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je  prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu pod toč. I. kojom je naloženo tuženiku na ime materijalne štete isplatiti iznos do 498.940,85 kn sa pripadajućim kamata i pod točkom II na ime naknade materijalne štete u iznosu od 357.208,93 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kao i u pogledu odluke o troškovima postupka. U obrazloženju ove odluke navedeno je da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda u pogledu odštetne odgovornosti tuženika, jer da je do ove nezgode došlo uzročno-posljedično s oštećenjem zaštitne ograde, a tuženik da nije ispunio svoju dužnost popravka oštećenja ograde na način i u vrijeme, kako mu je nalagao važeći Pravilnik o održavanju i zaštiti javnih cesta prema kojem oštećene odbojne i druge ograde treba napraviti najkasnije u roku od 10 dana po uočenom oštećenju, a kako je tuženik propustio svoju dužnost popravka oštećene ograde to on odgovara tužitelju za svu štetu nastalu mu uslijed ozljeda zadobivenih padom u navedeni podzemni prolaz. Nadalje, u istoj odluci drugostupanjski sud navodi da su u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete mjerodavne odredbe iz čl. 195. st. 1 ZOO-a prema kojima onaj koji drugome nanese tjelesnu ozljedu je dužan naknaditi između ostalim i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za vrijeme liječenja dok iz čl. 195. st. 2. ZOO-a prema kojima ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanje uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Stoga u smislu citiranih odredbi ZOO-a da tužitelj ima pravo na naknadu izgubljene zarade zbog nesposobnosti za vrijeme liječenja povreda zadobivenih u ovoj nezgodi, a ovo razdoblje spriječenosti za rad zbog liječenja zadobivenih povreda da prvostupanjski sud uopće nije utvrdio, pa da to mora učiniti u ponovljenom postupku. U odnosu na razdoblje nakon dovršenog liječenja ostao neraspravljen tuženikov prigovor da se tužitelj s obzirom na utvrđenu preostalu radnu sposobnost nakon dovršenog liječenja mogao zaposliti na nekim drugim poslovima s preostalom radnom sposobnošću, a u pitanju da je pravno odlučan prigovor u smislu odredbe čl. 192. st. 1. ZOO-a prema kojoj oštećeni koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo na razmjerno smanjenu naknadu. U drugostupanjskoj odluci se navodi da je točno da tužitelj nakon dovršenog liječenja, nije sposoban obavljati one poslove koje je obavljao prije nezgode, međutim, kada je u postupku utvrđeno da tužitelj ima preostalu radnu sposobnost tada je za pravilnu odluku o ovom dijelu zahtjeva bilo potrebno utvrditi da li se tužitelj nakon završenog liječenja pokušao zaposliti na poslovima za koje ima preostalu radnu sposobnost.

Ovaj sud je pod brojem Pn-687/16 dana 20. travnja 2018. godine donio presudu kojom je usvojio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu zahtjeva tužitelja za isplatom naknade imovinske štete (izgubljena zarada: plaće i premije-nagrade ) i naknadu imovinske štete (izgubljena zarada: plaće nakon kolovoza 2002).

Županijski sud u S. je svojim rješenjem broj  Gž-1678/2018-2 od 10. srpnja 2019. godine ukinuo prvostupanjsku presudu ovog suda broj Pn-687/16 i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi  kako iz rezultata dosad izvedenih dokaza proizlazi  kako je tužitelj zadobio veći broj različitih težih i lakših ozljeda koje ozljede su ostavile različite posljedice, ali i da je tužitelj nakon ozljeđivanja u predmetnom događaju obolio od bolesti limfoma od koje bolesti se određeno vrijeme liječio pa je prema mišljenju drugostupanjskog suda, za utvrđivanje i procjenu posljedica ozljeđivanja i za utvrđivanje posljedica bolesti potrebno stručno znanje vještaka različitih medicinskih grana. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan nalaz i mišljenje vještaka medicine rada i sporta, ali da je zbog potpunog utvrđenja svih odlučnih činjenica potrebno nedvojbeno utvrditi u kojem razdoblju je tužitelj zbog posljedica ozljeđivanja gubio zaradu, odnosno u konkretnom slučaju bilo je potrebno utvrditi i kada je tužitelj obolio od bolesti limfoma, ako je moguće utvrditi i je li možebitno ta bolest posljedica ozljeđivanja, kao i utvrditi kakve su posljedice te bolesti. Nadalje, ističe da unatoč navodu  sudske vještakinje medicine rada i sporta kako bi tužitelj, i u situaciji da bolest nije nastupila, zbog zaostalih posljedica ozljeđivanja bio onemogućen baviti se vaterpolom, da je potrebno utvrditi  je li tužitelj obzirom na spomenutu bolest uopće se mogao baviti sportom u razdoblju u kojem se liječio i kakva mu je bila radna sposobnost do trenutka izlječenja od bolesti.  Županijski sud ističe da od tih utvrđenja izravno ovisi i odluka o tužiteljevom predmetnom zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade u razdoblju  u kojem se tužitelj liječio od te bolesti. U nastavku postupka da je potrebno da prvostupanjski sud  dopuni dokazni postupak izvođenjem predloženih dokaza, pa i dopunom vještačenja odnosno vještačenjem po sudskim vještacima odgovarajuće struke, te nakon toga utvrditi sve odlučne činjenice u pogledu tužiteljevih ozljeda, a posebno utvrditi kada je tužitelj obolio od limfoma i kakve su posljedice te bolesti, te nakon toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

No, kako je u konkretnom slučaju došlo do kumulacije tužbenih zahtjeva, to je bilo potrebno prije svega utvrditi osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva, a tek u slučaju ako bi se isti utvrdio neosnovanim, odlučivati o drugom eventualno kumuliranom zahtjevu.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/2003. i 88/2005.), ovaj sud je došao do uvjerenja da je osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, dok nije osnovan glavni tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj….) propisano je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u svezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

Odredbom st. 2. istog članka zakona propisano je ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane , ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja ili napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

Tijekom postupka na okolnost uzročno-posljedične veze između ozljeđivanja tužitelja i prestanka tužiteljeve profesionalne sportske karijere (vaterpolo karijere), izveden je dokaz vještačenjem po liječniku specijalisti medicine rada i sporta dr. L. K. u kojem nalazu i mišljenju je navedeno da su zbog zadobivenih ozljeda, nakon perioda konzervativnog liječenja, uslijed daljnje komplikacije u liječenju zbog čega je podvrgnut u dva navrata operacijskom zahvatu uz rehabilitaciju i liječenje koje je trajalo oko godinu dana kod tužitelja su zaostale trajne posljedice u vidu ograničenog pokreta u lijevom ručnom zglobu odnosno da je u manjem stupnju pokretljivost reducirana kod palmarne fleksije šake, uz otežano izvođenje kretnje zbog slabosti pri opterećenju, da je prijelom lijeve palčane kosti zarastao s vidljivom posttraumatskom artrozom i odvojenim stiloidnim nastavkom lakatne kosti što uzrokuje tegobe kod opterećenja ručnog zgloba u odnosu da tih promjena nema, a obzirom na zaostali defekt kože (dva gruba zvjezdolika ožiljka s obje strane Ahilove tetive da nema ni uredne , maksimalne pokretljivosti lijevog nožnog zgloba. U nalazu i mišljenju se navodi da sve navedene trajne posljedice tužitelja da ograničavaju kod zahtjevnijih fizičkih aktivnosti odnosno aktivnosti kod kojih je tijelo u konstantom pokretu,a posebno kada postoji potreba učestalog balansiranja, a da ga ove posljedice ograničavaju kod klečanja, čučanja, uspinjanja ljestvama ili stepenicama, da je ograničen kod podizanja tereta, prenošenja ili guranja tereta koji nikako ne može biti veći od 15 kg, a sve navedeno da se odnosi na položaje tijela i aktivnosti koje se događaju kod prosječnog treninga rekreativca, a svakako intenzivnije i učestalije kod treninga profesionalnog sportaša. Navedeno je da vaterpolisti svoje kondicijske pripreme obavljaju kao i svi sportaši u teretani, trim stazama, a tehniku igre usavršavaju odnosno obavljaju tehničke pripreme u bazenu, a zbog svega navedenog da je tužitelj po predmetnom događaju odnosno po trajno zaostalim posljedicama trajno nesposoban za intenzivnije fizička naprezanja. Predmetni događaj da je utjecao na njegovu profesionalnu sportsku sposobnost na način da treninge (sportske kondicijske i tehničke pripreme) koje je ranije obavljao i za koje je bio sposoban više ne može obavljati, pa da je sukladno tome posve nebitno koju poziciju je tužitelj igrao, jer svi vrhunski sportaši trebaju i imaju intenzivne i jake kondicijske treninge u čemu i najmanji disbalans u lokomotornom sustavu onemogućava izvođenje istih. Obzirom da je tužitelj igrao na poziciji beka ili centra da ga još više ometa činjenica da je zaostalo umanjenje pokreta s pomakom koštanih ulomaka u lijevom ručnom zglobu za igranje na toj poziciji ,jer je sada slabiji u tehničkom izvođenju obzirom se u vaterpolu često šutira s obje ruke, te da je ona nedominantna ruka važna za održavanje balansa u vodi dok se dominantnom rukom uobičajeno šutira.

U dopunskom očitovanju dr. L. K. od dana 10. srpnja 2015. godine ista je navela da u pretpostavljenoj situaciji da se prometna nezgoda nije zbila odnosno da je tužitelj do dijagnoze limfoma bio zdrav, zasigurno nakon postavljanja dijagnoze limfoma da se ne bi bavio sportom niti profesionalno, a tijekom akutne faze bolesti niti rekreativno, ujedno da se može predmnijevati da je stresna situacija u konkretnom slučaju i posljedica iste jedan od uzroka pojave limfoma. Ujedno navodi da je nalaz i mišljenje vještaka P. koje je iznio na ročištu dana 31. kolovoza 2004. godine uzela u obzir pri svom vještačenju, a posebno činjenice zaostalih trajnih posljedica. Navodi da je dr. P. kao traumatolog tada cijenio trajno umanjenje životnih aktivnosti, ali  da osvrt na status tužitelja nakon predmetnog događaja, a u pogledu profesionalnog bavljenja sportom vještak dr. P. da nije detaljno argumentirao već je naveo da bi isti postotak imao poteškoće kod igranja vaterpola, ali po mišljenju vještakinje specijaliste medicine rada i sporta da  će i taj mali odnosno veliki postotak onemogućiti profesionalnom sportašu daljnju karijeru kako je i navela u svom nalazu i mišljenju.

Dopunski saslušana na ročištu dana 21. rujna 2015. godine u pogledu prigovora tuženika na njen nalaz i mišljenje kao i dopunu istog ista je navela da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja , kao i dopunskog očitovanja na isti, a iz kojeg nalaz i mišljenja proizlazi da je tužitelj zbog trajnih posljedica koje su zaostale kod tužitelja uslijed predmetne nezgode dovele do prestanka njegove profesionalne  sportske karijere vaterpoliste. U odnosu na prigovor tuženika navodi da je svoj nalaz dala temeljem brižljive ocjene sve priložene dokumentacije u spisu, kao i već postojećih nalaza i mišljenja koji prileže spisu, pa tako i nalaza i mišljenja dr. P., koji nalaz je imala na uvidu i prije izrade svog nalaza, a i sada prije ročišta da je izvršila detaljan uvid u predmet i u cijelosti ostaje kod svog danog nalaza i dopune istog. Nadalje u odnosu na prigovor tuženika, a vezano za ocjenu dr. P. vezano za daljnji nastavak tužiteljeve profesionalne karijere ističe da je navedeni vještak korektno cijenio umanjenje životnih aktivnosti kod tužitelja u visini od 15 %, ali obzirom da isti nije specijalist medicine rada i sporta da nije uzeo u obzir sve bitne parametre, a to su komplikacije osnovne tadašnje ozljede koja se nastavila s nekoliko operativnih zahvata područja lijeve Ahilove tetive za zaostalim defektom kože i mekih tkiva tog područja, a osim toga prijelom kostiju zdjeličnog dna koji je doveo do promjene biomehanike cijelog tijela odnosno dobrog balansa njegovog lokomotornog sustava koji mora imati kao vrhunski sportaš, koji mu je potreban da bi sse bavio profesionalno nekim sportom. Nadalje, navodi da ozljede koje je pretrpio tužitelj, a za koje je dr. P. korektno o cijenio umanjenje životnih aktivnosti od 15 % kod neke druge osobe sa uobičajenim radnim mjestom ne bi dovele do prestanka radne aktivnosti, međutim iste su kod tužitelja koji se profesionalno bavio vaterpolom  uzrokovale potpuni prestanaka daljnje mogućnosti bavljenja vaterpolom. Zbog navedenih ozljeda da je onemogućen obavljati zahtjevnije  fizičke aktivnosti, pa tako i kondicijske pripreme kako u teretani tako i u bazenu, te je mišljenja  da se tužitelj zbog nastalih ozljeda i zaostalih posljedica ne može niti rekreativno baviti vaterpolom već bi zbog održavanja njegovog lokomotornog sudstava bilo poželjno sukladno savjetima fizijatra obavljati potrebne terapije, te da može plivati jer da je plivanje jedna vrsta terapije. Ujedno navodi da ozljeda lijeve ruke obzirom je tužitelj dešnjak bi moglo utjecati na daljnje profesionalno bavljenje vaterpolom  da se radilo o ozljedi desne ruke, ali obzirom su kod tužitelja nastale druge ozljede, kao i posljedice istih da to u navedenom slučaju nema utjecaja. Navodi da u situaciji da se bolest limfoma nije pojavila da bi njegov lokomotorni sustav bio isti odnosno isti je narušen u omjeru zbog kojeg isti nije mogao nastaviti profesionalno se baviti vaterpolom.

Nadalje, u dopunskom očitovanju od 18. prosinca 2017. godine dr. L. K., specijalist medicine rada i sporta ističe da je tužitelj bio radno nesposoban zbog liječenja kao posljedice ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju  u razdoblju od dana ozljeđivanja 03. svibnja 1997. godine, pa sve do kraja srpnja 1998. godine, a nakon toga da je isti trajno nesposoban za poslove profesionalnog sportaša, ali da je preostala opća radna sposobnost odnosno ovisno o njegovoj naobrazbi da je mogao raditi uglavnom sve poslove, a pri tome se misli na poslove koji ne podliježu pod zakon o poslovima s posebnim uvjetima rada, a i kod takvih poslova ovisno o opisu radnog mjesta neke je mogao i može obavljati.

Imajući u vidu  prethodno navedeno, i to nalaz i mišljenje dr. L. K., kao i njena dopunska očitovanja, a posebice očitovanje od 18. prosinca 2017. godine može se zaključiti da je tužitelj bio radno nesposoban zbog liječenja uslijed nastalih ozljeda u štetnom događaju u razdoblju od dana 03. svibnja 1997. godine, pa do kraja srpnja 1998. godine odnosno nekih godinu dana.  Posebice je važno naglasiti, imajući u vidu prigovor tuženika u kojem ističe da bi se liječenje produžilo zbog liječničke pogreške i da posljedice toga ne bi bile u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, da upravo iz nalaza i mišljenja dr. L. K. u kojem se kronološki opisuje tijek bolesti i liječenja, kao i nastale komplikacije, gdje se  izričito navodi, između ostalog, da je tužitelja „nažuljala gipsana longeta u području Ahilove tetive na koju se potom nakalemila bolnička infekcija (zlatni stafilokok), kao komplikacija osnovne bolesti iz čega se može nedvojbeno izvesti zaključak da se u konkretnom slučaju ne bi radilo ni o kakvoj liječničkoj pogrešci, kako ističe tuženik, već bi se radilo o riziku koji se javlja prilikom boravka u zdravstvenoj ustanovi kod osoba sa oslabljenim imunološkim sustavom, te se stoga može zaključiti da su nastale komplikacije i produljeno liječenje u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, a što nedvojbeno i proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. L. K., kojem je ovaj sud poklonio vjeru, a koji nalaz  i mišljenje je prihvatio i Županijski sud u S. u svojoj ranijoj odluci u kojem je utvrđena odgovornost tuženika za nastalu nezgodu, kao i uzročno-posljedična veza između šetnog događaja i nastale štete.

Nadalje, imajući u vidu prigovore tuženika u kojem navodi da je tužitelj u svom iskazu naveo da je namjeravao nastaviti karijeru u VK „M.“, kao i prijedlog tuženika za provođenjem novog vještačenja po drugom specijalisti rada i sporta, ovaj sud je mišljenja, da prijedlog tuženika za novim vještačenjem nije opravdan iz razloga, jer je  dr. L. K., specijalist medicine rada i sporta svojim nalazom i mišljenjem kao i njegovim dopunama u potpunosti odgovorila na pitanje tužiteljeve mogućnosti daljnjeg profesionalnog bavljenja vaterpolom, te je istima i otklonila prigovore tuženika, pa u tom smislu pozivanje tuženika na izjavu tužitelja u njegovom stranačkom iskazu, da se namjeravao nastaviti baviti vaterpolom u VK M., je u konkretnom slučaju irelevantno obzirom se spomenuta specijalistica medicine rada i sporta izričito izjasnila da su ozljede koje su nastale kod tužitelja uslijed štetnog događaja, kao i zaostale trajne posljedice kod tužitelja rezultirale potpunim prestankom kako profesionalne vaterpolo karijere, ali i mogućnošću rekreativnim bavljenjem ovim sportom iz čega nedvojbeno proizlazi da se tužitelj nije mogao baviti profesionalno vaterpolom niti u VK „M.“, a niti u nekom klubu nižeg ranga. Imajući u vidu prethodna utvrđenja ovaj sud nije niti izvodio dokaz saslušanjem predloženog svjedoka M. Z., tadašnjeg  trenera VK M. na okolnost razgovora s tužiteljem o njegovoj namjeri bavljenja vaterpolom u tom klubu, obzirom je vještak medicine rada i sporta nedvojbeno utvrdio da tužitelj zbog zadobivenih ozljeda i zaostalih trajnih posljedica nije u mogućnosti nastaviti se baviti vaterpolom niti profesionalno, a niti rekreativno.

Na okolnost da li se tužitelj nakon završenog liječenja pokušao zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću izveden je dokaz ponovnim saslušanjem tužitelja, te dokaz saslušanjem svjedoka T. M..

Iz iskaza svjedoka T. M. utvrđeno je da je isti negdje 1997. godine otvorio obrt odnosno turističku agenciju , a negdje 01. siječnja 1998. godine prešao je iz obrta u firmu i istu registrirao s navedenim datumom, a tvrtka da se bavila renta-a-carom. Utvrđeno je da je tužitelj to ljeto došao do njega i pitao ima li kakvo slobodno radno mjesto obzirom mu je financijska situacija bila loša, a sve iz razloga jer mu je prethodno propao ugovor sa vaterpolo klubom Jug, te zbog zadobivenih ozljeda koje je imao u prometnoj nezgodi. Svjedok da mu je izišao u susret i ponudio radno mjesto u firmi, a on da je  navečer trebao razvoziti automobile i prati ih. Tužitelj da je za njega to ljeto radio nekih 10-15 dana, ali zbog bolova koje je osjećao u nozi, te zbog otečenosti noge, da nije bio sposoban raditi na tim poslovima, nakon čega je on prestao raditi kod njega. Utvrđeno je da se svjedok zbog proteka vremena ne može sjetiti iznosa dogovorene visine plaće, niti se može sjetiti datuma kada je počeo odnosno prestao raditi kod njega.

Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se isti prvi put nakon liječenja od zadobivenih ozljeda zaposlio u firmi T. M. u ljeto 1998. godine i kod njega da je razvozio automobile i prao ih obzirom se njegova tvrtka bavila renta car uslugama. Kod njega da je radio dva tjedna, a da je prestao raditi  kod njega zbog oticanja noge i bolova u nozi, a koje bolove je osjećao kao posljedicu zadobivenih lomova i dekubitusa kojeg je zadobio tijekom boravka u bolnici. Nakon toga da se 1999. godine zaposlio u Tvornici N. u M. u ljetnom periodu, da je tu radio sve i to kao pomoćnik u skladištu, po potrebi kao vozač, radio na traci, čistio odnosno radio sve što je trebalo, pa i lijepio promotivne plakate. U navedenoj firmi da je radio do kraja 4-tog odnosno početka 5-tog mjeseca 2000. godine kada je otvorio bolovanje zbog bolesti Hodgkinov limfom i na tom bolovanju da je bio 4 godine i u tom periodu da nije bio sposoban za rad, a onda da se ponovo 2005. godine odnosno 2006. godine ponovo zasnovao radni odnos na jednom ribarskom brodu kao sezonski radnik. Iz iskaz je utvrđeno da je tužitelj nakon zadobivene ozljede u nezgodi koja se dogodila 1997. godine početkom svibnja  Proveo na liječenju u bolnici nekih 4-5 mjeseci s prekidima, a rekonstruktivne operacije tkiva na nozi, te da je liječenje ukupno trajalo do ljeta 1998. godine. Utvrđeno je da se isti ne može sjetiti kolika mu je bila ugovorena plaća kod T. M. niti koliku je plaću ostvario u Tvornici N., ali da je to bila neka minimalna plaća s kojom nije bio nešto zadovoljan, ali je bio prisiljen raditi. Njegova financijska situacija nakon završetka primarnog liječenja zbog stvorenih dekubitusa je bila takva da je jedino on radio u obitelji odnosno da je bio zaposlen kao vaterpolo igrač u vaterpolo klubu „J.“, da mu je majka bila u mirovini, otac da je umro već ranije, dok je sestra bila nezaposlena, te da je on jedini, dok je igrao za Jug, ostvarivao prihode za svoju obitelj.  U razdoblju od 1998. godine do ljeta 2006. godine da je posla bilo malo, a on da je cijelo vrijeme bio na Zavodu za nezaposlene i prijavljen kao ekonomski tehničar, te da ga nitko sa zavoda nije pozvao za nekakvo radno mjesto koje bi bilo vezano za njegovu struku, tako da je bio prisiljen raditi sezonske polove, kao što je i naveo.

Iskazu saslušanog svjedoka, kao i samog tužitelja ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da su isti iskazivali životno, logično, te u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu.

 

Uvidom u radnu knjižicu tužitelja utvrđeno je da je isti  u razdoblju od 04. kolovoza 1998. godine do 17. kolovoza 1998. godine bio zaposlen kao NKV radnik kod C. T. d.o.o. M., da je od 25. lipnja 1999. godine do 21. siječnja 2004. godine bio zaposlen kod obrtnika A. N. kao NKV radnik, dok je u razdoblju od 19. srpnja 2006. godine do 30. studenog 2006. godine radio u obrtu M. također kao NKV radni, a što proizlazi i iz potvrde HZMO-a (list 400-401 spisa). Ujedno iz radne knjižice proizlazi da je tužitelj stekao srednju stručnu spremu  i zvanje  ekonomski stručni radnik.               

Uvidom u zaključak HZMO, Područna služba u S. klasa: UP/I-140-04-01-01 od 02. srpnja 2003. godine utvrđeno je  da je istim obustavljen postupak ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu zbog učestalog bolovanja s obrazloženjem da kod osiguranika nije nastupila invalidnost već da je potrebno nastaviti daljnje liječenje i rehabilitaciju osiguranika.

Uvidom u  podatke o plaći tužitelja dostavljene od strane HZMO, Područna služba S. utvrđeno je da je tužitelj u 1998. godini bio zaposlen ukupno 82 radna sata i ostvario primanja u toj godini u iznosu od 617,26 kn. nadalje u 1999. godine je ostvario primanja ukupno 9.288,46 kn, ; u 2000. godini ukupno primanja u iznosu od 4.976,00 kn; u 2001. godini nema evidentiranih primanja, dok je u 2002. godini evidentirano primanje samo s osnove bolovanja u visini od 19.161,41 kn; u 2003. godini također nema evidentiranih primanja, dok je u čitavoj 2004. godini ostvario primanja u ukupnom iznosu od 2.125,00 kn, a u 2006. godini ukupna primanja u iznosu od 9.638,73 kn.

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, a posebno iskaz saslušanog svjedoka M., kao i samog tužitelja, kao i priloženu dokumentaciju ovaj sud je utvrdio da je tužitelj zbog liječenja bio nesposoban za rad u razdoblju od dana ozljeđivanja odnosno 03. svibnja 1997. godine pa do srpnja 1998. godine, te da je iz izvedenih dokaza, posebice priložene dokumentacije  razvidno da se tužitelj nakon završetka liječenja nastojao zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću, te da je djelomično i uspijevao, ali navedena zaposlenja su štetu umanjila samo u manjem dijelu, a bez da je utvrđeno da za to postoji konkretna tužiteljeva odgovornost.

Naime, tijekom postupka je utvrđeno da se tužitelj prije predmetnog štetnog događaja u kojem je teže ozlijeđen, profesionalno bavio vaterpolom i igrao za vaterpolo klub „J.“ u kojem je ostvarivao mjesečnu zaradu u vidu premija i nagrada, da se nakon završenog liječenja pokušavao zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću na poslove  sukladno svojoj stručnoj spremi (ekonomski stručni radnik), a u čemu je djelomično uspijevao na način da je  u razdobljima koja su evidentirana u radnoj knjižici i potvrdi HZMO, bio zaposlen kao NKV radnik, te je tijekom razdoblja u kojima je bio zaposlen uspijevao u manjem omjeru umanjiti štetu. Stoga, kada se uzme u obzir sve prethodno navedeno, odnosno okolnost da se tužitelj pokušavao zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću, da je u tim pokušajima djelomično uspijevao, da je prije ozljeđivanja ostvarivao mjesečnu zaradu kao profesionalni vaterpolo igrač u klubu Jug, a nakon ozljeđivanja i završenog liječenja da se  nastojao zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću, može se izvući zaključak da je u utuženom vremenskom razdoblju tužitelj izgubio zaradu umanjenu za one iznose (plaće i naknade za bolovanje) za koje je utvrđeno da ih je tužitelj u promatranom razdoblju primio i time umanjio štetu koja mu je nastala kao posljedica ozljeđivanja.

Nadalje, iz stranačkog iskaza tužitelja i sklopljenog ugovora o utvrđivanju i uređenju međusobnih prava i obveza  od 24. rujna 1996. godine utvrđeno je da je tužitelj sa VK „J.“ sklopio ugovor na četiri natjecateljske sezone i da se klub obvezao osigurati mu primanja od najmanje 25% prema kategorizaciji i potom mu isplaćivati tako utvrđena sredstava do 15-tog u mjesecu za protekli mjesec, osigurati mu troškove smještaja, hrane i prijevoza, te urediti prava koja se tiču nagrada odnosno premija. Kada se uzme u obzir općepoznata činjenica da je u to vrijeme   VK „J.“ bio na vrhu hrvatske vaterpolo lige, te je logično da su u takav klub imali pristup samo igrači koji su po svojim sportskim predispozicijama mogli pružiti vrhunske rezultate u koju kategoriju je spadao i sam tužitelj kao perspektivni igrač i pred kojim je u tako velikom klubu bila očekivana i izvjesna sportska budućnost, što u svom iskazu dodatno potkrepljuje G. S., nekadašnji direktor i bivši vaterpolist VK „J.“ koji je pratio razvoj igračke  vaterpolo karijere kod tužitelja, te koji ga je i pozvao da se pridruži ekipi VK J. . Prije toga tužitelj je nakon odlaska iz VK „G.“ već sa 17 godina počeo nastupati kao profesionalni igrač u VK M. S., a nakon ulaska VK G. u prvu vaterpolo ligu da je ponovo nastupao za taj klub u razdoblju od 1992.  do 1995. godine, nakon čega je na poziv trenera M. prešao u VK „M.“ iz B. gdje je igrao godinu dana odnosno do dolaska u VK „J.“ za koji je odigrao jednu sezonu do ozljeđivanja.

Iz iskaza svjedoka G. S. utvrđeno je da isti poznaje tužitelja od 1994 godine kao igrača vaterpola, obzirom da je svjedok bio direktor VK J. te je tužitelja jedno vrijeme pratio kao igrača, a kasnije ga je 1996. godine angažirao kao igrača u tom klubu. Istom da je poznato da je tužitelj imao nezgodu zbog koje je zadobio razne ozljede koje su se kasnije iskomplicirale, te su bile fatalne za nastavak njegove sportske karijere, jer tužitelj uslijed istih više nije mogao baratati loptom. Utvrđeno je da se tužitelj profesionalno bavio vaterpolom  i igrao za klubove VK „J.“, VK „G.“, VK „M.“, da je igrao i u Š. od 1996. godine da je sklopio četverogodišnji ugovor sa VK „J.“, a po tom ugovoru da mu je bio osiguran stan, hrana, a da se ne sjeća kolika bi mu bila plaća, da su ga oni u klubu nakon navedene nezgode čekali i nadali se da će se njegove ozljede sanirati, jer da je bio vrhunski igrač, ali kako više nije mogao zbog ozljeda igrati da su usmeno raskinuli ugovor. Utvrđeno je da je tužitelj igrao na poziciji centra za koju poziciju je potrebna posebna psihofizička sprema, jer to predstavlja najbitniju i najkompliciraniju poziciju na plivalištu, koja osim baratanja loptom zahtijeva snagu, koncentraciju, igrač prima  i daje udarce i slično. Iz iskaza je utvrđeno da se VK „J.“ u razdoblju od 1995. godine do 2006. godine  može ocijeniti kao jedan od najjačih europskih vaterpolo klubova, te da su na osvojene kupove i prvenstva primali posebne premije i da su im iste bile isplaćivane, te da se igrači vaterpolom aktivno profesionalno mogu baviti optimalno do 35-36 godina iako u novije vrijeme ima ih koji igraju i do 40-te godine. Utvrđeno je da je bilo za očekivati da bi se tužitelj bavio do svoje 35 godine vaterpolom iako svjedok ne može reći da li bi to bilo za klub J., ali da iz te generacije da ima vaterpolista koji su igrali do te dobi, a i svjedok da je profesionalnu vaterpolo karijeru završio sa 35 godina za klub S. u I.. Iz iskaza je utvrđeno da svjedok misli da tužitelj s utvrđenom invalidnošću od 15 % ne može igrati na poziciji centra, a u sezoni 1997.  da su na poziciji centra igrala dva igrača, a pošto je tužitelj bio ozlijeđen da su prvotno angažirali mlađeg igrača a potom i M. S.. Iz iskaza je utvrđeno da je došlo do realizacije ugovora, da je ugovor potpisan, da je tužitelj započeo s igrom i za to da je primao plaću.

Iskazu ovog svjedoka sud je poklonio vjeru obzirom jer isti iskazivao životno, logično, te u skladu sa ostalim izvedenim dokazima u spisu.

Tužitelj po konačno specificiranom glavnom tužbenom zahtjevu od dana 01. lipnja 2020. godine potražuje na ime imovinske štete  (izgubljena zarada: plaće i premije) ukupan iznos od 469.688,10 kn sa pripadajućim kamatama od 11. lipnja 1997. godine do isplate, te iznos imovinske štete (izgubljena zarada: plaće nakon kolovoza 2002. godine) u ukupnom iznosu od 340.654,91 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od 10. listopada 2002. godine do isplate, dok po postavljenom eventualno kumuliranom zahtjevu na ime imovinske štete (izgubljena zarada: plaće i premije) potražuje iznos od 261.767,98 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te iznos imovinske štete (izgubljena zarada: plaće nakon kolovoza 2002. godine)  u iznosu od 231.440,12 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknadu parničnog troška.

Prema obavijesti Vk „J.“ od 12. studenog 2001. godine tužitelj bi, da nije doživio nezgodu mjesečno primao iznos od 2.000,00 DEM, u to je uključen trošak prijevoza i hrane uz napomenu da su ugovorom i statutom predviđene i eventualne nagrade koje iznos cca 5.000,00 DEM za osvojeni kup ili prvenstvo Hrvatske, te da aktivni sportski vijek traje do 35 godine.

Iz obavijesti VK „J.“ od 24. listopada 2002. godine kojoj su priloženi podaci o visini plaće koje su isplaćivane vaterpolistima tog kluba od siječnja 1997. godine do kolovoza 2002. godine, kao i podaci o iznosima koje su igrači primili na ime nagrada-premija (za Lena kup 1000,00 DEM dana 26. 05. 1999. godine, za KUP Hrvatske iznos od 1.000,00 DEM dana 26. 01. 2001. godine, i za Prvenstvo Hrvatske  2000,00 DEM dana 10. 01. 2001. godine) proizlazi da su iznos plaća i hranarina od 2000,00 DEM isplaćivali u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a isto tako je utvrđeno da bi po redovnom tijeku stvari ugovor s tužiteljem istekao  24. rujna 2000. godine, ali obzirom na njegovu perspektivnost i uobičajen razvoj kroz normalne treninge i ostale pripreme, da bi se opravdano moglo očekivati da bi se s njim sklopio i novi ugovor na vrijeme od četiri godine i najmanje pod istim uvjetima, a na koje utvrđenje ukazuju prethodno izvedeni dokaz, a posebno je to vidljivo iz iskaza saslušanog svjedoka G. S., kao nekadašnjeg direktora i iskusnog vaterpolo igrača, koji se je u svom iskazu osvrnuo na tijek tužiteljeve vaterpolo karijere, na njegov veliki igrački potencijal , koji je evidentno ukazivao  da bi tužitelj  u budućnosti, da nije bilo predmetne nezgode, kao perspektivan igrač ostvario zavidnu vaterpolo karijeru.

Kako stranke nisu prigovarale sadržaju prethodno navedenih isprava, koje svojim sadržajem potvrđuju iskaz samog tužitelja,  ovaj sud im je poklonio vjeru.

Stoga, po mišljenju ovog suda, ocjena vještaka dr. Z. P. u pogledu umanjenja životne aktivnosti od utvrđenih 15 %, u konkretnom slučaju imaju za posljedicu kod tužitelja, kao osobe koja se profesionalno bavila vrhunskim sportom, koji zahtjeva iznimne psihofizičke napore i uključuje izuzetno teške kondicijske pripreme i treninge, da je navedeno umanjenje od 15 % kod tužitelja izazvalo potpuni prestanak profesionalne vaterpolo karijere, te da je navedena okolnost izravno utjecala na mogućnost njegovog angažmana u bilo kojem klubu,  kako prve lige, pa tako i klubovima nižeg ranga natjecanja, obzirom je vaterpolo izuzetno  fizički zahtjevan sport i da tužitelj sa opisanim tjelesnim oštećenjima kao posljedicom štetnog događaja ne bi mogao pružiti maksimalan učinak niti kao rekreativac, a pogotovo ne kao profesionalni vaterpolist.

Nadalje, imajući u vidu uputu drugostupanjskog suda da je u ponovljenom postupku bilo je potrebo dodatno utvrditi i kada je tužitelj obolio od bolesti limfoma, te je li možda navedena bolest posljedica ozljeđivanja, te kakve su posljedice navedene bolesti obzirom od tih utvrđenja ovisi i odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade u razdoblju u kojem se liječio od te bolesti, ovaj sud je na prijedlog tužitelja izveo dodatno medicinsko vještačenje po  prof. dr.sc.  B. L., liječniku specijalistu interne medicine i hematologije.

Uvidom u nalaz i mišljenje prof. dr. sc. B. L. od 10. ožujka 2020. godine utvrđeno je da je kod tužitelja postavljena dijagnoza Hodgkinovog limfoma dana 12. svibnja 2000. godine u Klinici za plućne bolesti J., KBC Z., da je nakon provedenog liječenja (citotoksično liječenje i ozračenje) u 1/2001 postignuta klinička remisija Hodgkinovog limfoma (bez kliničkih znakova bolesti) i vjerojatno izlječenje, a obzirom na tip liječenja, dijagnostičke mogućnosti  i vrijeme kada je liječenje provođeno da procjena izlječenja je zahtijevala praćenje unutar razdoblja od 5 godina. U odnosu na  postavljeno pitanje je li ova bolest  možebitno posljedica predmetnog ozljeđivanja tužitelja, u nalazu i mišljenju ističe se da je vještak prof. dr. sc. B. L. od 1994. godine do danas liječnik Hrvatske vaterpolo reprezentacije, te da u postupnosti podržava stav dr. K., te da navedene utvrđene posljedice ozljeđivanja bitno umanjuju profesionalnu sposobnost vaterpolista. O samom mehanizmu nastanka Hodgkinove bolesti da se danas zna mnogo više nego prije 20 godina kada je tužitelju postavljena dijagnoza, no da se naglašava da su i dalje uzroci nastanka limfoma nepoznati, te da stoga nema znanstvenih dokaza da trauma i posljedični stres uzrokuju nastanak limfoma. Nadalje, u odnosu na pitanje kakve su posljedice bolesti limfoma ističe da rizik od ponovne pojave limfoma se bitno smanjuje nakon tri godine od liječenja, a nakon pet godina je manji od 1%, te da je potrebno osobu liječenu zbog Hodgkinovog limfoma potrebno pratiti do 5 godina i o u prve 2-3 godine svako 3 mjeseca, a potom svakih 6 mjeseci. Ističe da je neposredno nakon liječenja najveći rizik od ponovne pojave bolesti te da je upravo zato potrebno bolest pratiti najmanje 3, a obično 5 godina kada je rizik pojavnosti manji od 1 %, dok su kasnije komplikacije liječenja sekundarni zloćudni tumori, kardiovaskularne bolesti, endokrinološke i plućne bolesti. Nadalje, u nalazu i mišljenju vještak ističe da se tijekom liječenja ne predlaže aktivnost koja je primjerena profesionalnim sportašima, ali da se danas potiče umjerena fizička aktivnost i tijekom liječenja, jer je pokazano da osobe s primjerenom fizičkom kondicijom lakše podnose zahtjevno i /ili agresivno citotoksično liječenje. Nakon tri godine od liječenja da se predlaže razna fizička aktivnost koja će zadovoljiti profesionalno bavljenje sportom, ali da svakako pri tome treba uzeti u obzir psihičko stanje odnosno voljni moment osobe. U konkretnom slučaju Hodgkinov limfom i njegovo liječenje su razlog nemogućnosti fizičke aktivnosti tužitelja u razdoblju od 5/2000 do 1/2004. godine i ovo razdoblje se isključivo odnosi na limfom, dok što se tiče limfoma tužitelja da bi on bio sposoban za normalnu fizičku aktivnost kako prije dijagnoze tako i tri godine nakon dijagnoze Hodgkinovog limfoma.

Nalazu i mišljenju vještaka  prof. dr. sc. B. L. ovaj sud je u potpunosti poklonio vjeru obzirom je isti izrađen stručno, te u skladu s pravilima struke i znanosti, te se u konkretnom slučaju radi i o liječniku Hrvatske vaterpolo reprezentacije od 1994. godine koji je obzirom na navedenu okolnost još dodatno upućen u konkretnu problematiku, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka prof. sr. sc. B. L., razvidno je  kako iz sadržaja tako i zaključka tog mišljenja, da okolnost što se tužitelj razbolio, a potom u potpunosti izliječio od bolesti  pod nazivom Hodgkinov limfom, nije ni od kakvog utjecaja na to što je tužitelj bio primoran prekinuti profesionalnu sportsku karijeru kao profesionalni vaterpolist, odnosno da između konkretne bolesti i nastale štete nema uzročnosti.

Upravo utvrđenja iz navedenog nalaza i mišljenja s druge strane izravno upućuju na zaključak da postoji nepobitna uzročna veza između štetnog događaja (pad tužitelja zbog propusta tuženika u održavanju javne ceste) i štetnih posljedica koje se ogledaju u izgubljenoj zaradi, koju tužitelj nije mogao iz tog razloga više ostvarivati kao profesionalni sportaš u utuženom razdoblju.

Nadalje, iz konkretnog nalaza i mišljenja razvidno je da  vještak prof. dr. sc. B. L. zaključuje da je tužitelj za vrijeme dok je bolovao i liječio se od limfoma, koja bolest je dijagnosticirana u svibnju 2000. godine, a njezino liječenje završeno u siječnju 2001. godine, kao i razdoblje od tri godine nakon izlječenja, a to je u siječnju 2004. godine, svakako bio onemogućen baviti se profesionalno sportom (vaterpolom) kojim se bavio u vrijeme nastanka štetnog događaja.

Sve prethodno navedeno,  a posebice  utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. sc. B. L. ukazuju na zaključak da se  kao sporno razdoblje u kojem je tužitelj gubio zaradu kao profesionalni sportaš i to iz razloga za koji nedvojbeno odgovara tuženik (pad i ozljeđivanje tužitelja) može uzeti upravo period koji nije obuhvaćen bolešću limfoma od dijagnosticiranja, pa do proteka tri godine od završetka liječenja obzirom u tom razdoblju tužitelj nije mogao  ostvarivati fizičku aktivnost, a ujedno je utvrđeno da  između navedene bolesti (limfoma) i štetnog događaja nema utvrđene uzročne veze.

Stoga po mišljenju ovog suda  u razdoblju od svibnja 2000. godine pa do siječnja 2004. godine ne bi tužitelju pripadala naknada štete zbog izgubljene zarade obzirom je u tom razdoblju tužitelj bio onemogućen za fizičku aktivnost, ali prije svega zbog bolesti limfoma za koju bolest je temeljem izvedenih dokaza utvrđeno da nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

 

Nadalje, kako je u konkretnom slučaju došlo do kumulacije tužbenih zahtjeva, to je bilo potrebno prije svega utvrditi osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva, a tek u slučaju ako bi se isti utvrdio neosnovanim, odlučivati o drugom eventualno kumuliranom zahtjevu.

Naime, po mišljenju ovog suda u konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti, kako glavnog, tako i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uz sve izvedene dokaze i dosadašnja utvrđenja bilo potrebno utvrditi osnovanost potraživanja tužitelja u vrijeme dijagnosticiranja i liječenja od bolesti limfoma i to u razdoblju, od svibnja 2000. godine do siječnja 2004. godine. Kako iz izvedenih dokaza i to prvenstveno nalaza i mišljenja vještaka hematologa prof. dr. sc. B. L. je nedvojbeno utvrđeno da u tom razdoblju tužitelj zbog bolesti Hodgkinovog limfoma i njegova liječenja nije mogao imati adekvatnu fizičku aktivnost, a osim toga je utvrđeno da između te bolesti i samog štetnog događaja  nema utvrđene uzročnoposljedične veze, to upravo navedeno utvrđenje ukazuje da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu štete na ime izgubljene zarade u razdoblju od svibnja 2000. godine do siječnja 2004. godine, a za koje razdoblje je tužitelj između ostalog tražio naknadu štete temeljem postavljenog glavnog tužbenog zahtjeva, dok eventualno kumuliranim zahtjevom ne potražuje upravo naknadu štete zbog izgubljene zarade upravo za navedeni period.

Nadalje, tužitelj je zbog posljedica štetnog događaja izgubio zaradu u visini plaće koju bi primao u VK „J.“ u protuvrijednosti od 2.000,00 DEM od trenutka ozljeđivanja i koju bi po redovitom tijeku stvari nastavio primati do kraja isteka zaključenog ugovora uvećanu i za premije za osvojeni Lena Kup u iznosu od 1.9000,00 DEM , za Kup Hrvatske  iznos od 1.000,00 DEM i za prvenstvo Hrvatske 2.000,00 DEM. 

              Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke I. K. utvrđena je kunska protuvrijednost novčanih primanja koje bi tužitelj ostvario, odnosno iznosi plaće i premija, u vrijeme dospijeća, a za period od mjeseca svibnja 1997. godine do mjeseca kolovoza 2002. godine. Imajući u vidu  navedeni nalaz i mišljenje vještaka K. i ostale izvedene dokaze tijekom ovog postupka ovaj sud je utvrdio da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda izgubio zaradu zbog nemogućnosti igranja u VK „J.“ u ukupnom iznosu od 261.767,98 kn za razdoblje od lipnja 1997. godine do svibnja 2000. godine na koji iznos mu je dosuđena i kamata do 31. prosinca 2007. godine prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi  koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za period od 01.kolovoza 2015.godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa je stoga eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I prihvaćen kao osnovan, kako je i navedeno u točki I izreke.

              Nadalje, iz izvedenih dokaza, a posebice očitovanja VK „J.“, kao i iz iskaza svjedoka G. S., kao bivšeg direktora VK „J.“ i bivšeg istaknutog vaterpoliste, ovaj sud je utvrdio da bi tužitelj, kao perspektivan i kvalitetan igrač, da nije bilo štetnog događaj i zadobivenih ozljeda, prema redovnom tijeku stvari nastupao za taj klub i daljnjem razdoblju od četiri godine obzirom smatra, a sve to imajući u vidu gore navedeno, da bi s njime  spomenuti klub zaključio još jedan ugovor, a imajući u vidu da prema izvedenim dokazima aktivan sportski vijek vaterpolista u pravilu traje do 35 godine. Stoga je evidentno je da bi tužitelj svoju karijeru sportaša završio ili u tom klubu (obzirom je u trenutku nezgode već imao sklopljen ugovor s VK „J.“ i bio njegov aktivni dio vaterpolo momčadi) ili eventualno prešao u drugi klub po povoljnijim uvjetima. Obzirom iz iskaza svjedoka G. S. proizlazi da je VK „J.“ i u razdoblju od 2002. godine do 2006. godine jedan od najrespektabilnijih klubova koji je u tom razdoblju osvojio i prvenstvo Hrvatske iz svega je vidljivo da i primanja profesionalnih vaterpolo igrača u tom klubu nisu , obzirom na navedeno, mogla biti manja nego u razdoblju od 1997. do 2002. godine, a koji iznosi zarade su utvrđeni u nalazu i mišljenju vještaka I. K.. Stoga po mišljenju ovog suda tužitelju bi pripadala izgubljena zarada i za razdoblje od siječnja 2004. godine do zaključno 17. travnja 2006. godine kada tužitelj navršava 35 godina, te bi mu u tom razdoblju pripadala izgubljena zarada na ime plaće u iznosu od najmanje 2.000,00 DEM odnosno 1.022,58 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a sve to uz primjenu obračuna plaća i premija tužitelja za razdoblje od 1997. godine do 2002. godine navedenih u nalazu i mišljenju vještaka Ive Kovačevića sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Obzirom je tijekom ovog postupka utvrđeno nespornim da je tužitelj nakon ozljede se pokušao vratiti u Vk „J.“, ali mu je nakon pregleda liječničke dokumentacije priopćeno da nije sposoban više ,zbog navedenih ozljeda, nastaviti profesionalno igrati vaterpolo za VK „J.“, a nakon toga da je imao kontakt s vaterpolo klubom M. kad mu je rečeno da nije prošao pripreme i da ne može igrati za sezonu 1998/99 godinu, a nakon toga da je se razbolio od limfoma i da je prekinuo sa bilo kakvim bavljenjem sportom.

              Imajući u vidu sve prethodno navedeno, kao i evidentnu okolnost da je tužitelj pokušao nastaviti se baviti vaterpolom i u nekim dugim klubovima, ali da zbog zadobivenih posljedica od ozljeda nije mogao proći na pripremama, kao i okolnost da se potom razbolio od bolesti limfoma, za koju bolest je vještakinja medicine rada i sporta dr. L. K. navela da i u situaciji da ta bolest nije nastupila da je tužitelj zbog zaostalih posljedica navedene nezgode onemogućen baviti se vaterpolom kako profesionalno, tako i rekreativno, zbog oslabljenog lokomotornog sustava, dok je vještak hematolog B. L. u svom nalazu potvrdio utvrđenja dr. K., a osim toga je u svom mišljenju istaknuo da ne postoji uzročna veza između štetnog događaja i bolesti limfoma.

              Stoga je ovaj sud mišljenja da je nastala šteta odnosno ozljede kao i zastale trajne posljedice kod tužitelja u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi i da su u potpunosti izazvale potpuni prekid kako profesionalne vaterpolo karijere kod tužitelja, tako i svakog daljnjeg rekreativnog bavljenja vaterpolom kao sportom, koju štetu je sam tužitelj nastojao umanjiti pokušavajući se zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću nakon završenog liječenja, u čemu je djelomično uspijevao, a bez da za to postoji utvrđena konkretna tužiteljeva odgovornost, te da slijedom navedenog tužitelju i pripada izgubljena zarada i za razdoblje od 2004. godine do 2006. godine, koji period nije obuhvaćen bolešću limfoma, obzirom je prof. dr.sc. B. L. u svom nalazu i mišljenju istaknuo da se tužitelj nakon proteka tri godine od završenog liječenja odnosno od siječnja 2004. godine, pa nadalje, mogao nastaviti baviti  normalnom fizičkom aktivnošću koja će zadovoljiti profesionalno bavljenje sportom, a sve sukladno čl. 195. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je i odlučeno u izreci pod toč. II.             

Osim toga  tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj zbog liječenja bio nesposoban za rad u razdoblju od 03. svibnja 1997. godine do srpnja 1998. godine, te da se nakon završetka liječenja tužitelj nastojao sa preostalom radnom sposobnošću zaposliti, a u čemu je djelomično i uspijevao i ostvarenom zaradom samo u manjem dijelu uspio umanjiti nastalu štetu, a što je prethodno tijekom postupka utvrđeno i to u iznosima koji su vidljivi iz podataka pribavljenih od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za koje iznose je sam tužitelj i umanjio tužbeni zahtjev, a kako je i navedeno u uređenom tužbenom zahtjevu od 16. lipnja 2017.godine, odnosno u eventualno kumuliranom zahtjevu od 01. lipnja 2020. godine.

Obzirom je temeljem provedenog dokaznog postupka ovaj sud utvrdio da nije osnovan glavni tužbeni zahtjev, to je  stoga bilo potrebno odlučiti o postavljenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

 

Naime, imajući u vidu da je tužitelj pored glavnog tužbenog zahtjeva postavio i eventualno kumulirani zahtjev kojim zahtjevom tužitelj ne potražuje upravo  naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade upravo za razdoblje od svibnja 2000. godine do siječnja 2004. godine u kojem razdoblju se tužitelj liječio od bolesti limfoma, a za koje razdoblje je temeljem izvedenih dokaza ovaj sud utvrdio da tužitelj neosnovano potražuje naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade, dok je osnovano tužiteljevo potraživanje za preostali dio tužbenog zahtjeva, to je stoga ovaj sud imajući u vidu sve prethodno izvedene dokaze i prihvatio kao osnovan upravo eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti, a ne glavni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu i za ovo sporno razdoblje (05/2000 do 01/2004).

U odnosu na prijedlog tuženika da se pribave podaci od porezne uprave  o prosječnoj plaći za osobe za završenom srednjom ekonomskom školom ovaj sud navedene podatke nije pribavljao obzirom smatra iste nepotrebnim kod situacije da su pribavljeni podaci o ostvarenim plaćama i naknadama tužitelja u utuženom periodu od strane HZMO, kao i imajući u vidu ostalu dokumentaciju i dokaze izvedene tijekom postupka.

Iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda i zaostalih trajnih posljedica izgubio radnu sposobnost da se i dalje profesionalno bavi vaterpolom i da mu je tuženik, dužan naknaditi cjelokupni iznos štete s naslova izgubljene zarade u utuženom razdoblju, kako je i zatraženo eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom.

Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, vrijednosti predmeta spora u vrijeme svake pojedine radnje i to za sastav tužbe iznos od 2.800,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1., za zastupanje na ročištima dana 14. srpnja 1999. godine i 20. rujna 1999. godine, svaka radnja po 2.800,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1, za sastav podneska od 07. siječnja 2000. godine iznos od 2.800,00 kn, za sastav podnesaka od dana 22. veljače 2000. godine i dana 28. srpnja 2000. godine u iznosu od 7.170,00 kn, za zastupanje na ročištima dana 07. ožujka 2000. godine, dana 31. ožujka 2000. godine, dana 16. svibnja 2000. godine, dana 10. studenog 2000. godine, dana 23. veljače 2001. godine dana 19. travnja 2001. godine, dana 31. kolovoza 2001. godine, dana 19. rujna 2001. godine i dana 31. listopada 2012. godine, svaka radnja po 7.170,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1, za sastav podnesaka od dana 06. ožujka 2000. godine, dana 28. srpnja 2000. godine, dana 20. prosinca 2000. godine, dana 04. siječnja 2000. godine, dana 27. veljače 2001. godine, dana 14. lipnja 2001. godine, dana 13. studenog 2002. godine, dana 24. ožujka 2003. godine, dana 06. studenog 2003. godine, , dana 14. rujna 2009. godine i dana 03. studenog 2011. godine, svaka radnja po 500 kn prema zahtjevu tužitelja, za sastav podnesaka  od dana 19. ožujka 2003. godine, dana 08.svibnja 2009. godine, dana 03. studenog 2014. godine, dana 12. siječnja 2015. godine, dana 20. travnja 2015. godine, dana 14. svibnja 2015. godine, dana 11. travnja 2017. godine, svaka radnja po 9.710,00 kn prema Tbr. 8. toč. 1, za sastav podnesaka od dana 16. lipnja 2017. godine i dana 22. siječnja 2018. godine, svaka radnja po 8.110,00 kn prema Tbr. 8. toč. 1, za zastupanje na ročištima dana 31. ožujka 2003. godine, dana 29. travnja 2003. godine, dana 14. travnja 2004. godine, dana 13. svibnja 2004. godine, dana 18. studenog 2004. godine, dana 14. veljače 2005. godine, dana 15. rujna 2009. godine, dana 16. studenog 2009. godine, dana 03. svibnja 2011. godine, dana 02. lipnja 2011. godine, dana 01. rujna 2011. godine, dana 30. svibnja 2012. godine, dana 27. kolovoza 2014. godine, dana 11. prosinca 2014. godine, dana 12. siječnja 2015. godine, dana 12. svibnja 2015. godine, dana 17. lipnja 2015. godine, dana 10. srpnja 2015. godine, dana 21. rujna 2015. godine, dana 11. travnja 2017. godine i dana 29. svibnja 2017. godine, svaka radnja po 9.710,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1., za zastupanje na ročištima dana 11. srpnja 2017. godine i dana 26. veljače 2018. godine, svaka radnja po 8110,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1., za sastav žalbe iznos od 6.250,00 kn, za sastav odg. na žalbu iznos od 12.137,50 kn, za sastav odgovora na žalbu od 04. lipnja 2018. godine iznos od 8.110,00 kn, za zastupanje na ročištima dana 24. rujna 2019. godine, dana 01. lipnja 2020. godine i dana 14. rujna 2020. godine, svaka radnja po 8.110,00 kn prema Tbr. 9. toč.1., za sastav podnesaka od 16. ožujka 2020. godine i dana 01. lipnja 2020. godine, svaka radnja po 8.110,00 kn prema Tbr. 8. toč.1.,  za zastupanje na ročištima dana 09. srpnja 2020. godine, dana 26. kolovoza 2020. godine dana 04. rujna 2020. godine, svaka radnja po 2.027,50 kn prema Tbr. 9. toč. 5, koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a iznose ukupno 581.137,50 kn.

Tužitelju je ujedno priznat i cjelokupno zatraženi trošak očevida u iznosu od 1.762,00 kn, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 1.720,00 kn i trošak vještačenja po specijalisti medicine rada i sporta u iznosu od 1.500,00 kn, kao i dopune istog u iznosu od 740,00 kn i 400,00 kn obzirom su navedena vještačenja bila neophodna za vođenje ovog postupka, što ukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 598.897,00 kn.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastav podnesaka od  dana 27. studenog 1998. godine, dana 15. srpnja 1999. godine, dana 24. rujna 2001. godine, dana 30. siječnja 2003. godine, dana 14. srpnja 2003. godine, dana 15. rujna 2003. godine, dana 03. veljače 2004. godine, dana 16. lipnja 2004. godine, dana 24. studenog 2004. godine i dana 29. prosinca 2014. godine, kao i trošak ročišta za objavu dana 20. studenog 2015. godine i dana 04. studenog 2020. godine obzirom isti nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. ZPP-a.

Nadalje, tužitelju nije priznat niti zatraženi materijalni trošak prijevoza na relaciji M.-G.-M., M.-S.-M. i M.-D.-M., jer tužitelj uz svoj zahtjev nije dostavio dokaze o osnovanosti i visini tog troška, već je isti samo paušalno zatražio naknadu troškova po navedenoj osnovi.

 

              Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Makarskoj, 04. studenog 2020. godine

                                                                                                                                                                 Sudac:

                                                                      Angela Koštro,v.r.