- 1 -              Rev 3497/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3497/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. J. M., odvjetnica u S., protiv tuženica: 1. S. K. iz S., OIB … i 2. K. K. iz S., OIB …, koje zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u S., radi iseljenja i predaje posjeda stana, odlučujući o reviziji 1. i 2. tuženica protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2289/2017-2 od 13. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-884/14 od 1. rujna 2017., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I/ Prihvaća se revizija 1. i 2. tuženica od 3. svibnja 2019. dopunjena podneskom od 6. svibnja 2019., te preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2289/2017-2 od 13. ožujka 2019. i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-884/14 od 1. rujna 2017.

 

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi 1. i 2. tuženicama troškove revizijskog postupka u iznosu od 1.000,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za iseljenje 1. i 2. tuženica (dalje: tuženica) iz stana u S., pobliže opisanog u izreci te presude te da se naloži tuženicama isti stan, slobodan od osoba i stvari, predati u posjed tužitelju (stavak I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženicama troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev (stavak I. izreke), a tuženicama je naloženo nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.000,00 kn (stavak II. izreke).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u slučajevima kada stranke ne mogu podnijeti reviziju iz članka 1. tog stavka, one imaju pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, a ujedno treba izložiti i razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Tuženice u reviziji postavljaju pet pravnih pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, koja se sva svode na preispitivanje primjene propisa na temelju kojeg je sud bio dužan razriješiti sporni pravni odnos, pa s tim u vezi i mogućnost/pravo vlasnika stana da zaštićenom najmoprimcu otkaže ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom iz razloga što sam namjerava useliti u taj stan.

 

Tuženice u reviziji i njezinoj pravovremenoj dopuni, kao razlog važnosti postavljenih pitanja, navode niz odluka ovog suda u kojima je zauzeto shvaćanje da se s obzirom na necjelovitost odredbe čl. 40. st. 1. podst. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 66/98 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 22/06 - dalje: ZNS), nastale prestankom važenja odredbe st. 2. istog članka, na takvoj odredbi ne može temeljiti tužbeni zahtjev vlasnika za iseljenje zaštićenog najmoprimca iz njegovog stana. U obrazloženju odluka na koje se revidentice pozivaju ističe se da bi do primjene te odredbe moglo doći samo u slučaju ako najmoprimac ima u vlasništvu useljiv odgovarajući stan na području općine ili grada gdje se nalazi stan u kojem stanuje, jer u tom slučaju nije postojala obveza osiguravanja drugog useljivog stana najmoprimcu od strane najmodavca niti prije prestanka važenja ukinutih odredaba ZNS (čl. 40. st. 4. ZNS). Tako se u reviziji navode primjerice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-486/2002-2 (Gzz-74/02-2) od 21. veljače 2007., Rev x-470/17 od 14. veljače 2018., Rev-712/17 od 13. prosinca 2017., Rev x-25/13 od 14. svibnja 2013., ali i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-135/2003 od 17. ožujka 2009., U-III-25429/2009 od 29. travnja 2010. te U-III-2521/2005 od 2. srpnja 2009.

 

Tuženice su predložile ovom sudu da prihvati njihovu reviziju i preinači pobijanu presudu, a podredno da istu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovan postupak, a tužitelja obveže da im nadoknadi troškove revizijskog postupka.

 

Tužitelj na reviziju tuženica nije odgovorio.

 

Razmatrajući pitanje dopustivosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP, jer odluka u sporu ovisi o rješenju postavljenih pravnih pitanja, koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženica iz stana koji one koriste kao zaštićeni najmoprimci na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom koji je nadomješten pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-1229/11 od 22. svibnja 2013.

 

Tužitelj je svoj zahtjev temeljio na odredbi čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS, uz tvrdnju da sam ima namjeru useliti se u stan kojeg tuženice koriste kao zaštićeni najmoprimci, s obzirom na to da nema drugog stana/kuće u svom vlasništvu.

 

Drugostupanjski je sud, razmatrajući niz okolnosti sa svrhom postizanja pravične ravnoteže između sukobljenih prava i interesa stranaka (tužiteljevog prava vlasništva, s jedne strane te prava tuženica na dom, s druge strane), tužbeni zahtjev prihvatio, zaključujući da pravo vlasništva tužitelja preteže nad pravom tuženica na dom, slijedom čega je, na temelju odredbe čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS u vezi s čl. 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH) i člankom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine -Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99 i 14/02 - dalje: Konvencija), naložio tuženicima da se isele iz stana u vlasništvu tužitelja te ga, slobodnog od osoba i stvari, predaju u posjed tužitelju.

 

Pritom je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi pošao od slijedećih činjenica:

 

- da je tužitelj rođen …., da je nezaposlen, da u vlasništvu nema drugih nekretnina, da zajedno s roditeljima živi u stanu površine 70 m2, a da postoji životna i socijalna potreba tužitelja za odvajanjem i formiranjem samostalne obitelji,

 

- da tuženice u spornom stanu žive 27 godina (od 1990.), s time da drugotuženica (kćer prvotuženice) posljednjih 5 godina taj stan koristi samo povremeno kad joj to omogućavaju studentske obveze budući da živi i studira u Z., da je prvotuženica zaposlena, a ostvaruje niska mjesečna primanja, da iznos koji tuženice plaćaju tužitelju s osnove zaštićenog najma od 127,01 kn mjesečno predstavlja obezvrijeđeni iznos naknade za korištenje predmetnog stana.

 

Dakle, pobijana presuda utemeljena je na odredbi čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS, iako je u trenutku donošenja te presude (13. ožujka 2019.) na snazi već bio Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 68/18 - dalje: ZIDZNS), koji je čl. 4. izmijenio odredbu čl. 40. ZNS, na kojoj je zasnovana pobijana presuda.

 

Iako je u čl. 5. st. 1. ZIDZNS („Prijelazne i završne odredbe“) propisana načelna primjena ZNS na sve postupke započete po tom Zakonu, a koji nisu dovršeni do stupanja na snagu ZIDZNS, u st. 2. istog članka predviđena je iznimka, između ostalog i za postupke započete do stupanja na snagu ZIDZNS po čl. 40. ZNS, na koji će se primijeniti odredba čl. 4. ZIDZNS.

 

Stoga odgovor na prvo postavljeno pitanje glasi da je drugostupanjski sud, primjenjujući odredbu čl. 5. st. 2. ZIDZNS, na konkretan pravni odnos trebao primijeniti upravo čl. 4. ZIDZNS, a koji glasi:

 

„Članak 40. mijenja se i glasi:

(1) Zaštićenom najmoprimcu najmodavac može dati otkaz ugovora o najmu stana i pored razloga iz članka 19. ovoga Zakona, zbog razloga:

- propisanog u članku 21. stavku 1. ovoga Zakona,

- ako nema riješeno stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, a na temelju posebnog propisa ima pravo na stalnu socijalnu pomoć ili ima više od 60 godina.

(2) U slučaju iz stavka 1. podstavka 1. ovoga članka najmodavac može zaštićenom najmoprimcu otkazati ugovor o najmu stana samo ako je najmoprimcu osigurao drugi odgovarajući stan s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca.

(3) U slučaju iz stavka 1. podstavka 2. ovoga članka jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad Zagreb dužni su najmoprimcu osigurati drugi odgovarajući stan s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca.

(4) Najmodavac, odnosno jedinica lokalne samouprave ili Grad Zagreb nisu dužni u slučajevima iz stavaka 2. i 3. ovoga članka osigurati drugi odgovarajući stan najmoprimcu koji ima u vlasništvu useljivi odgovarajući stan na području općine ili grada gdje se nalazi stan u kojem stanuje.

(5) Najmodavac koji je otkupio stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, br. 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94., 58/95. i 11/96.) te njegovi pravni sljednici ne mogu otkazati ugovor o najmu zaštićenom najmoprimcu zbog razloga određenih u stavku 1. ovoga članka.

(6) Na otkaz ugovora iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 22. ovoga Zakona, s time što je otkazni rok šest mjeseci.

(7) Ako jedinica lokalne samouprave u slučaju iz stavka 1. podstavka 2. ovoga članka najmoprimcu ne osigura drugi odgovarajući stan s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca u roku od šest mjeseci od dana podnošenja osnovanog zahtjeva najmodavca, najmodavac može putem suda tražiti ispunjenje ove obveze. Ovaj sudski postupak je hitan.“

 

Napominje se da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/18 od 14. rujna 2020. („Narodne novine“ broj 105/2020) nije prihvaćen prijedlog za ocjenu ustavnosti navedene zakonske odredbe s Ustavom RH, uz obrazloženje da je izmijenjenim čl. 40. ZNS izjednačen sadržaj obveze najmodavca i obveze jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Z. - a to je da najmoprimcu osiguraju drugi odgovarajući stan s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca.

 

Stoga, u konkretnoj situaciji, kada tužitelj tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je tuženicama osigurao drugi odgovarajući stan s pravima zaštićenog najmoprimca, a tijekom postupka je dokazano da tuženice na području grada S. nemaju u vlasništvu odgovarajuću useljivu nekretninu, onda nije bilo mjesta respektiranju onih činjenica i okolnosti u svrhu postizanja pravične ravnoteže između suprotstavljenih interesa vlasnika stana i zaštićenih najmoprimaca, koja se prema praksi ovog suda ali i Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava, nastojala postići u razdoblju primjene ZNS, kada se, s obzirom na nepostojanje odgovarajuće odredbe koja bi s odredbom čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS predstavljala funkcionalno jedinstvo, na odgovarajući način nastojao nadomjestiti nedostatak zakonskih odredbi.

 

Na ovom mjestu valja samo ukazati da je donošenjem ZID ZNS u cijelosti riješeno pitanje ranije postojeće pravne praznine na način da je prihvaćeno ustaljeno pravno shvaćanje u primjeni ZNS prije njegove izmjene i dopune. Stoga je miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tužitelja podvrgnuto uvjetima propisanim zakonom, a primjenjivi propisi, koji dovode do ograničenja prava vlasništva tužitelja bili su u dostatnoj mjeri dostupni i predvidljivi u svojoj primjeni (s obzirom na ustaljenu sudsku praksu ovog revizijskog suda, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske i prije ZID ZNS) pa je tužitelj mogao stvarno i konkretno znati svoja prava i obveze te se prema njima ponašati. Kako miješanje u pravo vlasništva tužitelja, utemeljeno na zakonu, teži legitimnom cilju - socijalnoj zaštiti najmoprimaca (tuženica) u kontekstu Konvencijom propisanih ciljeva - gospodarske dobrobiti države i zaštite prava drugih (konkretno prava na dom) i to miješanje je razmjerno navedenom legitimnom cilju kojeg se mjerom miješanja namjeravalo postići, a kako je to u svojoj ranije citiranoj odluci i utvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske, materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude nije pravilno primijenjeno.

 

To stoga što sama namjera tužitelja da useli u sporni stan kojeg koriste tuženice, s ciljem rješavanja njegovog stambenog pitanja kojeg ne može riješiti na drugi način, nije sama po sebi dovoljna za otkaz ugovora o najmu stana na temelju odredbe čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18), jer je odredbom st. 2. istog članka sasvim jasno propisana obveza vlasnika stana (najmodavca) da u tom slučaju najmoprimcu osigura drugi odgovarajući stan s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca. Takva je obveza, u st. 4. istog članka, isključena samo u situaciji ako najmoprimac na području grada ili općine gdje se nalazi stan u kojem stanuje ima u vlasništvu useljivi odgovarajući stan.

 

Kako je pobijana presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

 

Zbog preinake pobijane odluke, valjalo je ovom presudom, na temelju čl. 166. st. 2. ZPP, odlučiti o troškovima cijelog postupka, tako da su tuženicama, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP, priznati parnični troškovi dosuđeni prvostupanjskom presudom od 1. rujna 2017. (u iznosu od 2.750,00 kn), ali i zatraženi troškovi revizijskog postupka i to za sastav revizije u iznosu od 800,00 kn na temelju odredbe Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) te troškovi sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 200,00 kn.

 

Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod stavkom I. i II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović - Ivanišević, v. r.