- 1 -              Revr 367/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 367/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski-Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. F. (OIB: ... ) iz D., koju zastupa punomoćnica D. F., odvjetnica u Z., protiv I. tuženika H. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z. i II. tuženika G.-Q. d.d. (OIB: ... ) iz D., kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog ureda M. i B., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1159/2016 od 19. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-201/16 od 31. svibnja 2016., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija I. tuženika kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbacuje se revizija I. tuženika u odnosu na troškove postupka.

 

II. Odbija se zahtjev I. tuženika za naknadom troškova revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 654.195,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te joj plaćati mjesečnu rentu po osnovi tuđe pomoći u iznosu od 450,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Odlučeno je o troškovima postupka.

 

              Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja I. tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje presudu i predmet vratiti sudu prvoga stupnja, odnosno drugoga stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revidentu, prije svega, valja ukazati da se veći dio sadržaja revizije odnosi na osporavanje činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Kako se revizija ne može podnijeti zbog pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja, tako takvi navodi nisu mogli biti uzeti u obzir pri odlučivanju.

 

Isto tako mu valja odgovoriti da u nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To iz razloga što su presude sasvim razumljive i sadrže sve razloge o svim odlučnim činjenicama pri čemu nema proturječnosti između odlučnih razloga koji sasvim jasno proizlaze iz samog stanja spisa.

 

Predmet ovoga spora jest zahtjev tužiteljice po osnovi naknade štete zadobivene na radu.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je tužiteljica kao zaposlenica I. tuženika doživjela povredu na radu tako što je obavljajući restauratorske poslove upala u nezaštićeni podni otvor i zadobila teške tjelesne ozljede. Nadalje utvrđuju da je I. tuženik u obavljanju poslova sudjelovao kao podizvođač temeljem ugovora sa II. tuženikom kao izvođačem.

 

Na temelju utvrđenog nižestupanjski sudovi uspostavljaju odgovornost I. tuženika kao poslodavca na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04, dalje: ZZR). Pritom ne nalaze da bi sama tužiteljica ili treća osoba pridonjela nastanku štetnog događaja u smislu odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, dalje: ZOO).

 

Navodi revizije uglavnom su upravljeni na isticanje doprinosa same tužiteljice i odgovornosti treće osobe, odnosno II. tuženika.

 

Bilo kakav doprinos tužiteljice nastanku štete nije dokazan, pa se neosnovanim ukazuju suprotni revizijski navodi. Isto tako, II. tuženik nije treća osoba jer je imao sklopljen ugovor sa I. tuženikom jer su, kako se to pravilno navodi, u svrhu ostvarenja cilja predviđenog ugovorom oni upućeni jedni na druge. Prema tome treća osoba ne može biti netko tko sudjeluje u zajedničkom pothvatu s I. tuženikom i netko o čijem načinu radu I. tuženik, kao poslodavac, ne bi imao saznanja. U zaštiti svojih zaposlenika o tome je mogao i morao imati saznanja. Stoga se neosnovanim ukazuju suprotno revizijski navodi.

 

Nisu osnovani revizijski navodi o visini pravične novčane naknade jer je ista posve pravilno odmjerena prema svim okolnostima slučaja i uvažavajući posebice trajno smanjenje životnih aktivnosti u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a.

 

Stoga je u pobijanoj odluci mjerodavno pravo iz gore navedenih odredaba pravilno primijenjeno, pa se revizija u tom dijelu ukazuje neosnovanom i kao takvu ju je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na dio revizije u odnosu na troškove postupka revidentu valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015), pa se i u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena radi čega ju je valjalo odbaciti.

 

Kako I. tuženik revizijom nije uspio, tako je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadom troška revizije (čl. 155. st. 1. ZPP-a) i odlučiti kao u toč. II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.