-1-

Poslovni broj: 4 UsI-472/2020-11

 

 

                                                                                               

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 UsI-472/2020-11

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja T. M. D. SP z.o.o. S.P.K. iz K., Republika Poljska, kojeg zastupa opunomoćenik P. P., odvjetnik u odvjetničkom društvu P. i K. d.o.o. Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi povrata carinskog duga, 4. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva

financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-01/19-01/361, URBROJ: 513-04-20-5 od 12. veljače 2020. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/19-07/136, URBROJ: 513-02-7065/5-19-6 od 16. kolovoza 2019.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Ovdje osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-01/19-01/361, URBROJ: 513-04-20-5 od 12. veljače 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/19-07/136, URBROJ: 513-02-7065/5-19-6 od 16. kolovoza 2019.

Navedenim je prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za povrat carinskog duga utvrđenog po rješenju Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/19-07/136, URBROJ: 513-02-7065/5-19-4 od 10. travnja 2019. nastalog zbog nezakonitog uvoza i pogrešnog deklariranja robe prijavljene  po MRN 19HR070440T0059810 od 13. ožujka 2019. u količini od 22.700,00 kg kao robe trgovačkog naziva P., koja ne podliježe plaćanju trošarine, a laboratorijskom analizom je utvrđeno da se radi o naftnom derivatu – NAFTNOM ULJU S POVIŠENIM SADRŽAJEM AROMATA koje se razvrstava u tarifnu oznaku 2707 50 00 i prema Zakonu o trošarinama podliježe naplati. Pod točkom II. je riješeno da žalba ne odgađa izvršenje.

              Tužitelj u tužbi ističe da je tuženik počinio bitne povrede upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da nije odgovorio na prigovore tužitelja istaknute u žalbi niti je valjano obrazložio osporavano rješenje. Navodi da se, u skladu s odredbom članka 33. stavka 6. Direktive Vijeća 2008/118/EZ, trošarina na zahtjev vraća ili otpušta u državi članici gdje se dogodilo puštanje u potrošnju, ako nadležna tijela druge države članice ustanove da je obveza obračunavanja trošarine nastala i da je prikupljena u toj državi članici te da ovlasti koje su ostavljene državama članicama po pitanju dodatnog definiranja uvjeta povrata ili otpuštanja trošarine ne smiju zadirati u bit odredbe navedenog članka. Ističe da porezna tijela pogrešno tumače propise kombinirane nomenklature, zbog čega je predmetna roba pogrešno razvrstana. Osim toga, navodi da je robu označavalo i cjelokupnu dokumentaciju pripremilo društvo O. G. d.o.o. rafinerija iz Bosne i Hercegovine, pa smatra da je potrebno saslušati osobu ovlaštenu za zastupanje te tvrtke. Također smatra da je potrebno izvršiti povrat trošarine radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, jer je porez plaćen i u Poljskoj kao krajnjem odredištu, gdje je roba stavljena u promet. Tvrdi da pogrešno porezna tijela smatraju da propisi koji su na snazi u Republici Hrvatskoj imaju prednost pred propisima Europske unije. Tužitelj smatra i da postoje pretpostavke propisane odredbom članka 120. Carinskog zakonika jer je carinski dug nastao pod posebnim okolnostima u kojima se dužniku ne mogu pripisati prijevara ili očita nepažnja. Tvrdi da je trebalo utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 120. Carinskog zakonika odnosno utvrditi ima li elemenata za primjenu načela pravičnosti. Ne osporava da nije izjavio žalbu protiv rješenja kojim se utvrđuje trošarinski dug. Predlaže Sudu da podnese zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju odredbe članka 33. stavka 6. Direktive Vijeća 2008/118/EZ. Smatra da u provedenom postupku porezna tijela nisu postupila u skladu s načelom materijalne istine i načelom pomoći stranci. Stoga predlaže Sudu poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

              Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod obrazloženja pobijanog rješenja, te je predložio Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

U podnesku  od 14. srpnja 2020., tužitelj je naveo da se tuženik nije očitovao na navode iz tužbe te je ponovio prigovore istaknute u tužbi.

U tijeku spora održana je rasprava 28. listopada 2020. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a na temelju članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na koji način je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora. Opunomoćenica tužitelja je tom prilikom ostala pri tužbenim navodima, dokaznim prijedlozima iz tužbe i tužbenom zahtjevu, a zatražila je i naknadu troška upravnog spora za sastav tužbe, podneska od 10. srpnja 2020. i za pristup na ročište, sve po 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a.

Sud je odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i zakonskog zastupnika O. G. d.o.o., a u skladu s odredbom članka 33. stavka 5. ZUS-a, a u svezi sa člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.), budući da činjenice utvrđene na taj način ne bi imale utjecaja na odlučivanje, odnosno isti se odnose na činjenično stanje utvrđeno pravomoćnim rješenjem Carinskog ureda V. KLASA: UP/l-471-01/19-07/136, URBROJ: 513-02-7065/5-19-4 od 10. travnja 2019.

Sud je izveo dokaze uvidom u spis te u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz podataka spisa je razvidno da je tužitelj 30. srpnja 2019. podnio zahtjev za povrat uvoznog carinskog duga u iznosu od 39.985,00 € (134.532,92 kn na ime uvoznog duga po rješenju Carinskog ureda V. KLASA: UP/l-471-01/19-07/136, URBROJ: 513-02-7065/5-19-4 od 10. travnja 2019. i 151.217,95 kn na ime uvoznog  duga  po  rješenju  Carinskog  ureda   V.   KLASA: UP/l-471-01/19-07/137, URBROJ: 513-02-7065/5-19-4 od 10. travnja 2019.) i 1.400,00 € koji predstavlja protuvrijednost 9.801,09 kn na ime konverzije valuta.

Tužitelj je u zahtjevu naveo da je, nakon izvršenog plaćanja navedenih iznosa, isporučio predmetnu trošarinsku robu u Republiku Poljsku. Budući da je trošarina dospjela u drugoj državi članici Europske unije tj. u Poljskoj, gdje podliježe nultoj stopi trošarine, traži povrat plaćene trošarine.

Tužitelju je obračunat uvozni dug po rješenju Carinskog ureda V. KLASA: UP/l-471-01/19-07/136; URBROJ: 513-02-7065/5-19-4 od 10. travnja 2019. zbog nezakonitog uvoza u smislu pogrešnog deklariranja robe prijavljene po MRN 19HR070440T0059810 od 13. ožujka 2019., kao „PLATFORMAT", a budući da je laboratorijskom analizom utvrđeno da se radi o naftnom ulju s povišenim sadržajem aromata koje se razvrstava u tarifnu oznaku 2707 50 00 i prema Zakonu o trošarinama podliježe naplati trošarine.

U skladu s člankom 127. stavkom 1. Zakona o trošarinama (Narodne novine, broj 106/18. i 121/19.) glede žalbenog postupka, postupka obnove, zastare, obračunavanja, naplate, povrata trošarine i poreznog nadzora primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje porezni postupak. Prema stavku 2. istog Zakona, iznimno od stavka 1. navedenog članka, na predmete oporezivanja koji su uvezeni ili koji se uvoze na područje Republike Hrvatske odnosno koji podliježu naplati carinskog duga glede žalbenog postupka, postupka obnove, zastare, obračunavanja, naplate, povrata trošarine i nadzora primjenjuju odredbe carinskih propisa koji su na snazi u Republici Hrvatskoj.

Carinski propisi koji su na snazi u Republici Hrvatskoj uključuju i Uredbe Europske unije, koje su izravno primjenjive u svim državama članicama Europske unije, pa tako i u Republici Hrvatskoj. Stoga tužitelj pogrešno tumači da tuženik tvrdi da propisi koji su na snazi u Republici Hrvatskoj imaju prednost pred propisima Europske unije, odnosno da to proizlazi iz odredbe članka 127. Zakona o trošarinama.

              Dakle, pravilno porezna tijela utvrđuju da nisu ispunjeni uvjeti za povrat naplaćene trošarine, budući da je ista naplaćena zbog nezakonitog unosa energenta, u smislu odredbe članka 79. Carinskog zakonika i 119. stavka 3. točke 1. Zakona o trošarinama, odnosno jer je predmetna roba deklarirana netočnom tarifnom oznakom, a u postupku je utvrđeno da je riječ o naftnom derivatu koji podliježe naplati trošarine. Navedeno rješenje od 10. travnja 2019. nesporno su postala pravomoćna, stoga prigovori tužitelja koja se odnose na zakonitost tih postupaka, nisu od utjecaja na ovu upravnu stvar, a budući da predmet ove upravne stvari nije obnova postupka u kojem je trošarina utvrđena, već zahtjev za povrat plaćene trošarine. To je također i razlog zbog kojeg je Sud odbio kao nepotreban prijedlog tužitelja za saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i zakonskog zastupnika O. G. d.o.o., a jer se radi o činjenicama koje nisu od utjecaja na ovu upravnu stvar.

              Odredbe Carinskog zakonika (Uredbe EU br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 09. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije, SL L 269 – dalje: Carinski zakonik) na koje se poziva tužitelj, nisu primjenjive u predmetnoj upravnoj stvari.

              Tako odredba članka 116. stavka 1. Carinskog zakonika propisuje da, podložno uvjetima utvrđenima u ovom odjeljku, iznosi uvozne ili izvozne carine vraćaju se ili otpuštaju na temelju bilo čega od sljedećeg: (a) previše naplaćenog iznosa uvozne ili izvozne carine; (b) robe s nedostacima ili robe koja nije u skladu s uvjetima ugovora; (c) greške nadležnih tijela; (d) pravičnosti. Ako je iznos uvozne ili izvozne carine bio plaćen, a odgovarajuća carinska deklaracija poništena u skladu s člankom 174., taj se iznos vraća.

Dakle, iznosi uvozne ili izvozne carine vraćaju ili otpuštaju ako je previše naplaćenog iznosa, ako se radi o robi s nedostacima ili o robi koja nije u skladu s uvjetima ugovora, ako se radi o greški nadležnih tijela ili pravičnosti što je propisano člancima 116. do 120. Carinskog zakonika.

Člankom 120. Carinskog zakonika propisano je da, u slučajevima različitim od onih iz članka 116. stavka 1., drugog podstavka i članka 117., 118. i 119., iznos uvozne ili izvozne carine vraća se ili otpušta u interesu pravičnosti ako je carinski dug nastao pod posebnim okolnostima u kojima se dužniku ne mogu pripisati prijevara ili očita nepažnja. Smatra se da posebne okolnosti iz stavka 1. postoje ako je iz okolnosti slučaja jasno da je dužnik u iznimnoj situaciji u usporedbi s drugim subjektima koji se bave istim poslom te da bez tih okolnosti ne bi pretrpio nepovoljan položaj naplatom iznosa uvozne ili izvozne carine.

Stoga, kako je trošarina, koja je predmet zahtjeva za povrat, naplaćena zbog nezakonitog unosa energenta, odnosno jer je predmetna roba netočno deklarirana, ne radi se o posebnim okolnostima koje uvjetuju povrat prema odredbi članka 120. Carinskog zakonika, a niti su ispunjeni uvjeti za povrat predviđeni člancima 116. do 120. Carinskog zakonika.

              Isto tako je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 33. stavka 6. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL, L 9, os 14. siječnja 2009.; dalje - Direktiva), prema kojoj se trošarina, na zahtjev, vraća ili otpušta u državi članici gdje se dogodilo puštanje u potrošnju, ako nadležna tijela druge države članice ustanove da je obveza obračunavanja trošarine nastala i da je prikupljena u toj državi članici. Naime, predmetna roba, kako to i navodi tužitelj, nije puštena u potrošnju u Republici Hrvatskoj, već u Republici Poljskoj, a trošarina je plaćena u Republici Hrvatskoj zbog nezakonitog unosa energenta.

Stoga Sud nije smatrao potrebnim uputiti predloženo prethodno pitanje Sudu Europske unije radi tumačenja odredbe članka 33. stavka 6. Direktive budući da smatra kako iz mjerodavnih odredbi jasno proizlazi kako su porezna tijela pravilno primijenila materijalno pravo.

              Sud isto tako smatra da su porezna tijela osporavana rješenja donijela u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.), postupak pravilno provela te ista rješenja obrazložila u skladu s odredbama 98. i 120. istog Zakona.

Slijedom navedenoga, a na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

 

U Osijeku 4. studenoga 2020.

 

 

Sutkinja

                                                                                                      Valentina Grgić Smoljo, v. r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).