- 1 -              Rev 5240/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5240/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. A. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica H. L. H., odvjetnica iz V., protiv tuženika K. B. iz V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik iz V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i utvrđenja postojanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, rješavajući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž R-5/2019-3 od 22. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj Pr-4/19-42 od 16. svibnja 2019., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„1.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je Otkaz ugovora o radu ( poslovno uvjetovani) dan tužiteljici Lj. A. iz V., ..., OIB ... odlukom tuženika K. B. vl. obrta M., V., OIB ... od 18. 12. 2013. nedopušten i ništetan.

2. Utvrđuje se da je tužiteljica Lj. A. iz V., OIB ... sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme s tuženikom na radnom mjestu šivača, što je tuženik K. B. iz V., OIB ... dužan priznati tužiteljici Lj. A. iz V., OIB ..., te joj utvrditi kontinuitet radnog odnosa sa svim pravima s osnova rada i radnog odnosa od 4.1. 2011., pa do 28. 2. 2015. u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe ili će u suprotnom priznanje tuženika zamijeniti ova presuda.

3. Raskida se Ugovor o radu zaključen između tužiteljice Lj. A. iz V., OIB ... i tuženika K. B. iz V., OIB ... s danom 28. 2. 2015.

4. Nalaže se tuženiku K. B. iz V., OIB ... da tužiteljici Lj. A. iz V., OIB ..., isplati na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu iznos od 12.118,20 kuna bruto, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana.

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve to u roku od 8 dana."

 

2.              Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.600,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382.a stavak 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tužiteljici. Podredno da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine u cijelosti presudu suda prvog i drugog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi članka 391. stavak 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz članka 382.a ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužiteljica sadržajno ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Sud drugog stupnja je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju tužiteljica ukazuje u reviziji.

 

Tužiteljica u reviziji navodi da je sud drugog stupnja u odnosu na raniju ukidnu odluku (broj Gž R-1/18 od 23. srpnja 2018.) promijenio mišljenje, pa da je zbog toga pobijana presuda nezakonita.

 

Prije svega valja reći da žalbeni sud drugog stupnja nije vezan svojom ranijom ukidnom odlukom.

 

Okolnost što je sud drugog stupnja, o istoj problematici o kojoj je odlučivao u ranijoj ukidnoj odluci tijekom ovog postupka zauzeo drugačije pravno stajalište od stajališta izraženog u pobijanoj odluci ne ukazuje da je pobijana presuda suda drugog stupnja nezakonita. U ranijoj odluci kojom je ukinuta presuda suda prvog stupnja, a kojom je odbijen zahtjev tužiteljice kao neosnovan, sud drugog stupnja je dao uputu sudu prvog stupnja da u ponovljenom postupku utvrdi da li bi se radni odnos tužiteljice trebao smatrati stalnim radnim odnosom. Sud prvog stupnja je u ponovljenom postupku postupio po uputi suda drugog stupnja, stoga pobijana presuda suda drugog stupnja nije nezakonita, kako to u reviziji navodi tužiteljica.

 

Tužiteljica u reviziji osporava pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava premda se revizijski razlozi pretežito odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tužiteljica smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku Vrhovni sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz članka 385. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je otkaz ugovora o radu nedopušten i ništetan, zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica s tuženikom zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u razdoblju od 4. siječnja 2011. do 28. veljače 2015., da se sudski raskine ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa danom 28. veljače 2015. i da joj se isplati naknada štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu u bruto iznosu od 12.118,20 kuna.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu sa tuženikom, na radnom mjestu „šivača“ u razdoblju od 3. siječnja 2011. do 3. siječnja 2014.,

 

- da je radni odnos između stranaka zasnivan temeljem više ugovora o radu na određeno vrijeme,

 

- da su stranke zaključile ugovore o radu na određeno vrijeme i to 3. siječnja 2011., prema kojem je radni odnos tužiteljice trajao do 3. travnja 2011., zatim ugovor 4. travnja 2011. sa trajanjem radnog odnosa do 3. srpnja 2011., ugovor 4. listopada 2011. sa trajanjem radnog odnosa do 3. siječnja 2012., te 3. srpnja 2013. zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme s trajanjem radnog odnosa do 4. listopada 2013., a 7. listopada 2013. su zaključile novi ugovor sa zasnivanjem radnog odnosa na određeno vrijeme do 3. siječnja 2014.,

 

- da je tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu 18. prosinca 2013., u kojem se navodi da je razlog otkaza istek ugovora o radu,

 

- da je tužiteljica s tuženikom sklapala ugovore na određeno vrijeme jer je mijenjala radnicu koja je bila na porodiljnom dopustu,

 

- da je tuženik u prekršajnom postupku (Prekršajni sud u Vinkovcima broj G-2-74/14 od 30. lipnja 2015.) proglašen krivim što je s radnicima, pa tako i s tužiteljicom sklapao uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je zaključio da je zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme (od 7. listopada 2013.) koji je tužiteljica sklopila s tuženikom prestao protekom vremena na koji je sklopljen (3. siječnja 2014.) o čemu tuženik nije trebao donositi posebnu odluku, te da u okolnostima konkretnog slučaja ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni između parničnih stranaka nisu sklopljeni protivno odredbi članka 10. Zakona o radu. Naime, sklapanjem posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme stranke su imale pravu volju da zaključe ugovor na određeno vrijeme, jer su takav ugovor i potpisale. Činjenica da je tuženik sa tužiteljicom sklopio više ugovora o radu na određeno vrijeme nema za posljedicu ništetnost takvog ugovora, nego je za takvo postupanje poslodavca sankcija prekršajna odgovornost, kako je to utvrđeno i sankcionirano odlukom Prekršajnog suda u Vinkovcima. Sud prvog stupnja nadalje zaključuje da se tužiteljica neosnovano poziva na odredbu članka 107. stavak 1. točka 1. Zakona o radu jer joj ugovor o radu nije prestao poslovno uvjetovanim otkazom, nego je prestao istekom ugovorenog vremena u smislu odredbe članka 104. stavak 1. točka 2. Zakona o radu. Slijedom navedenog sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, a takvu odluku je potvrdio sud drugog stupnja.

 

U revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno je li između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklapanjem više ugovora o radu na određeno vrijeme, a s tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe članka 10. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 73/13 – dalje: ZR).

 

Odredbom članka 10. ZR propisano je da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja (stavak 1.). Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu iz stavka 1. ovoga članka, na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine (stavak 2.). Iznimno od stavka 2. ovoga članka, ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom (stavak 3.). Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 2. ovoga članka (stavak 4). Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme (stavak 5.).

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima te imajući na umu citiranu zakonsku odredbu, pravilno su i prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za „prerastanje“ tužiteljičina ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu zakonske presumpcije iz članka 10. stavak 5. ZR. Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju niti ponovljenim, sada revizijskim navodima tužiteljice da u ugovorima o radu na određeno vrijeme koje je sklopila s tuženikom nije naznačen razlog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme zbog čega da su isti sklopljeni protivno odredbama ZR, pa da je ostvarena zakonska presumpcija iz članka 10. stavak 5. ZR.

 

Naime, ugovor o radu u pravilu se sklapa na neodređeno vrijeme. Tek iznimno može se sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

 

Tako, prema odredbi članka 10. stavak 2. ZR, poslodavac (izvan iznimki predviđenih odredbom članka 10. stavak 3. ZR, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi) ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine. U tom smislu ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno navedenim pretpostavkama ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme (članak 10. stavak 5. ZR).

 

U konkretnom slučaju ugovor o radu nije sklopljen protivno odredbama članka 10. stavak 1. do 4. ZR. Naime, riječ je o ugovorima o radu čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom. Nije riječ o uzastopno sklopljenim ugovorima o radu na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine. Isto tako radnik nije nastavio raditi kod poslodavca nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen.

 

U tom smislu nisu ispunjene pretpostavke u kojima se shodno odredbi članka 10. stavak 5. ZR smatra da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, kako to neosnovano tvrdi tužiteljica. U konkretnom slučaju tuženik je sa tužiteljicom sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme u ukupnom trajanju od tri godine, te tužiteljica sa tuženikom nije imala sklopljene uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme (imala je prekid od 3 i 6 mjeseci između sklapanja ugovora), a samo uzastopno sklapanje ugovora dužeg od 3 godine ima pravnog učinka, pa sukladno navedenom ugovor o radu tužiteljice nije prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (iskaz tužiteljice) ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni su sa tužiteljicom radi zamjene radnice koja je bila na porodiljnom dopustu, pa se tužiteljica neosnovano poziva da kod tuženika nisu postojali objektivni razlozi koji opravdavaju sklapanje navedenih ugovora o radu na određeno vrijeme.

 

Riječ je o ugovoru o radu na određeni ili odredivi završni rok kod kojeg (za razliku od ugovora o radu na neodređeno vrijeme) nije potrebno donošenje odluke o njegovu prestanku, već on prestaje samim istekom roka kojeg su stranke usuglasile prilikom sklapanja ugovora.

 

U predmetnom ugovoru o radu na određeno vrijeme od 7. listopada 2013. unaprijed je određen rok njegovog prestanka i to 3. siječnja 2014., što je u suglasju sa odredbom članka 10. stavak 1. ZR.

 

Odredbom članka 104. točka 2. ZR propisano je da ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je sklopljen, dok je odredbom članka 110. ZR propisano da ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme može se redovito otkazati samo ako je takva mogućnost otkazivanja predviđena ugovorom.

 

Kako u konkretnom slučaju u ugovoru o radu sklopljenom na određeno vrijeme nije predviđena mogućnost redovitog otkazivanja, predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme (od 7. listopada 2013.) prestao je zapravo istekom vremena za koje je sklopljen tj. 3. siječnja 2014. Utoliko se otkaz ima smatrati obaviješću da tužiteljici ističe ugovor o radu na određeno vrijeme i da joj time prestaje radni odnos. Da je tome tako proizlazi iz sadržaja samog otkaza.

 

Valjano je stoga u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe članka 393. stavak 2. ZPP, reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.