- 1 -              Rev 5062/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5062/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. V. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik iz V., protiv tuženika H. c. d.o.o. Z., OIB: ..., Poslovna jedinica O., radi isplate, rješavajući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-545/2019-3 od 21. kolovoza 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj Pn-50/2017-14 od 19. lipnja 2019., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice, preinačuju presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-545/2019-3 od 21. kolovoza 2019. i Općinskog suda u Vukovaru broj Pn-50/2017-14 od 19. lipnja 2019. u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 191.456,43 kune sa zateznim kamatama, te u dijelu odluke o trošku parničnog postupka, te se u tom dijelu sudi:

 

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 191.456,43 kune sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2001., i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

2. U preostalom dijelu za iznos od 478.080,00 kune revizija se odbija kao neosnovana.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 20.764,35 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice J. V. iz V. te se nalaže tuženiku H. c. d.o.o. Z., da tužiteljici J. V. iz V., isplati iznos od 25.443,57 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 15. ožujka 2001. do isplate, po stopi od 18% godišnje do 30. lipnja 2002., od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

a preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 669.536,42 kuna odbija se kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu suda prvog i drugog stupnja u odbijajućem dijelu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice je djelomično osnovana.

 

U smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Time što sud ocjenjuje izvedene dokaze i izvodi drugačije zaključke od tužiteljice, sud ne čini povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP, jer je ocjena dokaza pridržana za sud.

 

Naime, revizijski navodi tužiteljice svode se u bitnome na drugačiju ocjenu provedenih dokaza. No, ocjena dokaza pridržana je za nižestupanjski sud, pa osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog, sukladno članku 385. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev pravnog prednika tužiteljice, a sada tužiteljice kao nasljednice iza pok. S. V., za isplatu iznosa od 694.980,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova naknade štete koju je pravni prednik tužiteljice trpio u vidu troškova liječenja uslijed ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je pravni prednik tužiteljice S. V. umro ..., te je postupak nastavljen sa zakonskom nasljednicom J. V. (tužiteljicom),

 

- da je pravni prednik tužiteljice S. V. u prometnoj nezgodi pretrpio teške tjelesne ozljede zbog kojih je ostao 100% invalid,

 

- da je pravni prednik tužiteljice u parničnom postupku kod Općinskog suda u Vinkovcima broj P-790/99 tražio povišenje rente s osnova tuđe pomoći i njege za vrijeme od 25. kolovoza 1997. do 30. rujna 1999., da mu je za navedeno razdoblje dosuđen iznos od 36.540,72 kune sa zateznim kamatama, a od 1. listopada 1999. pa nadalje dok za to postoje zakonski uvjeti odlučeno je da je tuženik dužan na ime tuđe pomoći i njege pravnom predniku tužiteljice plaćati iznos od 1.588,85 kuna, zatim da je tuženik obvezan snositi troškove za lijekove od 1. listopada 1997. do 31. listopada 1999. u iznosu od 46.696,50 kuna sa zateznim kamatama od 7. listopada 1999. do isplate, a ubuduće od 1. studenoga 1999. pa dok za to postoje zakonski uvjeti odlučeno je da je tuženik pravnom predniku tužiteljice dužan na ime troškova za lijekove plaćati iznos od 1.867,86 kuna mjesečno,

 

- da se pravnom predniku tužiteljice zdravstveno stanje pogoršalo zbog čega su liječnici iz klinike u Z. preporučili stalnu pasivnu vježbu gornjih i donjih udova pod stručnom njegom fizioterapeuta,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka J. R. proizlazi da je pravni prednik tužiteljice S. V. ... stradao kao vozač u prometnoj nezgodi u kojoj je zadobio ozljedu vratnog dijela kralježnice, da je od 1992. u invalidskim kolicima, da mu se preporučuje nastavak fizikalne terapije kontinuirano, ambulantno i jedanput godišnje stacionarno tri tjedna, da aktivne vježbe za ruke i vrat provodi svakodnevno, pasivne potpomognute vježbe za lijevu ruku, pasivne vježbe i masažu za obje noge, da je terapija neophodna radi održavanja zdravstvenog stanja. Da mu se preporučuje svakodnevno u trajanju između 30 i 40 minuta dnevno vježbe provoditi, koje se mogu provoditi i u kući ali obavezno po fizioterapeutu,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Ž. K. proizlazi da provođenje održavajuće fizikalne terapije ima za cilj prevenciju daljnjih pogoršanja zdravstvenog stanja, da pravni prednik tužiteljice nije u mogućnosti dolaziti na provođenje fizikalne terapije u bolnicu, da je provođenje fizikalne terapije u kući opravdano i da preporuča provođenje kućne fizikalne terapije pet dana u tjednu u trajanju od sat vremena,

 

- da iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured V. od 20. rujna 2002. proizlazi da je pravni prednik tužiteljice S. V. od studenoga 1992. do lipnja 2002. povremeno koristio prava iz zdravstvenog osiguranja – stacionarnu medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu njegu i fizikalnu terapiju u kući, da je od 30. listopada 2000. do 31. svibnja 2002. kontinuirano provođena zdravstvena njega u kući i jedanput godišnje stacionarna medicinska rehabilitacija,

 

- da iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda V. od 19. svibnja 2005. proizlazi da je pravnom predniku tužiteljice S. V. odobrena fizikalna terapija u kući 29. listopada 2002. u trajanju od 15 dana, 31. prosinca 2003. u trajanju od 15 dana, 2. veljače 2004. u trajanju od 15 dana, 10. ožujka 2004. u trajanju od 30 dana, 17. kolovoza 2004. u trajanju od 15 dana, 27. listopada 2004. u trajanju od 30 dana i 27. prosinca 2004. u trajanju od 15 dana,

 

- da iz podataka Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 20. svibnja 2009. proizlazi da ne postoji mogućnost odobravanja stalne i neprekidne terapije u kući na teret sredstava Zavoda,

 

- da je sada pok. S. V. imao sklopljen ugovor o djelu od 21. srpnja 2007. sa fizioterapeutom M. I. i ugovor o djelu sa fizioterapeutom A. M. od 1. kolovoza 2010., kojima je bila ugovorena naknada u iznosu od 90,00 kuna po satu,

 

- da iz iskaza svjedoka fizioterapeuta M. I. i A. M. proizlazi da je fizikalna terapija pružana pravnom predniku tužiteljice pet dana u tjednu u trajanju od sat vremena i da je osobno plaćao uslugu fizioterapeutima.

 

Kako je pravnom predniku tužiteljice odobrena fizikalna terapija u kući na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (tijekom 2002. u trajanju od 15 dana, 2003. u trajanju od 15 dana, 2004. u trajanju od 105 dana i da je imao pravo svake kalendarske godine dva puta godišnje po 15 dana na kućnu fizikalnu terapiju na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje), za preostalo razdoblje fizikalna terapija je pravnom predniku tužiteljice pružana od strane fizioterapeuta s kojima je imao sklopljen ugovor o djelu i to pet dana u tjednu, stoga je sud prvog stupnja zaključio da je pravnom predniku tužiteljice bila potrebna pomoć fizioterapeuta u ukupnom trajanju 120,5 mjeseci, a za koje vrijeme troškovi fizikalne terapije nisu padali na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud prvog stupnja je zaključio da je zahtjev tužiteljice osnovan zbog promijenjenih okolnosti u vidu povećanja troškova na ime tuđe pomoći i njege S. V., za razdoblje od podnošenja tužbe 15. ožujka 2001. do dana njegove smrti ... S obzirom je presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-790/99 tuženiku naloženo plaćati rentu s osnova tuđe pomoći i njege pravnom predniku tužiteljice u iznosu od 1.588,85 kuna do dana smrti, a troškovi fizikalne terapije su iznosili 90,00 kuna po satu, odnosno 1.800,00 kuna mjesečno (450,00 kuna x 4 tjedna), sud prvog stupnja je zaključio da je zahtjev tužiteljice osnovan u visini razlike između 1.800,00 kuna mjesečno i iznosa od 1.588,85 kuna mjesečno, koja iznosi 211,15 kuna mjesečno (za 120,5 mjeseci), te je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 25.443,57 kuna sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2001. do isplate.

 

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja, navodeći da je sud prvog stupnja opravdano naknadu umanjio za iznose koje je tuženik u navedenom periodu isplaćivao pravnom predniku tužiteljice na ime rente za tuđu pomoć i njegu.

 

Pravno shvaćanje suda drugog stupnja nije pravilno.

 

Obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o obvezi tuženika da pravnom predniku tužiteljice naknadi štetu koju trpi u svezi prometne nezgode iz 1989., za odluku o zahtjevu tužiteljice u odnosu na tu okolnost mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a koji je Zakon vrijedio u vrijeme štetnog događaja i primjenjuje se na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08).

 

Odredbom članka 190. ZOO je propisano: „Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja“.

 

Odredbom članka 195. ZOO je propisano „Tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja“ (stavak 1.), „Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu“ (stavak 2.).

 

Odredbom članka 196. ZOO je propisano „Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.“

 

Naime, oštećenik zbog zadobivenih povreda i oštećenja zdravlja može imati trajno povećane potrebe koje se mogu očitovati na više načina. Te povećane potrebe najčešće se odnose na potrebu pojačane i specijalne prehrane u budućnosti, potrebu povećanih troškova za buduće liječenje, rehabilitaciju ili lijekove, potrebu tuđe pomoći i njege i sl.

 

Tuđa pomoć i njega je nenovčana materijalna šteta koja se nadoknađuje zbog povećanja oštećenikovih potreba. Riječ je o situaciji kada oštećenik više nije u mogućnosti samostalno obavljati sve ili dio životnih radnji koje je inače sam obavljao (samostalno kretanje, hranjenje, oblačenje i sl.). U tom slučaju je odgovorna osoba obvezna naknaditi oštećeniku onaj iznos koji bi oštećenik platio trećoj osobi za pruženu uslugu, a u obvezi je na naknadu tog vida štete i u slučajevima kada oštećenik nije imao izdataka za tuđu pomoć i njegu jer mu je takva pomoć i njega pružena besplatno. U potonjem slučaju se pripadajuća naknada utvrđuje prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je takva pomoć pružana bila sposobna istu pružati odnosno prema slobodnoj ocjeni suda (članak 223. stavak 1. ZPP).

 

Štetu na ime tuđe pomoći i njege moguće je naknaditi jednokratnom isplatom, ako je potreba za tuđom pomoći i njegom trajala određeno (u pravilu kraće razdoblje) ili u obliku novčane rente. Renta se dosuđuje pod klauzulom rebus sic stantibus odnosno isplaćuje se dok se prilike pod kojima je određena ne izmjene.

 

Nasuprot tome troškovi liječenja su novčani oblik materijalne štete, koja se nadoknađuje da bi se oštećenikova materijalna situacija dovela u ono stanje u kojem bi se nalazio da nije bilo štetne radnje (npr. troškovi pregleda, fizikalnih terapija i slično).

 

Da bi oštećenik stekao pravo na naknadu štete za troškove liječenja pretpostavka je da je riječ o troškovima koji su opravdani (nužni) i koji su doista i nastali.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je dokazala (članak 219. ZPP) da se radi o troškovima liječenja (na ime fizikalne terapije) kao nužnom liječenju koje je pravnom predniku tužiteljice bilo potrebno kako ne bi došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja.

 

Stoga je pogrešan zaključak suda da je zahtjev tužiteljice osnovan zbog promijenjenih okolnosti u vidu povećanja troškova na ime tuđe pomoći i njege, pravnom predniku S. V. za razdoblje od podnošenja tužbe do dana njegove smrti, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužiteljice u vidu povećanja troškova na ime liječenja (potreba za fizikalnom terapijom zbog pogoršanog zdravstvenog stanja pravnog prednika tužiteljice).

 

Pravilno je sud zaključio da pravnom predniku tužiteljice pripada iznos od 1.800,00 kuna mjesečno na ime troškova liječenja –fizikalne terapije, prema cijeni naknade za fizikalnu terapiju iz sklopljenih ugovora o djelu.

 

Uzimajući u obzir da je pravnom predniku tužiteljice cijena sata za fizioterapeuta iznosila 90,00 kuna i da mu je pomoć fizioterapeuta pružana pet dana u tjednu, i da je po utvrđenju suda prvog stupnja pravnom predniku tužiteljice bila potrebna pomoć fizioterapeuta u ukupnom trajanju 120,5 mjeseci, valjalo je tužiteljici za razdoblje od 15. ožujka 2001. do 20. siječnja 2012. dosuditi ukupan iznos od 216.900,00 kuna sa zateznim kamatama na ime troškova liječenja. Kako je tužiteljici pravomoćno dosuđen po presudi Općinskog suda u Vukovaru broj Pn-50/2017-14 od 19. lipnja 2019. iznos od 25.443,57 kuna, valjalo je naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 191.456,43 kune sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2001. do isplate.

 

Zbog navedenog je primjenom odredbe članka 395. stavak 1. ZPP djelomično prihvaćena revizija tužiteljice i nižestupanjske presude su preinačene za iznos od 191.456,43 kune sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2001. do isplate, a u ostalom dijelu valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 393. ZPP i presuditi kao u izreci presude.

 

S obzirom na to da se djelomičnim preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Odluka o troškovima cijelog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP u vezi s člankom 154. stavak 2. i člankom 155. ZPP. Troškovi tužiteljice za zastupanje po punomoćniku određeni su sukladno Tarifi i nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).

 

Sukladno članku 155. stavak 1. ZPP sud je priznao tužiteljici troškove specificirane u troškovniku od 6. rujna 2002. (Tarifa „Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96) i to za sastav tužbe, zastupanje na ročištima od 24. rujna 2001, 15. ožujka 2002., 21. svibnja 2002., 15. srpnja 2002., 6. rujna 2002. po 90 bodova, te za pristup na ročište od 13. rujna 2001. 45 bodova, sastav podneska od 26. rujna 2001. 10 bodova, odnosno ukupno 595 bodova, odnosno ukupno 4.760,00 kuna (Tbr 50. Tarife), što uvećano za 25% prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.190,00 kuna i uvećano za PDV, iznosi ukupno 7.259,00 kuna.

 

Prema troškovniku od 24. veljače 2004. sud je priznao tužiteljici troškove zastupanja na ročištima 24. veljače 2004. i 21. listopada 2003., za podneske od 15. prosinca 2003. i 21. listopada 2003., po 90 bodova, odnosno ukupno 360 bodova, odnosno 2.880,00 kuna, što uvećano za 25% prema Tbr. 42 Tarife u iznosu od 720,00 kuna i PDV-om iznosi 4.392,00 kuna.

 

Prema troškovniku od 24. lipnja 2005. (Tarifa „Narodne novine“ broj 91/04) sud je priznao tužiteljici troškove za zastupanje na ročištu od 8. srpnja 2005. 50 bodova, za zastupanje na ročištu od 24. lipnja 2005. i za sastav obrazloženog podneska od 6. svibnja 2005. po 100 bodova, za sastav žalbe 8. travnja 2004. 112,50 bodova, što ukupno iznosi 362,5 bodova, što iznosi 3.625,00 kuna (Tbr. 50. Tarife) uvećan za PDV ukupno iznosi 4.458,75 kuna.

 

Prema troškovniku od 22. listopada 2009. sud je priznao tužiteljici troškove za zastupanje na ročištu od 22. listopada 2009., sastav obrazloženih podnesaka od 21. listopada 2009. i 23. lipnja 2009. po 100 bodova, te za sastav žalbe od 5. rujna 2009. 125 bodova, ukupno 425 bodova, odnosno 4.250,00 kuna uvećano za PDV, iznosi 5.227,50 kuna.

 

Prema troškovniku od 26. listopada 2011. (Tarifa „Narodne novine“ broj 148/09) sud je priznao tužiteljici troškove za zastupanje na ročištima od 15. rujna 2011., 26. listopada 2011., za sastav obrazloženih podnesaka od 22. kolovoza 2011., 26. rujna 2011, te za sastav žalbe po 100 bodova, ukupno 500 bodova, odnosno 5.000,00 kuna, uvećano za PDV iznosi 6.150,00 kuna.

 

Tužiteljici je priznat i trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 4.756,40 kuna.

 

Prema troškovniku od 27. svibnja 2015. (Tarifa „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) sud je tužiteljici priznao troškove za zastupanje na ročištima od 12. ožujka 2015. i 27. svibnja 2015. po 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 26. svibnja 2015., za sastav žalbe na rješenje od 5. travnja 2012. i za sastav revizije od 5. studenoga 2012. po 100 bodova, ukupno 500 bodova, odnosno 5.000,00 kuna uvećano za PDV iznosi 6.250,00 kuna.

 

Prema troškovniku od 21. svibnja 2019. sud je tužiteljici priznao troškove za zastupanje na ročištima od 9. listopada 2018., 11. travnja 2019. i 21. svibnja 2019. po 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 5. listopada 2018. 100 bodova i trošak zastupanja na ročištu za objavu 50 bodova, što je 450 bodova, odnosno 4.500,00 kuna, uvećano za PDV iznosi 5.625,00 kuna.

 

Stoga je tužiteljici dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 39.362,25 kuna. Sukladno uspjehu tužiteljice u postupku (31,20%) temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP priznat joj je iznos od 12.281,02 kuna na ime troška parničnog postupka, uvećan za trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 4.756,40 kuna.

 

Tužiteljici je sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP dosuđen i trošak revizije, zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) u iznosu od 13.031,25 kuna (Tbr. 10. t. 6. i Tbr. 42. Tarife), umanjen za uspjeh tužiteljice u revizijskom postupku (28,60%), iznosi 3.726,93 kuna.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe jer spisu ne prileži dokaz da je sudska pristojba plaćena.

 

Dakle tužiteljici je ukupno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 20.764,35 kuna.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.