- 1 -              Rev 1821/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1821/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. T. (OIB: ... ) iz Z., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. d.d. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika, protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-150/2018-2 od 24. svibnja 2018,. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-877/2017-19 od 29. ožujka 2018., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se kao neosnovana revizija tuženika.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu (točka I. izreke), na utvrđenje da je 19. veljače. 2018. prestao radni odnos tužiteljice (točka II. izreke) te na isplatu iznosa od 80.000,00 kuna (točka III. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka IV. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom za preinačenjem pobijane presude i odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizija se u pretežitom dijelu svoga sadržaja temelji na iznošenju činjeničnog stanja koje je utvrđeno u nižestupanjskim postupcima i na osporavanju pravilnosti tako utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja nije zakonom predviđeni razlog za podnošenje revizije, pa takvi navodi nisu uzimani u obzir.

 

Suprotno revizijskim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nižestupanjske presude su sasvim jasne i razumljive te ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju presude navodi o sadržaju iskaza svjedoka i zapisnika o iskazu svjedoka.

 

Nije dvojbeno da je tužiteljici odlukom tuženika od 31. ožujka 2017. otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Naime, tužiteljica je radila na poslovima starijeg stručnjaka za regulativu za koje radno mjesto je tuženik u svojoj unutrašnjoj organizaciji odlučio smanjiti broj izvršitelja. Isto tako je nedvojbeno da je proveden postupak savjetovanja s Radničkim vijećem.

 

U nižestupanjskim postupcima u bitnome je utvrđeno da je tuženik nekoliko mjeseci ranije (prije otkaza) popunio radna mjesta mlađeg stručnjaka za regulativu i mlađeg stručnjaka za usklađenost poslovanja za koja mjesta tužiteljica ima uvjete. Na temelju toga se zaključuje da je tuženik postupio protivno odredbi čl. 79. Kolektivnog ugovora i čl. 68 Pravilnika o radu tuženika koje propisuju da je tuženik u obvezi ponuditi u slučaju viška radnika posao pod uvjetom da radnik zadovolji uvjete za ponuđeno radno mjesto i da prihvati uvjete toga radnoga mjesta. Isto je tako utvrđeno da su razlozi nastanka viška radnika reorganizacija regulativnih poslova zbog kojih je došlo do poslovne odluke da se poslovi zastupanja u regulativnim sporovima prenesu s internih pravnika na vanjske odvjetnike iz razloga što se kompanija susrela s kritičnom količinom tužbi gdje da tužitelji iskorištavaju činjenicu da tuženik nema vanjsko zastupanje, dakle da nema odvjetničkog troška u slučaju gubitka. Zaključeno je konačno da tuženik nije dokazao da je prestala potreba za radom na radnom mjestu stariji stručnjak za regulativu budući nije dokazao da je zaista angažirao vanjske odvjetnike, odnosno da je takva odluka ekonomski opravdana i da su odvjetnici preuzeli poslove koje je do tada obavljala tužiteljica.

 

U pravu je tuženik kada navodi da se zakonitost otkaza procjenjuje prema pravnoj situaciji koja postoji u trenutku otkazivanja ugovora o radu. U vrijeme takvog otkazivanja (31. ožujka 2017.) nisu postojala slobodna radna mjesta na koje bi se tužiteljica mogla zaposliti, pa je u tom smislu zaključak nižestupanjskih sudova pogrešan.

 

Međutim, takav revizijski navod nije odlučan za pravilnost odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje: ZR) poslovno uvjetovani otkaz može se dati samo i jedino ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga. Pri tome je takve razloge dužan dokazati tuženik. Tuženik je tvrdio da je potreba za obavljanjem rada na radnom mjestu tužiteljice prestala zbog angažiranja vanjskih savjetnika-odvjetnika i njihovim preuzimanjem poslova tužiteljice. Međutim, takvu svoju tvrdnju, kao što to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, nije dokazivao, niti dokazao. Stoga je iz tog razloga odluka o otkazu nedopuštena.

 

Zbog navedenoga razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a) i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

 

Odluka o sudskom raskidu i naknadi štete nije pobijana.

 

Kako tuženik revizijom nije uspio, tako je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadom troška revizije (čl. 155. st. 1. ZPP-a) i odlučiti kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.