1

Poslovni broj Gž-2273/2020-

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2273/2020

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. pok. M., OIB ...zastupanog po punomoćniku R. L., odvjetniku u J., protiv tuženika M. S. pok. M., OIB ... zastupanog po punomoćniku B. B. odvjetniku u J., radi zaključenja ugovora, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj 81 P-6006/2018 od 20. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj 81 P-6006/2018 od 20. travnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženiku da sa tužiteljem u roku od 15 dana zaključi ugovor o darovanju sljedećeg sadržaja:

" M. S. pok. M., OIB ...

(u daljnjem tekstu: Darovatelj)

i

G. S. pok. M., OIB ...

(u daljnjem tekstu: Daroprimatelj)

sklapaju

 

 

UGOVOR O DAROVANJU

 

članak prvi

 

Darovatelj daruje, svom bratu, Daroprimatelju č.zgr. 342, kuća, površine 47 m2, z.ul. 2094 k.o. J. u mjestu J., predio B. D. na otoku H., sa svim pripadnostima i služnostima.

 

članak drugi

 

Daroprimatelj prima sa zahvalnošću nekretninu koja mu je darovana.

 

Članak treći

 

Darovatelj ovlašćuje Daroprimatelja da temeljem ovog Ugovora, bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja ishodi u zemljišnim i drugim javnim knjigama u kojima se upisuje vlasništvo na nekretninama uknjižbu prava vlasništva na nekretnini iz čl. 1. ovog Ugovora na ime i vlasništvo Daroprimatelja, uz istovremeni izbris toga prava s imena Darovatelja.

 

članak četvrti

 

Darovatelj se obvezuje po zaključenju ovog Ugovora predati Daroprimatelju posjed nekretnine iz čl. 1. ovog Ugovora.

 

članak peti

 

Poreze i druge troškove vezane uz sastav ovog Ugovora i prijenosa vlasništva snosi daroprimatelj u cijelosti.

 

članak šesti

 

ovaj Ugovor sastavljen je u 2 (slovima: dva) istovjetna i jednakovaljana primjerka za ovjeru kod javnog bilježnika.

 

članak sedmi

 

Ugovorne strane potvrđuju da će sve eventualne nesporazume u svezi sastava ovog Ugovora riješiti dogovorom, u protivnom nadležan je Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu.

 

članak osmi

Ugovorne strane primaju prava i obveze iz ovog Ugovora, te ga u znak prihvata vlastoručno potpisuju.

 

U________.____.________20___.

 

DAROVATELJ:                                                                                                   DAROPRIMATELJ:

M. S.                                                                                                                                             G. S. "

2. Ukoliko tuženik ne zaključi s tužiteljem Ugovor o darovanju iz toč.1. ove presude onda istoga zamjenjuje ova presuda.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom."

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.200,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga.

 

U žalbi navodi da sud prilikom donošenja presude nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pa je stoga odlučne činjenice u ovom postupku pogrešno utvrdio. Zbog navedenog presuda se ne može pravilno ispitati iz razloga što postoji proturječnost između razloga presude i činjenica koje proizlaze iz isprava i zapisnika o izvedenim dokazima. Ističe da je sud netočno i nedovoljno cijenio vlastoručno pismo tuženika od 29. studenoga 1993. godine upućeno tužitelju, a kojim tužitelj od tuženika traži da se ne žali na rješenje o nasljeđivanju iza njihovog pok. oca, te navedenom prilikom tuženik obećava tužitelju „a ja ću kao što sam ti obećao po završetku (okončanju) ovoga sudski srediti za kućicu pored kuće, te ti poslati ono što treba“. Navodi da je potpisao izjavu kojom se odrekao prava na žalbu, međutim tuženik nije poduzeo ništa u vezi kućice pored kuće. Navodi da je otac parničnih stranaka katastarsku česticu broj 342 kupio 24. rujna 1974. godine od S. A. pok. S. te ista nije dio obiteljski naslijeđene imovine već je naknadno kupljena i ista ne čini obiteljsku kuću. Tvrdi da je tuženik i nakon 1993. govorio da će tužitelju ispuniti dano obećanje te ujedno je predlagao i alternativno rješavanje odnosno da tuženik kupi za tužitelja od K. D. jednu nekretninu u neposrednoj blizini nove kuće, a da tuženiku ostane u vlasništvu kč.br.342. Isto mu je prenosila i kćerka tuženika M. u porukama i komunikaciji preko messengera sve do 2015. odnosno 2016. kada je tuženik e mailom i telefonom rekao da tužitelju nije ništa obećao. Smatra da tuženik prijevarno postupa od samog početka te je iskoristio činjenicu da tužitelj živi u SAD i rijetko dolazi u Republiku Hrvatsku. Navodi da je prije pokretanja spora tuženiku poslao više dopisa (9. ožujka 2018., 30. svibnja 2018., 21. lipnja 2018., 16. studenoga 2018.), međutim, na sve te dopise tuženik se oglušio odnosno negirao svoje obećanje te nije prihvatio ništa što je tužitelj predlagao u tim svojim dopisima. Tužitelj smatra da je izjavu tuženika iz navedenog pisma „a ja ću kao što sam ti obećao po završetku (okončanju), ovoga sudski srediti za kućicu pored kuće, te ti poslati ono što treba“ trebalo tumačiti na način da je tuženik tom izjavom zapravo prepustio i priznao vlasništvo tužitelju nad kućicom kat. oznake čzgr.342 k.o. J.. Također iz poruke kćerke tuženika koju prilaže uz žalbu sasvim je jasno kako je tuženik svjestan i zna što je obećao tužitelju i čak je bio spreman poduzeti određene radnje da se tužitelj uknjiži kao vlasnik kč.br.342 k.o. J. Stoga tužitelj drži kako je osnova stjecanja vlasništva predmetne nekretnine pismo tuženika iz 1993., dok bi ugovor o darovanju kojeg je predlagao i predlaže tužitelj bio samo osnova za uknjižbu već stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Navodi da može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da pismo iz 1993. ne predstavlja izjavu o darovanju, međutim, drži kako izjava tuženika iz navedenog pisma predstavlja priznanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tužitelja i obvezu tuženika da to sredi u zemljišnim knjigama. Kako tuženik nije ispunio preuzetu obvezu i uknjižio tužitelja kao vlasnika čzgr.342 k.o. J. u zemljišnim knjigama, a što je tužitelj utvrdio tek tijekom 2015. i 2016., smatrao je da će uknjižbu prava vlasništva i činjenicu da se radi o braći najbrže i najbezbolnije postići zaključenjem ugovora o darovanju. Također navodi da je netočan zaključak prvostupanjskog suda kako je obveza tuženika zastarjela jer tužitelj prijedlog ugovora o darovanju je dostavio tužitelju u studenom 2018., a ovaj postupak pokrenut je u prosincu 2018., nakon što tuženik nije pristupio zaključenju predloženog ugovora o darovanju. Tužitelj prigovara i odluci o parničnom trošku navodeći kako na ročištima održanim dana 03. lipnja 2019. i 20. siječnja 2020. nisu se izvodili nikakvi dokazi te je sasvim pogrešno primijenjena odredba Tbr. 9. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa) odnosno da tuženik na navedena ročišta nikako nije mogao priznati puni iznos Tarife već 50% i 25% od pune Tarife.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti shodno žalbenim navodima, a tuženika obvezati na snašanje parničnog troška, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl.354. st.2. t.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasne ni proturječne kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

 

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbi čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika na sklapanje ugovora o darovanju čzgr.342 kuća, površina 47 m2 upisana u zk.ul.2094 k.o. J. predio B. D. na otoku H. sa svim pripadnostima i služnostima, sve sa sadržajem pobliže navedenim u izreci te presude.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-          da je prema stanju zemljišne knjige prednik stranaka, njihov otac M. S. pok. M. uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, temeljem ugovora o kupoprodaji od 24. rujna 1974., provedenog pod brojem Z-456/74, a koji je zaključen između S. A. pok. S. kao prodavatelja i prednika stranaka M. S. kao kupca, da je potom M. S. pok. M. upisan kao vlasnik temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-159/1992 od 8. srpnja 1993., koje je doneseno iza smrti M. S., s tim da je u listu C upisano založno pravo radi osiguravanja potraživanja P. b. Z. d.d. pod brojem Z-437/06 dana 16. ožujka 2000.,

 

-          da iz pisma odnosno e maila od 6. ožujka 2015. i 17. travnja 2016. proizlazi da je tužitelj od tuženika tražio da ispuni svoj dio pogodbe, dok iz e maila od 18., 19. i 26. travnja 2016. proizlazi da je tuženik to odbio, negirajući bilo kakvu obvezu prema tužitelju,

 

-          da je tužitelj putem svog punomoćnika, dopisima od 9. ožujka 2018., 30. svibnja 2018., 21. lipnja 2018., 16. studenog 2018. pozvao tuženika na pripremu dokumentacije za prijenos prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te predložio drugi način rješavanja spora, prepuštanjem u vlasništvo druge zamjenske nekretnine, odnosno isplatom iznosa od 25.000,00 USD, te konačno dopisom od 16. studenoga 2018. dostavio tuženiku na potpis darovni ugovor,

 

-          da je tuženik putem svog punomoćnika dopisom od 22. ožujka 2018. obavijestio kako ne pristaje na ustup vlasništva ni predmetne nekretnine, niti druge nekretnine koju bi tužitelj ponudio u smislu alternativnog rješenja spora, navodeći kako ne postoji nikakva obveza tuženika prema tužitelju u vezi predmetne čzgr.342 k.o. J.,

 

-          da iz rješenja o nasljeđivanju broj O-150/92 od 8. srpnja 1993. proizlazi kako je baš tuženik M. S. u odnosu na nekretinu koja predstavlja ostavinsku masu iza smrti pokojnog M. S. pok. M., pa tako i u odnosu na predmetu čzgr. 342 k.o. J. istog naslijedio u cijelosti, a iz obrazloženja proizlazi da je na nasljedstvo bio pozvan i drugi sin ostavitelja G.-N. S., tj. u ovom postupku tužitelj koji je temeljem ugovora o stupanju i raspodjeli imovine za života podmiren u svom nužnom dijelu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da tuženik nije dokazao istinitost svoje tvrdnje da mu je otac obećao prepustiti u vlasništvo predmetnu nekretninu, odnosno da mu je tuženik obećao darovati predmetnu nekretninu.

              Naime, sud prvog stupnja smatra da izjava iz tuženikova pisma od 29. studenoga 1993. godine, ne predstavlja izjavu o darovanju niti preuzimanje bilo kakve obveze kojom bi tuženik prihvatio prepustiti vlasništvo baš predmetne nekretnine tužitelju ukoliko se isti ne žali na doneseno rješenje o nasljeđivanju.

 

              Također smatra kako se u konkretnom slučaju ne bi moglo raditi ni o usmenom darovanju iz pravnog pravila paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika, jer u posjedu predmetne nekretnine je tuženik koji je ujedno i upisan kao vlasnik nekretnine u cijelosti te između ostalog nekretninu je opteretio založnim pravom u korist P. b. Z. d.d., pri čemu navodi da obećanje darovanja nikog ne obvezuje.

 

              Konačno, ukoliko bi navodi tuženika iz pisma od 29. studenoga 1993. godine predstavljali preuzimanje bilo kakve obveze prema tužitelju smatra da je nastupila zastara jer ispunjenje obveze iz dvostranoobveznih ugovora isto tako i zahtjeva za izvršenje naloga iz ugovora o darovanju zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina koji je propisan odredbom čl.225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO).

 

              Na utvrđeno činjenično stanje pravilo je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, ali iz razloga koji slijede.

 

Prema odredbi čl.27. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO/91), a koji je primjenjuje na ovaj slučaj temeljem odredbe čl.1163. st.1. ZOO/05, ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi (st.1.). Odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni su dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima (st.2.).

 

              Obvezno sklapanje ugovora i obvezan sadržaj ugovora u smislu odredbe čl.27. st.1. ZOO/91 iznimka je od općeg načela iz odredbe čl.10. ZOO/91 prema kojoj odredbi sudionici u prometu slobodno uređuju svoje obvezne odnose, a ne mogu ih određivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima i moralu društva.

 

              Dakle, obvezno sklapanje ugovora mora proizlaziti iz zakona, što ovdje nije slučaj budući da niti jednom zakonskom odredbom takvo ovlaštenje tužitelja nije propisano. Stoga, tužbeni zahtjev kojim se traži nalaganje tuženiku da sklopi ugovor o darovanju s tužiteljem je neosnovan, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

 

Tužitelj nije podnesenom tužbom tražio utvrđenje prava vlasništva, već je tužbeni zahtjev upravljen na obvezivanje tuženika na sklapanje ugovora o darovanju. Za  rješenje takve vrste spora, gdje je predmet spora sklapanje ugovora o darovanju ( obvezivanje tuženika da sklopi ugovor ), ne može biti odlučno je li tužitelj stekao vlasništvo sporne nekretnine, već je odlučno je li postojala obveza tuženika za sklapanje ugovora. Zbog sadržaja tužbenog zahtjeva, već iz naprijed navedenih razloga, ovaj sud je ocijenio neodlučnim ostale žalbene navode tužitelja.

Jednako tako odluka o parničnom trošku je rezultat pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i  Tbr.9.t.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Ovo zato jer se tužitelj na ročištu od 3. lipnja 2019. očitovao na navode iz odgovora na tužbu, dok  su obje stranke na ročištu od 20. siječnja 2020. iznosile svoje pravno shvaćanje o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl.368. st.1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 4. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić Margan