- 1 -              Rev 3534/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3534/2018-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, člavnice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. (OIB: ... ) iz D., koju zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice Z. d.d. (OIB: ... ) Z., koju zastupa punomoćnica I. R., dipl. iur., radi vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-545/2017-2 od 5. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-713/16-17 od 7. rujna 2017., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice u odnosu na presudu kao neosnovana.

 

r i j e š i o  je:

 

Odbacuje se revizija tužiteljice u odnosu na rješenje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku-protutužitelju naređuje vratiti tužiteljicu-protutuženicu na posao u roku od 8 dana, te kojim se nalaže tuženiku-protutužitelju isplatiti naknadu za izgubljene plaće u bruto iznosu od 62.775,24 kn za razdoblje od 1. travnja 2015. do 1. ožujka 2016. pa nadalje sve do povratka tužiteljice na rad kao i zakonsku zateznu kamatu za period od 11. travnja 2015. do isplate, koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao i u dijelu koji se odnosi na  naknadu parničnog troška u iznosu do 16.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 7. rujna 2017. do isplate. Rješenjem je odbačen tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje da je tuženik-protutužitelj nezakonito uskratio tužiteljici-protutuženici pravo na obavljanje poslova radnog mjesta obiteljske bankarice sukladno ugovoru o radu od 12. studenoga 2012. u točki I. U točki II. odbačen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za utvrđenje da je ugovor o radu broj 003261-09 za poslove zanimanja obiteljske bankarice između tužiteljice-protutuženice i tuženika-protutužitelja nije sklopljen te da isti ne proizvodi nikakav pravni učinak s osnova sklapanja istog te za utvrđenje da između tužiteljice-protutuženice i tuženika-protutužitelja ne postoji pravni odnos temeljem ugovora o radu broj 003261-08 za poslove zanimanja obiteljske bankarice.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-713/16-17 od 7. rujna 2017. Rješenjem je odbijena žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana i potvrđeno je rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-713/16-17 od 7. rujna 2017. u točki I. izreke.

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Revidentica predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje, primjenjujući odredbu članka 400. stavka 1. ZPP-a kojom je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude, pa je bilo potrebno odlučiti i o reviziji u odnosu na rješenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u odnosu na presudu je neosnovana.

 

Revizija u odnosu na rješenje je nedopuštena.

 

U odnosu na presudu:

 

Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice je li joj nezakonito bilo uskraćeno pravo na obavljanje poslova obiteljske bankarice, vraćanje na rad te naknada plaće.

 

Suprotno navodima tužiteljice u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer odluka drugostupanjskog suda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razumljiva je i može se ispitati.

 

U pretežitom dijelu revizijskih navoda tužiteljica ističe prigovore činjenične naravi, koji se ne mogu preispitivati u revizijskom stupnju postupka, jer je to protivno odredbi članka 385. stavka 1. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je slijedeće:

- da je tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 22. siječnja 2009. tužiteljici otkazao ugovor o radu za poslove zanimanja referenta za podršku poslovanja poslovnice 2 platni razred u Prodajnoj mreži maloprodaje, Poslovnici D., zbog organizacijskih razloga i ponudio izmijenjeni ugovor o radu na poslovima zanimanja obiteljskog bankara, 3 platni razred u Poslovnici D.

- prema navedenoj odluci ponuda za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu vrijedi 8 dana od dana dostave odluke, a istekom toga roka ponuda prestaje i nastupaju učinci otkaza

- da je u odluci o otkazu od 22. siječnja 2009. stavljena bilješka o pokušanoj dostavi iz koje proizlazi da je 28. listopada 2011. pokušana dostava odluke o otkazu koju je dostavu tužiteljica odbila preuzeti i odluku potpisati, radi čega je ta odluka bila istaknuta na oglasnu ploču i smatrat će se da je ista uručena, te da na navedenoj odluci o otkazu stoji potpis o preuzimanju od strane tužiteljice 9. studenoga 2012.

- da je tuženik 6. ožujka 2013. donio obavijest o prestanku radnog odnosa tužiteljice, koju je obavijest zaprimila punomoćnica tužiteljice 7. ožujka 2013., a kojom se tužiteljica izvještava da joj radni odnos prestaje istekom otkaznog roka 7. ožujka 2013.

- da je tuženik donio rješenje o isplati otpremnine od 13. ožujka 2013. u kojem navodi da je tužiteljici prestao radni odnos 7. ožujka 2013. sačinio obavijest o korištenju godišnjeg odmora iz koje proizlazi da je tužiteljica koristila godišnji odmor iz 2012. u razdoblju od 23. siječnja do 28. veljače 2013. te razmjerni dio godišnjeg odmora za 2013. u razdoblju od 1. ožujka do 7. ožujka 2013.

- da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1473/15-3 od 10. studenoga 2015. odbačena tužba tužiteljice u dijelu kojim je zatražila utvrđenje da je tuženik nezakonito uskratio tužiteljici pravo na obavljanje poslova radnog mjesta obiteljske bankarice sukladno ugovoru o radu od 12. studenoga 2012. te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na posao u roku od 8 dana (točka I. izreke) uz obrazloženje da je tužiteljica saznala za povredu prava na rad istekom otkaznog roka, 7.ožujka 2013., što znači da je 8. ožujka 2013. za tužiteljicu počeo teći rok za ulaganje zahtjeva za zaštitu prava, a tužbu je podnijela 18. prosinca 2013., koja tužba nije dopuštena, prema odredbi članka 129. stavka 3. Zakona o radu

- da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za omogućavanjem rada na radnom mjestu obiteljske bankarice, koji zahtjev je tuženik zaprimio 12. veljače 2016.

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik zaprimio 22. veljače 2016., a kojim tužiteljica traži omogućavanje rad na radnom mjestu obiteljske bankarice temeljem ugovora o radu od 12. studenoga 2012.

 

Kraj svih ranije navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi nalaze da je tužiteljica za povredu prava na rad na radnom mjestu obiteljske bankarice saznala istekom otkaznog roka 7. ožujka 2013. kada joj nije omogućen rad na radnom mjestu obiteljske bankarice u skladu s ponudom izmijenjenog ugovora, a tužiteljica je zahtjev za zaštitu prava protiv te povrede prvi puta podnijela 18. prosinca 2013., a zatim ponovno, što je predmetom i ovog postupka 19. veljače 2016., a tužbu u ovom predmetu 23. ožujka 2016. Zaključak je nižestupanjskih sudova da je tužiteljica prekludirana u pravu na sudsku zaštitu, jer nije postupila sukladno odredbi članka 129. stavka 1. ZR-a. Nadalje, nalaze da se ne radi o onemogućavanju prava na rad kao trajnom stanju, koje se kontinuirano događa iz kojih razloga bi tužiteljica mogla podnijeti zahtjev za zaštitu prava iz ovog postupka.

 

Revidentica ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pozivajući se pri tome na odredbu Zakona o radu kojom je propisan način prestanka ugovora o radu (radi se o odredbi članka 104. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR-a).

 

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice predmetom raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima nije bio način prestanka radnog odnosa tužiteljice, već propuštanje tužiteljice da u za to predviđenom prekluzivnom roku zatraži sudsku zaštitu, temeljem odredbe članka 129. stavka 1. ZR-a, od trenutka kada je došlo do prestanka radnog odnosa.

 

Člankom 129. stavkom 1. ZR-a propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

 

Kraj činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ovaj sud nalazi pravilnim zaključak drugostupanjskog suda da je tužiteljica propustila u zakonskom roku zatražiti sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Dakle, prestanak radnog odnosa će proizvesti pravni učinak ukoliko ga radnik ne ospori u zato predviđenim rokovima. Iz tih razloga nižestupanjski sudovi nisu više mogli ispitivati pravilnost prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika što tužiteljica ističe u reviziji kroz razloge pogrešne primjene materijalnog prava. Iz navedenih razloga pravilna je odluka drugostupanjskog suda.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužiteljice temeljem odredbe članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

U odnosu na rješenje:

Protiv rješenja kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbacivanju tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je tuženik nezakonito uskratio tužiteljici pravo na obavljanje poslova obiteljske bankarice može se izjaviti revizija sukladno odredbi članka 400. stavka 1. ZPP-a.

 

Člankom 400. stavkom 4. ZPP-a propisano je da u postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje nisu ispunjenje pretpostavke za podnošenje revizije iz članka 382. stavka 1. točke 1. do 3. ZPP-a. Nije ispunjen vrijednosni kriterij (v.p.s. u predmetu je označen u iznosu od 101.000,00 kn), nije odlučeno o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili utvrđenju postojanja radnog odnosa, niti se radi o primjeni članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Tužiteljica se nije pozvala na primjenu odredbe članka 382. stavka 2. ZPP-a, niti revizija po svom sadržaju ispunjava pretpostavke iz članka 382. stavaka 2. i 3. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbaciti reviziju tužiteljice protiv rješenja kao nedopuštenu, na temelju odredbe članka 392. stavka 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.