- 1 -              Revr 251/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 251/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović – Ivanišević, predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P., iz O., koju zastupa punomoćnik Č. K., odvjetnik u O., protiv tuženika 1. M. R., iz J., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. L. i I. S. Š., u O., i 2. tuženika O. J., koju zastupa punomoćnica A. B., odvjetnica u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1236/16-2 od 26. listopada 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-1/15-81 od 9. lipnja 2016., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o  je:

 

Odbija se revizija tužiteljice B. P. kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o  j e:

 

1. Odbacuje se revizija drugotuženika O. J., kao nedopuštena.

 

2. Odbija se zahtjev drugotuženika O. J. za naknadom troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-1/15-81 od 9. lipnja 2016., naloženo je tuženiku 1. M. R. i 2. O. J. da solidarno plate tužiteljici B. P. na ime pravične naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu iznos od 30.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, dakle 9. lipnja 2016. pa do isplate, a na ime materijalne štete iznos od 10.591,66 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe, dakle dana 13. svibnja 2015. pa nadalje, dok se s preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva u iznosu od 644.000,00 kuna tužiteljica odbija. Nadalje, naloženo je tužiteljici B. P. da na ime parničnih troškova isplati prvo tuženiku iznos od 39.432,10 kuna, a drugo tuženiku O. J. iznos od 38.698,98 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-1236/16-2 od 26. listopada 2016. suđeno je:

 

"I Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice, te se preinačava presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-1/15, od dana 9. lipnja 2016., u točkama III, IV i V izreke presude, i to na način da se nalaže prvo tuženiku M. R., iz J., i drugo tuženiku O. J., da solidarno plate tužiteljici B. P., iz O., a uz već dosuđenu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 kuna i na ime materijalne štete u iznosu od 10.591,66 kuna, i daljnji iznos naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu na ime trpljenja duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kuna, te na ime povrede ugleda časti u iznosu od 20.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 9. lipnja 2016., kao dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za  razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II S preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva od 604.000,00 kuna, tužiteljica se odbija.

 

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

IV Nalaže se tuženicima, da tužiteljici, kao solidarni obveznici, na ime troškova izvedenih vještačenja, isplate iznos od 6.717,30 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio i tuženik 2. O. J. temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. i čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku postavljajući pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se preinači prvostupanjska presuda, podredno ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženik 2. je odgovorio na reviziju tužiteljice. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice je neosnovana a revizija tuženika 2. je nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice:

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na visinu (ne)dosuđene novčane naknade za nematerijalnu štetu te u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđenu materijalnu štetu.

 

Tužbeni zahtjev tužiteljica je temeljila na tvrdnjama da je tuženik 1., kao njezin neposredni nadređeni rukovoditelj u svojstvu pročelnika upravnog odjela O. J., tražio od nje da“protupravno postupa prilikom obavljanja određenih radnih zadataka" na način da ju je uznemiravao i spolno uznemiravao te da tuženik 2., kao poslodavac tužiteljice, nije odgovarajuće reagirao na njezine pismene primjedbe i zahtjeve za zaštitu prava radnika, što je dovelo do oboljenja tužiteljice te konačno i ukidanja njezinog radnog mjesta.

 

Nižestupanjski sudovi, nakon provedenog postupka, zaključuju da je tuženik 1. odgovoran za naknadu štete tužiteljici jer se njegovim ponašanjem ostvaruje uvjet i zakonom kvalificirani oblik uznemiravanja iz članka 4. stavka 2. Zakona o radu ("Narodne novine "38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 – Pročišćeni tekst 68/05- dalje u tekstu ZR), ali ne i spolnog uznemiravanja iz stavka 3. Zakona. Odgovornost tuženika 2. sudovi temelje na odredbi članka 109. ZR-a.

 

Odredbom čl. 109. Zakona o radu (" Narodne novine "38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 – Pročišćeni tekst 68/05- dalje u tekstu ZR) određeno je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava a kojim propisima, (čl. 200. Zakon obveznim odnosima –" Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje u tekstu ZOO) je određeno za koje vidove nematerijalne i materijalne štete mogu odgovarati odgovorna osoba u radnoj organizaciji, a i sam poslodavac.

 

Odredbom čl. 4. st. 2 ZR određeno je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz članka 2. stavka 1. tog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje dok je stavkom 3. određeno da je spolno uznemiravanje svako verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

Ispitujući revizijske navode tužiteljice u dijelu kojima osporava pravilnost drugostupanjske presude u odnosu na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti kao i duševnih boli zbog povrede časti i ugleda, ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o pravičnoj novčanoj naknadi u potrebnoj mjeri individualizirao dosuđene naknade po pojedinoj osnovi, uzimajući u obzir sve važne okolnosti predmetnog slučaja, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 200. ZOO.

 

Odredbom čl. 200. ZOO propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode, prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, vodeći pritom računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

 

Donoseći odluku o visini naknade  nematerijalne štete drugostupanjski sud je, na temelju činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda (u odnosu na posljedice koje su ostale kod  tužiteljice) djelomično preinačio prvostupanjsku presudu zaključivši da je utvrđenjem pojedinih vidova štete (naknadu za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i povrede časti i ugleda) u preniskim iznosima došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pa je umjesto ukupno utvrđenog iznosa pravične naknade po prvostupanjskom sudu u iznosu od 30.000,00 kn, utvrdio iznos od ukupno 70.000,00 kn.

 

Tako je drugostupanjski sud primjenom kriterija iz čl. 200. ZOO, uzevši u obzir hospitalizaciju tužiteljice zbog teškog psihološkog stresa koji graniči sa psihotičnim stanjem, kao i ostale okolnosti (depresivno ponašanje, nemogućnost obavljanja svakodnevnih kućanskih poslova), pravilno tužiteljici utvrdio pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kn.

 

Pravilno je drugostupanjski sud utvrdio i naknadu za duševne boli zbog povrede časti i ugleda u iznosu od 20.000,00 kuna jer je pritom vodio računa o dugotrajnosti problema u maloj radnoj sredini kao što je O. J. a koji su bili poznati većem broju stanovnika, te činjenici da je u razdoblju od 14 mjeseci tužiteljica bila četiri puta hospitalizirana u psihijatrijskoj ustanovi.

 

U ovom konkretnom slučaju su sudovi (a posebno drugostupanjski sud u dijelu u kojem je u pogledu visine preinačena prvostupanjska odluka) uzeli u obzir specifičnost situacije, dob tužiteljice i posljedice koje su ostale kod tužiteljice, dakle sve kriterije propisane odredbom čl. 200. ZOO.

 

Po ocjeni ovoga suda, a suprotno prigovorima tužiteljice, drugostupanjski sud je odlučujući o visini (ne)dosuđenog iznosa pravične naknade uzeo u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja pa je stoga odbijanjem tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenog drugostupanjskom presudom materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Nadalje, neosnovano tužiteljica istuče pogrešnu primjenu materijalnog prava protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o zateznim kamatama na dosuđenu materijalnu štetu (izgubljenu zaradu) smatrajući da joj je trebalo dosuditi iznose izgubljene zarade po mjesecima sa zateznom kamatom od svakog pojedinog iznosa.

 

Međutim, tužiteljica gubi iz vida da je tužbenim zahtjevom od 25. travnja 2016. (list 424. spisa) potraživala upravo naknadu materijalne štete u ukupnom iznosu od 10.591,66 kuna bez pripadajućih zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose.

 

S obzirom na to da sudovi, sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP, u parničnom postupku odlučuju u granicama zahtjeva koji su postavljeni u tijeku postupka. nije bilo moguće dosuditi zatezne kamate koje tužiteljica nije u postupku zahtijevala.

 

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na reviziju 2. tuženika protiv drugostupanjske presude (u dijelu u kojem nije uspio u sporu):

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn ili ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano je da je u slučaju kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

 

Prema stanju spisa tužiteljica je u tužbi postavila novčani zahtjev (naknada štete) za koji je odredila vrijednost predmeta spora u iznosu od 684.591,66 kuna. Pobijanom presudom usvojen je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 80.591,66 kuna dok je odbijena sa iznosom od 604.000,00 kuna

 

Kako vrijednost pobijenog dijela drugostupanjske presude (80.591,66 kuna) ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kn, to temeljem ovog kriterija nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (redovna revizija).

 

S obzirom na to da se u ovoj parnici ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP), to u ovoj parnici nije dopuštena (redovna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP ni prema ovim dodatnim kriterijima.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Drugotuženik u reviziji postavlja slijedeća pitanja:

 

„1. Može li se uzročno posljedična veza u sporovima za naknadu štete utvrđivati putem sudskih vještaka?

 

2. Može li sud o troškovima postupka odlučiti istodobnom primjenom više odredba Zakona o parničnom postupku?

 

3. Da li privremeno smanjenje životnih aktivnosti može predstavljati u ovome slučaju samostalnu osnovu za dosuđivanje naknade štete?“

 

Ne upuštajući se u nedostatke samih pitanja (u smislu njihove podobnosti u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3.), za reviziju tuženika 2., relevantno je da ona ne sadrži određeno navedene razloge važnosti tih pitanja. Naime, kao razlog važnosti tuženik 2. samo općenito navodi " (…) kako revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (…)".

 

Takvo općenito pozivanje na zakonom predviđeni razlog važnosti postavljenih pitanja ne može se uzeti određeno navedenim razlozima zbog kojih stranka smatra da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP (tako i Vrhovni sud u Rev 2031/15-2 od 9. prosinca 2015. i brojnim drugim odlukama).

 

Konačno, polazeći od sadržaja postavljenih pitanja te uzevši u obzir cjelokupan sadržaj predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona sadržajno predstavlja obrazloženje shvaćanja drugotuženika o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju (što u reviziji nije dopušteno isticati) i pogrešnoj primjeni materijalnog prava (i to bez navođenja propisa i drugih važećih izvora prava). S obzirom na takav sadržaj, predmetna revizija suštinski se svodi na izlaganje razloga o tome da je i zašto je tužbeni zahtjev u ovom predmetu trebalo u cijelosti odbiti. Time nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije.

 

Kako revizija drugotuženika ne sadrži sve potrebne elemente izvanredne revizije (nema određeno navedenih razloga važnosti, a ni određeno navedenih propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose), to ona ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je reviziju drugotuženika odbaciti na temelju čl. 392.b. st. 2. ZPP i odlučiti kao u izreci rješenja (točkom 1. izreke).

 

Odbijen je zahtjev drugotuženika za naknadom troškova odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.), pa je stoga odlučeno kao u toč. 3. izreke rješenja.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.