- 1 -              Rev 715/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 715/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. Š. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Lj. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J., V. i H. j. t. d. u Z., protiv tuženika N. T. iz Š., kojeg zastupaju punomoćnice S. S. V. i A. Č., odvjetnice u I. G., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-280/2016-2 od 24. studenoga 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj P-207/15-15 od 15. siječnja 2016., u sjednici održanoj 4. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja K. Š. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku N. T. iz Š., ..., OIB: ..., da tužitelju K. Š. iz Z., ..., OIB: ..., preda u posjed zauzeti dio zkč. br. ... – oranica, površine 13908 m2, upisane u zk. ul. ... k.o. Š., u površini od 89 m2, i to omeđen sa jugoistočne strane žicom i smrekama u dužini od 38,69 m, a sa sjeverozapadne strane u dužini od 37,69 m2, u skici geodetskog vještaka od 24. 11. 2014.g. koja je sastavni dio ove presude označen zelenom i žutom bojom, te slovima A-B-C-C1-B1-B2-A2-A1, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku N. T. iz Š., ..., OIB: ...,, da ukloni žičanu ogradu postavljenu na zkč. br. ...-oranica, površine 13908 m2, upisane u zk. ul. ... k.o. Š. u dužini od 37,06 m, u skici geodetskog vještaka od 24. 11. 2014.g. koja je sastavni dio ove presude označenu lomnim točkama i slovima A1-A2-B2-B1-C1, te crvenom bojom, a ukoliko isti to ne učini ovlašten je to učiniti tužitelj o tuženikovu trošku, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku N. T. iz Š., ..., OIB: ... da naknadi tužitelju K. Š. iz Z., ..., OIB: ..., parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

II              Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 13.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama u visini prema čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima tekućim počev od dana donošenja ove presude 15. siječnja 2016. godine do isplate.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu broj P-207/15-15 od 15. siječnja 2016.

Trošak žalbenog postupka se tužitelju ne dosuđuje.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači presudu suda drugog stupnja na način da prihvati zahtjev tužitelja, podredno ukine pobijanu presudu i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno postupanje. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prije svega valja navesti da je tužitelj podnoseći reviziju protiv drugostupanjske presude naveo da je drugostupanjski sud donio pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 373a. ZPP, iako se u obrazloženju drugostupanjske odluke pozvao na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP.

 

Imajući na umu obrazloženje drugostupanjske odluke iz kojeg proizlazi da je drugostupanjski sud donoseći pobijanu presudu izvršio uvid u spis predmeta, utvrđujući pri tome činjenice koje nisu utvrđene u postupku pred sudom prvog stupnja, to ovaj sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud donio pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 373.a. ZPP, iako se u obrazloženju odluke pozvao na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP.

 

Stoga je ovaj sud reviziju tužitelja podnesenu protiv drugostupanjske odluke razmatrao kao redovnu reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi predaje u posjed dijela nekretnine u vlasništvu tužitelja, oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, a za koju tužitelj u tužbi tvrdi da ju tuženik drži u posjedu bez pravne osnove te uklanjanje žičane ograde postavljene duž nekretnine, na način pobliže opisan u izreci presude suda prvog stupnja.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na navode tužitelja da je u postupku pred sudom drugog stupnja učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika koji prileže spisu i samih tih isprava i zapisnika, valja odgovoriti da je sud drugog stupnja za svoje obrazloženje pobijane presude naveo jasne, neproturječne i nedvosmislene razloge, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost te se navodi tužitelja u tom pravcu ukazuju neosnovanima.

 

Stoga u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem revizije ukazuje tužitelj.

 

Revizijske navode tužitelja kojima kroz bitnu povredu odredaba parničnog postupka zapravo prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. ... upisane u zk. ul. ... k.o. Š., a da je tuženik upisan kao vlasnik susjednih nekretnina i to k.č.br. ... i k. č. br. ... upisanih u zk. ul. ... k.o. Š.,

 

- da iz nalaza vještaka proizlazi da se tuženik nalazi u posjedu dijela nekretnine u vlasništvu tužitelja k.č.br. ... u površini od 89 m2,

 

- da među između nekretnina stranaka čini nasad borova i postavljena ograda koju je tuženik postavio na pravcu ranije zasađene živice po predniku tuženika,

 

- da je tuženik kupio predmetne nekretnine 1993., a da je upis vlasništva ishodio na temelju ugovora o kupoprodaji od 11. listopada 1995.,

 

-da je tužitelj kupio nekretninu oznaka k.č.br. ... od G. I. G. na temelju ugovora o kupoprodaji iz 2012. po principu „viđeno-kupljeno“ te da nije posebno uveden u posjed nekretnine,

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da je tuženik vlasništvo spornog dijela nekretnine, čiju predaju u posjed traži tužitelj, stekao dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. st. 1. i st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 114/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP) pa tužitelju ne pripada pravo od tuženika tražiti predaju spornog dijela nekretnine u posjed, obzirom na to da je tuženik samostalni i pošteni posjednik prijepora koji zajedno sa svojim prednicima uživa taj prijepor više od dvadeset godina.

 

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i potvrdio presudu suda prvog stupnja ocjenjujući pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik vlasništvo spornog dijela nekretnine stekao dosjelošću zbog čega nije u obvezi predati tužitelju u posjed sporni dio nekretnine utvrđujući pri tome činjenicu da iz preslike zemljišne knjige za zk. ul. ... k.o. Š. proizlazi da je nekretnina koju je kupio tužitelj do 17. lipnja 2003. bila u vlasništvu fizičkih osoba te da je G. I. G. stekao vlasništvo predmetne nekretnine nasljeđivanjem iza pok. M. J., dok je prednik tuženika I. S.-F. nekretnine stekla i uživala na način kako to čini tuženik od 1995., a prednik prodavatelja kupoprodajom od J. J. iz 1978. Iz navedenih razloga, sud drugog stupnja ocjenjuje da je tuženik vlasništvo prijepora stekao prije nego je nekretnina bila prenesena u vlasništvo jedinice lokalne samouprave koja nije mogla steći veća prava nego ih je imao ostavitelj J. J.

 

Suprotno navodima tužitelja nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Odredbom čl. 161. st. 1. ZVDSP-a propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari te da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (čl. 162. st. 1. ZVDSP-a) s time da prema odredbi čl. 163. st. 1. ZVDSP-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

 

Polazeći od činjenica da je tužitelj kupio spornu nekretninu, oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, od G. I. G. prema kupoprodajnom ugovoru iz 2012. po principu „viđeno-kupljeno“ te da nije uveden u posjed sporne nekretnine, a da je tuženik kao vlasnik susjednih nekretnina, iste stekao na temelju ugovora o kupoprodaji iz 1995. kao i da je postavio ogradu na pravcu ranije zasađene živice po predniku tuženika, dakle, da je nastavio posjedovati te nekretnine na način odnosno u granicama kako su to činili njegovi pravni prednici, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tuženik nije u obvezi predati tužitelju dio nekretnine u čijem se posjedu nalazi jer se tuženik kao samostalan i pošten posjednik nalazi u posjedu spornog dijela nekretnine više od dvadeset godina, računajući pri tome i posjed njegovih pravnih prednika, čime je vlasništvo predmetnog dijela nekretnine stekao dosjelošću.

 

Odredbom čl. 159. st. 2. ZVDSP-a propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok je odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP-a određeno da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga članka (20 godina za zakonit, istinit i pošten posjed i 40 godina za barem pošten posjed).

 

Imajući na umu navedene zakonske odredbe, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je tuženik vlasništvo prijepora stekao prije nego je nekretnina bila prenesena u vlasništvo jedinice lokalne samouprave zbog čega se ne primjenjuje dvostruki rok potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP-a na nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave.

 

Obzirom da tuženik ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje spornog dijela nekretnine, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 163. st. 1. ZVDSP-a kada su odbili tužiteljev zahtjev usmjeren na predaju dijela nekretnine u posjedu tuženika.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 4. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.