Broj: Kž-170/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Sene Midžić Putigna, kao predsjednice vijeća, te Dorijane Dolenec Kujundžić i Serđa Ferenčića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Adelite Vitasović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene S. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 233. st. 2. u svezi s st.1.Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku  i optužene S. Z. podnesenoj putem branitelja I. Š., odvjetnika iz S. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: K-66/13- od 29.studenog 2017., na sjednici vijeća održanoj 22.svibnja 2018.

p r e s u d i o   j e

1.                 Prihvaća se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku, preinačava se pobijana presuda u dijelu oduzimanja imovinske koristi na način da se izriče:

Temeljem čl. 560. d. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđuje da novčani iznos od 86.750,00 (osamdesetšesttisućasedamstopedesetkuna) kuna, predstavlja imovinsku korist koju je optužena S. Z. ostvarila kaznenim djelom protiv imovine - pronevjerom iz čl. 233. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, te se nalaže optuženoj S. Z. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 86.750,00 (osamdesetšesttisućasedamstopedesetkuna) kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. 

II.              Žalba optužene S. Z. se odbija kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: K-66/13- od 29.studenog 2017. oglašena je krivom optužena S. Z. (dalje u tekstu optužena) da je počinila kazneno djelo protiv imovine pronevjerom iz čl. 233. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, te je primjenom čl. 233. st. 2. KZ/11 uz primjenu čl. 49. st. 1. t. 4. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Temeljem odredbe čl. 56.KZ/11 optuženoj S. Z. izrečena je uvjetna osuda, te kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci na koju je optužena osuđena neće biti izvršena ako optužena S. Z. u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.

Temeljem odredbe čl. 77. KZ/11 od optužene S. Z. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 86.750,00 kuna.

Temeljem odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08 optužena S. Z. oslobođena je plaćanja troškova kaznenog postupka, te isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv pobijane presude pravodobnu žalbu podnosi Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se pobijana presuda preinači  u  dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi  uz primjenu odredbe čl. 560. st. 2. ZKP/08.

Pravodobnu žalbu protiv pobijane presude podnosi optužena S. Z. putem branitelja I. Š., odvjetnika iz S. zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluci o kazni s prijedlogom da se preinači predmeta odluka na način da se optužena oslobodi optužbe da bi počinila kazneno djelo pronevjere iz čl. 233. st. 2 i 1. KZ/11, a podredno da se ista ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola je nakon razgledavanja dopisom poslovni broj: KŽ-DO-187/2018 od 26.travnja 2018. vratilo spis.

Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku je osnovana, dok je žalba optužene S. Z. neosnovana.

Žalitelj-optužena S. Z. smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka jer je presudu temeljio na nezakonitom dokazu i to na neistinitim tvrdnjama svjedoka D. B. i T. N.. Obzirom na okolnost da žalitelj osporava istinitost iskaza D. B. i T. N. proizlazi prvenstveno da žalbu u tom dijelu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će žalba biti  iz tog osnova razmatrana.

Time što je V. Š. u predmetu postupala kao punomoćnica oštećenog, te sudjelovala u tijeku postupka pri saslušavanju dijela svjedoka nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka. Nakon što je utvrđeno da je oštećeno društvo N. d.o.o. izbrisano iz registra V. Š. izgubila je svojstvo punomoćnika oštećenika, te je mogla biti ispitana kao svjedok. Okolnost što je ona ranije nazočila ispitivanju djela svjedoka ne čini njezin iskaz nezakonitim jer je prethodno imala svojstvo punomoćnika, a nakon što je izgubila to svojstvo mogla je nazočiti raspravi u svojstvu javnosti. Nakon što se iskazala potreba za njezinim saslušanjem kao svjedoka,  nije bilo zakonske zapreke da se ona sasluša kao svjedok. Takvim postupanjem nije povrijeđeno pravo obrane kako to tvrdi žalitelj. Obrana je imala mogućnost nazočiti njezinom ispitivanju i postavljanju pitanja, te je isto tako obrana imala mogućnost koju je iskoristila jer je bila nazočna i saslušanju drugih svjedoka koji su kontradiktorno ispitani na raspravi.

Okolnost što je odvjetnica V. Š. postupivši kao punomoćnica oštećenika dostavljala određenu dokumentaciju u spisu, ne čini takvu dokumentaciju nezakonitim dokazom. Zbog toga u konkretnom slučaju nisu povrijeđene odredbe čl. 29. st. 4. Ustava Republike Hrvatske kako to tvrdi žalitelj jer sud nije koristio nezakonite dokaze niti je na nezakonitim dokazima temeljio svoju odluku.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice, pa tako i one koje se odnose na namjeru postupanja optužene. Žalitelj smatra da je na nalozima za isplatu navedena svrha pozajmica, te da stoga optužena nije prikrivala od T. N. da je preuzela novčana sredstva pa tako: nalog za plaćanje od 27.ožujka 2009. iznos od 50.000,00 kuna (svrha pozajmica), nalog za plaćanje od 28.travnja 2009. na iznos od 1.750,00 kuna (svrha blagajna), nalog za plaćanje od 11.rujna 2009. na iznos od 5.000,00 kuna (svrha blagajna), nalog za plaćanje od 20.studenog 2009. na iznos od 30.000,00 kuna (svrha pozajmica). Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu tj. da bi optužena imala namjeru prisvajanja predmetnih novčanih sredstava, a sve iz razloga što je pogrešno cijenio iskaze svjedoka T. N., V. Š. i D. B., a koji su se svi svjedoci kompromitirali zbog nezakonitih radnji N. d.o.o., te nezakonitog postupanja odvjetnice V. Š. u ovom kaznenom postupku. Da je T. N. nevjerodostojan svjedok žalitelj smatra da proizlazi iz okolnosti što je on po dolasku u Republiku Hrvatsku odmah poduzeo radnje s ciljem izbjegavanja porezne obveze, a kako je naveo da je želio kupiti nekretninu, te po savjetima ostalih da je osnovao trgovačko društvo radi kupnje nekretnine. Na navedeni način da postupaju državljani zemalja koji ne mogu kupovati nekretnine u svoje ime iz država sa kojima Republika Hrvatska nema  reciprocitet, a što N. nije, te da je on postupao iz drugih motiva jer nije trebao obavljati djelatnost. Navedeno da je učinio kako bi ostvario povrat PDV u iznosu od 25% vrijednosti nekretnine, a što smatra dokazom nevjerodostojnosti T. N. kao svjedoka. Uz to da je T. N. lažno iskazivao, da nije znao za pozajmice. Obzirom je svjedok shvatio da mora ako želi koristiti nekretninu iznajmljivati i plaćati svojoj firmi, da je on prenio vlasništvo nekretnine na sebe kao fizičku osobu. Stoga je N. d.o.o. Porezna uprava obvezala da vrati državi 25% PDV koje mu je država vratila radi navodnog obavljanja gospodarske djelatnosti, a T. N. obvezala da plati 5% poreza na promet nekretnina. Budući da je cilj T. N. da ne plati 25% PDV da je to bio razlog zašto N. d.o.o. prestaje postojati, a kaznenu prijavu protiv optužene T. N. da je podnio kako nitko ne bi posumnjao u njegove ciljeve i rabotu. Pokretanjem parničnog postupka oštećeni da je mogao s uspjehom naplatiti dospjele a nenaplaćene rate pozajmica, a ne pokretati kazneni postupak protiv optužene, ali bi u tom slučaju N. d.o.o. bi morao vratiti državi 25% PDV, pa je i to bio razlog da je T. N. zaboravio da je primao bankovna izvješća o stanju na računu, da je potpisao ugovor o pozajmici, i da je odobrio dodatne pozajmice optuženoj.

Tvrdnja žalitelja da je T. N. želio oštetiti državni proračun za iznos od 149.836,47 kuna, te da je to razlog zašto je lažno prijavio optuženu, kao i dokaz nevjerodostojnosti iskaza tog svjedoka nisu prihvatljivi. Nije prihvatljiva ni tvrdnja žalitelja da svi svjedoci V. Š., D. B. i A. G. kao novi knjigovođa N. d.o.o. aktivno sudjelovali u svim navedenim radnjama, te da su osobno kompromitirani, te davali neistinite iskaze. Suprotno tome pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovor o pozajmici sklopljen 1.listopada 2007. između kreditora tvrtke N. d.o.o. i korisnika kredita knjigovodstva Z. na iznos od 80.000,00 kuna sa planom otplate na 24 rate, od koje pozajmice je optužena platila prema priloženim uplatama tijekom 2007.godine i 2008.godine ukupan iznos od 23.116,17 kuna, a navedeno da je u suglasnosti sa izvodom prometa po računu tvrtke N. d.o.o. Navedeni ugovor o pozajmici da je putem D. B. proslijeđen T. N. koji je isti potpisao i vratio. Prvostupanjski sud nije prihvatio u tom dijelu obranu optužene koja je u suprotnosti s iskazima T. N. i D. B.. Oni navode da su smatrali da se dokumentacija odnosi na povrat poreza, a ne pozajmicu. Tako iskaz svjedoka D. B. prvostupanjski sud procjenjuje obzirom na sadržaj e-mail poruke koje je on poslao odvjetnici V. Š., a koja je potvrdila u iskazu da T. N. nije spominjao pozajmice. Obzirom na okolnost da je T. N. Ugovor o pozajmici potpisao na hrvatskom jeziku osnovano sud zaključuje da nije znao za pravi sadržaj tog ugovora. Međutim, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da predmet postupka nije pozajmica iz 2007.godine već novčani iznosi koje je optužena podizala tijekom 2009.godine, a koje optužena objašnjava novom pozajmicom. Obzirom na okolnost da nije postojao nikakav novi Ugovor o pozajmici na koji se optužena poziva valjano prvostupanjski sud ocjenjuje da optužena nije valjano objasnila osnov podizanja novčanog iznosa koji je optužena podigla tijekom 2009.godine. Taj zaključak zasnovan na okolnosti što optužena nije predočila valjani dokument iz kojeg bi se dalo razabrati osnov podignutog ukupnog iznosa 86.750,00 kuna koje je podigla 2009.godine. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je optužena kao knjigovođa tvrtke N. d.o.o. bila ovlaštena za raspolaganje novčanim sredstvima te tvrtke, ali da je istima neovlašteno raspolagala u dijelu kada je podigla i novčani iznos od 86.750,00 kuna, a koji iznos nije vratila, već je iznos protupravno prisvojila.

Tvrdnja žalitelja da  je iznos od 80.000,00 kuna bio naznačen  na nalogu kao pozajmica, te da je optužena imala namjeru vratiti ta sredstva, nije prihvatljiv obzirom na okolnost da  optužena nije vratila iznos pozajmice iz 2007.godine, te da za utuženi iznos uopće nije sastavljen ugovor o pozajmici. Tvrdnja optužene ne samo što nije u suglasnosti sa iskazima saslušanih svjedoka koji su suglasno iskazivali, te koje prvostupanjski sud prihvaća kao vjerodostojne D. B., T. N., A. G., već ni postojeća dokumentacija i ugovori ne potvrđuju postojanje nove pozajmice. Valjano je stoga prvostupanjski sud otklonio obranu optužene da je imala namjeru vratiti dugovani iznos. Obzirom se radi o novčanom iznosu koji su optuženoj bili povjereni na radu, te da se radi o velikom iznosu valjano je utvrdio u radnjama optužene sve subjektivne i objektivne elemente kaznenog djela pronevjere iz čl. 233. st. 2. u svezi s st.1. KZ/11 za koje ju je oglasio krivom. Stoga je pravilno u radnjama optužene utvrdio elemente kaznenog djela pronevjere iz čl.233. st. 2. u svezi s st.1.KZ/11, a ne kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe stvari kako to predlaže žalitelj.  Za kazneno djelo pronevjere iz čl. 233. st. 2. KZ/11 zakonom je zapriječena kazna zatvora od 1 do 8 godina, te su odredbe novog KZ/11 povoljnije  u odnosu na odredbe iz čl. 345. st. 3. KZ/97, za  koje je bila zakonom zapriječena kazna od 1 do 10 godina, važeće u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Uz to odredbe novog KZ/11 povoljnije su i obzirom je 27.prosinca 2012. došlo na sjednici kaznenog odjela Vrhovnog suda do izmjene visine neodređenih vrijednosti koje su dvostruko povećane, te se za znatnu imovinsku korist ili štetu smatra iznos od 60.000,00 kuna dok je ranije bio 30.000,00 kuna, te je ostvarena imovinska korist bila dvostruko veća od visine imovinske koristi kao kvalifikatornog elementa djela po zakonu važećem u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Suprotno tvrdnjama žalitelja valjano je prvostupanjski sud utvrdio da je optužena stekla imovinsku korist koja se ogleda u visini iznosa od 86.750,00 kuna koju je optužena podigla sa računa tvrtke N. d.o.o., 2009.godine, a koji iznos tvrtki nije vraćen. Imajući u vidu da je oštećena tvrtka prestala poslovati, jer je ugašena, ne postoji mogućnost da se optužena obveže nadoknaditi imovinsko pravni zahtjev, a niti može tvrtka isti postaviti jer više pravno ne postoji, a dugovanja sa ovog osnova nisu ni bila prikazana pri likvidaciji tvrtke. Pravilno je stoga prvostupanjski sud oduzeo imovinsku korist koju je optužena ostvarila počinjenjem kaznenog djela u iznosu od 86.750,00 kuna.

Međutim, u pravu je žalitelj Općinsko državno odvjetništvo Šibenik kada navodi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio zakonske odredbe koje se odnose na oduzimanje imovinske koristi jer je propustio primijeniti odredbe čl. 560. st. 2. ZKP/08 koje je trebao primijeniti obzirom se iste odnose na postupak oduzimanja imovinske koristi. U tom je dijelu žalba Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku prihvaćena i presuda preinačena na način da je utvrđen iznos koji predstavlja visinu ostvarene imovinske koristi, te je naloženo optuženoj da Republici Hrvatskoj plati navedeni iznos u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Navedeno je bilo potrebno učiniti budući da novčani iznos od optužene nije oduzet, pa ju je bilo potrebno obvezati na isplatu navedene novčane vrijednosti, a u korist državnog proračuna Republike Hrvatske. Navedeni iznos predstavlja vlasništvo Republike Hrvatske kao protupravno stečena imovinska korist.

Tvrdnja žalitelja optužene S. Z. da je kazna prestroga nije prihvatljiva. Naime, valjano je prvostupanjski sud utvrdio i cijenio olakotne okolnosti da optužena do sada nije osuđivana da je samohrana majka  dvoje djece, teškog materijalnog stanja u koje je zapala uslijed razvoda braka, te teškog zdravstvenog stanja, a otegotnim cijenio njezinu ustrajnost u postupanju jer je u više navrata podizala veće iznose novca, te uzeo u obzir težinu kaznenog djela i stupanj kaznene odgovornosti optužene. Pri tom je valjano primijenio i odredbe o ublažavanju iz čl. 49. st. 4. KZ/11 obzirom je optužena oboljela od zloćudne bolesti, te izrazila spremnost da vrati podignuti novac, izrekavši joj kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a na koju je primijenio uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od dvije godine. Obzirom je prvostupanjski sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne izrečenu kaznu se ne može smatrati prestrogom, a to tim više što je kazna uvjetovana nečinjenjem novih kaznenih djela.

Slijedom navedenih razloga primjenom odredbi čl. 486. st. 1. ZKP/08 prvostupanjska presuda preinačena je na način kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

U Puli-Pola 22. svibnja 2018.