1              Poslovni broj: Gž R-560/2018-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-560/2018-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. A. S. iz K. i 2. A. Č. iz S., oboje zastupani po punomoćnici J. K. - G., dipl. iur. iz Sindikata, Regionalni ured S., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja 1. A. S. i 2. A. Č., protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 5Pr-11/17 od 9. ožujka 2018., na sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2020.

 

 

r i j e š i o j e

 

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj 5Pr-11/17 od 9. ožujka

2018., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki 1. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja 1. A. S. za isplatom iznosa od 206.155,00 kuna sa pripadajućom zateznom kao i tužbeni zahtjev tužitelja 2. A. Č. za isplatom iznosa od 107.235,40 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki 2. izreke naložio tužiteljima da naknade tuženici parnični trošak u iznosu od 50.000,00 kuna.

 

Protiv prvostupanjske presude tužitelji 1. A. S. i 2. A. Č. podnijeli su žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavka 1. točke 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. 89/14. - Odluka USRH i 70/19., dalje u tekstu: ZPP). Tužitelji predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tužitelja 1. A. S. i 2. A. Č. je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja 1. A. S. za isplatom iznosa od 206.155,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom te tužitelja 2. A. Č. za isplatom iznosa od 107.235,40 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Predmetnu tužbu tužitelji podnose protiv tuženice kao svog poslodavca. Između parničnih stranaka nije bilo sporno da su tužitelji u predmetnom razdoblju bili zaposleni kod O. s. u S. na radnom mjestu sudskih ovršitelja.

 

Tužitelji smatraju kako je tuženica bila u obvezi isplatiti im navedene iznose s osnova naknade koja da se isplaćuje za obavljanje službenih radnji izvan zgrade suda u kaznenim predmetima, a koja se potraživanja odnose za razdoblje od srpnja 2007. do srpnja 2015. (za tužitelja 1., odnosno od srpnja 2007. do prosinca 2010. (za tužitelja 2.).

 

Prvostupanjski je sud dana 9. ožujka 2018. donio sada pobijanu presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Iz obrazloženja presude je razvidno kako
prvostupanjski sud smatra da tužitelji nemaju pravo na naknadu radi obavljanja službenih radnji izvan zgrade suda, a koje su radnje obavljali u kaznenim postupcima u svojstvu sudskih ovršitelja.

 

Nakon razmatranja žalbenih navoda tužitelja 1. A. S. i 2. A. Č., sadržaja pobijane presude kao i cjelokupnog predmetnog spisa, potrebno je reći slijedeće.

 

Tužitelji su u ovom postupku predložili donošenje međupresude. Institut međupresude reguliran je odredbama članka 330. ZPP-a. U svezi međupresude u bitnome je za istaknuti kako je to odluka o utemeljenosti osnove tužbenog zahtjeva. Kad sud smatra da osnova tužbenog zahtjeva nije utemeljena, nema mjesta donošenju međupresude već u takvom slučaju sud donosi jednu "potpunu i konačnu presudu" kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Odredbom članka 330. stavka 2. ZPP-a je propisano kako će do pravomoćnosti međupresude sud zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

 

Protiv rješenja suda o odbijanju prijedloga za donošenje međupresude, iako sud nije dužan donijeti takvu odluku, žalba ne bi bila dopuštena, jer bi to rješenje imalo zapravo značenje odluke o upravljanju postupkom, odnosno ne bi bila dopuštena posebna žalba u smislu odredbe članka 311. stavka 5. ZPP-a. Međupresuda veže sud od njezinog objavljivanja, odnosno ako nije objavljena, otpremanja, a ovo u suglasju sa odredbom članka 334. stavka 1. ZPP-a.

 

Na ročištu za glavnu raspravu od 28. studenog 2017., u nazočnosti parničnih stranaka, prvostupanjski je sud donio rješenje slijedećeg sadržaja: "Odlučuje se u ovoj pravnoj stvari donijeti međupresuda".

 

Kako je donošenje međupresude moguće i zakonski dopušteno isključivo onda kad sud smatra da je osnova tužbenog zahtjeva utemeljena to bi se iz sadržaja navedenog rješenja prvostupanjskog suda od 28. studenog 2017. moglo zaključiti kako prvostupanjski sud smatra da je osnova tužbenog zahtjeva utemeljena, odnosno da će tek donijeti međupresudu.

Međutim, neovisno o tumačenju sadržaja označenog rješenja bitno je za primijetiti slijedeće. Nakon donošenja rješenja od 28. studenog 2018., bez da je prethodno uopće zaključio glavnu raspravu, prvostupanjski je sud 9. ožujka 2018. donio, kako sam navodi, "izvan ročišta glavne rasprave" pobijanu presudu kojom je cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Prvostupanjski je sud donoseći navedeno rješenje od 28. studenog 2017., a potom izvanraspravno, bez prethodnog zaključenja glavne rasprave, presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na koju povredu, opisno, ukazuju tužitelji u žalbi. Naime donošenjem rješenja od 28. studenog 2017., a potom bez zaključenja glavne rasprave, izvan raspravnog donošenja pobijane presude, prvostupanjski je sud nezakonitim postupanjem onemogućio tužitelje u raspravljanju pred sudom na koji je način počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju pobijanu je presudu trebalo u cijelosti ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na koju je ukazano u ovom drugostupanjskom rješenju. Potom će, nakon što točno i potpuno utvrdi činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te odredbi članka 131. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i o troškovima postupka. Za napomenuti je kako je sud vezan za činjeničnu osnovu koju ističu tužitelji kako u tužbi tako i dalje tijekom postupka, no s druge pak strane nije odlučno kako su tužitelji pravno ocijenili spor, jer ga je sud dužan sam pravno kvalificirati, a ovo u suglasju sa odredbom članka 186. stavka 3. ZPP-a. Usput je za primijetiti kako je iz tužbe i drugih isprava koje se nalaze u spisu za zaključiti da je u ovom postupku tužitelj 2. A. Č., što navodi i prvostupanjski sud u uvodu pobijane presude. No, prvostupanjski sud u izreci pobijane presude, očigledno pogreškom u pisanju kao tuženika 2. navodi T. Č. O navedenom prvostupanjski će sud voditi računa u ponovljenom postupku.

 

U Splitu, 4. studenog 2020.