1

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. i p. u Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Pr-2477/12-43 od 15. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2020.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Pr-2477/12-43 od 15. lipnja 2018.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da tuženik namjerno diskriminira tužiteljicu na način da joj ne onemogućava obavljanje radnih zadataka u sklopu sa sklopljenim ugovorom o radu od 1. ožujka 2012., nedostavljanjem i neisplatom obračunskih lista od lipnja 2011. do ožujka 2012. čime nije podmirio niti pripadajuće poslove i doprinose, udaljavanjem tužiteljice sa pripadajućeg radnog mjesta, a na koji način se grubo i namjerno narušava njezino dostojanstvo uz zabranu tuženiku takvog daljnjeg postupanja. Odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 360.000,00 kn sa zateznom kamatom, te zahtjev za naknadu parničnog troška.

Točkom II izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 46.875,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te naloži tuženiku plaćanje troškova postupka, uvećanog za trošak žalbe ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje diskriminacije, radnjama tuženika pobliže navedenim u tužbenom zahtjevu, za zabranu tuženiku takvog daljnjeg postupanja, te za naknadu štete u iznosu od 360.000,00 kn.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Tužiteljica u žalbi nadalje neosnovano opisno ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, ovo iz razloga jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ocijenio svaki dokaz zasebno, i sve dokaze zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka zaključio o relevantnim činjenicama. Žalbenim navodima tužiteljice ocjena izvedenih dokaza koju je dao prvostupanjski sud nije dovedena u sumnju budući da je sud razložno, u skladu sa izvedenim dokazima zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je prvostupanjski sud i prema uvjerenju ovoga suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.    

U provedenom postupku je utvrđeno:

-                      da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika ranije na temelju usmenog ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta direktora marketinga prodaje oglasa magazini; da je tuženik Odlukom od 17. listopada 2008. tužiteljici taj ugovor o radu otkazao uz ponudu izmijene ugovora; da je u vezi tog otkaza između stranaka kod prvostupanjskog suda vođen parnični postupak pod brojem Pr-5081/08, da je prvostupanjskom presudom od 4. travnja 2011. bio odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, da je povodom žalbe tužiteljice presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-860/11 od 24. siječnja 2012. preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti tog otkaza i za vraćanje na rad na radno mjesto direktora marketinga prodaje oglasa magazini,

 

-                      da je tuženik u izvršenju naprijed navedene pravomoćne presude s tužiteljicom zaključio pisani ugovor o radu za radno mjesto direktora marketinga prodaje oglasa magazini 1. ožujka 2012. koji je zaključen na neodređeno vrijeme, uz ugovorenu plaću s koeficijentom 8,79,

 

-                      da je tuženik Odlukom o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 13. lipnja 2012. tužiteljici zbog organizacijskih razloga otkazao ugovor o radu od 1. ožujka 2012. i ponudio joj ugovor o radu za obavljanje poslova na radnom mjestu zamjenika direktora korporativnih komunikacija i korporativne promocije s koeficijentom složenosti poslova 4,80, da je tužiteljica ponudu izmijenjenog ugovora odbila prihvatiti te da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao istekom otkaznog roka, 29. kolovoza 2012.,

 

-                      da je tužiteljica u parničnom postupku vođenom kod prvostupanjskog suda broj Pr-9717/14 osporavala dopuštenost navedenog otkaza, da je prvostupanjskom presudom od 27. listopada 2016. tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je Odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 13. lipnja 2012. nedopuštena i za vraćanje na rad, odbijen, te da je presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-756/2016-3 od 13. rujna 2017., citirana prvostupanjska presuda u točki I/I izreke potvrđena, a djelomično ukinuta u točki II izreke,

 

-                      da je sukladno navedenom radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 29. kolovoza 2012.; da je tužiteljica u periodu od 17. listopada 2008. pa do pravomoćnog završetka parničnog postupka pod brojem Pr-5081/08 i donošenja pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-860/11 od 24. siječnja 2012. u kojem je utvrđeno da je nezakonita tuženikova odluka o otkazu od 17. listopada 2008., bila izvan radnog odnosa, te isto tako i tijekom trajanja parničnog postupka pod brojem Pr-9717/14 u kojem je tužiteljica osporavala dopuštenost otkaza od 13. lipnja 2012., sve do njegovog pravomoćnog završetka 13. rujna 2017. kada je donesena drugostupanjska presuda kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza od 13. lipnja 2012.,

 

-                      da je tuženik Odlukom o rasporedu i trajanju godišnjeg odmora za 2011. od 13. ožujka 2012. utvrdio da je tužiteljica za 2011. ostvarila pravo na korištenje plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od 26 radnih dana, da će godišnji odmor koristiti od 14. ožujka do 19. travnja 2012.; međutim da je tužiteljica od 18. travnja 2012. do 31. svibnja 2012., u periodu kada joj je tuženik odredio korištenje godišnjeg odmora, bila na bolovanju; da je odlukom tuženika o rasporedu i trajanju godišnjeg odmora za 2012. utvrđeno da je tuženik odredio da tužiteljica za 2012. ima pravo na ukupno 26 dana godišnjeg odmora koji će koristiti u periodu od 5. lipnja 2012. do zaključno 13. srpnja 2012.; da je tužiteljica protiv te odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava u kojem je navela da ne želi ponovno koristiti godišnji odmor koji je koristila nakon zaključenja bolovanja, da je tuženik usvojio zahtjev tužiteljice za zašitu prava te ukinuo odluku o korištenju godišnjeg odmora za 2012. te pozvao tužiteljicu da se 15. lipnja 2012. vrati na rad; da je tužiteljica u periodu od povratka na posao 1. ožujka 2012. do prestanka radnog odnosa kod tuženika radila samo u mjesecu ožujku 2012. i 17 dana u mjesecu travnju 2012.,

 

-                      da tužiteljica sukladno odredbi čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i 2., čl. 16. i 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08, 112/12 – dalje ZSD), navodi da je tuženik povrijedio njezino dostojanstvo, stavljanjem u nejednak položaj u odnosu na druge zaposlenike obzirom na njezin obiteljski status (kao majku mlt. djece) te obzirom na njezin društveni položaj, ističući činjenicu da je suprug tužiteljice bio zaposlenik tuženika, da je prešao u konkurentsku kuću, što tuženik nije dobro prihvatio te da je zbog tih kriterija tužiteljicu diksriminirao na način da joj je onemogućio obavljanje radnih zadataka u skladu s aktualnim ugovorom  o radu od 1. ožujka 2012.

 

Prvostupanjski sud je, obzirom na navedeno zaključio da je tužiteljica u periodu prekida rada od 17. listopada 2008. do 24. siječnja 2012. bila izvan radnog odnosa zbog vođenja parničnog postupka zbog nezakonitosti otkaza te da u tom periodu nije bilo moguće djelovanje tuženika u cilju uznemiravanja tužiteljice na radu jer tužiteljica rad nije obavljala, dok okolnost vođenja parničnog postupka zbog nezakonitosti otkaza, smatra da se ne može  smatrati uznemiravanjem tužiteljice kao posljedice diskriminacije jer se obveze iz radnog odnosa tijekom prekida rada zbog nezakonitog otkaza nisu izvršavale, a tužiteljica je zbog tog prekida rada uzrokovanog krivnjom poslodavca imala na raspolaganju elemente zaštite povrijeđenog prava vođenjem parničnog postupka radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom i za priznavanje tih prava iz radnog odnosa, koje pravo je tužiteljica u navedenim parničnim postupcima i ostvarila.

 

Daljnji je zaključak prvostupanjskog suda da se isto odnosi i na period od 13. lipnja 2012. do zaključno 29. kolovoza 2012.,  kada je tužiteljica zbog odluke o otkazu od 13. lipnja 2012. bila izvan radnog odnosa, te u tijeku otkaznog roka nije imala obvezu dolaziti na posao.

 

Prvostupanjski sud je, nadalje, zaključio da u odnosu na uznemiravajuće ponašanje koje tužiteljica definira nedostavljanjem obračuna plaće i neisplatom plaće od strane tuženika u periodu od lipnja 2011. do ožujka 2012., udaljavanjem tužiteljice s pripadajućeg radnog mjesta prema ugovoru o radu od 1. ožujka 2012. i onemogućavanje radnih zadataka na temelju tog ugovora o radu je relevantno razdoblje samo za period od lipnja 2011. pa do prestanka ugovora o radu 29. kolovoza 2012. Sud je dalje utvrdio da je tuženik tužiteljici obračunao i isplatio plaću za period od ožujka 2012. do lipnja 2012. kao i da joj je obračunat i isplaćen materijalni trošak po osnovi prijevoza i to za sve mjesece osim za svibanj 2012. u kojem je tužiteljica cijeli mjesec bila na bolovanju te da je slijedom toga tuženik tužiteljici u periodu po povratku na posao obračunao i isplatio plaću u skladu s odredbama Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13; dalje ZR/09).

 

Ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice, svjedokinje I. L., svjedoka M. R. (supruga tužiteljice) prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da bi bila diskriminirana po osnovi majčinstva (obiteljskog statusa) uz utvrđenje da tužiteljica 2007. nije prekinula rodiljni dopust zbog naloga tuženika, već da je tužiteljica samostalno i svojom slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika da prekine rodiljni dopust i vrati se na posao, za ponuđeno više rangirano mjesto direktora marketinga prodaje oglasa magazini. S obzirom na to sud je zaključio da se ovakvo postupanje tuženika temeljem kojeg je tužiteljica stekla radnopravni status ne može smatrati diskriminacijom tužiteljice po osnovi majčinstva, dok u odnosu na okolnost da tuženik u vezi obavljanja poslova tog radnog mjesta s tužiteljicom nije zaključio pisani već usmeni ugovor o radu smatra da se ne radi o neželjenom ponašanju tuženika. Uz to sud navodi da je tužiteljica u zahtjevu za zaštitu prava od 6. lipnja 2012. na odluku tuženika o rasporedu i trajanju godišnjeg odmora isticala majčinstvo kao jedan od razloga nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora u vrijeme kako je to odredio tuženik, međutim da je tuženik zahtjev tužiteljice za zaštitu prava prihvatio, te ukinuo odluku o korištenju godišnjeg odmora, te postupio u cijelosti sa zahtjevom tužiteljice.    

 

Prvostupanjski sud je nadalje ocjenom izvedenih dokaza zaključio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim ni drugi diskriminatorni osnov po osnovi društvenog statusa, zbog okolnosti da je njezin suprug otišao s radnog mjesta kod tuženika u konkurentsku kuću. U vezi toga je utvrdio da je suprug tužiteljice u rujnu 2007. prihvatio ponudu konkurentske tvrtke, kada mu je prestao radni odnos kod tuženika, te nakon tog perioda tužiteljičin suprug nije imao neposrednih saznanja o načinu postupanja tuženika prema tužiteljici. U odnosu na okolnost da je tužiteljici ugovor o radu otkazan nakon što je njezin suprug otišao od tuženika, sud zaključuje da to nije i vjerojatnost da bi tuženik nastavno i tužiteljici (zbog odlaska njenog supruga od tuženika) otkazao ugovor o radu pritom cijeneći da je tuženik tužiteljici ugovor o radu otkazao uz ponudu izmijenjenog ugovora o radu, koju tužiteljica nije prihvatila.

 

U odnosu na diskriminatorne radnje tuženika na način da je tuženik uskratio tužiteljici službeno vozilo, parking, e mail adresu i identifikacijsku karticu prvostupanjski sud je u odnosu na uskratu službenog vozila i parkirnog mjesta zaključio da tužiteljica u vezi toga nije predložila odgovarajuće dokaze iz kojih bi bilo moguće utvrditi da li su i drugi radnici tuženika i po kojim osnovama imali takvo pravo i temeljem čega, a okolnost da se tužiteljica poziva na stečeno pravo iz ranijeg perioda, zaključuje da takvo pravo tužiteljice ne čini vjerojatnim. Pri tome je prvostupanjski sud uvidom u nalog od 1. prosinca 2007. utvrdio da je tužiteljici stavljeno na raspolaganje službeno vozilo i mobitel, dok je uvidom u dopis od 20. rujna 2013. zaključio da sama okolnost da je tuženik raspolagao određenim brojem službenih vozila ne čini vjerojatnim pravo svakog djelatnika tuženika, pa čak i direktora na ovakvu privilegiju. Daljnji je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nakon povratna na rad, 1. ožujka 2012. nije učinila vjerojatnim da je službeni mobitel i osobno vozilo bilo pravo koje je ostvarivao svaki jednako rangiran djelatnik tuženika i da bi činjenica da tužiteljici takvo pravo ne bi bilo onemogućeno ne ukazuje na diskriminaciju po osnovi njezina majčinstva odnosno društvenog statusa.  

 

U odnosu na radnje tuženika da tužiteljici nakon povratka na rad 1. ožujka 2012. nije izdana identifikacijska kartica, prvostupanjski sud je cijeneći navode tužiteljice iz podneska od 10. listopada 2012. zaključio da tužiteljica potvrđuje da joj je uručena identifikacijska isprava, koja samo nije imala fotografiju te ime i prezime tužiteljice kao i naznaku odjela u kojem tužiteljica radi pri čemu da tužiteljica tijekom postupka nije predočila komparacijsku iskaznicu niti je predložila daljnje dokaze da su drugi djelatnici tuženika imali različite iskaznice od one koju je imala tužiteljica slijedom čega je zaključio da niti ovakvim postupanjem tuženik po osnovi majčinstva i društvenog statusa nije diskriminirao tužiteljicu budući da je tužiteljica na temelju uručene joj identifikacijske isprave mogla ulaziti u prostorije tuženika.

 

U odnosu na uskratu e mail adrese sud je utvrdio da je u periodu od prosinca 2007. do prosinca 2008. tužiteljica raspolagala e mail adresom, a uz to je zaključio da eventualno neotvaranje e mail adrese, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je to posljedica diskriminacije zbog majčinstva ili društvenog statusa tužiteljice te da je tužiteljica u odnosu na druge djelatnike u tom pogledu stavljena u nepovoljniji položaj.

 

U odnosu na okolnost da tuženik u razdoblju u kojem je tužiteljica vodila protiv tuženika parnične postupke radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, a u kojem razdoblju tuženik tužiteljici nije isplaćivao niti obračunao plaću, zaključuje da se ne može smatrati radnjom diskriminacije, a pogotovo ne po osnovama koje tužiteljica ističe, uz daljnji zaključak da je tužiteljica, u sudskom postupku zahtijevala i isplatu neisplaćene plaće zbog nezakonitog otkaza, u vezi čega je tužiteljici također pružena sudska zaštita.

 

U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti koju tužiteljica postavlja temeljem čl. 17. st. 1. toč. 3. ZSD, cijeneći utvrđenje da tužiteljica nije bila žrtva diskriminacije prvostupanjski sud je odbio ovaj zahtjev tužiteljice.

 

Uz to, cijeneći da tužiteljica novčano potraživanje temelji i na odredbi čl. 111. st. 1. ZR kojim je propisano pravo radnika na naknadu štete ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, prvostupanjski sud cijeneći medicinsku dokumentaciju u spisu utvrdio je da se tužiteljica u periodu od 13. listopada 2008. do, prema dostupnoj dokumentaciji, 18. siječnja 2018. psihijatrijski liječila zbog anksiozno depresivnog poremećaja i paničnog poremećaja. U vezi toga sud je dalje utvrdio da je tužiteljica svaki put vezano za odluku o otkazu ugovora o radu zatražila psihijatrijsku pomoć. Prvostupanjski sud je sukladno odredbama čl. 8. i 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,  41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO) zaključio da je tužiteljica trebala dokazati protupravno postupanje tuženika te uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i posljedice što, prema mišljenju suda, tužiteljica nije dokazala smatrajući da je tužiteljica otkazivanje ugovora o radu doživljavala povišenim psihičkim nemirom, što je razumljivo, međutim zaključio je obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja da otkaz ugovora o radu se ne može smatrati protupravnom radnjom tuženika koja bi opravdavala dosuđenje naknade neimovinske štete. Uz to cijeneći da je tužiteljica i prije ponude za radno mjesto direktora marketinga za prodaju oglasa magazini radila na radnom mjestu zamjenika direktora, da joj je tuženik u konačnici, posljednjim otkazom od 13. lipnja 2012. ponudio obavljanje poslova direktora korporativnih  komunikacija i korporativne promocije, a koju ponudu izmijenjenog ugovora  tužiteljica nije prihvatila, sud je zaključio da sve ove okolnosti u ukupnosti zbog takvog razvoja događaja,  ukazuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice i po osnovi naknade štete.

 

Zbog tih razloga prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje diskriminacije po navedenim osnovama, zabrani tuženiku daljnjeg diskriminatornog postupanja te zahtjeva za naknadu štete kao pravilne i potpune prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Žalbenim navodima tužiteljice ni u čemu nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnost u primjeni materijalnog prava.

 

Tužiteljica u žalbi navodi da je sud sve u tužbi navedene događaje cijenio pojedinačno svakog za sebe bez ocjene njihove ukupnosti. Ukazuje da je u tužbi navela niz događaja koji svaki za sebe kao i svi zajedno predstavljaju neželjeno ponašanje tuženika kao poslodavca te smatra da se ti događaji jedino kao cjelina mogu promatrati i ocjenjivati, jer da je sve obuhvatna ocjena nužna radi pravilnog utvrđenja neželjenog postupanja tuženika.

 

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.

 

S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev u kojem je tužiteljica u odnosu na utvrđenje diskriminacije navela sasvim određene radnje neželjenog postupanja tuženika, prvostupanjski sud je, radi odlučivanja o tako postavljenom tužbenom zahtjevu nužno morao ispitati radi li se o neželjenom postupanju tuženika u odnosu na svaku pojedinu radnju i je li tužiteljica u odnosu na svaku od tih radnji bila diskriminirana od strane tuženika po osnovi njezinog obiteljskog statusa (majčinstva), te po osnovi društvenog položaja (okolnost da je njezin suprug kao raniji zaposlenik tuženika prešao u konkurentsku kuću). To je prvostupanjski sud učinio, te je na temelju pravilne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u odnosu na svaku od pojedinačno navedenih diskriminatornih radnji, u obrazloženju presude naveo pravilne razloge, zbog kojih smatra da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je navedenim radnjama tuženika bila diskriminirana. Isto tako iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud sve opisane radnje tuženika cijenio u njihovoj ukupnosti, radi ocjene radi li se o diskriminatornom postupanju tuženika prema navedenim osnovama u smislu citiranih odredbi ZSD, pri čemu je prvostupanjski sud i prema shvaćanju ovog suda, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje diskriminacije, te za zabranu tuženiku takvog daljnjeg (diskriminatornog) postupanja.

 

U odnosu na žalbene navode u kojima tužiteljica ističe da je otkaz prekid rada uzrokovan krivnjom tuženika kao poslodavca, te da je prema stajalištu prvostupanjskog suda u takvoj situaciji predviđena mogućnost zaštite prava radnika u sudskom postupku, tužiteljica ukazuje da joj je tuženik otkazao ugovor o radu u dva navrata, da su oba otkaza u sudskom postupku utvrđena nedopuštenima, što da ukazuje na upornost tuženika u povredi prava tužiteljice u kojem se očituje element diskriminacije, treba reći da nisu osnovani.

 

              Pogrešno je shvaćanje tužiteljice da donošenje odluke o otkazu, samo po sebi ukazuje na nedopušteno i neželjeno ponašanje tuženika prema tužiteljici.

 

              Prema shvaćanju ovog suda, iako je otkaz za svakog radnika, iznimno tegoban, legitimno je i zakonom zajamčeno pravo radnika u sudskom postupku osporavati dopuštenost otkaza. To pravo je u konkretnom slučaju iskoristila i tužiteljica, te je u sudskom postupku koji je vođen pod brojem Pr-5081/08 dokazala da je tuženikova odluka o otkazu od 17. listopada 2008. nedopuštena i naloženo tuženiku tužiteljicu vratiti na rad na radno mjesto direktora marketinga prodaje oglasa magazini, sukladno presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-860/11 od 24. siječnja 2012. Iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik, u izvršenju te presude s tužiteljicom zaključio pisani ugovor o radu za radno mjesto direktora marketinga prodaje oglasa magazini od 1. ožujka 2012., da je tužiteljicu vratio na rad. S druge strane iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik još tijekom 2009. proveo reorganizaciju svog poslovanja te ukinuo Odjel marketinga, te je u konačnici, tužiteljici odlukom o otkazu od 13. lipnja 2012. ponudio obavljanje poslova radnog mjesta zamjenika direktora korporativnih komunikacija i korporativne promocije, koju ponudu tužiteljica nije prihvatila. Tužiteljici je radni odnos prestao istekom otkaznog roka, 29. kolovoza 2012., a u sudskom postupku koji je vođen kod prvostupanjskog suda pod brojem Pr-9717/14 presudom ovog suda broj Gž R-756/2016-3 od 13. rujna 2017. pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je odluka o otkazu od 13. lipnja 2012. nezakonita, te je odbijen i tužbeni zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad na poslove radnog mjesta direktora marketinga prodaje magazini.

 

              Iz navedenog proizlazi da tuženik odluke o otkazu nije donosio zbog šikaniranja tužiteljice, već zbog postojanja opravdanih organizacijskih razloga u poslovanju, što je zakonom dopušteni razlog za otkazivanje ugovora o radu, a tuženik je u konačnici, u sudskom postupku pod poslovnim brojem Pr-9717/14, dokazao zakonitost otkaza od 13. lipnja 2012.

 

              Stoga, žalbeni navodi tužiteljice o suprotnom nisu osnovani pri čemu treba reći da je autonomno pravo tuženika kao poslodavca organizirati rad radi ostvarenja pozitivnih financijskih efekata, pri čemu iz stanja u spisu, te cjelokupno provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je opisano postupanje tuženika bilo diskriminatorno, a osobito, pravilno je utvrđeno da nema neželjenog postupanja tuženika po osnovu obiteljskog statusa (majčinstvo) i društvenog statusa tužiteljice, za što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u cijelosti naveo pravilne i opravdane razloge koji proizlaze iz stanja u spisu te pravilne ocjene svih izvedenih dokaza.

 

              Zbog tih razloga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava u okviru citiranih odredbi ZSD odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje diskriminacije po svakoj od utuženih radnji.

 

              Pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev tužiteljice za zabranu tuženiku takvog daljnjeg postupanja, kraj nesporno utvrđene činjenice da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 29. kolovoza 2012., a u odnosu na što je donijeta i pravomoćna presuda, kojom je utvrđeno da je tuženikov otkaz ugovora o radu od 13. lipnja 2012. zakonit i dopušten.

 

              U takvim okolnostima, pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti pri čemu je prvostupanjski sud pravilno o navedenom tužbenom zahtjevu raspravio kroz primjenu odredbi čl. 17. st. 1. toč. 3. ZSD, odredbi čl. 111. st. 1. ZR i čl. 1045., čl. 1046. i čl. 1100. ZOO, za što je u obrazloženju pobijane presude naveo pravilne i opravdane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a osobito da je radi odlučivanja o navedenom tužbenom zahtjevu tužiteljica trebala dokazati protupravnost tuženika u postupanju te uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i posljedice, a što tužiteljica obzirom na cjelokupno stanje u spisu te kronologiju događaja nije dokazala.

 

              Stoga, žalbeni navodi tužiteljice i u odnosu na taj dio prvostupanjskog presuđenja nisu osnovani.

 

              Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pri čemu je visina parničnog troška koji pripada tuženiku pravilno utvrđena.

 

              Tužiteljica u žalbi neosnovano smatra da je sud neosnovano priznao tuženiku nagradu za sastav podneska od 30. lipnja 2017. (3. srpnja 2017. – list 180) u punom iznosu, ovo iz razloga jer je taj podnesak tuženika bio potreban za vođenje parnice.

 

              Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi da je sud tuženiku neosnovano priznao puni iznos nagrade za ročište od 2. veljače 2018. Prije svega se ukazuje da ročište 2. veljače 2018. nije niti održano već se radi o ročištu od 14. veljače 2018. (list 246) za koje je prvostupanjski sud tuženiku također pravilno priznao puni iznos nagrade.

 

              Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 4. studenog 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Dubravka Butković Brljačić v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Draženka Šimić