- 1 -              Rev-x 776/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 776/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice T. L. P. i II-tužitelja I. L., oboje iz Z., oboje zastupani po punomoćnici S. P., odvjetnici u Z., protiv tužene Lj. L. iz V. G., OIB:…, koju zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u V., radi utvrđenja ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji I i II-tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-31/18-2 od 21. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P-37/15-50 od 24. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je ništav ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 19. srpnja 2001. između tuženice, kao davateljice uzdržavanja i V. L. iz V. G., kao primatelja uzdržavanja, a koji ugovor je ovjeren kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod br. R2-166/01 23. srpnja 2001., a kojim ugovorom je L. V. tuženoj dao svoje nekretnine upisane u zk. ul. 3459 poduložak 1069 k.o. V. G., označene kao kuća u nizu koja se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, wc-a, predsoblja hodnika i balkona, ukupne površine 85,31 m2 i garaže označena kao broj 1, ukupne površine 14,36 m2, upisane u AII, sagrađene na č.k.br. 206/1 zgrada u V. G., upis u AI, k.o. V. G. (toč. I.). Ujedno je tužena dužna tužiteljima nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 183.053,00 kuna (toč. II.).

 

              Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženice kao osnovana i preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, naloženo je tužiteljima nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 193.358,30 kuna, odbijen je kao djelomično neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 86.479,40 kuna te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (toč. I.). Naloženo je tužiteljima nadoknaditi tuženoj trošak koji je nastao sastavom žalbe u iznosu od 7.812,50 kuna (toč. II.), te je odbijen kao djelomično neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 9.300,00 kuna (toč. III.). Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kuna (toč. IV.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu predlažu pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između prednika tužitelja, njihovog oca, sada pokojnog V. L., kao primatelja uzdržavanja i tužene kao davateljice uzdržavanja.

 

              U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

 

- da je prednik tužitelja, sada pokojni V. L., s tuženom zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju 19. srpnja 2001. koji je ovjeren od strane suca Općinskog suda u Velikoj Gorici M. J. pod poslovnim brojem R2-166/1 23. srpnja 2001.,

 

- da se tužena kao davateljica uzdržavanja u navedenom ugovoru obvezala predniku tužitelja, kao primatelju uzdržavanja, pružiti uzdržavanje na način koji je izričito naveden u ugovoru, a on njoj dati svoje nekretnine pobliže opisane u izreci presude suda prvog stupnja,

 

- da je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora, prednik tužitelja bio u teškom zdravstvenom stanju (otok nogu, oštećenje jetre) i da je bio gotovo nepokretan zbog čega mu je bila neophodna tuđa pomoć i njega za obavljanje svakodnevnih životnih potreba,

 

- da je prednik tužitelja umro …,

 

- da je prednik tužitelja bio dugogodišnji ovisnik o alkoholu s nizom sekundarnih organskih i psihičkih oštećenja,

 

- da je zadovoljavao potrebe svoje ovisnosti za vrijeme trajanja spornog ugovora svakodnevno konzumirajući alkohol, uz znanje i dopuštenje tužene.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužena suprotno moralnim normama, te načelu savjesnosti i poštenja koje vrijedi u obveznim odnosima, kao profesionalna medicinska sestra, postupila nečasno sklopivši predmetni ugovor, znajući za teško zdravstveno stanje, odnosno alkoholizam pokojnog V. L. za kojega je mogla zaključiti da neće još dugo živjeti. Ujedno sud prvog stupnja smatra da je tužena predmetnim ugovorom ostvarila očit nerazmjer u pogledu onog što prima u odnosu na ono što daje, te da je iskoristila nevolju za postizanje nerazmjerne koristi primajući puno za malo.

 

Odlučujući povodom žalbe tužene drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP jer nije prihvatio utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda kao niti primjenu materijalnog prava.

 

Naime, drugostupanjski sud je ocijenio, obzirom na provedeno vještačenje, da tuženoj u trenutku sklapanja spornog ugovora nije moglo biti poznato da je prednik tužitelja bio ovisnik o alkoholizmu, da joj je moglo biti poznato da ima problema s alkoholom, da ga u konkretnim okolnostima slučaja tužena nije mogla spriječiti u njegovom naumu da konzumira alkohol i da nije mogla procijeniti mogući nastup fatalnog ishoda-smrt prednika tužitelja.

 

Nadalje sud drugog stupnja smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužena prednika tužitelja redovito opskrbljivala alkoholom. Naime, drugostupanjski sud smatra da provedeni dokazi u konkretnom slučaju ne ukazuju na to da bi tužena sklapanjem predmetnog ugovora povrijedila načelo savjesnosti i poštenja koje je ustanovljeno odredbom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje:ZOO), kao što iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se radilo o takvom ugovoru koji je protivan prisilnim propisima odnosno moralu društva u smislu odredbe čl. 103. st.1. ZOO. Isto tako sud drugog stupnja smatra da se ne može prihvatiti tužbeni navod da je tužena iskoristila stanje nužde, odnosno ovisnosti u kojem se našao prednik tužitelja, kao i da sama činjenica da je tužena, kao medicinska sestra obavljala njegu prednika tužitelja, ne znači da je istoj zabranjeno zaključiti sporni ugovor.

 

Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

Suprotno navodima revizije tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Iz sadržaja tužiteljeve revizije proizlazi da su reviziju podnijeli i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.

 

Sama ocjena dokaza provedena po nižestupanjskom sudu, a posebice ocjena iskaza svjedoka i stranaka izvršena je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pri čemu je drugostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge na temelju kojih dokaza je utvrdio činjenice relevantne za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu. Stoga nije osnovan revizijski razlog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Kod toga je potrebno napomenuti da je revizija tužitelja u pretežnom dijelu izjavljena u biti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer tužitelji analiziraju provedeni dokazni postupak i iznose svoje zaključke i viđenje o odlučnim činjenicama. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom na odredbu čl. 385. st. 1. ZPP.

 

              Tužitelji navode tijekom postupka, a to ponavljaju i u reviziji, da je ugovor ništav iz razloga što je tuženica morala imati saznanja o zdravstvenom stanju prednika tužitelja i njegovoj ovisnosti o alkoholu, da ga je mogla spriječiti u naumu da konzumira alkohol, te da nije postupila u skladu sa svojim dužnostima i obvezama, obzirom je tuženica medicinska sestra, što sklopljeni ugovor čini nemoralnim.

 

              Sukladno odredbi članka 103. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

              Obzirom je tijekom postupka utvrđeno da tuženoj u trenutku sklapanja spornog ugovora nije moglo biti poznato da je prednik tužitelja bio ovisnik o alkoholizmu, te da ga u konkretnim okolnostima slučaja nije mogla spriječiti u njegovom naumu da konzumira alkohol, ali i da nije mogla procijeniti mogući nastup fatalnog ishoda-smrt prednika tužitelja pravilno je sud drugog stupnja primijenio čl. 103. ZOO kada je ustvrdio da sporni ugovor nije ništav jer niti je protivan prisilnim propisima, ni moralu društva, a niti je suprotan Ustavu Republike Hrvatske.

 

              Kako je i u prethodnoj ukidnoj odluci revizijskog suda navedeno, da zabrana sklapanja predmetnog ugovora osobama koje obavljaju posao medicinske sestre ne proizlazi niti iz jednog propisa, to se ne može sklapanje predmetnog ugovora od strane tuženice smatrati nemoralnim, samo radi činjenice što je ista po zanimanju medicinska sestra.

 

Također su netočni navodi revidenta da je zabrana zaključenja ugovora kao što je predmetni ugovor propisana kasnije donesenim Etičkim kodeksom medicinskih sestara. Naime, navedenom odredbom u čl. 7. t.2. Etičkog kodeksa medicinskih sestara propisuje se zabrana korištenja statusa u svrhu promoviranja komercijalnih proizvoda i usluga s namjerom ostvarivanja svojih materijalnih interesa, a sklapanje predmetnog ugovora ne predstavlja promoviranje komercijalnih proizvoda i usluga.

 

Jednako tako, u cijelosti se prihvaćaju i izneseni razlozi vezano za nedokazanost elemenata zelenaškog ugovor jer ni po ovom sudu tužitelji nisu dokazali pretpostavke iz čl. 141. ZOO, odnosno da bi se tuženica pri zaključenju predmetnog ugovora s prednikom tužitelja koristila njegovim stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, da bi ugovorila za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je drugom dala ili učinila, ili se obvezala dati ili učiniti. U konkretnom slučaju prednik tužitelja je kako je od strane sudova utvrđeno bio potpuno financijski neovisan, a o sklapanju spornog ugovora detaljno se raspitao kod javnog bilježnika, te u postupku nije utvrđeno da bi isti bio nesposoban shvatiti značenje sklopljenog pravnog posla.

Obzirom nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljen valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 3. studenog 2020.