- 1 -              Revt 547/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 547/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. d.o.o., OIB: …, Z., , kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & P. iz Z., protiv prvotuženika R. H., OIB: …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., te drugotuženika D. d.d. u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2031/17 od 20. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1898/16 od 22. prosinca 2016, u sjednici održanoj 3. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev drugotuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se prvotuženiku R. H. i drugotuženiku D. d.d. u stečaju da isplate tužitelju iznos od 22.595.492,59 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.08.2005. do 31.12.2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 154/04, 35/05, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi od 17 % godišnje, a od 01.08.2015 do namirenja po članku 29. važećeg ZOO-a za trgovačke odnose“.

 

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi u roku od osam dana prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 400.000,00 kn.

 

3. Nalaže se tužitelju nadoknaditi u roku od osam dana drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 375.000,00 kn.

 

4. Odbija se djelomično prvotuženiku sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 100.000,00 kn i drugotuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 256.610,00 kuna, kao neosnovani.

 

5. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja radi naknade troškova parničnog postupka kao neosnovan.“

 

Rješenjem suda prvoga stupnja utvrđeno je da je povučena tužba u dijelu kojim se traži da se naloži tuženicima da tužitelju isplate iznos od 91.409,67 kn sa zateznim kamatama od 16.07.2005. do namirenja.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 1., 2., 3. i 5. izreke (toč. I.). Odbijen je zahtjev drugotuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 130.000,00 kn (toč. II.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se usvoji žalba tužitelja i preinači prvostupanjska presuda, podredno da se ukine toč. I. drugostupanjske presude, po potrebi i presude suda prvoga stupnja, te da se predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

 

U odgovoru na reviziju drugotuženik poriče navode revizije, ističe da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili sve relevantne činjenice te da je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da drugotuženik nije pasivno legitimiran za naknadu štete koja bi tužitelju nastala u stečajnom postupku.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete od tuženika i to iz razloga što u stečajnom postupku nad drugotuženikom tužitelju iznos od 22.595.492,59 kn nije isplaćen u skladu s ugovorom o prodaji sklopljenim s prvotuženikom, već je u stečajnom postupku taj iznos isplaćen prvotuženiku.

 

U postupku je nesporno, odnosno utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je u stečajnom postupku nad drugotuženikom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno tražbina u iznosu od 22.595.492,59 kn,

 

- da je stečajni postupka nad drugotuženikom otvoren 23. veljače 1999.,

 

- da je Vlada Republike Hrvatske donijela zaključak 18. lipnja 2003. kojim podržava projekt trgovačkog društva D. d.d. u stečaju od strane konzorcija domaćih proizvođača, te da je suglasna i spremna da državni vjerovnici prvog višeg isplatnog reda () prodaju svoja potraživanja u ukupnom iznosu od 22.677.902,26 kn za 1,00 kn domaćem konzorciju D. d.o.o.,

 

- da je odlukom Vlade Republike Hrvatske od 21. studenoga 2003. odobrena prodaja novčanog potraživanja ministarstva1 - Ravnateljstva prema stečajnom dužnikom u iznosu od 15.737.680,84 kn domaćem konzorciju D. d.o.o.,

 

- da je odlukom Vlade Republike Hrvatske od istog dana odobrena prodaja novčanog potraživanja Vlade Republike Hrvatske ministarstva2 - uprave, zavoda1 i zavoda2 u iznosu od 6.940.221,42 kn za 1,00 kn, također istom domaćem konzorciju,

 

- da je izjavom ministra od 4. ožujka 2004. utvrđeno da je ministarstvo1 prodala svoje potraživanje u stečaju nad drugotuženikom domaćem konzorciju D. d.o.o. u skladu s odredbom čl. 78. st. 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/93, 29/99, 129/00, 123/03 - dalje SZ)

 

- da je izjavom ministra od 9. ožujka 2004. utvrđeno da je ministarstvo2 svoju tražbinu u stečaju nad drugotuženikom prodala istom domaćem konzorciju u skladu s odredbom čl. 78. st. 3. SZ,

 

- da je Vlada Republike Hrvatske odredila da će ministarstvo1 sklopiti s tužiteljem ugovor o prijenosu potraživanja (očitovanje Vlade Republike Hrvatske Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske od 8. srpnja 2005.),

 

- da je 18. srpnja 2005. sklopljen Ugovor o prodaji potraživanja ministarstva1 - Ravnateljstvo i tužitelja prema kojem je prodana tražbina ministarstva2 i ministarstva1 u ukupnom iznosu od 22.595.492,59 kn,

 

- da prodana tražbina u stečajnom postupku nije isplaćena tužitelju već Republici Hrvatskoj i to ministarstvu1 - upravi u iznosu od 6.940.221,42 kn i ministarstvu2 u iznosu od 15.737.680,84 kn,

 

- da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu dostavilo dopis 21. srpnja 2005. stečajnom upravitelju drugotuženika da je gore navedena tražbina prodana tužitelju za 1,00 kn, te da je na temelju odredbe čl. 78.a SZ tužitelj stupio u pravni položaj vjerovnika Republike Hrvatske,

 

- da je stečajni upravitelj obavijestio stečajnog suca na dopis ŽDO Zagreb od 21. srpnja 2005. i ako taj dopis znači davanje suglasnosti za isplatu iznosa, da se odobri isplata sa sudskog depozita, time da su ukupna sredstva položena na depozit 13. srpnja 2004.

 

Drugostupanjski sud ističe da je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je na tužitelju teret dokaza da je došlo do povrede ugovorne obveze i u čemu se ona sastoji. Kako prvotuženik nije dokazivao povredu ugovorne obveze, da je tužitelj preuzeo više od 1200 zaposlenika, da nije bilo ugovoreno zadržavanje svih 1200 zaposlenika na radu, primjenom pravila o teretu dokazivanja drugostupanjski sud zaključuje da prvotuženik nije dokazao da je tužitelj povrijedio ugovornu odredbu.

 

Međutim, drugostupanjski sud ne nalazi da bi prvotuženik Republika Hrvatska počinila bilo koju štetnu radnju koja je onemogućila tužitelja u naplati sporne tražbine. Kod toga se posebno navodi da se prvotuženik izričito očitovao da je prodao svoje potraživanje, da tužitelj ulazi u njegov pravni položaj u stečajnom postupku na temelju čl. 78.a st. 2. SZ.

 

Drugostupanjski sud smatra da je tužitelj sam učinio propust jer na temelju čl. 78.a st. 2. SZ nije podnio zahtjev za ispravak tablice stečajnog suca (čl. 72. SZ). Jednako tako tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje da je podnio prigovor na popis prije djelomične diobe (čl. 183. st.2., l. 184. i čl. 190. SZ).

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda u slučaju kada stečajni vjerovnik svoju utvrđenu tražbinu prenosi trećoj osobi, ta treća osoba kao vjerovnik dužna je zahtijevati status stečajnog vjerovnika umjesto ranijeg vjerovnika, pri čemu se radi ispravak tablice ispitanih tražbina te se umjesto ranijeg vjerovnika u tablice ispitanih tražbina upisuje novi vjerovnik. Tužitelj niti tvrdi, a niti dokazuje da je zahtijevao status stečajnog vjerovnika umjesto ranijeg vjerovnika u smislu odredbe čl. 78.a SZ. Isto tako drugostupanjski sud smatra da stečajni upravitelj sam, bez zahtjeva tužitelja, nije mogao izmijeniti tablicu ispitanih tražbina, već je sam tužitelj trebao podnijeti zahtjev za izmjenu tablice, a povodom kojeg zahtjeva bi bila donesena odluka, pa ako bi tužitelj bio odbijen, tužitelj bi imao pravo na žalbu u samom stečajnom postupku.

 

Kako je tužitelj podnio tužbu radi naknade štete, a sama isplata je izvršena u siječnju 2007., to se ovaj postupak primjenjuje Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 - dalje ZOO). Kod toga se i cedirane tražbine mogu ostvarivati jedino u stečajnom postupku. Budući da tužitelj potražuje naknadu štete u ovom predmetu, to je mjerodavna materijalnopravna odredba čl. 1045. st. 1. ZOO.

 

Pravilno drugostupanjski sud navodi da je na tužitelju teret dokazivanja svih pretpostavki za odštetnu odgovornost.

 

Glede odgovornosti prvotuženika Republike Hrvatske za naknadu štete u ovom predmetu, drugostupanjski sud navodi da prvotuženik nije bio u obvezi umjesto tužitelja podnijeti zahtjev za izmjena tablica ispitanih tražbina, a osim toga prvotuženik je putem Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu obavijestio drugotuženika da je tužitelj na temelju čl. 78.a SZ stupio u pravni položaj prvotuženika i predložio provedbu ugovora o prodaji potraživanja sukladno odredbama SZ.

 

Jednako tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi do štete došlo zbog nepravilnog ili nezakonitog rada tijela stečajnog postupka, jer tužitelj nije dostavio da je uopće pokušao ostvariti pravni položaj stečajnog vjerovnika.

 

Niti u odnosu na drugotuženika nema pretpostavki za odštetnu odgovornost, jer je drugotuženik bio u stečaju, što znači da postupak provode tijela stečajnog postupka, a za eventualno nastalu štetu odgovora stečajni dužnik.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda u cijelosti pravilnim prihvaća i revizijski sud, te isto nije dovedeno navodima revizije.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana drugostupanjska presuda ima jasne i razumljive razloge, nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, niti su razlozi pobijane presude u suprotnosti sa sadržajem provedenih dokaza i isprava koje se nalaze u spisu.

 

Suprotno navodima revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 352. st. 1. ZPP. Naime, u podnesenoj tužbi tužitelj je izričito naveo da je isplatom iznosa u stečajnoj postupku nad drugotuženikom u korist prvotuženika nastala šteta za tužitelja, time da prvotuženika (Republika Hrvatska) nije postupala u skladu s preuzetim obvezama.

 

Iz takvih činjeničnih navoda jasno bi proizlazilo da je tužitelj utužio prvotuženika radi povrede ugovornih obveza.

 

Tužitelj u tužbi, a niti kasnije tijekom postupka ne navodi činjenice da je sporni iznos stečen od strane prvotuženika bez pravnog osnova. Kod toga treba navesti da sud nije vezan za pravnu osnovu, pa i kada ju tužitelj navede, ali je vezan za činjenice koje tužitelj iznosi u tužbi.

 

Kako je tužitelj u tužbi tvrdi da mu je nastala šteta zbog nepostupanja Republike Hrvatske, a prvotuženik je nakon sklapanja ugovora s tužitelj o tome obavijestio stečajnog upravitelja drugotuženika. Stoga je nejasno što je to prema shvaćanju tužitelja prvotuženik trebao učiniti. S druge strane, pravilno je sud drugoga stupnja naveo da je nakon primitka obavijesti o sklapanju Ugovora o cesiji između tužitelja i prvotuženika, upravo tužitelj bio taj koji je mogao tražiti izmjenu tablice stečajnog suca u smislu odredbe čl. 78.a SZ, a jednako tako kod djelomične diobe tužitelj je imao pravo u smislu odredbe čl. 190. SZ podnijeti prigovor na popis tvrdeći da nije više stečajni vjerovnik Republika Hrvatska, već upravo tužitelj. U slučaju ako zbog bilo kojeg razloga zahtjev tužitelja za izmjenu tablice ispitanih tražbina ne bi bio usvojen, tužitelj je imao pravo u takvom slučaju podnijeti žalbu.

 

Jednako tako pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda na strani prvotuženika ne postoji odgovornost za štetu zbog nepravilnog i nezakonitog rada tijela stečajnog postupka, jer takve činjenične tvrdnje tužitelj nije niti iznosio u tužbi, a niti tijekom postupka.

 

Treba dodati da je tužitelj bio taj, koji je nakon sklopljenog ugovora o prijenosu tražbine, trebao tražiti u stečajnom postupku nad drugotuženikom status stečajnog vjerovnika, izmjenu tablice ispitanih tražbina, a što isti nije učinio.

 

U reviziji tužitelj ističe da su nižestupanjski sudovi trebali primijeniti pravila o stjecanju bez osnove. No, takve činjenične tvrdnje tužitelj tijekom postupka nije iznosio, pa o tome nižestupanjski sudovi nisu niti mogli odlučivati. No, uzgred treba dodati da je prvotuženiku isplata utuženog iznosa izvršena na temelju utvrđene tablice ispitanih tražbina, u skladu s odlukom stečajnog suda, pa se niti ne može govoriti o tome da bi prvotuženika isplata bila izvršena bez pravne osnove.

 

Pravilno je odbijen zahtjev i u odnosu na drugotuženika, budući da je drugotuženik osoba u stečaju, pa za eventualnu štetu koju sudionici stečajnog postupka (tijela stečajnog postupka) prouzroče odgovara tijelo tog postupka, a ne stečajni dužnik, drugotuženik u ovom predmetu.

 

U preostalom dijelu revizija se bavi činjeničnim pitanjima, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće nije dopuštena u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Budući nisu osnovani revizijski razlozi, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je zahtjev drugotuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju trebalo odbiti, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 3. studenoga 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.