- 1 -              Rev 231/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 231/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja P. B., OIB: …, i II-tužiteljice K. B., OIB: …, oboje iz B., koje zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. G. i H. M., odvjetnika u B., protiv I-tužene O. P. iz P., OIB: …, i II-tuženika I. P. iz P., OIB: …, koje zastupa punomoćnik Đ. Č., odvjetnik u P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-972/15-4 od 15. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1082/13-36 od 26. siječnja 2015., u sjednici održanoj 3. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija I i II-tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da ugovor o darovanju sklopljen između II-tuženika kao darovatelja i I-tužene kao daroprimca dana 21. rujna 2010., a na kojem ugovoru je potpis darovatelja ovjerio javni bilježnik N. K. iz P. dana 21. rujna 2010. pod brojem OV-12113/10 gubi učinak prema I i II-tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje tužiteljeva potraživanja prema II-tuženiku temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Puli broj P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999. (toč. I.). I-tužena dužna je dopustiti i trpjeti da tužitelji svoje potraživanje prema II-tuženom i A. P. iz P., u iznosu od 276.010,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od 25. kolovoza 2003. do isplate namire prodajom nekretnine i to 9. Etaža 1/9 stana u potkrovlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika ukupne površine 56,73 m2, koji dolazi upisan u podulošku 9, z.k. uloška 18455, katastarska općina P. (toč. II.). Ujedno je naloženo tuženicima naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 32.001,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu za iznosu od 1.250,00 kuna, kao i u dijelu u kojem je traženo da se tuženici obvežu na naknadu parničnog troška kao solidarni dužnici, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (toč. III.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba I i II-tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja I i II-tuženici su pravodobno podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija I i II-tuženika nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev I i II-tužitelja na utvrđenje da ugovor o darovanju od 21. rujna 2010. sklopljen između tuženika gubi pravni učinka prema tužiteljima u dijelu u kojem je potrebno ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema II-tuženiku na temelju pravomoćne i ovršne presude, te nalaganje I-tuženici da je dužna dopustiti tužitelju da svoje potraživanje u iznosu od 276.010,00 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom namiriti prodajom nekretnine koja je bila predmet ugovora o darovanju.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da tužitelji na temelju pravomoćne presude suda prvog stupnja broj P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999. imaju prema II-tuženiku i A. P. kao solidarnim dužnicima potraživanje u iznosu od 276.010,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. studenoga 1999. do isplate, dok na temelju pravomoćne presude broj P-2231/01 od 19. lipnja 2008. II-tuženik ima prema tužiteljima po osnovi parničnog troška potraživanje u iznosu od 58.568,02 kuna, a A. P. prema tužiteljima po osnovi parničnog troška potraživanje u iznosu od 42.187,21 kuna,

 

- da je dugovanje tužitelja prema II-tuženiku i A. P. prestalo Izjavama o prijeboju 3. i 9. lipnja 2009. na način da je izvršen prijeboj potraživanja koje tužitelji imaju prema II-tuženiku i A. P. na temelju pravomoćne presude posl. br. P-1007/98-41 od 9. studenoga 1999. za kamatu na glavnicu potraživanja dospjelu u razdoblju od 9. studenoga 1999. do 28. studenoga 2001.,

 

- da su tužitelji predmetom broj Ovr-4989/02 protiv ovo predmetnog II-tuženika i A. P. pokrenuli ovršni postupak na nekretninama, a radi potraživanja koje prema njima imaju osnovom pravomoćne presude broj P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999. u iznosu od 276.010,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenoga 2001. do isplate,

 

- da su u navedenom ovršnom postupku tužitelji kupili nekretnine II-tuženika i A. P. za kupovninu od 112.900,00 kuna, te je na taj način umanjeno njihovo potraživanje i to s osnova ovršnog troška i pripadajuće zakonske zatezne kamate na ovršni trošak u iznosu od 8.316,45 kuna i 6.096,56 kuna daljnjeg troška ovrhe u iznosu od 21.802,50 kuna, te dijela zakonskih zateznih kamata na glavnicu u iznosu od 76.684,49 kuna,

 

- da je u ovršnom postupkom Ovr-4989/02 namirena zakonska zatezna kamata na glavnicu od 276.010,00 kuna tekućoj od 29. studenoga 2001. do 24. kolovoza 2003.,

 

- da u trenutku podnošenja predmetne tužbe tužitelji prema II-tuženiku i A. P. imaju dospjelo potraživanje u iznosu od 276.010,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2003. do isplate,

 

- da je predmetnim ugovorom o darovanju II-tuženik svojoj kćeri I-tuženici darovao stan, koji se nalazi u potkrovlju zgrade u P., sagrađenoj na kč. 1744 k.o. P., koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika, ukupne površine 56,73 m2,

 

-da II-tuženik nema u vlasništvu vrjednije imovine, nekretnine niti pokretnina, a prodajom kojim bi se tužitelji mogli naplatiti.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili tužbeni zahtjev osnovanim obzirom da su zaključili da su ispunjene pretpostavke iz čl. 66. i 67. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO).

 

Tuženici određeno ne navode koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odnosno u čemu se ista sastoji, pa sukladno odredbi čl. 392.a st.1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje, obzirom je isti paušalno iznesen u reviziji.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženici ne navode neki relevantan materijalnopravni prigovor, već iznose navode kojima osporavaju  pravilnost utvrđenja sudova o postojanju pravno odlučne činjenice (visine tužiteljeva potraživanja). Prethodno navedeno revidenti u suštini obrazlažu tvrdnjom da nije utvrđena stvarna visina štete koju su tužitelji eventualno pretrpjeli. Također, revidenti u reviziji iznose vlastitu ocjenu provedenih dokaza i iz toga izvode vlastite činjenične zaključke - suprotne onima koje izvode nižestupanjski sudovi u postupku.

 

Na takve navode treba odgovoriti da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenata u tom pravcu nisu od značaja niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova.

 

S druge strane, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju – kako to čine revidenti u ovom predmetu.

 

Zbog toga, a kako revidenti pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vide samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Kod toga treba reći da su tužitelji u ovršnom postupku namirili svoje potraživanje u visini za koju je prodana nekretnina, te je jedino cijena postignuta u ovršnom postupku mjerodavna za utvrđivanje postoji li i nadalje dug II tuženika prema tužiteljima. Stoga tvrdnje tuženika da je sud trebao voditi računa o stvarnoj vrijednosti nekretnine tuženika koju su kupili tužitelji u ovršnom postupku nije osnovana, jer je u ovršnom postupku tražbina tužitelja namirena samo do visine cijene za koju je nekretnina prodana, a ne za neku drugu, stvarnu vrijednost kako to tuženici iznose u reviziji.

 

Jednako neosnovano II-tuženik u reviziji ukazuje da je u ovršnom postupku pogrešno utvrđena vrijednost nekretnina koja je prodana, jer se prigovor vrijednost nekretnine koja se prodaje mogla raspravljati jedino u tom ovršnom postupku, odnosno u žalbi protiv odluka donesenih u ovršnom postupku.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju I i II-tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 3. studenoga 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r