Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 157/25 EU 2024/2679
- 1 - Rev-x 408/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz M., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u R., protiv tuženika 1. Z. P. i 2. L. P., oboje iz R., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4099/2014-4 od 8. veljače 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-794/2007-39 od 22. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2020.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja u odnosu na troškove postupka odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženicima da solidarno plate tužitelju iznos od 109.898,68 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.073,56 kn od 15. travnja 2009. godine, a na svaki slijedeći mjesečni iznos od 4.147,12 kn od 15-tog u mjesecu pa do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženicima da solidarno plate tužitelju iznos od 49.066,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. lipnja 2011. godine do isplate. Točkom III. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. Točkom IV. izreke obvezani su tuženici solidarno naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 20.510,00 kn, dok je točkom V. izreke odbijen tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.
Drugostupanjskom odlukom suđeno je:
Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.529,92 kn (slovima: četrnesttisćapetstodvadesetdevetkunadevedesetdvijelipe) sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2011. godine do isplate.
po stopi koju banka plaća na štedne uloge po viđenju za valutu EUR od 15. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika p r e i n a č a v a s e odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja za obvezivanje tuženika na solidarnu naknadu troškova postupka.
Uvažavanjem žalbe tužitelja p r e i n a č a v a s e odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke prvostupanjske presude i sudi:
Nalaže se tuženicima da naknade tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 32.405,02 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija.“
Protiv dijela presude suda drugog stupnja kojim je prihvaćena žalba tuženika te dijela kojim je odbijena žalba tužitelja, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja je neosnovana.
Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;
2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;
3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.
U ovom predmetu revizija je dopuštena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP budući da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a ZPP, stoga revizija nije razmatrana kao izvanredna revizija sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.
Predmet spora je potraživanje tužitelja s osnova naknade za korištenje stana za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 30. lipnja 2011., te naknada štete radi uništenja stana.
U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:
- da su stranke kao jedini pisani dokument zaključile Izjavu o povišenju kapare 30. prosinca 2004. na temelju koje je tuženik kao kupac isplatio tužitelju kao prodavatelju 60.000,00 eura za kupnju stana na 3. katu u zgradi u vlasništvu tužitelja,
- da su stranke navedenom Izjavom ugovorile ukupnu cijenu stana u iznosu 162.000,00 eura,
- da je u Izjavi navedeno da se prodaje etažirani dio nekretnine po elaboratu o etažiranju,
- da je samo etažiranje provedeno nekoliko mjeseci kasnije,
- da je Izjavom ugovoreno ukoliko se isplata ukupne kupovnine ne izvrši u roku 3 mjeseca od potpisivanja Izjave, prodavatelj ima pravo na isplatu kamate,
- da je Izjavom ugovoreno ukoliko kupac ne isplati kupovninu u roku godine dana od dana potpisivanja Izjave, smatrat će se da je isti odustao od kupnje,
- da je danom potpisivanja Izjave tužitelj predao tuženicima predmetni stan u posjed,
- da su tuženici prilikom potpisivanja Izjave smatrali da se radi o već etažiranom stanu koji će moći opteretiti hipotekom,
- da su tuženici zbog čekanja provedbe etažiranja u zemljišnim knjigama pali u zakašnjenje plaćanja kupovnine tužitelju, te iz tog razloga nisu pristali na plaćanje ugovorene kamate,
- da je tužitelj zbog neplaćanja ugovorenih kamata odbio dati suglasnost tuženicima za dizanje hipotekarnog kredita na sastanku u banci u svibnju 2006.,
- da je tužitelj pred Općinskim sudom u Opatiji pokrenuo spor radi iseljenja i predaje u posjed predmetnog stana, dok su tuženici ustali u istom postupku protutužbom za isplatu dvostruke kapare odnosno iznosa 120.000,00 eura, te je pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Opatiji P-310/06 (P-537/12) od 21. lipnja 2007. naloženo tuženicima predati u posjed predmetni stan tužitelju, dok je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji P-3987/15 od 3. kolovoza 2015. naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 60.000,00 eura dok je s ostatkom protutužbenog zahtjeva tuženik-protutužitelj odbijen,
- da su tuženici predali tužitelju stan u posjed 30. lipnja 2011.
- da mjesečna najamnina predmetnog stana iznos 4.147,12 kuna.
Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su tuženici bili savjesni posjednici do trenutka zaprimanja drugostupanjske presude u predmetu koji se pred Općinskim sudom u Opatiji vodio pod brojem P-310/06 kojom je tuženicima naloženo predati tužitelju stan u posjed, a koju odluku su tuženici zaprimili 15. travnja 2009., te je stoga prvostupanjski sud naložio tuženicima isplatiti tuženiku naknadu za korištenje predmetnog stana za razdoblje od 15. travnja 2009. do dana iseljenja odnosno 30. lipnja 2011. Prvostupanjski sud nadalje nalaže tuženicima isplatiti tužitelju naknadu za učinjenu štetu u stanu u visini 49.066,00 kuna.
Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku odluku zauzevši pravno shvaćanje da su se stranke Izjavom o povišenju kapare sporazumjele o predmetu kupoprodaje i kupoprodajnoj cijeni te da su tuženici stupili u posjed stana, pa je prema shvaćanju drugostupanjskog suda sklopljen kupoprodajni ugovor sukladno odredbi iz čl. 454. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/95, 197/95, 71/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) budući da predmetna Izjava sadrži sve bitne elemente ugovora o prodaji (predmet i cijenu). Drugostupanjski sud nadalje zaključuje da je predmetni ugovor o kupoprodaji stana sporazumno raskinut sukladno čl. 295. u vezi s čl. 26. ZOO, obzirom da tužitelj nije prihvatio isplatu ostatka kupovnine zbog odbijanja tuženika da mu isplate i ugovorene kamate, a tuženici nisu iskoristili svoje pravo da kupovninu polože kod suda čime bi ugovor održali na snazi, već su prešutno prihvatili neispunjenje ugovora od strane tužitelja (neizdavanje tabularne isprave) čime je sukladno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda došlo do prestanka ugovora suglasnošću volja stranaka odnosno do sporazumnog raskida ugovora. Do navedenog raskida ugovora došlo je u svibnju 2006. odnosno u trenutku kada je tužitelj na sastanku u banci odustao od davanja suglasnosti tuženicima za dobivanje hipotekarnog kredita, a tuženici nisu niti kupovninu položili na račun kod suda, pa od toga trenutka prema shvaćanju drugostupanjskog suda tuženici postaju nesavjesni posjednici predmetnog stana obzirom da od tog trenutka znaju da je tužitelj odustao od ugovora i da im ne pripada pravo na posjed stana. Drugostupanjskom odlukom stoga je naloženo tuženicima da tužitelju isplate korist stečenu korištenjem predmetnog stana od 1. lipnja 2006. do 30. lipnja 2011. Drugostupanjskom odlukom preinačena je i prvostupanjska odluka u pogledu visine naknade štete nastale u stanu, te je drugostupanjski sud utvrdio štetu u stanu u visini 34.536,08 kuna.
Sa pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda ne slaže se revizijski sud.
Na utvrđeno činjenično stanje pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo zaključivši da je došlo do sklapanja kupoprodajnog ugovora sukladno odredbi iz čl. 454. st. 1. ZOO, a koji ugovor da je kasnije sporazumno raskinut.
Naime, iz utvrđenih činjenica pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da bez obzira na to što su se stranke prilikom zaključivanja Izjave sporazumjele o kupoprodajnoj cijeni pa i o predmetu kupoprodaje, u pogledu bitne činjenice i to je li stan kao predmet kupoprodaje u zemljišnim knjigama upisan kao posebno zemljišnoknjižno tijelo, između stranaka je postojao nesporazum. Tuženik je, kao kupac ostatak cijene namjeravao isplatiti tužitelju sredstvima hipotekarnog kredita, i to opterećivanjem upravo predmetnog stana, te je smatrao da je stan prilikom potpisivanja Izjave u zemljišnim knjigama upisan kao etažno vlasništvo, dok je tužitelj smatrao da je predmet prodaje stan koji još uvijek nije bio u zemljišnim knjigama upisan kao etažno vlasništvo.
Između stranaka je dakle prilikom sklapanja Izjave postojao nesvjesni nesklad u očitovanju volje pri kojem je svaka bila u zabludi u pogledu očitovanja volje druge strane.
Stoga na odnos stranaka u ovom predmetu dolazi do primjene odredba čl. 63. ZOO koja propisuje da kad strane vjeruju da su suglasne, a u stvari medu njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovi ili o predmetu obveze, ugovor ne nastaje.
Obzirom da je dakle u postupku utvrđeno da je prilikom potpisivanja Izjave o povišenju kapare 30. prosinca 2004. tužitelj kao prodavatelj smatrao da je predmet prodaje neetažirani stan, dok je tuženik smatrao da je riječ o etažiranom stanu koji može opteretiti hipotekom, strane su vjerovale da su suglasne međutim između njih je postojao nesporazum o predmetu obveze, te stoga sukladno navedenoj odredbi iz čl. 63. ZOO ugovor nije nastao.
Sama činjenica je li ugovor nastao ili nije, ne određuje međutim kakvoću posjeda tuženika.
Odredba sadržana u čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarima pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,, 129/00, 114/01) propisuje:
„Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“
Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je istog dana kada su stranke potpisale Izjavu o povišenju kapare dakle 30. prosinca 2004. tužitelj predao ključeve predmetnog stana tuženicima te ih uveo u posjed stana. Također je utvrđeno da su stranke tom prilikom vjerovale da su suglasne, te da između njih ne postoji nesporazum o niti jednom elementu ugovora o kupoprodaji. Stoga su tuženici prilikom stupanja u posjed predmetnog stana nedvojbeno bili pošteni.
Pravilno drugostupanjski sud obrazlaže da su tuženici postali nepošteni posjednici predmetnog stana u svibnju 2006. i to u trenutku kada je tužitelj odustao od davanja suglasnosti tuženicima za dizanje hipotekarnog kredita na sastanku u banci tuženika, obzirom da tuženici nisu pristali na plaćanje kamata na kupoprodajnu cijenu smatrajući da u zakašnjenje nisu došli vlastitom krivnjom, već krivnjom tužitelja obzirom da stan nije bio etažiran.
U tom trenutku tuženici su znali da postoji nesporazum između njih i tužitelja kako o cijeni tako i o predmetu obveze, te se stoga od tog trenutka tuženici nalaze u nepoštenom posjedu predmetnog stana.
U kontekstu svega izloženog revizijski sud ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu iz čl. 454. ZOO umjesto čl. 63. ZOO međutim pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva zbog naknade štete. U obrazloženju tog revizijskog navoda tužitelj samo osporava činjenična utvrđenja suda odnosno u tom dijelu pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.
U odnosu na troškove postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.
Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 3. studenoga 2020.
|
|
|
Predsjednik vijeća: dr. sc. Jadranko Jug, v. r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.