- 1 -              Rev-x 66/2014-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 66/2014-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Ž., zastupanog po punomoćniku Ž. Č., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. Č. i D. Č. iz Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Kninu, Građansko – upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-891/2011-2 od 4. rujna 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kninu poslovni broj P-185/10 od 24. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-891/2011-2 od 4. rujna 2013. u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja te potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu broj P-185/10 od 24. ožujka 2011. i u odnosu na dio u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na ime naknade štete za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 4.000,00 kn; za pretrpljeni strah u iznosu od 5.000,00 kn, na ime duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 7.400,00 kn (ukupno 16.400,00 kn) (točka I. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu izreke kojim je uvažena žalba tuženice, te je preinačena presuda Općinskog suda u Kninu poslovni broj P-185/10 od 24. ožujka 2011. te odbijen tužbeni zahtjev za daljnji iznos naknade štete za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 4.000,00 kn; za pretrpljeni strah u iznosu od 5.000,00 kn i za duševne boli zbog naruženosti u iznosu od 7.400,00 kn (točka II. izreke drugostupanjske presude), i sudi:

 

Nalaže se tuženici da tužitelju isplati daljnji iznos od 32.800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 24. ožujka 2011. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od pet godina nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3% poena u roku od 15 dana.

 

II. U ostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

III. Tuženica je dužna tužitelju naknaditi trošak sastava revizije u iznosu od 640,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 65.600,00 kn sa zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate od 1. veljače 2006. do 23. ožujka 2011., te s naknadom dijela ostale nematerijalne štete u iznosu od 689.500,00 kn tj. 623.900,00 kn sa zateznom kamatom. Također je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 4. listopada 1996. do 4. travnja 1997. u ukupnom iznosu od 203.536,60 kn, kao i s naknadom rente po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.576,20 kn mjesečno počevši od 1. travnja 2011. pa nadalje. Naloženo je tuženici da tužitelju u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 4.900,73 kn.

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              »1. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja, te se u osporenom dijelu (dio toč. I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev iz osnova naknade nematerijalne štete u iznosu od 623.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu kamate na dosuđeni iznos glavnice od 1. veljače 2006. do 23. ožujka 2011. god., te toč. II. izreke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev iz osnova tuđe njege i pomoći za razdoblje od 4. listopada 1996. do 31. ožujka 2011. god., kao i zahtjev za isplatu rente iz istog osnova od 1. travnja 2011. god. pa nadalje, sve sa zakonskim zateznim kamatama) potvrđuje presuda Općinskog suda u Kninu od 24. ožujka 2011. god., pod br. P – 185/10.

 

2. Djelomično se uvažava žalba tužene, te se u osporenom dijelu (dio toč. I. izreke, kojim je tužitelju iz osnova nematerijalne štete dosuđen iznos od 65.600,00 kn), preinačava prvostupanjska presuda, na način da se tužbeni zahtjev tužitelja iz navedenog osnova odbija za daljnji iznos od 16.400,00 kn (sve preko iznosa od 49.200,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2011. god. do konačne isplate, i to za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 4.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 5.000,00 kn te za duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 7.400,00 kn, dok se u preostalom dijelu  žalba tužene odbija kao neosnovana.

 

3. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, te se preinačava odluka o parničnome trošku (toč. III. izreke) i tuženoj nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 7.711,95 kn, u koji iznos je obračunat i razmjeran trošak žalbe tužene u iznosu od 3.906,25 kn, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troška podnesene žalbe kao neosnovan odbija.«

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, tj. u dijelu u kojem je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja, te djelomično potvrđena prvostupanjska presuda, kao i u dijelu u kojem je uvažena žalba tuženice te djelomično odbijen tužbeni zahtjev, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku, reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju tužitelja, preinači presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno iste ukine i predmet u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev vrati na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 623.900,00 sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu kamata na dosuđeni iznos glavnice od 1. veljače 2006. do 23. ožujka 2011., te zahtjev za naknadom štete s osnova tuđe pomoći i njege u razdoblju od 4. listopada 1996. do 31. ožujka 2011., kao i zahtjev za isplatom rente iz istog osnova u razdoblju od 1. travnja 2011. pa nadalje, sve sa zateznim kamatama.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete uslijed zadobivanja povreda tužitelja 4. kolovoza 1996., kada je naišao na minsko eksplozivno sredstvo prolazeći seoskim putem u naselju Ž. U revizijskoj fazi postupka sporno je postoji li doprinos tužitelja nastanku štete, kao i visina zatraženih iznosa nematerijalne i materijalne štete po pojedinim vidovima štete.

 

              U postupku pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

-          da se naselje Ž. za vrijeme Domovinskog rata nalazilo pod okupacijom od rujna 1991. do kolovoza 1995.;

-          da je tužitelj u tom razdoblju bio prognanik, a da je pri povratku u naselje Ž. 4. kolovoza 1996. pomažući bratu koji je nagazio na minsko-eksplozivnu napravu također nagazio na minsko-eksplozivnu napravu koja je eksplodirala, te da je zbog navedenog štetnog događaja tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede;

-          da su mine i minska polja postavljena za vrijeme okupacije Ž.;

-          da prostor naselja Ž. u vrijeme štetnog događaja nije bio u cijelosti razminiran, a niti su minska polja bila vidno označena;

-          da je područje razminirano tek po štetnom događaju u vremenu od siječnja do ožujka 1998.;

-          da je tuženica do štetnog događaja, kao ni kasnije, za naselje nije donijela plan povratka prognanika radi jamstva povratka, osiguranja osnovne komunalne infrastrukture, ali je faktički povratak prognanika dozvolila;

-          da je zbog navedenog štetnog događaja tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede i to gubitak lijeve potkoljenice, otvoreni prijelom desne potkoljenice;

-          da se štetni događaj dogodio samo nekoliko trenutaka nakon stradavanja njegovog brata na istom mjestu i na isti način s povredom gubitka lijevog stopala;

-          da je nesporno da je naselje Ž. za vrijeme Domovinskog rata bilo okupirano od strane neprijatelja te da se nalazilo na liniji razgraničenja između dvije neprijateljske strane, zbog čega da je neprijatelj na tom području postavio minske eksplozivne naprave;

-          da u vrijeme štetnog događaja navedeno područje nije bilo razminirano u cijelosti, s obzirom da se razminiranje vršilo prema naprijed utvrđenim prioritetima (javne prometnice, dalekovodi i tome slično), a niti da su minska polja bila vidno označena; da je područje pregledano i vidno označeno tek u razdoblju od 7. siječnja do 17. ožujka 1998., dakle nakon štetnog događaja;

-          da je tužitelj status prognanika s organiziranim smještajem u S. imao od 15. studenoga 1995. do 10. lipnja 2001., a status povratnika od 11. lipnja 2001. do 29. lipnja 2002., te da je tuženica do štetnog događaja, kao ni kasnije, nije donijela plan povratka prognanika u pojedina naselja, radi jamčenja sigurnosnih uvjeta njegovog povratka i skrbi i osiguranju najosnovnije komunalne i infrastrukture.

 

Također je utvrđeno da je područje razminirano tek po štetnom događaju u vremenu od siječnja do ožujka 1998.

 

              Nadalje, tužitelj je u štetnom događaju zadobio ozljede obje potkoljenice, s traumatskom amputacijom lijeve potkoljenice, otvoreni prijelom desne potkoljenice s defektima mekih tkiva, te opći poremećaj cirkulacije krvi izazvan obilnim krvarenjem. Kao posljedicu predmetnih ozljeda trpio je bolove jakog intenziteta od momenta ozljeđivanja do prijema i primarnog tretmana u bolnici, na dan operacije i narednim 7 dana liječenja svakodnevno 3 sata. Bolove srednjeg intenziteta je trpio narednim 30 dana u trajanju od 4 sata. Bolove srednjeg intenziteta je trpio i kasnije u trajanju od 30 dana po 4 sata dnevno. Bolove manjeg intenziteta je trpio najmanje 3 mjeseca; prvih mjesec dana svakodnevno u trajanju od 8 sati, a naredna dva mjeseca svakodnevno u trajanju od po 3 sata. Kao posljedica štetnog događaja zaostala je naruženost jačeg stupnja – unakaženje, zbog gubitka lijeve potkoljenice i deformacije desne potkoljenice. Kod tužitelja je nastupilo ukupno smanjenje životnih aktivnosti od 60%.

 

Dakle, zbog psihičkih posljedica koje su nastale zbog ranjavanja, tužitelj će morati ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu (smetnje koncentracije, smetnje spavanja, tjeskoba, sniženo raspoloženje), zbog čega mu je smanjenje životne aktivnosti 10%-15%, i to smanjenje kad se pribroji ostalom smanjenju, smatra se da kod tužitelja postoji smanjenje životne aktivnosti od 60%.

 

              Također je utvrđeno da je tužitelj proživljavao primarni strah jakog intenziteta tijekom odvijanja štetnog događaja, nakon toga je uslijedio sekundarni strah koji ima karakter zabrinutosti za trajni invaliditet i s tim u vezi pitanje egzistencije, te strah jakog intenzitetea u trajanju od 10 dana, srednjeg u trajanju od 4. listopada 1996. do završetka prve faze liječenja.

 

              Utvrđeno je da je tužitelju u vrijeme štetnog događaja bilo privremeno priznato svojstvo civilnog invalida rata II. skupine s pravom na osobnu invalidninu za razdoblje od 1. studenoga 1996. do 31. prosinca 1997. u mjesečnom iznosu od 922,17 kn.

 

              U postupku revizije od strane državne uprave za skrb o razvojačenim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata, rješenjem od 28. ožujka 1997., navedeno rješenje je izmijenjeno na način da mu je pravo na osobnu invalidninu u navedenim mjesečnim iznosima priznato za razdoblje od 1. rujna 1996. do 31. prosinca 1997., a u ostalom dijelu je na rješenje dana suglasnost.

 

              Zbog privremenosti navedenog rješenja, tužitelju je novim rješenjem od 2. veljače 1998. privremeno priznato pravo na osobnu invalidninu i u daljnjem razdoblju od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 1998. u novom mjesečnom iznosu od 1.618,40 kn, te je u postupku revizije dana suglasnost na taj dio rješenja.

 

              Pravomoćnim rješenjem Odjela hrvatskih branitelja i članova njihove obitelji Šibensko-kninske županije od 4. prosinca 1998. tužitelju je trajno priznat status civilnog invalida rata II. skupine sa 100% oštećenja organizma, te mu je ostalo priznato trajno pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 2.776,34 kn, počevši od 1. siječnja 1999. pa nadalje.

 

              Osobna invalidnina tužitelju isplaćivana je u navedenim mjesečnim iznosima u pojedinim vremenskim razdobljima, dok je  visina invalidnine od 1. listopada 2002. utvrđena u iznosu od 2.427,98 kn (u iznosu od 623.900,00 kn). Također je prvostupanjski sud odbio i tužbeni zahtjev na ime rente za imovinsku štetu od tuđe pomoći i njege.

 

              Drugostupanjski sud je povodom žalbe tužitelja preinačio prvostupanjsku presudu na način da je uvažio žalbu tuženice te odbio tužbeni zahtjev za daljnji iznos naknade štete od 16.400,00 kn, kao i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete za tuđu pomoć i njegu.

 

              Obrazlažući taj revizijski razlog revident u stvari iznosi ocjenu dokaza, pa time ističe razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se ne može podnijeti revizija.

 

              U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u reviziji prije svega navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno zaključili da  se u ovoj pravnoj stvari radi o pretpostavkama iz čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 – dalje: ZOO), odnosno da postoji doprinos tužitelja nastanku štete. Prvostupanjski sud je doprinos utvrdio u omjeru 20:80% na strani tužitelja prema tuženiku, a drugostupanjski sud u omjeru 40:60%.

 

              Kod toga revident ističe da je potpuno neosnovano povezivanje statusa prognanika tužitelja, njegov dolazak u naselje Ž. i štetni događaj, jer da se tužitelj kao ni drugi mještani nisu mogli vratiti u svoje selo s obzirom da su im kuće bile srušene i da nema nikakvog značaja za činjenicu da su povremeno dolazili u naselje, a što im nije zabranjeno, niti je bilo upozorenja da ne smiju dolaziti u svoje naselje.

 

              Tužitelj u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi trebali u cijelosti prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete bez uračunavanja primanja kao što su ortopedski dodatak i ostala primanja prema Zakonu o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 157/13, 152/14), a pobija i dio odluke u vezi zakonske zatezne kamate smatrajući da mu ista pripada od dana donošenja prvostupanjske presude.

 

              Valja napomenuti da nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer su sudovi za svoje odluke dali valjane i jasne razloge. Međutim, djelomično je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Prije svega, ovaj sud ne prihvaća zaključak ni prvostupanjskog ni drugostupanjskog suda da je tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 20% odnosno 40%, iz razloga što je istom bilo poznato da je područje naselja Ž. i sela M. minirano, te s obzirom da je imao status prognanika do 2001., da to znači da mu se to pravo ne bi niti priznavalo da je bio moguć povratak u mjesto prijašnjeg prebivališta i da bi taj povratak bio osiguran. Također je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da je tužiteljev doprinos 40% jer je isti trebao biti oprezniji prilikom pružanja pomoći unesrećenom bratu koji je stradao nekoliko trenutaka prije njega.

 

              Ovaj sud smatra da ne postoji suodgovornost odnosno doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja. Naime, isti je zajedno sa svojim bratom prolazio seoskim putevima, a ne izvan označenog puta, što znači da se kretao putem gdje su išli i ostali ljudi. Na tom putu i uz taj put nije bilo nikakvih oznaka da bi to područje bilo minirano, niti je postojala zabrana ulaska u naselje Ž. i selo M., zbog čega sud u cijelosti prihvaća da tužitelj svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štetnog događaja, već je tuženica isključivo odgovorna za naknadu štete tužitelju. To iz razloga jer ista nije osigurala zaštitu okoliša i zdravlja ljudi i nije postupila sukladno Ustavu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90), kao niti sukladno Zakonu o razminiranju ("Narodne novine" broj 19/96), kao i odredbama Vlade Republike Hrvatske o povratku prognanika i izbjeglica na određena područja. Stoga je u tom dijelu osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji ističe tužitelj u reviziji.

 

              Podredno treba napomenuti kako je tužitelj bio u stanju krajnje nužde kada je išao pomagati svom bratu, pa se time također ne prihvaća da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja.

 

              Nadalje, ovaj sud u cijelosti prihvaća da tužitelju na temelju odredbe čl. 200. st. 1. ZOO pripada naknada nematerijalne štete za pretrpljene fizičke boli u ukupnom iznosu od 20.000,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti u iznosu od 37.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 25.000,00 kn, dok je u cijelosti osnovan i zatraženi iznos naknade štete zbog duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 350.000,00 kn. Pritom svi zatraženi iznosi naknade nematerijalne štete u skladu s konkretnim okolnostima slučaja, a osobito s obzirom na jačinu i trajanje pretrpljenih bolova, kao i straha, te stupanj smanjenja životne aktivnosti koja postoji kod tužitelja nakon štetnog događaja.

 

Od navedenog iznosa na ime duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti potrebno je oduzeti iznose koje je tužitelj primio po osnovi osobne invalidnine i ortopedskog dodatka, a taj iznos ukupno iznosi na ime invalidnine za razdoblje od 1. studenoga 1996. do 31. prosinca 1997. mjesečni iznos od 922,17 kn, a po postupku revizije od strane državne uprave za skrb razvojačenim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata rješenjem od 28. ožujka 1997. koje je izmijenjeno na način da je pravo na osobnu invalidninu u navedenom mjesečnom iznosu priznato za razdoblje od 1. rujna 1996. do 31. prosinca 1997., a u ostalom dijelu je na to rješenje dana suglasnost. Zbog privremenosti navedenog rješenja tužitelju je novim rješenjem od 2. veljače 1998. privremeno priznato pravo na osobnu invalidninu i u daljnjem razdoblju od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 1998. u novom mjesečnom iznosu od 1.618,40 kn, te je u postupku revizije dana suglasnost na taj dio rješenja. Pravomoćnim rješenjem Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Šibensko-kninske županije od 4. prosinca 1998. tužitelju je trajno priznat status civilnog invalida rata II. skupine sa 100%tnim oštećenjem organizma, te je između ostalog priznato i trajno pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 2.776,34 kn počevši od 1.  siječnja 1999. pa nadalje.

 

Imajući u vidu naprijed navedeno razdoblje, razvidno je da je od 1. rujna 1996. do presuđenja tužitelju na ime osobne invalidnine isplaćen iznos od 406.216,53 kn. Predmetna invalidnina po svojoj svrsi i pravnoj naravi predstavlja svojevrsnu naknadu za oštećenje organizma koje ima za posljedicu smanjenje životne aktivnosti i upravo zbog toga što se tom invalidninom uklanjaju iste štetne posljedice kao i pravičnom novčanom naknadom za duševne boli zbog  smanjenja životne aktivnosti, osobna invalidnina se uračunava u novčanu naknadu za duševne boli zbog  smanjenja životne aktivnosti. Iz naprijed navedenih razloga vidljivo je da naknadu koju tužitelj dobiva u iznosu od 406.216,53 kn predstavlja visinu naknade koja je mnogo veća od naknade koju bi tužitelj imao pravo do 350.000,00 kn na ime duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti.

 

Zbog toga je pravilno drugostupanjski sud zaključio kao u obrazloženju svoje presude.

 

Također je u pravu drugostupanjski sud kad nije uzeo u obzir opskrbninu koju je tužitelj primao nakon štetnog događaja, jer ista po svojoj naravi ne predstavlja naknadu nematerijalne štete.

 

Kod toga treba navesti da nije u pravu revident kada smatra da ne bi trebalo uračunavati iznos invalidnine i ortopedskog dodatka u priznatu naknadu nematerijalne štete s osnova duševnog bola zbog smanjenja životne aktivnosti, već suprotno radi se o istom vidu nematerijalne štete koji je potrebno računati kao naknadu nematerijalne štete po tom osnovu.

 

Također je pravilan zaključak sudova da tužitelj nema pravo na naknadu imovinske štete za naknadu za tuđu pomoć i njegu, kao i za rentu, te se u odnosu na taj vid štete sud u potpunosti priklanja razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude.             

 

S obzirom na navedeno, revizija tužitelja je djelomično osnovana u pogledu doprinosa tužitelja nastanku štete. Slijedom toga  valjalo je drugostupanjsku presudu preinačiti u pobijanom dijelu i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP presuditi kao u toč. I. izreke, a u preostalom dijelu valjalo je reviziju  tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.             

 

              Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP te je tužitelju priznat trošak sastava revizije u iznosu od 640,00 kn jer je tužitelj u odnosu na pobijane dijelove nižestupanjskih presuda (VPS 869.933,44 kn) s revizijom uspio u visini od 3,7% (VPS 32.800,00 kn) pa mu je u tom omjeru i priznat trošak sastava revizije.

 

              Ovaj sud nije na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučivao o troškovima parničnog postupka na drugačiji način u odnosu na odluku drugostupanjskog suda iz razloga što tužitelju bez obzira na djelomičan uspjeh s ovom revizijom ne pripada daljnji trošak cjelokupnog postupka iz razloga što je prema uspjehu u sporu tužitelju priznat trošak po prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi mnogo veći nego onog koji bi mu pripao s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev.

 

              Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke presude (čl. 154. st. 2. ZPP).

 

Zagreb, 3. studenoga 2020.