Poslovni broj: 19 Kž-288/2020-7

 

Poslovni broj: 19 Kž-288/2020-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek-Šabijan, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženih A. B. i drugih, zbog kaznenih djela iz čl. 315. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama optuženih A. B. i B. L. te Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu (dalje: ODO) protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: 11 KO-1172/2014-356 od 15. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2020. u nazočnosti branitelja optuženog B. L., T. G., odvjetnika, i zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Vlaste Janković,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I./Prihvaćaju se djelomično žalbe optuženih A. B. i B. L. te se pobijana presuda preinačuje u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da se optuženi A. B. i B. L. za kazneno djelo iz čl. 315. st. 1. KZ/11, za koje su tom presudom proglašeni krivima, na temelju istog zakonskog propisa osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ mjeseci svaki, s time da se obojici imenovanih optuženika na temelju čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda te se odmjerene kazne zatvora neće izvršiti ako optuženici u vremenu provjeravanja od 2 / dvije/ godine po pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo.

 

II./ Odbijaju se u ostalom dijelu žalbe optuženih A. B. i B. L. te žalba ODO-a u cijelosti kao neosnovane te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvoga stupnja su na temelju čl. 455. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08-17) optuženi A. B. i B. L. proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 315. st. 1. KZ/11 (sud prvoga stupnja je u pobijanoj presudi pogrešno naveo brojeve „Narodnih novina“ 56/15., 61/15. i 101/17. s izmjenama i dopunama KZ/11 koje nisu važile u vrijeme počinjenja djela, a niti su blaže za počinitelje) na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude te su na temelju istog zakonskog propisa osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca svaki, s time da im je na temelju čl. 57. u svezi s čl. 56. st. 3. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda tako da će od odmjerene kazne zatvora optuženici izvršiti šest mjeseci, dok se dio kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ako imenovani optuženici u roku od pet godina po pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo, pri čemu im rok provjeravanja počinje teći od izdržane kazne.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08-17 optuženi A. B. i B. L. dužni su snositi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn svaki.

 

              Istom presudom su na temelju čl. 453. t. 1. ZKP/08-17 optuženi A. B., B. L., M. G., I. Z., M. K., M. S., I. J., A. K., M. M., I. V., L. J., H. B., I. Š., M. G., M. V., D. H. i D. K. oslobođeni optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11 činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude, slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. ZKP/08-17 odlučeno da troškovi kaznenog postupka te nagrada i nužni izdaci branitelja optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude su optuženi A. B. putem braniteljice A. B., odvjetnice, optuženi B. L. putem branitelja T. G., odvjetnika, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe.

 

Optuženi A. B. žali se na osuđujući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a zapravo zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi, bez prijedloga u kojem smjeru predlaže donošenje odluke višega suda.

 

Optuženi B. L. žali se na osuđujući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a također ustvari zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi, i predlaže preinačenje pobijane presude u tom segmentu tako da se optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

ODO se žali na oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog „bitne postupovne povrede“, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o kazni, odnosno ispravno zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi, i predlaže da vijeće nadležnog županijskog suda ukine prvostupanjsku presudu i uputi predmet sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

Optuženi I. Z. putem branitelja D. K., odvjetnika, A. K. (u odgovoru na žalbu je očitom omaškom navedeno ime A.) putem branitelja T. K., odvjetnika, I. V. putem braniteljice A.-M. G., odvjetnice, L. J. putem branitelja G. B., odvjetnika, i M. G. putem branitelja F. R., odvjetnika, podnijeli su odgovore na žalbu ODO-a u kojima su u cijelosti osporili žalbenu argumentaciju državnog odvjetnika i predložili da se ista odbije kao neosnovana.

 

Ostali optuženici i ODO nisu podnijeli odgovore na žalbe.

 

U smislu čl. 474. st. 1.  Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu  na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-315/2020 od 12. lipnja 2020. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

U skladu s čl. 475. st. 2. ZKP/08-19 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u prisutnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Vlaste Janković i branitelja optuženog B. L., T. G., odvjetnika, dok je u smislu čl. 475. st. 4. ZKP/08-19 provedena u odsutnosti optuženih B. L. i L. J. te branitelja potonjeg optuženika G. B., odvjetnika, koji su uredno izviješteni o njenom održavanju.

 

Žalbe optuženih A. B. i B. L. su djelomične osnovane, dok žalba ODO-a nije osnovana.

 

              Žalba optuženog A. B. izuzev zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi:

 

              Ponajprije valja primijetiti da se žalba ovog optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka svodi tek na reproduciranje teksta zakonske odredbe iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19 bez ikakvog preciziranja i specificiranja u čemu bi se in concreto ona sastojala, slijedom čega je ovaj žalbeni sud pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08-19, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih proceduralnih povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, pa, dakle, niti onu na koju se uopćeno aludira konkretnom žalbom. Naime, sud prvoga stupnja osporenom presudom nije ostvario ni jedan od modaliteta bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19.

 

              Stoga žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

 

              Pobijajući osuđujući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj optuženik u pravnom lijeku u bitnome ponavlja svoju obranu u kojoj negira počinjenje kaznenog djela za koje je proglašen krivim, tvrdeći da iz niti jednog izvedenog dokaza nije nedvojbeno utvrđeno da bi on počinio to kazneno djelo, pri čemu upozorava da u odnosu na njega nije provedena radnja prepoznavanja od strane bilo kojeg policijskog službenika, zatim vrši preocjenu sudske analize izvedene dokazne građe te ukazuje da svjedok M. Š. nije mogao opisati kamen koji je optuženik navodno bacio prema njemu, da iz činjeničnog opisa djela u optužnici ne proizlazi da bi ijedna osoba bila skrivena u haustoru i da bi istrčavši iz njega počinila napad na službenu osobu i konačno da optuženik kritične zgode nije imao majicu s kapuljačom koju bi mogao navući preko glave, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka M. Š., zbog čega žalitelj dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovog svjedočenja.

 

              Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvoga stupnja je na temelju valjane ocjene cjelokupnog dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za sve svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje je kao takve ovaj žalbeni sud u potpunosti prihvatio.

 

              Optuženog A. B. za konkretno kazneno djelo za koje je proglašen krivim neposredno tereti svjedok M. Š., a sud prvoga stupnja uistinu nije imao razloga posumnjati u istinitost i vjerodostojnost njegovog svjedočenja. To poradi toga što se taj svjedok u pogledu odlučnih činjenica vrlo jasno, određeno i decidirano očitovao, a uz to svjedočio je o događaju u kojem je direktno sudjelovao, što znači da je osobno zapažao okolnosti o kojima se izjašnjavao, poglavito u odnosu na odlučne činjenice koje se tiču identiteta optuženog A. B. i činjenice da je upravo on bacio kamen prema njemu kao policijskom službeniku koji je sudjelovao u smirivanju navijačkih izgreda nakon nogometne utakmice između G. D. i H. H.. Konačno baš je taj svjedok u svojstvu policijskog službenika potrčao za optuženikom i sustigavši ga svladao njegov otpor, vezao ga sredstvom za vezivanje i uhitio nakon inkriminiranog čina. To što svjedok M. Š. nakon gotovo dvije godine poslije optuženog događaja na raspravi nije mogao opisati predmetni kamen bačen prema njemu posve je irelevantno, kao što je nevažno i to što u činjeničnom opisu djela ne stoji da je optuženi A. B. prije bacanja kamena prema imenovanom policajcu istrčao iz haustora, budući da ta okolnost nije od odlučnog značaja za konkretnu inkriminaciju. Točno je inače da optuženi A. B. prilikom prvog ispitivanja na sebi nije imao majicu s kapuljačom (vidljivo iz video snimke), no ta okolnost ne umanjuje vjerodostojnost svjedočenja M. Š. upravo stoga što je on uhitio i identificirao osobu koja je neposredno prije bila bacila kamen prema njemu i za koju je ostao ustrajan u tvrdnji da je to učinio upravo optuženi A. B..

 

              Stoga žalba optuženika ni iz ove žalbene osnove nije uvažena.

 

              Pobijajući predmetnu presudu zbog povrede kaznenog zakona ovaj žalitelj smatra da se u konkretnom slučaju moglo eventualno raditi o pokušaju kaznenog djela napada na službenu osobu, ali da je tada ostalo nerazjašnjeno je li taj pokušaj kaznenog djela bio prikladan ili neprikladan.

 

              Naprijed iznijete žalbene primjedbe su po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda neprihvatljive. Da bi postojalo kazneno djelo napada na službenu osobu u smislu čl. 315. st. 1. KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim mora se raditi, između ostaloga, o napadu na policijskog službenika kad obavlja službenu dužnost, a nije riječ o slučajevima iz čl. 312. i 314. KZ/11. Napad pak je svaka aktivna radnja kojom se izaziva stvarna i konkretna opasnost za policijskog službenika u vrijeme obavljanja njegove službene dužnosti. Prema tome time što je optuženi A. B. prema policijskom službeniku M. Š., koji je sudjelovao u smirivanju navijačkih ispada i nemira nakon navedene nogometne utakmice, bacio kamen, počinio je dovršeno kazneno djelo napada na službenu osobu, neovisno o tome što kamen nije pogodio policajca. S druge pak strane, inkriminirani se čin ovog optuženika prema svim objektivnim mjerilima i standardima nipošto ne može tretirati kao nepodoban pokušaj u smislu čl. 34. st. 3. KZ/11.

 

              Dakle, pravilno i potpuno utvrdivši pravno relevantno činjenično stanje sud prvoga stupnja je isto ispravno pravno opisao i označio te ni na koji način nije na štetu ovog optuženika povrijedio kazneni zakon, a na što žalbeni sud, u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08-19, pazi po službenoj dužnosti. Pored objektivnog učina inkriminiranog kaznenog djela sud prvoga stupnja je također ispravno utvrdio i subjektivni učin istoga, jer je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja opravdano zaključio da je optuženi A. B. kritične zgode bio svjestan da opisanom radnjom napada službenu osobu u vrijeme obavljanja njene službene dužnosti.

 

              Slijedom iznijetog žalba optuženika niti u ovom dijelu nije usvojena.

 

             

              Žalba optuženog B. L. izuzev zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi:

 

              Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-19 jer je pročitao iskaze svjedoka H. L. i J. G. danih pred policijom, kao i izvješća navedenih policijskih službenika premda nije imao suglasnost stranaka za njihovo čitanje.

 

              Ponajprije valja odgovoriti žalitelju da policijska izvješća nisu obuhvaćena odredbom čl. 431. st. 1. ZKP/08-19, što znači da za čitanje tih dokaza nije potrebna suglasnost stranaka. Naime, u skladu s čl. 431. st. 1. t. 6. ZKP/08-19 zapisnici o iskazima svjedoka, suokrivljenika ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu, te zapisnici ili drugi dopisi o nalazu ili mišljenju vještaka pribavljeni tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave mogu se prema odluci vijeća pročitati odnosno reproducirati samo ako su stranke suglasne da se umjesto neposrednog ispitivanja svjedoka, odnosno vještaka koji nije prisutan, bez obzira je li pozvan ili ne, pročita zapisnik o njegovom prijašnjem ispitivanju.

 

              Što pak se tiče prvih nekonfrontiranih iskaza naprijed spomenute dvojice svjedoka, iz stanja kaznenog spisa proizlazi da ih prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nije pročitao upravo zbog izostanka suglasnosti svih stranaka, te je imenovane svjedoke neposredno ispitao, a tom je prilikom, kako to i nalaže odredba čl. 426. ZKP/08-19, svjedocima bio predočen prijašnji iskaz vezano za činjenice kojih se ti svjedoci nisu sjećali ili ako su odstupili od svojeg prijašnjeg iskaza.

 

              U sklopu prigovora bitne postupovne povrede iz iste zakonske odredbe, tj. iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-19, optuženik ističe da je ona ostvarena time što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi reproducirao sadržaj iskaza svjedoka H. L. i J. G. dane pred policijom, iako iste ustvari nije pročitao. Valja prije svega uočiti da je ta žalbena primjedba u proturječju s prethodnom, prvotno iznijetom žalbenom opaskom u okviru ove žalbene osnove, jer žalitelj najprije tvrdi da je prvostupanjski sud najprije pročitao iskaze navedene dvojice svjedoka s prvog ispitivanja bez njegove suglasnosti, za što je, kao što je rečeno, utvrđeno da nije točno, a sada pak ističe da ta svjedočenja uopće nisu pročitana. No u svakom slučaju ova potonja žalbena opaska de facto ne ulazi u domenu žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz naprijed naznačene zakonske odredbe, jer  se zapravo radi o prigovoru iz područja pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog obrazloženja.

 

              Optuženik nadalje drži da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19, budući da odlučne činjenice ne proizlaze iz sadržaja zapisnika o ispitivanju svjedoka H. L. i J. G., jer je optuženi B. L. proglašen krivim zbog bacanja kamena prema spomenutim svjedocima, što oni nisu potvrdili. Opetovano treba ukazati žalitelju da je i ovdje riječ o prigovoru iz oblasti žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitne postupovne povrede. U izloženom kontekstu ova bi procesna povreda iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19 postojala kada bi sud u presudi naveo da je u nekom zapisniku ili ispravi zapisano jedno, a zapravo je navedeno posve drugo, što konkretno nije slučaj, jer je prvostupanjski sud korektno sadržajno reproducirao iskaze navedenih svjedoka.

 

              I konačno, optuženi B. L. smatra da je prvostupanjski sud tijekom provedbe prvostupanjskog postupka počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 3. ZKP/08-19 jer da su rasprave održavane bez prisutnosti optuženika, bez naznake jesu li pozive uredno primili i bez upozorenja sukladno odredbi čl. 404. st. 5. ZKP/08-19, pri čemu u pravnome lijeku konkretizira rasprave od 2. srpnja 2015. do 13. rujna 2017.

 

              Treba prvotno primijetiti da je ovaj žalbeni prigovor, kako je u bitnome naprijed naznačen, ustvari promašen i to iz jednostavnog razloga što je 3. prosinca 2018. rasprava, na kojoj žalitelj, istina, nije bio prisutan, ali je uredno pozvan i njegov se branitelj složio da se ista održi u odsutnosti optuženog B. L., počela ispočetka te je s prekidima i odgodama koje nisu premašile tri mjeseca trajale u kontinuitetu sve do njenog okončanja 10. srpnja 2019. Drugim riječima, sve i da konkretni žalbeni prigovor stoji, on je saniran gore iznijetom nepobitnom činjenicom o započinjanju rasprave od 3. prosinca 2018. ispočetka, s time da treba primijetiti da od ukupno trinaest raspravnih ročišta u tom razdoblju optuženi B. L. nije bio nazočan na samo tri (3. prosinca 2018., 1. ožujka 2019. i 10. svibnja 2019.), no sud prvoga stupnja je u raspravnim zapisnicima konstatirao činjenicu urednog pozivanja stranaka, a u pozivima (što je provjereno preko sustava e-spisa) optuženici, pa prema tome i žalitelj, bili su upozoreni da im se može suditi u odsutnosti, premda to upozorenje odredba čl. 404. st. 5. ZKP/08-19 ne traži, a uostalom valja uočiti da su sva raspravna ročišta na kojima nisu bili nazočni svi optuženici održana uz suglasnost njihovih branitelja, pa i branitelja optuženog B. L.. Sud prvoga stupnja pak je u konkretnom slučaju bio ovlašten primijeniti odredbu čl. 404. st. 5. ZKP/08-19 s obzirom na nepobitnu činjenicu da se optuženi B. L. prije toga očitovao o optužbi.

 

              Slijedom svega izloženog žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

 

              Ispitujući pak osporenu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

 

              U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnome osporava zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti za kazneno djelo za koje je proglašen krivim smatrajući da takav zaključak ne proizlazi niti iz jednog od provedenih dokaza.

 

              Suprotno naprijed ukratko iznijetom žalbenom stavu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvoga stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka s pravom utvrdio da se optuženi B. L. kritične zgode uistinu ponio upravo na način kako je opisano u činjeničnom supstratu djela iz osuđujućeg segmenta izreke pobijane presude, tj. da je za vrijeme nereda nakon predmetne nogometne utakmice 1. prosinca 2013. u Zagrebu u smjeru policijskih službenika H. L. i J. G., koji su sudjelovali u kordonu policijskih snaga koje su nastojale spriječiti eskalaciju izgreda, bacio kamen, čime je u objektivnom i subjektivnom smislu ostvario obilježja bića kaznenog djela napada na službenu osobu iz čl. 315. st. 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim.

 

              Da je tome doista tako prvostupanjski sud je osnovano zaključio iz svjedočenja policijskih službenika H. L. i J. G., a u odnosu na koja nije imao razloga posumnjati u njihovu vjerodostojnost, jer se ustvari radi o očevicima inkriminiranog događaja koji su ustrajno ostali kod odlučnih činjenica koje su neposredno zapažali. Uostalom kod ove dvojice svjedoka, jednako kao i kod svjedoka M. Š., žalitelji nisu dali bilo kakav razlog zbog kojeg bi isti lažno i neosnovano teretili optuženike koje uopće od ranije ne poznaju.

 

              Obojica svjedoka, dakle i H. L. i J. G., potvrdili su identitet optuženog B. L. kao napadača. Njih dvojica su, naime, nakon svega uhitili i legitimirali optuženika, a što se tiče samog napada posve je životno i prihvatljivo, kako ustvrđuje prvostupanjski sud, da se oni zbog proteka vremena ne mogu sjetiti svih detalja, tim više što, s obzirom na narav njihova posla, takvi događaji kakav je predmetni, nažalost, nisu izolirana pojava. Stoga je prvostupanjski sud, sukladno čl. 426. ZKP/08-19, ispravno postupio kada je imenovanim svjedocima predočio njihove ranije iskaze, odnosno dijelove tih iskaza, ili pak je dopustio da to učini državni odvjetnik. Obojica svjedoka suglasna su da je optuženi B. L. tom prilikom bacio predmet nalik na kamen. Svjedok G. je od početka tvrdio da je predmet nalik na kamen bačen na kordon policije, dok je svjedok L. prvotno izjavio da je predmet nalik na kamen bačen u smjeru njega i G., a zatim je na raspravi pojasnio da je mislio na kordon policije u kojem su bili on i kolega G..

 

              Na temelju takvih izričitih i u suštini suglasnih izjava navedene dvojice svjedoka sud prvoga stupnja je ispravno zaključio da je optuženi B. L. doista bio počinitelj inkriminiranog kaznenog djela protiv javnog reda i da je na opisani način ostvario sve njegove bitne objektivne i subjektivne elemente. To što svjedoci govore o predmetu nalik na kamen, a u činjeničnom opisu djela se spominje kamen u biti ništa ne mijenja na stvari, jer je u oba slučaja riječ o opasnom sredstvu, a kojem je ostvaren aktivni napad kojim se izaziva stvarna i konkretna opasnost za policijskog službenika za vrijeme obavljanja njegova službenog posla. Osim toga to je sredstvo bačeno u smjeru policijskog kordona u kojem su se nalazila i spomenuta dva policajca interventne jedinice policije, a nema nikakve dvojbe da je u takvim okolnostima optuženik jamačno bio svjestan da na takav način napada navedene službene osobe u obavljanju službene radnje sprječavanja eskalacije navijačkih izgreda nakon nogometne utakmice.

 

              Budući da žalitelj predmetnom žalbom naprijed iznijete činjenične zaključke suda prvoga stupnja nije doveo u razboritu sumnju, ona niti u tom dijelu nije uvažena.

 

              S obzirom da optuženik pobijanu presudu ne osporava zbog povrede kaznenog zakona, ovaj je žalbeni sud istu u tom dijelu ispitao u smislu obveze iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08-19, pri čemu nije uočio da bi sud prvoga stupnja na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon. Na ispravno i cjelovito utvrđeno pravno relevantno činjenično stanje sud prvoga stupnja je u svemu pravilno primijenio materijalno kazneno pravo.

 

              Žalbe obojice optuženika i ODO-a zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi:

 

              Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvoga  stupnja je uzeo u obzir kao olakotne okolnosti što je optuženi A. B. student diplomskog studija na VERN-u, smjer održivi turizam, a optuženi B. L. student druge godine Fakulteta političkih znanosti na Odsjeku za politologiju i što je u međuvremenu magistrirao, zatim obojici optuženika da su u vrijeme počinjenja djela bile osobe u dobi od 20 godina i da do sada nisu kazneno osuđivani, a optuženi B. L. ni prekršajno, dok je optuženi A. B. prekršajno osuđivan samo zbog prometnih prekršaja, ali ne i zbog prekršaja s elementima nasilja, te konačno da niti nakon inkriminiranog događaja obojica optuženika nisu evidentirani kao počinitelji kaznenih djela tako da se u njihovom slučaju ne radi o osobama sklonim kriminalnom ponašanju, dok posebne otegotne okolnosti nije našao.

 

              ODO smatra da je prvostupanjski sud precijenivši utvrđene olakotne okolnosti optuženicima izrekao preblagu kaznenu sankciju jer da nije dovoljno računa vodio o generalnoj prevenciji, posebice u svjetlu činjenice da se navijačka nasilja i dalje događaju i da samo uspješnom intervencijom policije konkretni događaj nije rezultirao mnogo težim posljedicama od onih do kojih je došlo. Ujedno državni odvjetnik upozorava na iskazanu smjelost i beskrupuloznost optuženika iskazanu za radnog vremena i na vrlo prometnom mjestu grada Zagreba, a što sve u konačnici zaslužuje strožu osudu.

 

Optuženi A. B. u žalbi ponavlja činjenice koje je sud prvoga stupnja utvrdio kao relevantne za odluku o kaznenopravnoj sankciji, dok optuženi B. L. upozorava da je od predmetne inkriminacije proteklo šest godina i da je u međuvremenu došlo do značajnih promjena jer da je on sada izgrađeni mladi čovjek, visoko fakultetski obrazovan sa stalnim i perspektivnim zaposlenjem te da se nakon toliko godina izrečena sankcija u konkretnom slučaju ukazuje prestrogom, tim više što se ovdje radi o jednom izoliranom ekscesu u životu ovog žalitelja.

 

Ovaj sud drugog stupnja se u ovom dijelu priklonio žalbenoj argumentaciji obojice optuženika. Optuženi A. B. i B. L. ni prije, a niti poslije inkriminiranog događaja za koji su proglašeni krivima nisu dolazili u sukob sa kaznenim zakonom, a optuženi B. L. ni s prekršajnim zakonima, što znači da je ovdje uistinu riječ o jednoj izdvojenoj nemiloj epizodi u njihovim životima koja je očito bila posljedica mladenačke nepromišljenosti i lakomislenosti. Osim toga ne treba izgubiti iz vida i objektivnu okolnost izrazitog proteka vremena od počinjenja djela pa do vremena presuđenja (gotovo šest godina), a čiji učinak na odabir vrste i mjere kaznene sankcije svakako nije zanemariv.

 

Vodeći se naprijed iznijetim okolnostima ovaj je žalbeni sud u tom segmentu odlučio prihvatiti žalbe obojice optuženika i pobijanu presudu u osuđujućem dijelu preinačiti na način kako je precizirano u točki I./ izreke ove presude, jer je uvjerenja da je upravo uvjetna osuda u konkretnom slučaju u svakom pogledu, dakle i po odmjerenoj kazni zatvora i po određenom vremenu provjeravanja, primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela, osobama svakog od dvojice optuženika pojedinačno i od strane prvostupanjskog suda pravilno utvrđenim okolnostima koje u smislu čl. 47. st. 1. KZ/11 utječu na izbor vrste i visine kaznenopravne sankcije, da je na tragu proklamiranog načela individualizacije u kažnjavanju, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ/11.

 

Argumentum a contrario žalba ODO-a iz ove žalbene osnove nije usvojena.

 

Žalba ODO-a na oslobađajući dio pobijane presude:

 

              Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbe čl. 449. st. 1. i 2. ZKP/08-19, a što je utjecalo na presudu, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-19. Prema ocjeni ovog žalitelja ako je sud prvoga stupnja našao da je radnjama svih optuženika eventualno počinjeno drugo kazneno djelo, a ne ono koje im se optužnicom stavlja na teret, tada je taj sud mogao optuženike osuditi za kazneno djelo iz one pravne kvalifikacije koju smatra ispravnom, jer prema odredbi čl. 449. st. 2. ZKP/08-19 sud može proglasiti optuženika krivim za kazneno djelo koje je blaže ili isto od onog koje mu se optužnicom stavlja na teret, ako nije riječ o drugačijem kaznenom djelu, odnosno ako se radi o kaznenom djelu iz iste Glave KZ/11, budući da nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, pa u izloženom smislu, prema stavu ODO-a, optužba u ovome slučaju nikako ne bi bila prekoračena.

 

              Naprijed iznijeto stajalište je za ovaj drugostupanjski sud u konkretnom slučaju neprihvatljivo.

 

              Predmetnom optužnicom je ODO teretilo sve optuženike za počinjenje kaznenog djela izazivanja nereda iz čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11, no prvostupanjski je sud našao da se činjenični opis te inkriminacije ne može podvesti pod zakonski opis i pravnu oznaku optuženog kaznenog djela, slijedom čega je na temelju čl. 453. t. 1. ZKP/08-19 donio oslobađajuću presudu, ocijenivši da u predmetnom slučaju nije ovlašten samoinicijativno zadirati u činjenični supstrat optužnice.

 

              Sud prvoga stupnja je u izloženom kontekstu postupio pravilno i u skladu sa zakonom. Naime, i prema stavu ovoga žalbenog suda optuženici koji su optuženi za kazneno djelo izazivanja nereda ne mogu bez intervencije ovlaštenog tužitelja u činjenični supstrat biti proglašeni krivima za kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz čl. 314. KZ/11 ili napada na službenu osobu iz čl. 315. KZ/11 jer se tu radi o radnjama počinjenja djela koje se znatno razlikuju u pogledu odlučnih činjenica. Drugim riječima, neovisno o tome što su sva naprijed spomenuta kaznena djela iz iste Glave KZ/11 (Glava XXX., kaznena djela protiv javnog reda) i što su kaznena djela iz čl. 314. st. 1. i čl. 315. st. 1. i 2. KZ/11 po zapriječenim kaznama ista s kaznenim djelom iz čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11, sud prvoga stupnja nije mogao sam mijenjati inkriminirani činjenični opis jer bi time morao zadrijeti u određene odlučne činjenice kao što su zaštitni objekt i subjektivno obilježje djela, a time bi zasigurno narušio identitet djela iz optužnice i prekoračio optužbu (čl. 449. st. 1. ZKP/08-19).

 

              Naime, sud prvoga stupnja je osnovano zaključio da je zaštitni objekt kaznenog djela iz čl. 324. KZ/11 javni red, odnosno normalno funkcioniranje građana u svakodnevnom životu, uključujući i njihovu sigurnost kao i sigurnost njihove imovine. Dolus počinitelja takvog delikta usmjeren je na sudjelovanje u mnoštvu ljudi koje se skupilo s ciljem da nasiljem ili prijetnjom da će počiniti nasilje ugrožava javni red ili da poticanjem podupire mnoštvo na nasilje. Tako je postavljen i činjenični supstrat kaznenog djela za koje su optuženici oslobođeni optužbe: „…I. do XVII. okrivljeni u zajedništvu te u nakani narušavanja reda i mira…“. Suprotno tome kod kaznenih djela iz čl. 314. i čl. 315. KZ/11 objekt pravne zaštite je tjelesni integritet službenih osoba  za vrijeme obavljanja službene radnje ili dužnosti i počiniteljev dolus je usmjeren na sprečavanje službene osobe u obavljanju službene radnje ili na prisilu na njeno obavljanje (čl. 314. KZ/11) odnosno na napad na službenu osobu dok obavlja službenu dužnost bez obzira na razlog zašto to čini (čl. 315. KZ/11), što u konkretnom slučaju nije opisano u predmetnoj inkriminaciji iz optužnice.

 

              Slijedom iznijetih razloga sud prvoga stupnja nije mogao bez intervencije državnog odvjetnika na svoju ruku preinačiti gore navedene odlučne činjenice u činjeničnom opisu djela jer bi upravo na taj način postupio protivno čl. 449. st. 1. ZKP/08-19 i počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 9. istog Zakona.

 

              Stoga ovaj žalbeni sud nalazi da prvostupanjski sud nije ostvario bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-19, kako pogrešno smatra ODO, ali nije počinio ni bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19 koju državni odvjetnik također ističe u svojoj žalbi. Naime, suprotno žalbenim navodima, izreka i obrazloženje pobijane presude u oslobađajućem dijelu nisu nipošto u proturječju.

 

              Slijedom iznijetih razloga žalba ODO-a iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

 

Ispitujući pak oslobađajući dio osporene presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

 

              Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda žalba ODO-a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je u konkretnom slučaju zapravo promašena, jer je sud prvoga stupnja oslobađajuću presudu donio na temelju čl. 453.t. 1. ZKP/08-19, dakle zato što drži da djelo kako je činjenično opisano u optužnici nije kazneno djelo za koje se optuženici terete. Prema tome sud prvog stupnja je upravo pošao od činjeničnog stanja za koje ODO drži da se zbilo i koje je kao takvo opisalo u činjeničnom supstratu te inkriminacije. Stoga ovaj drugostupanjski sud nije ni posebno razmatrao ovu žalbenu osnovu iz predmetne žalbe.

 

              Povredu kaznenog zakona je ODO u pravnome lijeku samo uzgredno spomenulo dovodeći je u izravnu vezu s bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19 (Ad. 2., strana 4., prvi odlomak žalbe). Međutim iz već naprijed obrazloženih razloga ovaj je drugostupanjski sud našao da je sud prvoga stupnja u odnosu na ovaj dio optužbe pravilno primijenio materijalno kazneno pravo, za što je sustavno iznio valjane i uvjerljive razloge koje je kao takve ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvatio te se državni odvjetnik, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio iz obrazloženja pobijane presude (strana 21/III. odlomak i strana 22/I. odlomak). Na ovom mjestu tek treba opetovano istaći da se opisano inkriminirano ponašanje svih optuženika, kako to s pravom zaključuje prvostupanjski sud, ne može podvesti pod zakonski opis djela iz čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11, jer pojam „druge osobe“ u smislu naznačene odredbe ne obuhvaća policijske službenike, budući da oni kao službene osobe uživaju zakonsku zaštitu u okviru kaznenih djela iz čl. 314. i čl. 315. KZ/11, a da je zakonodavac doista u doseg pravne zaštite u okviru kaznenog djela iz čl. 324. KZ/11 htio obuhvatiti i službene osobe, tada bi, kako to pravilno primjećuje prvostupanjski sud, to i eksplicitno naveo u zakonskoj odredbi čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11. Prema tome pravna zaštita u okviru kaznenog djela izazivanja nereda usmjerena je isključivo na građane i njihovu sigurnost tijekom normalnog života i rada od nasilja mnoštva i razularene svjetine. Policijski službenici kao službene osobe, koje su dužne čuvati javni red i mir i građane od razuzdane gomile i rulje koja izaziva nered, nisu ovdje objekt zaštite, jer im je ona, kao što je već više puta rečeno, pružena kroz kaznena djela iz čl. 314. i čl. 315. KZ/11.

 

              Stoga žalba ODO-a u cijelosti nije prihvaćena.

 

              Slijedom svega izloženog trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 donijeti odluke kao u izreci ove presude.

 

 

U Varaždinu 3. studenoga 2020.