- 1 -              Revd 247/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 247/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz D., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. c. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku V. T., diplomiranom pravniku, zaposlenom kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-163/2018-2 od 27. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici posl. br. Pn-491/2015-28 od 3. studenoga 2017., u sjednici održanoj 3. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete 14.063,76 kn, „zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 3. studenoga 2017., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve do konačne isplate“,

 

- u točki III. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti „prouzročeni parnični trošak u visini od 9.295,13 kn“.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - sve zbog različite i neujednačene sudske prakse u odgovoru na ta pitanja.

 

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 27. rujna 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„1) Da li je stablo pored javne ceste opasna stvar odnosno da li je sud u ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao odgovornost za štetu temeljem subjektivne odgovornosti odnosno krivnje, a ne temeljem objektivne odgovornosti odnosno kauzaliteta?

 

              2) Da li je teret dokazivanja bitnih elemenata odgovornosti za štetu (subjekata obveznopravnog odnosa - oštećenika i štetenika - štetne radnje, štete, uzročnosti i protupravnosti) kod utvrđivanja odgovornosti za štetu na temelju presumirane krivnje na tužitelju odnosno da li je sud u ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja kada je naveo da su H. c. d.o.o. (tuženik) dužne dokazati odlučnu činjenicu odnosno da se stablo nije nalazilo na javnoj cesti, a koja činjenica je odlučna za utvrđivanje subjekata izvanugovornog obveznog odnosa naknade štete - štetnika - u postupcima odgovornosti za štetu koja nastane vlasniku motornog vozila uslijed pada stabla na motorno vozilo koje se kretalo po javnoj cesti?

 

              kada:

 

- ta pitanja nisu niti dovoljno određena i obrazložena, toliko - da bi se na njih mogao dati jasan i konkretan odgovor relevantan za odluku o predmetu spora, takav - da ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, a sve obzirom:

 

a) da ovdje niti nije sporno da stablo pored ceste u određenim okolnostima može predstavljati opasnu stvar, takvu - da od nje prijeti veći rizik (primjerice: stablo čija se grana može odlomiti pri vjetru zbog bolesti u rastu stabla na spoju grane s deblom ili greške u rastu stabla, kada rast grane nije pratio rast stabla te je promjer grane na mjestu spoja s deblom smanjen - prema odluci revizijskog suda posl. br. Rev 535/2009-2 od 15. lipnja 2011.; staro stablo visine 16 m, sa granama debljine 30 cm, a koje je raslo na 4,80 m od ruba ceste i od kojeg, obzirom na poziciju i veličinu, prijeti povećana opasnost za okolinu; stablo bora, staro oko 40 godina, visoko 7,8 m, udaljeno 3 m od ruba ceste u prorijeđenoj šumi i na području izloženom jakim vjetrovima, obzirom na položaj i okruženje u kojem je stablo raslo - prema odluci revizijskog suda posl. br. Rev 99/1993. od 30. rujna 1993.),

 

b) kao što nije sporno niti da za štetu uzrokovanu padom grane sa takvog stabla (opasne stvari) na osobno vozilo u tijeku vožnje, može odgovarati i vlasnik zemljišta na kojem se nalazi stablo s kojeg je pala grana i (time) vlasnik i toga stabla,

 

c) da, međutim, postojanje takvog stabla (opasne stvari, koja ugrožava sigurnost prometa) ne oslobađa organizaciju obveznu da cestu održava u stanju sigurnom za ono čemu služi (za vožnju) dužnosti poštivanja te svoje obveze, konkretno - obveze nadziranja ceste sa povećanom pozornošću i obveze otklanjanja tih opasnih grana (u sprječavanju padanja grana sa takvog stabla na cestu) - a time ovu ne oslobađa niti odgovornosti za štetu koja nastane ako se nije pridržavala te obveze,

 

d) da, prenijeto na ovaj slučaj, okolnost što bi za konkretnu štetu eventualno mogla (po objektivnom kriteriju ili kriteriju uzročnosti) odgovarati i treća osoba, vlasnik zemljišta na kojemu je ovdje „prijeporno“ stablo raslo, a koja nije obuhvaćena tužbom - na što ukazuje predlagatelj, ne oslobađa tuženika njegove odgovornosti po osnovi krivnje, zbog propusta da učini ono što je morao (održavati cestu u stanju sigurnom za vožnju), dakle - po općim kriterijima odštetne odgovornosti za štetu koja je posljedica njegovih propusta u izvršavanju poslova koji su mu bili povjereni, onu štetu - koju je i on mogao predvidjeti i spriječiti,

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja, gledano prema prethodno iznijetom shvaćanju, ne sadrži nikakve a pogotovo ne i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- se odluke na koje se predlagatelj poziva - nalazeći da su donesene u istoj stvari i za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem, sa osporenom presudom ne mogu uspoređivati: one su temeljene na ipak bitno drugačijem činjeničnom utvrđenju, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti - ali koje ovdje nije utvrđeno,

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- taj prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja (da je tuženik propustio posjeći grane - i to one „iznad asfalta“ te omogućiti siguran promet cestom: „na što je bio u svako doba ovlašten“, da je grana pala na osobno vozilo tužitelja koje se u tom trenutku nalazilo „ispod stabla“), onim - istinitost kojih se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, napose ne povodom u prijedlogu postavljenih pitanja,

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 3. studenoga 2020.