- 1 -              I Kž 20/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 20/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. O.1, zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 25. studenog 2019., broj K-17/2019-46, u sjednici održanoj 3. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaća se žalba opt. M. O.1, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

              II. Uslijed odluke pod toč. I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

              III. Na temelju čl. 484. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) protiv opt. M. O.1 produljuje se istražni zatvor iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom opt. M. O.1 proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 110. KZ/11., te je na temelju citirane zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam godina. Primjenom čl. 54. KZ/11., u izrečenu kaznu zatvora je uračunato vrijeme oduzimanje slobode od 21. siječnja 2018. pa nadalje. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11., primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a primjenom čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

              Optuženik, putem branitelja D. Z., odvjetnika iz Č., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet dodijeliti drugom vijeću na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik putem svog branitelja, a iz sadržaja odgovora proizlazi prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba optuženika, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, za sada, bespredmetna.

 

              Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je označio svoje razloge na kojima zasniva izreku presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi njegov zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, a potom je i obrazložio zašto je izveo takav zaključak. Optuženik nije u pravu ni kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

              U pravu je optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

Međutim, žalitelj pogrešno prigovara prvostupanjskom sudu zbog neprovedene rekonstrukcije kojom "... bi se pokušalo utvrditi činjenično stanje ...". Žalitelj je zaboravio kako je on, na raspravi, predložio provođenje rekonstrukcije događaja (list 539 spisa), a da bi nekoliko dana kasnije na raspravi, samoinicijativno, povukao svoj prijedlog "... jer uzevši u obzir kontradikcije u iskazima svih učenika ovih događaja, smatra da se tim dokaznim prijedlogom neće moći utvrditi činjenično stanje potrebno za donošenje odluke ..." (list 546 spisa). S obzirom na takav, decidiran, stav obrane, potpuno je nejasno što se to, u međuvremenu dogodilo, kada žalitelj prigovara što nije prihvaćen prijedlog za provođenje rekonstrukcija, od kojeg prijedloga je sam odustao.

 

Žalitelj, nadalje, nije u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud, pogrešno, interpretirao iskaz svjedokinje R. O., odnosno kako "... obrani nije jasno zašto sud jedinog svjedoka koji nije pristran i koji je dobro vidio ovaj događaj ne želi prihvatiti ...". Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je iskaz ove svjedokinje nevjerodostojan. Naime, ona je iskazala kako je njezinog sina, ošt. N. O., odmah kada je izašao iz kuće i prekoračio prag, udario M. O.2 sjekirom po glavi. Kada je oštećenik pao, onda su ga drvenim letvama tukli F., M.1 i D. O. (list 151 spisa). Međutim, kasnije je iskazala kako je vidjela ošt. N. O. i M. O.2, sada više ne na pragu kuće već na sredini ceste, kada je njenog sina udario M. O.2 sjekirom po glavi. Kada je oštećenik pao, onda su ga drvenim letvama tukli F., M.1, D., ali sada još i M.2 i M. O.3 (list 545 spisa). Dio njenog iskaza je, jasno i nedvojbeno, demantiran medicinskom dokumentacijom i nalazom vještaka, jer na žrtvi nije bilo ni hematoma ni drugih ozljeda koje bi, svakako, nastale da je udaraca drvenim letvama doista i bilo. Prvostupanjski sud je svoj zaključak kako svjedokinja R. O. nije govorila istinu zasniva i na utvrđenju kako je, od svih ispitanih svjedoka, jedino ona vidjela optuženika i njegove roditelje sa drvenim letvama, dok je M. O.1 u ruci imao sjekiru. U prilog vjerodostojnosti iskaza svjedokinje R. O. da je oštećenika sjekirom udario M. O.2 a ne optuženik, žalitelj se poziva na iskaze svjedoka S. O.4, S. O.5, J. O. i Z. B. Međutim, svjedokinja S. O.4 je iskazala kako R. O. nije bila na licu mjesta (list 575 spisa), svjedokinja S. O.5 je vidjela optuženika kako u ruci ima sjekiru, ali daljnji tijek događaja nije vidjela (list 370 spisa), svjedok J. O. se ne sjeća da li je na licu mjesta bila prisutna R. O. (list 404 spisa), a svjedokinja Z. B. se sjeća da je optuženik imao sjekiru u ruci (list 149 spisa). Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi kako "... u konkretnom slučaju nema ni jednog personalnog, a niti materijalnog dokaza koji bi direktno upućivali na okrivljenika kao počinitelja ovog kaznenog djela ...". Naime, svjedok M. O.2 je vidio oštećenika kako je zamahnuo sjekirom prema optuženiku koji je uhvatio dršku sjekire, i oni su se jedno vrijeme hrvali i obojica pali na pod. Svjedok D. O. nije vidio tko je udario oštećenika jer je bio mrak, ali je vidio oštećenika koji je sjekirom htio udariti optuženika, te su obojica pali na tlo i hrvali se oko te sjekire. Slično je iskazivao i M. O.7, koji je vidio da je oštećenik htio sjekirom udariti optuženika nakon čega su obojica pali na tlo i nastavili se hrvati. Svjedok V. O. je iskazao da je oštećenik sjekirom krenuo na optuženika, a kada je s obje ruke podignuo sjekiru na način da ju je držao iznad lijevog ramena, svi su počeli vikati pazi, pazi. Optuženik je tada primio dršku sjekire te su se njih dvojica natezali, a zatim pali i hrvali se. Netko je počeo vikati "gotovo je gotovo je", a svjedok je vidio da je oštećenik ostao ležati. Roditelji optuženika F. i M. O.3 su, u prvim svojim iskazima, ispričali da im je sam optuženik priznao kako je on sjekirom udario ošt. N. O., a isto su ispričali M.1 i S. O.6

 

Međutim, u pravu je optuženik kada svoj navod o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zasniva na okolnostima odnosnog tragičnog događaja, iz kojih bi se mogli izvući zaključci o postojanju nužne obrane ili prekoračenju nužne obrane.

 

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio kako opt. M. O.1 nije došao na lice mjesta sa sjekirom, već je ošt. N. O. otišao u šupu iz koje je donio sjekiru i njome  zamahnuo na opt. M. O.1 Optuženik je uhvatio sjekiru za držak i na taj način su se on i oštećenik natezali za sjekiru, pali na tlo i hrvali se. Izričit je zaključak prvostupanjskog suda kako je "... točno da je ošt. N. O. sjekirom napao optuženika M. O.1, odnosno da je njegov napad bio protupravan ...", uslijed čega žalitelj, s pravom, problematizira temeljno utvrđenje prvostupanjskog suda kako optuženik nije bio ni u nužnoj obrani ni u prekoračenju iste, već je počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11. U pravu je, nadalje, žalitelj da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda kako optuženik nije bio u nužnoj obrani, jer da je bio "... to bi to sigurno iznio u svojoj obrani, a ne bi se branio šutnjom ...". Optuženikovo je pravo slobodno koncipirati svoju obranu, dakle, braniti se i šutnjom. Ne može se njegovo pravo na šutnju kompromitirati argumentum a contrario, kako je to učinio prvostupanjski sud.

 

              S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio kako je ošt. N. O. sjekirom napao optuženika i da je njegov napad bio protupravan, onda je pogrešno utvrđenje kako obrana optuženika nije bila prijeko potrebna jer optuženik "... nije ni morao doći pred kuću brata ubijenog, a došao je, nije pobjegao s lica mjesta kada je oštećenik prema njemu zamahnuo sjekirom, a mogao je ...". Napadnutom se mora ostaviti pravo na pravodobnu i djelotvornu obranu, a to pravo ga ne obvezuje na bježanje sa lica mjesta, kako je to prvostupanjski sud, pogrešno, zaključio. S druge strane, a da bi se moglo govoriti o prekoračenju nužne obrane, mora objektivno postojati pozicija nužne obrane, jer prekoračenje nužne obrane pretpostavlja potrebu obrane od protupravnog napada. Pri tome je važno razlikovati je li napad prestao ili je samo prekinut. Napad nije prestao ako je bio prekinut, odnosno ako se može očekivati da će se napad nastaviti. U konkretnom slučaju to znači da napad oštećenika nije prestao ako se mogao očekivati nastavak napada i bez sjekire, ali u tom slučaju nastupile posljedice, barem za sada, ukazuju na prijeđene granice dopuštene obrane.

 

              U pravu je, stoga, žalitelj da je prvostupanjski sud propustio utvrditi sve relevantne činjenice vezane uz dinamiku odnosnog događaja, a što je pretpostavka pravilnog utvrđenja postojanja bitnih subjektivnih i objektivnih obilježja bića kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11.

 

              Kako je činjenično stanje, ponovno, ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pobijanu presudu je trebalo ponovno ukinuti, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, za sada, bespredmetna.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Kao što je to već jednom jasno istaknuto, za pravilnu odluku potrebno je utvrditi točnu dinamiku odnosnog događaja, a posebno okolnosti napada ošt. N. O. sjekirom, a s tim u svezi i reakciju optuženika. Ovo je nužno kako bi se mogao izvesti pravilan zaključak da li je napad oštećenika prestao ili je bio samo prekinut, odnosno da li je optuženik odbijao istovremeni protupravni napad ili je prekoračio granice nužne obrane. S tim u svezi poželjno je utvrditi međusobni položaj optuženika i oštećenika u trenutku kada je oštećeniku nanesena "sjekotina glave s ozljedom mozga" i kako je ova ozljeda nastala. Nakon što ocjeni izvedene dokaze, prvostupanjski sud će izložiti sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito, treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpuno harmoniziranje izreke i razloga presude, koji treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 459. ZKP/08.

 

              S obzirom da se optuženik nalazi u istražnom zatvoru a prvostupanjska presuda je ukinuta, ovaj je sud u skladu s odredbom čl. 484. st. 3. ZKP/08., ispitao postoje li još razlozi za istražni zatvor.

 

              Utvrđeno je kako i dalje postoje razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora iz čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Okolnosti koje upućuju na postojanje razborito predvidive opasnosti od ponavljanja djela, između ostaloga, nalaze se u činjenici optuženikove ranije višekratne osuđivanosti, a što jasno proizlazi iz prekršajne evidencije, te činjenice da je do sada tri puta osuđivan zbog imovinskih kaznenih djela. Optuženik prebiva u istom naselju gdje živi i obitelj pokojnog N. O., a evidentno je kako optuženik sa tom obitelji ima teško narušene odnose, koji su kumulirali smrtnom posljedicom.

 

              Navedene okolnosti, u svojoj ukupnosti, opravdaju produljenje istražnog zatvora, ali istovremeno nalažu sudu osobitu žurnost u postupanju (čl. 122. st. 3. ZKP/08.).

 

              S obzirom na izloženo, primjenom čl. 483. st. 1., čl. 484. st. 1. i čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 3. studenoga 2020.