R. H. P.-54/19 O. S. U. S.

S.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

O. sud u S. po mr. sc. Z. T. kao sucu pojedincu u pravnoj stvari
tužitelja S. V. iz S., K. 29, O.: 0, kojeg zastupaju
punomoćnici B. R. i T. K., odvjetnici u S., protiv tuženika C.
osiguranje d.d., Z., V. J. 33., O.:, kojeg zastupaju
punomoćnice M. T., dipl. iur. – zaposlenica tužitelja i R. G., dipl. iur. –
zaposlenica tužitelja, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i izdavanja isprave, nakon
provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i
punomoćnika tuženika te proglašenja presude od 2. studenog 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ovrha određena rješenjem O. suda u S. broj O.-869/02 od 2.svibnja 2002.g. proglašava se nedopuštenom.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana izda tužitelju brisovnicu temeljem koje će se
izvršiti upis brisanja založnog prava upisanog na njegovom suvlasničkom dijelu od 1/2
dijela cjeline na stanu na V katu, označenom brojem 12, površine 71,93 m2, koji stan
se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika,
degažmana i lođe, kao posebnom dijelu zgrade izgrađene na čest.zem.9970/50 ZU
14179 k.o.Split, na adresi Split, Kranjčevićeva 29, koji upis je izvršen na temelju
sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava (hipoteke) "U
Zagrebu, 15.05.2000.god." u iznosu od 10.834.334,64 kn s pripadajućim kamatama i
ostalim sporednim potraživanjima, u korist tuženika, jer će u protivnom takvu ispravu
zamijeniti ova presuda.“

II. Dužan je tužitelj, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu

od 40.500,00 kn.

Obrazloženje

Prednik tužitelja V. V. je 3. svibnja 2010. podnio tužbu radi izdavanja
brisovnice glede stana pobliže označenog u izreci i proglašenja nedopuštenosti ovrhe određene
rješenjem o ovrsi ovog suda br. O.-869/02 od 24.4.2002.g. te naknade parničnog troška. U
tužbi se navodi da je na prijedlog tuženika protiv V. V. pred ovim sudom, pod
brojem O.-869/02, pokrenut ovršni postupak na predmetnoj nekretnini radi naplate
tuženikovog potraživanja od 10.834.334,64 kuna sa sporednim potraživanjem. Navedeno

rješenje o ovrsi da je doneseno na temelju sporazuma od 15. svibnja 2000. Međutim, da je u
tom sporazumu glavni dužnik A. d.o.o. koja je u cijelosti podmirila potraživanje radi kojeg
je pokrenut navedeni ovršni postupak.

Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor litispendencije te je osporio navode
iz tužbe o podmirenju dugovanja u cijelosti.

Tužbeni zahtjev za proglašenjem predmetne ovrhe tužitelj je prema tuženiku postavio i
u tužbi od 29. svibnja 2008. zaprimljenoj pod brojem I. P.-840/08. Litispendencija u predmetu
br. I. P.-840/08 nastupila je 17. travnja 2009. kad je tuženik primio tužbu. Stoga je sud, nakon
spajanja tih dvaju predmeta, rješenjem od 7. prosinca 2010. djelomično odbacio tužbu od 3.
svibnja 2010.

Tijekom postupka umro je tužitelj V. V. pa je postupak nastavio S.
V. koji je njegov nasljednik u pogledu predmetnog stana što je vidljivo iz rješenja o
nasljeđivanju br. O-1149/14 od 16. lipnja 2014.

Tuženik C. L. d.d., Z., U. G. V. 62, O.: je
tijekom postupka pripojen društvu C. osiguranje d.d., Z., V. J. 33., O.:
, što je razvidno iz povijesnog izvatka iz sudskog registra. S. je postupak
nastavljen u odnosu na pravnog slijednika tuženika C. osiguranje d.d., Z., V.
J. 33., O.: .

U dokaznom postupku izveden je dokaz pregledom prijedloga za ovrhu od 26.4.2002. i
rješenja o ovrsi broj O.-869/02 od 2.5.2002., sporazuma o osiguranju novčane tražbine
zasnivanjem založenog prava (hipoteke) od 15.5.2000., podneska od 4.3.2009. u predmetu O.-
869/02, izvoda iz poslovnih knjiga tuženika na dan 27.5.2009., spisa ovog suda broj O.-
869/02, izvatka iz zemljišne knjige za Z. 3107 K.O. C., vještačenjem po vještakinji M.
T., aneksa ugovora o kreditu broj 150271/2 od 18.1.1999., dopunskih ugovora o kreditu
od 12.10.1998., 9.7.1998., 3.4.1998., 9.1.1998., 6.10.1997., ugovora o kreditu 150271/2 od

11.7.1997., sporazuma o osiguranju novčane tražbine od 17.3.1999., zapisnika javnog
bilježnika M. R. od 30.10.2003., prijedloga vjerovnika od 18.7.2003., izvoda o stanju
duga na dan 30.6.2003., zapisnika od 26.9.2003., prijedloga od 12.11.2003., dopisa pun.
tužitelja A. d.o.o. od 13.11.2003., zapisnika o primopredaji od 23.3.2004., izjave o prijeboju
A. d.o.o. od 30.12.2011. s potvrdom o primitku pošiljke, zapisnika broj P.-2508/10 od

3.10.2011., tuženikovog dopisa A. d.o.o. od 16.3.2012., uplatnica, izjave o prijeboju od

7.4.2000., konto kartica, nalaza vještaka R. M. od 23.3.1998., rješenja o
nasljeđivanju O-1149/14 od 16.6.2014., elaborata vještaka D. R., saslušanjem
tužitelja i svjedoka D. B. i Z. V..

Prvostupanjskom presudom P.-224/15 od 14. ožujka 2016. sud je u cijelosti odbio
tužbeni zahtjev. Međutim, rješenjem Ž. suda u S. G.-2347/2018-2 od 13.
prosinca 2018. navedena presuda je ukinuta te je predmet vraćen na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku sud je izveo dokaz usmenim vještačenjem po vještakinji
M. T..

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Među strankama nije sporno da je pravni prednik tuženika, C. L. d.d., pokrenuo
ovršni postupak pred ovim sudom pod posl. br. O.-8749/15 (stari broj O.-869/02) radi
naplate tražbine od 10.834.334,64 kn.

Sporno je među strankama je li tražbina radi koje se provodi navedeni ovršni postupak podmirena ili ne.

Sukladno odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13, 89/14), dalje: ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine
70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na
prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za
prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su
izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

Čitanjem spisa O.-8749/15 (stari broj O.-869/02) i sporazuma o osiguranju novčane
tražbine zasnivanjem založenog prava (hipoteke) od 15. svibnja 2000., sud je utvrdio:
- da je navedenim sporazumom od 15. svibnja 2000. osigurana novčana tražbina
vjerovnika C. L.-a d.d. prema dužniku A. d.o.o. temeljem sporazuma o naplati
dugovanja za prodane dionice iz portfelja C. L. d.d. od 07. travnja 2000., i to do iznosa
od 10.834.334,64 kn, dok je ostatak te tražbine u iznosu od 4.000.000,00 kn osiguran
garancijom banke,

- da je u navedenom sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava (hipoteke) od 15. svibnja 2000.:

- pravni prednik tužitelja V. V. bio založni dužnik br. 1. koji je založio
predmetni stan (na čest. zem. 9970/50, Z. 14179, k.o. S., suvlasnički dio s
neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-62)stan na V. (petom) katu, označen br. 12,
površine 71,93 m2, koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje,
blagovaonice, kupaonice, hodnika, degažmana i lođe, anagrafske oznake K.
29),

- da su založni dužnici br. 2. B. B. i D. B. te da su oni založili
stan u P. 9., S. (na čest. zem. 436/2, Z., k.o. S., suvlasnički
dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-21)stan na V.. (šestom) katu, označen
br. 19, u površini od 84,42 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice,
nužnika, predsoblja, hodnika i lođe, anagrafske oznake B. P. 9.),
- da je založni dužnik br. 3. V. S. koji je založio građeninsko zemljište
čest. zem. 2797, Z. 308, ko. A.,

- da je predmetni ovršni postupak pokrenut radi naplate duga 10.834.334,64 kn na predmetu zaloga.

Dakle, iz izvedenih dokaza proizlazi da je pravni prednik tužitelja obični jamac za
navedeni dug. Karakteristika jamstva je to da se radi o akcesornoj obvezi. Dakle, ako je obveza
dužnika prestala, prestaje i obveza jamca. Kod takvog stanja stvari potrebno je raspraviti
prigovor da je obveza dužnika tvrtke A. d.o.o. prestala podmirenjem te obveze od strane
samog dužnika.

Međutim, da bi se utvrdilo je li obveza dužnika podmirene od samog dužnika potrebno
je sagledati cjelokupni poslovni odnos tvrtki C. L.-a d.d. (vjerovnik) i A. d.o.o.
(dužnik).

Iz izvedenih, a naprijed navedenih dokaza, i to prvenstveno vještačenjem po vještakinji M. T. sud je utvrdio:

- da su se cjelokupni kreditni odnosi između tvrtki C. L.-a d.d. i A. d.o.o. odvijali kroz ugovore:

1. ugovor o kreditu br. 150271/1 od 14.04.1997. na iznos 154.351,07 dem,

2. ugovor o kreditu br. 150271/2 od 11.07.1997. s dopunskim ugovorima od
12.10.1998., 9.7.1998., 3.4.1998., 9.1.1998., 6.10.1997., i anexom od 18.1.1999.
na iznos 50.794,32 dem,

3. ugovor o kreditu br. 150271/3 od 31.03.2000. na iznos 1.012.428,57 dem,

4. Sporazum o naplati dugovanja za prodane dionice iz portfelja C. L.
d.d. od 07.04.2000. na iznos 14.834.334,64 kn,

- da su ukupne obveze po ugovorima o kreditu br. 150271/1 i br. 150271/3 podmirene,
djelomično uplatama A.-e, a djelomično garancijom C. banke d.d. S. , dok je
ugovor br: 150271/1 podmiren garancijom C. banke d.d. S. izdanom kao osiguranje
naplate po ugovoru o kreditu br: 150271/3, što proizlazi iz provedenog vještačenja po
vještakinji T.,

- da je radi osiguranja tražbine po ugovoru o kreditu br. 150271/2 od 11.07.1997. s
kasnijim dopunskim ugovorima bio je sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine od

17. ožujka 1999. kojim je kao osiguranje preneseno tuženiku pravo vlasništva poslovnih
prostora u Splitu, poslovno-skladišni centar S.,

- da je obveza tvrtke A. d.o.o. po kreditu br. 150271/2 s kasnijim dopunskim
ugovorima podmirena u cijelosti iz sredstva osiguranja – fiducija tj. Sporazuma o osiguranju
novčane tražbine od 17. ožujka 1999. na način da je tuženik postao punopravni vlasnik
predmeta osiguranja - poslovno-skladišnog centara Smokovik, što proizlazi, kako iz
provedenog vještačenja po vještakinji T., tako i zapisnika o posvjedočenju činjenica s
potvrdom javnog bilježnika M. R. iz S. od 30. listopada 2003.,

- da je Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava
(hipoteke) od 15. svibnja 2000. osigurana novčana tražbina vjerovnika C. L.-a d.d.
prema dužniku A. d.o.o. iz Sporazuma o naplati dugovanja za prodane dionice iz portfelja
C. L. d.d. od 07. travnja 2000., i to do iznosa od 10.834.334,64 kn, dok je ostatak te
tražbine u iznosu od 4.000.000,00 kn osiguran garancijom banke,

- da je obveza dužnika A. d.o.o. po sporazumu o naplati dugovanja za prodane
dionice iz portfelja C. L. d.d. od 7. travnja 2000. podmirena samo djelomično, da je
od 14.834.334,64 kn ukupnog duga, 4.000.000,00 kn podmireno kompenzacijom od 7. travnja

2000., tako da je ostao dug od 10.834.334,64 kn radi kojeg je pokrenuta ovrha, ali je potom u
periodu od 4. listopada 2000. do 12. srpnja 2002. evidentirana uplata A. d.o.o. u iznosu od

8.221.716,77 kn za koji iznos je povučena ovrha, tako da je na dan 31. prosinca 2002. ostao
saldo potraživanja 2.612.617,87 kn,

- da su u poslovnim knjigama C. L. d.d. kao iznos duga navodi iznos od

2.612.617,87 kn, dok se u poslovnim knjigama A. d.o.o. navodi iznos od 1.086.892,66 kn,
- da je vještakinja T. pojasnila da je razlika salda dugovanja potraživanja u
poslovnim knjigama tvrtki A. d.o.o. i C. L. d.d. u iznosu od 1.525.725,21 kn
nastala zbog toga što je tvrtka A. d.o.o. sve svoje uplate bez obzira što su izvršene na
različite žiro račune C. L. d.d., različitu svrhu uplate i različit poziv na broj
evidentirala kao podmirenje obveze s osnova dionica C. L. d.d., s druge pak strane,
tvrtka C. L. d.d. u svojim je poslovnim knjigama evidentirala samo uplate koje su
izvršene radi podmirenja obveze s osnova dionica C. L. d.d. tj. po S. o
naplati dugovanja za prodane dionice iz portfelja C. L. d.d. od 07. travnja 2000.

Na nalaz i mišljenje vještakinje T. od 8. svibnja 2013. tužitelj je prigovorio
navodeći da se nalaz i mišljenje ne temelji na cjelokupnoj dokumentaciji koja se odnosi na
kreditiranje A. d.o.o. od C. L. d.d. te je dostavio u spis dodatnu dokumentaciju.

Vještakinja je potom izradila dopunski nalaz i mišljenje kojim se rezultati vještačenja
nisu značajnije promijenili te je dan detaljan izračun kamata. Naime, i iz dopunskog nalaza i
mišljenja proizlazi da predmetni dug nije podmiren.

Na dopunski nalaz i mišljenja vještakinje T. tužitelj je prigovorio da je vještakinja
prilikom izračuna visine potraživanja tuženika trebala uzeti u obzir i iznos od 1.608.314,08 kn
za koje tužitelj tvrdi da ih je tuženik stekao bez osnove i da je taj iznos prebio.
Usmeno saslušana vještakinja T. je uspješno otklonila sve primjedbe iznesene na
njezin nalaz i mišljenje. U odnosu na tužiteljeve navode o stjecanju bez osnove i izvršenom
prijeboju od 12. ožujka 2012. navela da se radi o pravnom pitanju, a ne činjeničnom. Stoga o
tom pitanju odlučuje sud, ne vještak.

Nalaz i mišljenje vještakinje T. sud prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke.

U odnosu na tužiteljev navod o izvršenom prijeboju 12. ožujka 2012. za navesti je
slijedeće. Tužitelj tvrdi da je 12. ožujka 2012. A. d.o.o. poštom preporučeno uputila
tuženiku izjavu o prijeboju od 30. prosinca 2011. Navedenom izjavom A. d.o.o. tvrdi da je
to društvo radi ispunjenja sporazuma od 17. ožujka 1999. (a samim time i ugovora o kreditu
150271/2 od 11. srpnja 1997.) isplatilo tuženiku do 30. lipnja 2003. iznos od 1.587.500,00 kn
te da je tuženik vlasništvo predmetnih poslovnih prostora stekao za iznos osigurane tražbine, a
ne za iznos preostale tražbine. Dalje, A. d.o.o. smatra da je iznos od 1.587.500,00 kn tuženik
stekao bez osnove pa je taj iznos stavio u prijeboj s tuženikovim potraživanjem po sporazumu
od 15. svibnja 2000. Tuženik je odgovorio na tu izjavu da je neosnovano dan prijeboj. Sve
navedeno proizlazi iz izjave o prijeboju A. d.o.o. od 30. prosinca 2011. s potvrdom o
primitku pošiljke i tuženikovog dopisa A. d.o.o. od 16. ožujka 2012.

Navedene tvrdnje tužitelja da je tuženik vlasništvo predmeta fiducija (poslovno-
skladišnog centara S.) stekao za iznos osigurane tražbine po kreditu br. 150271/2 s
kasnijim dopunskim ugovorima, a ne za iznos preostale tražbine, posljedica su nerazumijevanja
instituta osiguranja tražbine prijenosom vlasništva (fiducijarnog osiguranja).

Stoga je u nastavku potrebno pojasniti pravni institut fiducijarnog osiguranja tražbine.

Na predmetni fiducijarni odnos između vjerovnika C. L.-a d.d. i dužnika
A. d.o.o. primjenjuje se Ovršni zakon (Narodne novine 57/96, 29/99, 42/00), dalje OZ/96,
kao tad važeće materijalno pravo, i to odredbe čl. 273.-279. OZ/96 koje su regulirale institut
sudskog i javnobilježničkog osiguranja prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava. U
to vrijeme odredbe o osiguranju tražbine prijenosom vlasništva prema Ovršnom zakonu bile su
usuglašene s odredbama o prethodnom i potonjem vlasništvu Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/9)), kao materijalnog prava važećeg u to
vrijeme.

Jedna je od specifičnosti sudskog (i javnobilježničkog ) osiguranja prema OZ-u da
predlagatelj osiguranja (vjerovnik) može, uz ispunjenje određenih pretpostavki postati
“punopravnim” vlasnikom stvari odnosno punopravnim nositeljem prava koja su na njega
prenesena radi osiguranja. Do toga ne dolazi na temelju posebnoga uglavka stranaka (pactum
commissorium), već na temelju zakona koji je utvrdio pretpostavke i proceduru za postizavanje
toga rezultata. Ratio takvog rješenja jest zaštiti predlagatelja osiguranja (vjerovnika) od
nepotrebnih troškova prisilnoga unovčenja predmeta osiguranja kada se, nakon što
odgovarajuća procedura bode provedena, može osnovano pretpostaviti da se takvim
unovčenjem ne bi mogla polučiti sredstva kojima bi se mogle pokriti sve njegove tražbine koje
treba namirili iz predmeta osiguranja. Iniciranjem odgovarajuće procedure provedbom koje će
postati „punopravnim“ ovlaštenikom prenesena prava, predlagatelj osiguranja manifestira svoju

volju da umjesto ispunjenja zadrži predmet osiguranja (datio in solutum). Okončanjem te
procedure osigurana tražbina prestaje postojati, a time i odnos fiducijarnog osiguranja.
Umjesto da pristupi unovčenju predmeta osiguranja predlagatelj osiguranja ovlašten je
zatražiti od protivnika osiguranja, nakon dospijeća osigurane tražbine, putem javnog bilježnika,
da u određenom roku, obavijesti, zahtjeva li da se preneseni predmet osiguranja unovči preko
javnog bilježnika, uz upozorenje o pravnim posljedicama neočitovanja.

Pravne posljedice propuštanja roka za traženje unovčenja predmeta osiguranja su: 1) da
se protivnik osiguranja odrekao prava tražiti prodaju predmeta osiguranja - bila bi riječ o
neoborivoj predmnjevi i 2) da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik stvari
odnosno nositelj prava koji su na njega preneseni radi osiguranja - za cijenu koja odgovara
iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te porezu - bila bi također riječ o neoborivoj
predmnjevi.

Nadalje, ako bi došlo do prodaje predmeta osiguranja putem javnog bilježnika, ali javni
bilježnik u određenom roku ne proda predmet osiguranja, pravne posljedice neuspjeha
unovčenja su to da se smatra: 1) da se protivnik osiguranja odrekao prava tražiti prodaju
predmeta osiguranja - bila bi riječ o neoborivoj predmnjevi i 2) da je predlagatelj osiguranja
postao punopravni vlasnik stvari odnosno nositelj prava koja su na njega prenesena radi
osiguranja - za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te
poreza - bila bi također riječ o neoborivoj predmnjevi.

Javnobilježničke potvrde da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik
odnosno nositelj prava imale bi značenje javne isprave i predlagatelj bi osiguranja na temelju
njih ostvario svoj status punopravnog vlasnika stvari odnosno nositelja prava.
Pravne posljedice okolnosti da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik
stvari odnosno nositelj prava u kontekstu fiducijarnog osiguranja bile bi višestruke:
- osigurana bi se tražbina smatrala izmirenom momentom kad predlagatelj osiguranja
postane punopravni vlasnik odnosno nositelj prava (datio in solutum),

- prestala bi obveza predlagatelja osiguranja da protivniku osiguranja vrati predmet
osiguranja,

- u slučaju stečaja protivnika osiguranja predlagatelj osiguranja ne bi bio tretiran kao razlučni vjerovnik već kao izlučni vjerovnik,

- predlagatelj bi osiguranja stjecao mogućnost slobodnog raspolaganja flducijarno
prenesenim predmetom osiguranja, bez mogućnosti da bude zbog toga pozvan na odgovornost
za naknadu štete ili na kaznenu odgovornost,

- predlagatelj bi osiguranja bio ovlašten tražiti, na temelju potvrde javnog bilježnika da
je stekao to svojstvo, ovrhu radi predaje stvari u posjed odnosno ovrhu ili poduzimanje drugih
radnji radi stjecanja ovlaštenja na slobodno vršenje prava čijim je punopravnim nositeljem
postao. Tako bi predlagatelj osiguranja bio ovlašten tražiti u odgovarajućim javnim
evidencijama (zemljišnim knjigama, Upisniku, evidencijama Središnje depozitarne agencije,
itd.) brisanje zabilježbe da je vlasništvo na stvari odnosno pravo preneseno radi osiguranja. Bilo
bi potrebno, da bi se izbjegla svaka moguća dvojba glede toga, da se u sporazum o fiducijarnom
osiguranju unese izjava protivnika osiguranja da je suglasan da protivnik osiguranja može -
neposredno na temelju toga sporazuma i potvrde javnoga bilježnika o tome da je predlagatelj
osiguranja postao punopravnim vlasnikom stvari ili punopravnim nositeljem prava — zatražiti
protiv njega ovrhu radi predaje stvari u posjed, odnosno poduzimati druge radnje radi stjecanja
ovlaštenja na slobodno vršenje prava čijim je punopravnim nositeljem postao,

- predlagatelj bi osiguranja bio ovlašten tražiti brisanje hipoteka koje je protivnik
osiguranja utemeljio na nekretnini kao predmetu osiguranja, i to na temelju potvrde javnog
bilježnika da je postao punopravni vlasnik nekretnine.

Dakle, iz navedenog objašnjenja instituta fiducija (osiguranja novčane tražbine
prijenosom vlasništva ili prava) jasno proizlazi da fiducija predviđa mogućnost prodaje
predmeta osiguranja preko javnog bilježnika. Prodaja preko javnog bilježnika je nužna radi
suzbijanja zloporabe prava predlagatelja osiguranja da otuđi fiducijarno prenesene stvari ili
pravo, ali i radi mogućnosti kontrole same operacije unovčenja, njezina financijskog rezultata,
te eventualnog prebijanja ostvarene cijene s dugom protivnika osiguranja i utvrđivanja obveze
predlagatelja osiguranja da polučeni višak vrati protivniku osiguranja.

Međutim, ako ne dođe do prodaje (unovčenja) predmeta osiguranja, OZ predviđa da
ispunjenjem zakonskih pretpostavke dođe do ex lege punopravnog stjecanja vlasništva na
predmetu osiguranja. Trenutkom stjecanja punopravnog vlasništva osigurana tražbina se smatra
u cijelosti izmirenom, i to za preostali nepodmireni dio duga s kamatama i troškovima i poreza.
Upravo zato što se stjecanjem punopravnog vlasništva na predmetu osiguranja
predlagatelj osiguranja (vjerovnik) smatra namirenim za ostatak tražbine, zakon predviđa
mogućnost prodaje (unovčenja) predmeta osiguranja. Stoga, ako je u nekom slučaju protivnik
osiguranja namirio značajni dio duga onda će mu svakako biti u interesu da odgovori na
obavijest predlagatelja osiguranja da zahtjeva unovčenje predmeta osiguranja, jer unovčenjem
predmeta osiguranja i namirenjem predlagatelja osiguranja on dobiva višak prodajne cijene.
Nadalje, kako bi se osigurala ravnopravnost predlagatelja osiguranja (vjerovnika) i
protivnika osiguranja (dužnika) novelom OZ-a iz 2005. predviđeno je unovčenje predmeta
osiguranja i na zahtjev protivnika osiguranja. Time se htjelo i njemu omogućiti da isprovocira
prodaju predmeta osiguranja te da tako dođe do viška sredstava koji bi preostali nakon
namirenja predlagatelja osiguranja.

Stoga je dakle, tužiteljev navod da se stjecanjem punopravnog vlasništva predlagatelj
osiguranja smatra namirenim za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i
troškovima te iznos poreza pa da je time do tada izvršeno djelomično podmirenje duga stjecanje
bez osnove, u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s objašnjenim ciljem i smislom instituta
fiducija.

Razlog zašto OZ/96 (čl. 277. st. 5.) koristi termin „za cijenu koja odgovara iznosu
osiguranje tražbine kamatama i troškovima te porezu na promet“ je činjenica da vrijednost
predmeta osiguranja u trenutku stjecanja punopravnog vlasništva može biti manja od vrijednosti
ostatka osiguranog duga, kamata i troškova te poreza. U takvoj situaciji, iako vrijednost
predmeta osiguranja nije dovoljna za podmirenje ostatka duga, punopravnim stjecanjem
vlasništva na predmetu osiguranja dug se u cijelosti smatra podmirenim. S druge pak strane,
ako bi vrijednost predmeta osiguranja bila veća od vrijednosti nepodmirenog dijela duga
protivnik osiguranja ima mogućnost izbora hoće li inzistirati na unovčenju predmeta osiguranja
ili će ga prepustiti predlagatelju osiguranja u punopravno vlasništvo. Upravo u navedenom je
specifičnost ove vrste osiguranja tražbine.

Da je tomu tako proizlazi i iz sudske prakse na koju je sud već ukazivao. Primanje uplata
nakon (ne prije) što vjerovnik preuzme vlasništvo nekretnina danih u fiduciju se smatra
stjecanjem bez osnove (VSRH, Revx-171/10).

Za istaknuti je i to da se tužitelj uporno poziva na sudsku praksu, i to Revt-128/05-2 od

22. veljače 2006. koju je dostavio u spis (str. 125.-126.). Međutim, u navedenoj odluci se navodi
jednako shvaćanje biti i smisla fiducije kako je to netom naveo ovaj sud: „…Predlagatelj
osiguranja postaje punopravni vlasnik stvari “za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine
s kamatama i troškovima te poreza na promet”. Tužena je dakle postala punopravna vlasnica
svih nekretnina (onih u Kutini i onih u Krku) koje su joj prenesene u vlasništvo radi osiguranja
za cijenu od 3.500.000 ATS uvećanu za kamate, troškove i porez na promet. Nije odlučna
tržišna vrijednost nekretnina. Ako vrijednost stvari ne dostiže iznos tražbine koja je bila
osigurana, rizik snosi predlagatelj osiguranja. Njegova je tražbina prestala bez obzira na to što
je možda vrijednost stvari na kojoj je stekao punopravno vlasništvo niža od iznosa tražbine.

Ako je vrijednost stvari veća od iznosa tražbine, rizik snosi protivnik osiguranja i on ne može
nakon što je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik tražiti da mu ovaj vrati
vlasništvo stvari dokazujući da njezina vrijednost premašuje iznos tražbine…“.

Kako je naprijed utvrđeno, u konkretnom slučaju riječ je o tome da je tuženiku uplata
izvršena prije nego li je tuženik stekao punopravno vlasništvo. Slijedom navedenog nedvojbeno
proizlazi da je stav tužitelja da je iznos od 1.587.500,00 kuna tuženik stekao bez osnove
pogrešan i neosnovan. Naime, taj iznos je A. d.o.o. dragovoljno, prije nego li je tuženik
stekao vlasništvo poslovnih prostora, isplatila tuženiku s ciljem ispunjenja ugovorne obveze –
vraćanja kredita po ugovoru o kreditu br. 150271/2. Nadalje, taj ugovor nije na nijedan način
stavljen izvan snage niti je utvrđen ništetnim. Dakle, ne može se reći da je osnova "otpala" u
smislu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i
112/99), dalje: ZOO u svezi s čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05,
41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje: ZOO. Stoga u konkretnom slučaju nije došlo do prijeboja
izjavom upućenom 12. ožujka 2012. kako to tvrdi tužitelj, a vještakinja T. ispravno navela
da je to pravno pitanje o kojem odlučuje sud.

U odnosu na elaborat s mišljenjem vještaka dr. sc. D. R. koji je tužitelj
dostavio u spis kao argument za osporavanje nalaza i mišljenja vještakinje T. za navesti
je slijedeće.

Taj elaborat nema značenje i dokaznu snagu nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Značaj
nalaza i mišljenja sudskog vještaka ima samo nalaz i mišljenje onog vještaka kojeg je u tom
svojstvu odredio sud, a ne i nalaz i mišljenje osobe koju je angažirala neka od stranaka. Sud
može u dokazne svrhe koristi elaborat D. R. od lipnja 2014., ali s dokaznom snagom
koja je jednaka ostalim dokazima priloženim s spis, dakle ne sa značajem nalaza i mišljenja
sudskog vještaka.

Čitanjem navedenog elaborata razvidno je da se isti bavi pravnim, a ne činjeničnim
pitanjima. U tom smislu za navesti je da na pravna pitanja odgovora sud. Sud je već objasnio
da tužitelj zbog nerazumijevanja instituta fiducija pogrešno drži da je iznos od 1.587.500,00
kuna uplaćen na ime podmirenja kredita 150271/2 tuženik stekao bez osnove i da je izvršen
prijeboj 12. ožujka 2012. Na jednak način i dr. sc. D. R. pogrešno shvaća institut
fiducija zbog čega ima pogrešna pravna shvaćanja o ovom sporu.

Slijedom ovako provedenog dokaznog postupka sud je nedvojbeno utvrdio da se u
cijelosti neosnovani navodi tužitelja da je dug po Sporazumu o naplati dugovanja za prodane
dionice iz portfelja C. L. d.d. od 07. travnja 2000. u cijelosti podmiren zbog čega bi
po njegovom mišljenju ovrha bila nedopuštena. Tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje:
- da je na ime podmirenja iznosa od 14.834.334,64 kn po Sporazumu o naplati
dugovanja za prodane dionice iz portfelja C. L. d.d. od 07. travnja 2000., a koji iznos
je do visine od 10.834.334,64 kn osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine
zasnivanjem založenog prava (hipoteke) od 15. svibnja 2000. platio ukupan iznos od

13.558,796,17 kn,

- da je izjavom upućenom preporučenom pošiljkom 12. ožujka 2012. izvršen prijeboj
zbog punopravnog stjecanja vlasništva na predmetu fiducija poslovno-skladišni centar
Smokovik u pogledu iznosa od 1.587.500,00 kn,

- da bi time tužitelj na ime predmetnog duga po Sporazumu o naplati dugovanja za
prodane dionice iz portfelja C. L. d.d. od 07. travnja 2000. platio ukupan iznos od

15.146.296,17 kn (13.558,796,17 + 1.587.500,00 = 15.146.296,17), što bi značilo da je
pretplatio iznos od 311.961,53 kn.

Naime, kako je po vještakinji T. utvrđeno sve uplate na račun tvrtke C. L. d.d. bez obzira što su vršene na različite žiro račune, s različitom svrhom i različitim

pozivom na broj, tužitelj je u svojim poslovnim knjigama pogrešno vodio kao podmirenje duga
po Sporazumu o naplati dugovanja za prodane dionice iz portfelja C. L. d.d. od 07.
travnja 2000. Zbog toga se njegov saldo potraživanja – duga razlikuje od salda C. L.
d.d. za razliku od 1.525.725,21 kn.

Također je sud utvrdio da iznos od 1.587.500,00 kn nije prebijen izjavom od 12. ožujka 2012., kako je to naprijed objašnjeno.

Kod takvog stanja stvari, tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da je predmetna trabina
podmirena u cijelosti, a što je dužan sukladno pravilu o teretu dokaza (čl. 7. st. 1., čl. 219. st.

1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a). Sukladno pravilu o teretu dokaza, kad stranka koja se na
određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih
dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita
takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non
probari).

S obzirom da predmetna tražbina nije namirena u cijelosti vjerovnik (tuženik) ima pravo namiriti se iz vrijednosti zaloga sukladno odredbi čl. 336. ZV-a.

Odredbom čl. 336. st. 1.- 5. ZV-a propisano je da ako se zalogom osigurana tražbina ne
ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine
iz vrijednosti zaloga. Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga
ostvaruje založni vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u ovom Zakonu i na način
određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom. Založni
dužnik ima pravo od svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati
da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo
zakonom određeno. Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj
volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz
imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine. Zahtijeva li založni vjerovnik
namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoju tražbinu,
dužnik mu ostaje dužan razliku; naprotiv, proda li se zalog za više od vjerovnikove tražbine,
višak je dužnikov.

Stoga je predmetni ovršni postupka ispravno pokrenut zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti pa ga je sud odbio i odlučio kao u točki I. izreke presude.

Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP i Tarifi
o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14,
107/15).

Tuženiku je priznat sljedeći trošak: po 2.500,00 kuna za sastav odgovora na tužbu i
podnesaka od 18.2.2011., 26.10.2011., 27.3.2012., 24.9.2012. te za zastupanje na ročištima od

29.9.2010., 14.2.2011., 13.3.2012., 20.1.2014., 21.2.2014., 28.1.2016., po 1.250,00 kuna za
ročišta od 26.11.2013. i 10.4.2015., po 500,00 kuna za ročišta od 7.12.2010. i 2.2.2015., što
zbrojeno i uvećano za PDV od 25% iznosi 38.750,00 kuna, a kad se doda još i 1.750,00 kuna
plaćenih za vještačenje dobije se iznos od 40.500,00 kuna.

Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 2. studenog 2020.

S.

M.. sc. Z. T.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od
15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem
ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena
onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno
obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena
danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: tužitelju po pun,
tuženom,

u spis