1                     Poslovni broj: 10 UsI-778/2020-10

 

                                                                         

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5                                                    Poslovni broj: 10 UsI-778/2020-10

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja V. s. I. – V. B. d. o. o., sa sjedištem u B., S.. I. …, zastupanog po opunomoćenicama, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. B.-K. i A. A. u M. L., Z. …, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, zastupanog po službenoj osobi S. Č., radi poreznog nadzora, 2. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/18-01/60, URBROJ: 513-04-20-3 od 21. travnja 2020. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/17-01/136, URBROJ: 513-07-08/17-01 od 8. siječnja 2018.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/17-01/136, URBROJ: 513-07-08/17-01 od 8. siječnja 2018., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2014., u iznosu od 1.377.618,53 kune i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza u iznosu od 281.065,71 kunu, više obračunati porezni gubitak za prijenos u 2015.-toj u iznosu od 11.046.544,20 kuna, odnosno porezni gubitak za vrijednost od 417.754,25 kuna, više obračunati porezni gubitak za prijenos u 2016.-toj u iznosu od 19.281.839,50 kuna, odnosno porezni gubitak za prijenos od 708.649,62 kune.

 

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/18-01/60, URBROJ: 513-04-20-3 od 21. travnja 2020., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

 

Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako se tuženik uopće nije očitovao o navodima iz žalbe, te da svaku od tri nadzirane godine, svoj stav porezno tijelo utemeljuje na tome što je revalorizacija dugotrajne imovine (RDI) koji je porezni obveznik učinio 1993., sukladno tada vrijedećim propisima, „nedvosmisleno… bila porezno neutralna“ jer je u istoj toj godini porezni obveznik svoju tadašnju poreznu osnovicu poreza na dobit (uvećano za RDI) umanjio za revalorizaciju vlastitog kapitala (RVK), jednako tako u  cijelosti sukladno tada vrijedećim propisima i smatra da je takav stav pogrešan. Navodi kako je točno da je revalorizacija vlastitog kapitala te godine neosporno utjecala na to da se umanji osnovica poreza na dobit za 1993., ali je provedbom RVK poništen tek samo efekt kojeg je, u smislu uvećanja porezna osnovice poreza na dobit, tada morala izazvati revalorizacija dugotrajne imovine (RDI), ali nije mogla biti poništena činjenica da je vrijednost te dugotrajne imovine u aktivi poreznog obveznika uvećana i takva uvećana vrijednost dugotrajne imovine da je u narednim godinama postojala u poreznim knjigama poreznog obveznika, da revalorizacija dugotrajne imovine uvećava vrijednost aktive, a protu stavka da joj je formirana revalorizacijska pričuva u pasivi, a revalorizacija vlastitog kapitala da je posebna kategorija, nastala i kod poreznog obveznika u cijelosti iskorištena isključivo i jednokratno samo za potrebe porezne prijave poreza na dobit za 1993., te da se taj efekt revalorizacije dugotrajne imovine u aktivi morao 1993. unijeti kao stavka uvećanja porezne osnovice, a efekt revalorizacije vlastitog kapitala da se mogao koristiti kao stavka umanjenja iste te osnovice što da je porezni obveznik iskoristio, ali neovisno o tim postupcima, nakon toga da je vrijednost imovine poreznog obveznika koja je revalorizacijom uvećana ostala postojati u poslovnim knjigama poreznog obveznika kao vrijednost na koju se u budućnosti mogla obračunavati porezno priznata amortizacija ili ju se moglo porezno priznato vrijednosno uskladiti na niže i tu mogućnost da porezno priznati dio iznosa za kojega je 1993. uvećao porez na dobit, da je porezni obveznik iskoristio kada je predmetno dugotrajnu imovinu stavio u uporabu. Navodi da je postojalo puno poreznih obveznika koji su imali slične stavke i efekte revalorizacija u svojim bilancama, nastale zbog primjene Uredbe o revalorizaciji iz 1993., u Pravilniku o porezu na dobit, člankom 39. točka 1. da je na jasan način bilo riješeno postupanje s otpuštanjem takvih revalorizacijskih pričuva nastalih u ranijim razdobljima. U daljnjem tekstu tužbe citira određene odlomke teksta Informacije o novo utvrđenim poreznim obvezama od 15. rujna 2017. i vezano za navedene odluke  ističe da su ukupni efekt revalorizacije prikazani u tablici Zapisnika povjerenstva za popis imovine društva tužitelja na dan 31. prosinca 2013., u stupcu 9, iz kojeg je vidljivo da imovina koja je prenesena u uporabu 24. lipnja 2003., nema iskazan efekt revalorizacije što znači da ta imovina nije revalorizirana nego je iskazana u nominalnom iznosu, te napominje kako nije ispravna konstatacija poreznog tijela da „obračunati iznos amortizacije na revaloriziranu vrijednost za 2014., 2015. i 2016. nije mogao biti uključen u poreznu osnovicu za 1993.“ jer revalorizacije nije u poslovnim knjigama poreznog obveznika nakon 1993. niti bilo. Ističe kako porezno tijelo misli da porezni obveznik nema, u narednim godinama nakon 1993., pravo na porezno priznavanje amortizacije efekta revalorizacije dugotrajne imovine izvršene 1993., a tužitelj misli da ima, te ističe da porezno tijelo ima takav stav jer misli da je to pravo poreznog obveznika poništeno činjenicom  da je on u istoj godini revalorizirao vlastiti kapital i iza taj iznos umanjio svoju poreznu obvezu poreza na dobit, a tužitelj misli da ta revalorizacija vlastitog kapitala nema baš nikakve veze s pravom na buduće porezno priznavanje amortizacije ili vrijednosnog usklađenja oporezovane imovine jer je u toj dugotrajnoj imovini u bilanci poreznog obveznika uvećana vrijednost na način da je taj efekt prošao revaloriziranje porezom na dobit, te citira i Mišljenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 25. lipnja 1998. i predlaže da se poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i predlaže obiti tužbu kao neosnovanu.

 

U sporu je održana rasprava 26. listopada 2020. u prisutnosti zamjenika opunomoćenica tužitelja i službene osobe tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

Zamjenik opunomoćenica tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te napominje kako se tuženik uopće nije očitovao o svim priloženim dokazima tužitelja, da ne čita mišljenja uglednih sveučilišnih profesora kao niti vještačenja koje je izvršeno, te je stoga predložio da se kao svjedok sasluša vještakinja S. G. iz S., Z. F. … te posebno ističe kako se tuženik u svojem obrazloženju uopće nije očitovao o razlozima zbog kojih je žalbu odbio, već da se samo osvrće na obrazloženje prvostupanjskog obrazloženja, a da ga zakon jasno poziva da mora navesti razloge zbog kojih odbija žalbu.

 

              Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te smatra da je tuženik u svom rješenju obrazložio razloge odbijanja žalbe, te ističe da se radi o ponovljenim prigovorima na zapisnik o inspekcijskom nadzoru, da je prvostupanjsko tijelo odgovorilo na sve prigovore, a mogućnost tuženika je da se prikloni obrazloženju prvostupanjskog tijela smatrajući ga zakonitim sukladno članku 120. stavak 3. ZUP-a, te ističe da se ovdje radi o primjeni prava i stoga se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja i smatra irelevantnim mišljenja izvanrednih profesora, kao i porezne savjetnice, koja mišljenja da nisu obvezujuća.

 

Zamjenik opunomoćenica tužitelja na iskaz tuženika ističe da  iz navedenog proizlazi nezakonito postupanje tuženika, koje se proteže kroz cjelokupni upravni postupak i upravni spor jer da je stav opunomoćenika tuženika kako je tužitelj prigovorom na zapisnik navodeći svoje dokaze i ukazujući na činjenice o nezakonitom postupanju tuženika, upravo takvo mišljenje u cijelosti ostvaruje istinitost svih navoda tužitelja o tome da tuženik niti u obrazloženju prvostupanjskog organa, a još manje u obrazloženju drugostupanjskog organa na zakonit i propisani način pokušao uopće pobiti navode tužitelja. Ističe kako sam tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi „kako isti ima dovoljno stručnih znanja“, pa da pri tome ne treba uopće čitati relevantna stručna mišljenja prof. hrvatskih sveučilišta te ovlaštenih sudskih vještaka, te slijedom naprijed navedenog tužitelj ustraje kod naprijed predloženog dokaza za saslušanjem svjedokinje.

 

Službena osoba tuženika je istaknula kako se radi o istim navodima iz prigovora na zapisnik i žalbe na rješenje, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno  i da je tuženik mogao prepisati obrazloženje prvostupanjskog rješenja, ali to nije učinio iz razloga ekonomičnosti, te ističe da je u upravnom postupku kao irelevantno uzeto mišljenje vještaka i navedenih profesora, što ne znači da ista nisu čitana kako to ističe tužitelj.

 

Zamjenik opunomoćenica tužitelja navodi da upravo navod opunomoćenice tuženika „kako zbog ekonomičnosti postupka“, drugostupanjski organ nije posebno obrazlagao zbog čega pobija dokaze tužitelja, ukazuje na nezakonito postupanje, te ističe da u slučaju da ovaj Sud odluči zaključiti raspravi i odbiti dokazni prijedlog tužitelja, predlaže da suprotna strana snosi troškove zastupanja u ovom upravnom sporu uvećane za trošak sudskih pristojbi, trošak za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna i pristup današnjem ročištu u iznosu od 2.500,00 kuna, odnosno u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, a sve uvećano za PDV, plus sudske pristojbe po odluci Suda.

 

U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

 

Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši izvođenje istih suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora. Pri tome je Sud, u prvom redu, imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je osporavano prvostupanjsko rješenje doneseno nakon što je porezno tijelo kod tužitelja obavilo inspekcijski nadzor o kojem je 16. listopada 2017. sastavljen Zapisnik o inspekcijskom nadzoru, na koji je izjavljen prigovor koje navode nije prihvatilo porezno tijelo, nakon čega je donijeto ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje.

 

Uvidom u Zapisnik utvrđenoj je porezno tijelo izvršilo uvid u obračune amortizacije na revalorizirani iznos dugotrajne nematerijalne imovine i materijalne imovine, kojom prilikom je utvrđeno da je obračunati iznos amortizacije tužitelj proknjižio temeljnicom T-79 od 31. prosinca 2014. i da je u Računu dobiti i gubitka i u poreznoj prijavu za 2014., 2015. i 2016., u porezno priznate rashode uključio rashode amortizacije koji su nastali s osnova revalorizacije dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine, iako je porezno tijelo utvrdilo da je revalorizacija dugotrajne imovine bila porezno neutralna. Slijedom navedenoga, tužitelj nije uvećao osnovicu poreza na dobit, zbog čega je obračunao i manje poreza na dobit.

 

Odredbom članka 5. stavak 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“, broj 177/04, 90/05, 57/06, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14; dalje: ZPD) propisano je da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona.

 

Odredbom članka 7. stavak 1. točka 2. ZPD-a, propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona povećava se za svotu amortizacije iznad svota propisanih u članku 12. ovoga Zakona.

 

Odredbom članka 12. stavak 22. ZPD-a, propisano je da ako porezni obveznik u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine navedene u ovom članku, u porezno priznate rashode poreznog razdoblja može se uključiti samo iznos koji bi bio utvrđen primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz stavka 5. ovoga članka.

 

Odredbom članka 1. stavak 1. Uredbe o revalorizaciji („Narodne novine“, broj 110/93, dalje: Uredba), propisano je da se ovom Uredbom propisuje način obračuna revalorizacije za poduzetnike, koji su prema Zakonu o neposrednim porezima obveznici plaćanja poreza na dobit, prema ostvarenoj dobiti.

 

Revalorizacija prema ovoj Uredbi obuhvaća i revalorizaciju dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine (osim predujmova).

Odredbom članka 10. stavak 1. Uredbe, propisano je  da se za iznos revalorizacije imovine iz članka 4., 5., 6. i 7. povećava osnovica poreza na dobit utvrđena prema Zakonu o neposrednim porezima.

 

Poreznim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u računu dobiti i gubitka, kao i u poreznoj prijavu za 2014., 2015. i 2016. u porezno priznate rashode uključio i rashode amortizacije koji su nastali kao efekt revalorizacije dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine, a za koji iznos nije povećao poreznu osnovicu sukladno članku 5. stavak 1. ZPD-a, što je rezultiralo i manjim obračunom poreza na dobit. Sukladno Naputku Ministarstva financija o obračunu i uplati poreza na dobit i o revalorizaciji kod pravnih osoba za 1993. („Narodne novine“, broj 117/93, dalje: Naputak), osnovica za obračun poreza na dobit pod točkom III. obrasca PD za 1993., smanjuje se za revalorizaciju vlastitog kapitala, iz čega proizlazi da je revalorizacija dugotrajne materijalne imovine po propisima iz 1993., bila porezno neutralna. Iz Zapisnika povjerenstva za popis imovine tužitelja od 31. prosinca 2013., utvrđeno je da je imovina na čiji je revalorizirani iznos obračunata amortizacija za 2014., najvećim dijelom stavljena u uporabu 2003., dok je zanemarivi dio stavljen u uporabu 1993. ili ranijih godina, te da stoga obračunati iznos amortizacije na revaloriziranu vrijednost za 2014. nije mogao biti uključen u poreznu osnovicu za 1993. Također je uvidom u temeljnice T-79 od 31. prosinca 2014. i u knjiženja na kontima amortizacije (4302 i 4303) za 2014., utvrđeno da je evidentirano vrijednosno usklađenje dugotrajne materijalne imovine u stvari trošak amortizacije u 2014. koji je efekt revalorizacije i nije knjižen na teret revalorizacijskih rezervi, kako to proizlazi iz članka 2. Odluke o provedbi postupka vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine društva od 31. prosinca 2013., donesenu od stranu direktora društva D. B., a što se odnosi i na trošak amortizacije za 2015. i 2016.

 

Odredbom članka 12. stavak 22. ZPD-a, propisano je da ako porezni obveznik u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine navedene u ovom članku, u porezno priznate rashode poreznog razdoblja može se uključiti samo iznos koji bi bio utvrđen primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz stavka 5. ovoga članka.

 

Slijedom navedenog, primjenom gore citiranih zakonskih i podzakonskih propisa kojima je uređeno predmetno porezno područje na ukupnost činjenica utvrđenih u spisu priležeću dokumentaciju, ocjena je ovoga Suda da se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava. Ovo stoga, jer rezultat poreznog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja pravilnosti obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dobit, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuje na osnovanost zaključka poreznih tijela glede činjenica na kojima se temelji oporezivanje, a što tužitelj prigovorima iznijetim u tužbi nije doveo u sumnju. Dodatno, valja navesti da su prigovori iz tužbe istovjetni onima koje je tužitelj isticao i u tijeku upravnog postupka i na koje (prigovore) se prvostupanjsko tijelo očitovalo u obrazloženju svoje odluke, davši pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih su iste ocijenili neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Pravo je tuženika da se u svome rješenje pozove na razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, sukladno članku 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), pa su stoga i neosnovani prigovori tužitelja.

 

Vezano za istaknuti prigovor tužitelja kako tuženik nije uzeo u obzir mišljenja profesora, vještaka kao i poreznih savjetnika, ističe se kako je tuženik ocijenio da su navedena mišljenja bila irelevantna za donošenje odluke u poreznom nadzoru, iz čega ne proizlazi da ista nije prethodno razmatrao. Ujedno se napominje da se financijska vještačenja ne provode kada se radi o primjeni prava, što je ovdje slučaj.

 

              Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud utvrđuje kako odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a

 

U Rijeci 2. studenog 2020.

 

                                                                                                                                                            S u t k i n j a

                            

Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).