1                                Poslovni broj: 6 UsIpor-242/20-4

Poslovni broj: 6 UsIpor-242/20-4

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

       Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Kraljević, u upravnom sporu tužitelja H. – O.d.s. d.o.o. Z., U. g. V., zastupan po opunomoćeniku T. D., direktoru DP E. Z., U. K. D. Z.., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet nekretnina, bez održavanja glavne rasprave, dana 2. studenog 2020.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-20/20-01/202, Urbroj: 513-04-20-2 od 13. svibnja 2020., rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave Z., Klasa: UP/I-410-20/2016-001/05057, Urbroj: 513-07-13-01/2019-0004 od 16. veljače 2019. i da se tužitelj oslobodi od plaćanja porezne obveze.

Obrazloženje

              Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-20/20-01/202, Urbroj: 513-04-20-2 od 13. svibnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave Z., Klasa: UP/I-410-20/2016-001/05057, Urbroj: 513-07-13-01/2019-0004 od 16. veljače 2019., kojim je poništeno rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostave Z., Klasa: UP/I-410-20/2016-001/05057, Urbroj: 513-007-29-11-2017-0003 od 2. svibnja 2017. te je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 4.338,57 kuna i na tu osnovicu porez na promet nekretnina u iznosu 216,93 kuna.

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom prigovara kako se u postupku donošenja rješenja nije postupalo sukladno člancima 6., 9. i 88. Općeg poreznog zakona, te člancima 8. i 9. Zakona o općem upravnom postupku. Prigovara kako porezno tijelo u poreznim rješenjima nije utvrdilo tko je osnivač tužitelja, odnosno da nije utvrđeno da je Republika Hrvatska posredni osnivač tužitelja, slijedom čega bi se u konkretnom slučaju trebalo primijeniti porezno oslobođenje prema članku 13. Zakona o porezu na promet nekretnina. Navodi kako u okviru svoje registrirane djelatnosti, dio koje je i izgradnja i održavanje elektroenergetske mreže, odnosno elektroenergetskih objekata (niskonaponska, srednjenaponska i visokonaponska mreža, dalekovodi, trafostanice i sl.), koja je člankom 4. Zakona o energiji utvrđena kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku, kontinuirano stječe nekretnine, te je da je u drugim slučajevima (prije donošenja poreznog rješenja) bio oslobođen od porezne obveze temeljem odredbe članka 11. točka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: 69/97, 26/00, 153/02, 22/11. i 143/14), a tekst koje odredbe je u neizmijenjenom obliku sadržan u odredbi članka 13. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: 115/16, dalje: ZPPN-a). Ističe kako je iz sudskog registra razvidno da je jedini neposredni osnivač tužitelja H. e. d.d. sa sjedištem u Z., U. g. V…. (dalje: H. d.d.), te da je iz sudskog registra također vidljivo da je jedini osnivač, odnosno jedini dioničar H. d.d. upravo Republika Hrvatska, iz čega proizlazi da je Republika Hrvatska krajnji osnivač tužitelja. Navodi da ukoliko bi se odredba članka 13. ZPPN-a tumačila strogo nomotehnički, tada ne bi bilo osnove za oslobođenje od plaćanja poreza. Međutim, da istu odredbu ne bi trebalo tumačiti strogo nomotehnički već prema njezinom smislu, odnosno cilju koji se tom odredbom želio postići, a cilj odredbe je izbjegavanje apsurdne situacije u kojoj Republika Hrvatska sama sebi plaća porez na promet nekretnina za nekretninu koju je stekla u vlasništvo. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-…./20.. od 9. veljače 2016. Nadalje, navodi da je osnovan od H.. d.d. temeljem odluke o osnivanju društva od dana 10. lipnja 2002., a sukladno odredbi članka 29. Zakona o tržištu električne energije („Narodne novine“, broj: 68/01), kojom je bilo propisano da će H.. d.d. do dana početka primjene tog zakona, uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske osnovati trgovačko društvo koje će obavljati djelatnost vođenja energetskog sustava, što znači da je Republika Hrvatska citiranom odredbom Zakona o tržištu električne energije, društvu H.. d. d. propisala obvezu osnivanja tužitelja, iz čega proizlazi da je tužitelja posredno osnovala Republika Hrvatska, putem društva H.. d.d., čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska. Nadalje, navodi da je člankom 4. Zakona o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina propisano da pravne osobe u vlasništvu Republike Hrvatske i pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska, koje upravljaju infrastrukturnim građevinama u vlasništvu Republike Hrvatske, ne plaćaju naknadu za stjecanje prava vlasništva, prava služnosti i prava građenja drugim pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske i pravnim osobama čiji je osnivač Republika Hrvatska koje upravljaju zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, na kojem se grade infrastrukturne građevine. Stoga, smatra kako je porezno tijelo propustilo utvrditi tko je stvarni, krajnji osnivač tužitelja, odnosno nepotpuno i pogrešno je utvrdilo činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenilo, odnosno propustilo primijeniti mjerodavno materijalno pravo. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, i da se tužitelja oslobodi od plaćanja porezne obveze.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.              

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz sadržaja spisa tuženog tijela proizlazi kako je poreznim rješenjem, Klasa: UP/I-410-20/2016-001/05057, Urbroj: 513-007-29-11-2017-0003 od 2. svibnja 2017. tužitelj oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina po Ugovoru o kupoprodaji sklopljenim 13. rujna 2016.

              U obnovljenom postupku, temeljem odredbe članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09., dalje u tekstu ZUP-a), uvidom u Sudski registar utvrđeno je kako je jedini osnivač tužitelja H. e. d.d.

              U skladu sa navedenim, utvrđeno je kako nije ispunjen uvjet propisan člankom 11. stavkom 1. točkom 1. Zakona o porezu na promet nekretnina, budući osnivač tužitelja nije Republika Hrvatska već  H. e. d.d.

              Predmet oporezivanja u konkretnom slučaju stjecanje nekretnine na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 13. rujna 2016. između tužitelja, kao stjecatelja i R.H. iz Z., kao prodavatelja, predmet kojeg je nekretnina označena kao k.č.br. 300/5 k.o. Z. u površini od 18,00 m2.

              Osnovica poreza na promet nekretnina utvrđena je u skladu sa odredbom članka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj: 115/16., dalje u tekstu Zakona) iz isprave o stjecanju u iznosu od 4.338,57 kuna.

Među strankama je sporno je li tužitelj oslobođen obveze poreza na promet nekretnina sukladno članku 13. točke 1. Zakona kojom je propisano da porez na promet nekretnina ne plaćaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zaklade i fundacije, sve pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, Crveni križ i neprofitne pravne osobe registrirane za pružanje humanitarne pomoći sukladno posebnom propisu.

Prema stajalištu ovog Suda, pravilno je porezno tijelo ocijenilo kako tužitelj ne ispunjava uvjete propisane citiranom odredbom članka 13. točke 1. Zakona za oslobođenje obveze plaćanja poreza na promet nekretnina, obzirom da osnivač pravne osobe tužitelja nije Republika Hrvatska, već H. e. d.d., slijedom čega je pravilno porezno tijelo utvrdilo kako je tužitelj obveznik poreza na promet nekretnina.

Dakle, Sud je stajališta kako je namjera zakonodavca, temeljem odredbe članka 13. točke 1. Zakona, bila da od plaćanja poreza na promet nekretnina oslobodi pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, a iz izvatka iz sudskog registra proizlazi kako osnivač pravne osobe tužitelja nije Republika Hrvatska, već H. e. d.d. Navedenom odredbom kao kriterij za ne plaćanje poreza na promet nekretnina, nije propisano da porez ne plaćaju pravne osobe koje obavljaju djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku, niti eventualno kriterij da li Republika Hrvatska posjeduje dionice nekog  trgovačkog društva.

Dakle, zakonodavac osim kriterija da je Republika Hrvatska jedini osnivač, nije naveo druge kriterije, koje tužitelj spominje u tužbi, stoga,  tužbeni  navod da tužitelj u okviru svoje registrirane djelatnosti obavlja djelatnost izgradnje i održavanja elektroenergetske mreže, odnosno elektroenergetskih objekata, koja je člankom 4. Zakona o energiji utvrđena kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku, nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari.

U odnosu na odluke poreznog tijela temeljem kojih je tužitelj bio oslobođen od porezne obveze temeljem odredbe članka 11. točka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: 69/97, 26/00, 153/02, 22/11. i 143/14), a tekst koje odredbe je u neizmijenjenom obliku sadržan u odredbi članka 13. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: 115/16, dalje: ZPPN-a), valja kazati kako Sud nije vezan pravnim shvaćanjima javnopravnog tijela, stoga, navedeni prigovor nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim.

Stoga se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani, jer nema zakonske osnove za donošenje drugačijeg rješenja.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Splitu, 2. studenog 2020.

                                                                                                                                              S U T K I N J A

                                                                                                                                     Nela Mešin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lidija Kraljević