- 1 -              I Kž 551/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 551/2020-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. J., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o dijelu žalbe optuženog A. J. podnesene protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 11. travnja 2016. broj K-9/11, a povodom Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-74/2019 od 17. rujna 2020. kojom su ukinute točke II., III., IV. i V. izreke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-638/2016-5 od 30. listopada 2018. u dijelovima koji se odnose na optuženog A. J., u sjednici održanoj 2. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog A. J., odvjetnika Č. P.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

I. Povodom žalbe optuženog A. J., a po službenoj dužnosti preinačuje se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 11. travnja 2016. broj K-9/11 u odnosu na optuženog A. J. i kaznena djela opisana u točkama 1. i 5. izreke osuđujućeg dijela na način da se, na temelju čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), protiv optuženog A. J. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

ODBIJA  OPTUŽBA

da bi

 

pod točkom 1.

 

točno neutvrđenog dana u mjesecu srpnju 1997. godine optuženi A. J. obnašajući dužnost predsjednika Nadzornog odbora „T.“ d.d., u namjeri da za sebe pribavi protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu, koristeći svoj utjecaj po tom osnovu kao i po osnovu okolnosti što je bio vlasnik većinskog paketa dionica „T.“ d.d., zatražio od optuženog Z. T. koji je vršio dužnost direktora „T.“ d.d., da mu ovaj, na ime pozajmice na privatni račun doznači iznos od 180.000,00 kn iz sredstava „T.“ d.d., na što je optuženi Z. T., znajući da je to protivno odredbi članka 271. Zakona o trgovačkim društvima te da optuženi A. J. nema namjeru vratiti navedeni iznos, pristao, te dana 23. srpnja 1997. godine, u ime „T.“ d.d. potpisao nalog za asignaciju prema kojem je dio potraživanja „T.“ d.d. u iznosu od 180.000,00 kn od „N.-B.“ d.d. Z. doznačen na privatni račun optuženog A. J., na koji je način, budući naznačeni iznos „pozajmice“ optuženi A. J. nije vratio „T.“ d.d., za optuženog A. J. pribavljena protupravna imovinska korist,

 

              d a k l e, optuženi A. J. s namjerom potaknuo drugoga da u gospodarskom poslovanju  povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koji se temelje na zakonu i na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu, čime da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - poticanjem na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisano u čl. 246. st. 1. i 2. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11.

 

pod točkom 5.

 

u vremenskom razdoblju od mjeseca veljače do travnja 1998. godine, nakon što je s M. L. zaključio ugovor o prijenosu tvrtke „F.-U.“ d.o.o. te ugovore  o  prijenosu   dionica  „T.“  d.d.,  obavljajući  dužnost predsjednika Nadzornog odbora tvrtke „T.“ d.d. te direktora tvrtki „E.“ d.o.o. V. i „F.-U.“ d.o.o. S. B. te pravnom sljedniku iste „U.-B.“ d.o.o. S. B. koristeći po navedenim osnovama, kao i po osnovi vlasništva 100% udjela tvrtki „F.-U.“ d.o.o., „E.“ d.o.o. i „U.-B.“ d.o.o. te većinskog paketa dionica „T.“ d.d. svoj utjecaj, utvrdivši da su tvrtke „T.“ d.d. i „F.-U.“ d.o.o. u daleko lošijem poslovnom položaju nego je očekivao, prikazavši Z. T. – direktoru „T.“ d.d. da je neophodno, radi onemogućavanja fiktivnih i stvarnih vjerovnika tvrtki „F.-U.“ d.o.o. i „T.“ d.d. da blokiraju poslovanje „F.-U.“ d.o.o., imovinu „F.-U.“ d.o.o. i „T.“ d.d. prenijeti na tvrtku „E.“ d.o.o. i da će se preko iste nabavljati robe i voditi financijsko poslovanje te da će tako tvrtka „F.-U.“ d.o.o. i dalje poslovati, a u stvarnoj namjeri da se to ostvari samo glede jednog dijela imovine „F.-U.“ d.o.o. i „T.“ d.d., a dio imovine, u znatnom iznosu protupravno pripadne tvrtci „E.“ d.o.o., zatražio od Z. T. da potpiše u ime „T.“ d.d. „ugovor o poslovnoj usluzi (K.-H.)“, prema kojemu će „E.“ d.o.o. za „F.-U.“ d.o.o. i „T.“ d.d. pružati usluge marketinga, obrade domaćeg i stranog tržišta, organizirati i opskrbljivati robama „F.-U.“ d.o.o. i „T.“ d.d., vršiti financijsko-računovodstveno-ekonomsku obradu nalaženja novih izvora financiranja i reprograma otplate postojećih dugovanja, upravljati prodajom, izraditi završni račun, planirati kalkulacije i slično, a čija je ukupna vrijednost 34,500.000,00 kn, od čega se 15,000.000,00 kn odnosi na iznos usluga (K.-H.), dok se preostali iznos odnosi na vrijednost robe koju će „E.“ d.o.o. isporučiti, te da se, radi osiguranja plaćanja tvrtka „E.“ d.o.o. uknjiži na nekretnine u vlasništvu „T.“ d.d. i „F.-U.“ d.o.o. u visini dvostruke cijene ugovora i eventualnih troškova (80,000.000,00 kn) na što je  Z. T. povjerovavši mu pristao, nakon čega je dana 01. kolovoza 1997. godine, kao direktor tvrtki „E.“ i „U.-B.“ d.o.o. (pravni sljednik „F.-U.“ d.o.o.) potpisao u ime obje tvrtke, pozivom na naznačeni ugovor Ugovore o kreditiranju i snabdjevanju robama i o jamstvu, a potom, dana 30. prosinca 1997. godine u ime „U.-B.“ d.o.o. u korist „E.“ d.o.o. izdao tri akceptna naloga, svaki na 5,000.000,00 kuna sa svrhom „plaćanje po računu za uslugu“ temeljem kojih je, u vremenskom razdoblju od 16. siječnja do 10. srpnja 1998. godine sa žiro-računa tvrtke „U.-B.“ d.o.o. na žiro-račun tvrtke „E.“ d.o.o doznačen iznos od ukupno 6,915.155,62 kn , (ostatak do 15 milijuna kuna, nije zbog blokade žiro-računa tvrtke „F.-U.“ d.o.o. doznačen), u ime tvrtke „E.“ d.oo. ispostavio tvrtci „U.-B.“ d.o.o., pozivom na odredbe ugovora o poslovnoj usluzi račun broj ... od 14.02.1998. godine na iznos od 825.549,60 kn, račun broj ... od 28.02.1998. godine na iznos od 1,110.440,00 kn, račun broj ...od 14. ožujka 1998. godine na iznos od 975.456,00 kn i račun broj ... od 31.03.1998. godine na iznos od 717.116,00 kn prikazavši u istima kao da su djelatnici „E.“ d.o.o. tijekom mjeseca kolovoza, rujna i listopada 1997. godine utrošili, po cijeni od 200,00 kuna po satu, ukupno 12.568 sati za vršenje usluga usmjerenih poticanju poboljšanja rada tvrtke „U.-B.“ d.o.o., a što nije odgovaralo istini budući je tvrtka „E.“ d.o.o. za navedene mjesece prilikom obračuna plaća obračunala tim djelatnicima sveukupno 7.383 radna sata, na koji je način i pribavljena protupravna imovinska korist  za   tvrtku  „E.“  d.o.o. budući  su  naznačeni  računi  i  proknjiženi  u knjigovodstvu tvrtke „U.-B.“ d.o.o. najmanje u iznosu razlike vrijednosti fakturiranih i stvarno utrošenih – obračunatih sati (12568 - 7383), u iznosu ne manjem od 1.037.000,00 kn (5185 sati x 200,00 kn) i posljedično tomu šteta za U.-B." d.o.o.,

 

              d a k l e, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takove koristi,

 

              čime da bi počinio kazneno djelo protiv platnog prometa i poslovanja - zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisano u čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97. i 27/98. – dalje: KZ/97.).

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč.1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog A. J., kao i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja u odnosu na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., žalba optuženog A. J. u tim je dijelovima bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 11. travnja 2016. broj K-9/11 optuženi A. J. i optuženi Z. T. proglašeni su krivima, i to optuženi A. J. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. u svezi s čl. 37. KZ/97., opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude i kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97., opisanog pod točkom 5. izreke pobijane presude. Nakon što mu je za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, za kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. u svezi s čl. 37. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca te za kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca, na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, a na temelju čl. 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda, tako da se od kazne na koju je ovaj optuženik osuđen izvršava 1 godina i 6 mjeseci, a dio kazne u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi Z. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude i kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97., opisanog pod točkom 3. izreke pobijane presude. Nakon što mu je za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca, na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a na temelju čl. 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda, tako da se od kazne na koju je ovaj optuženik osuđen izvršava 1 godina, a dio kazne u trajanju od 1 godine neće se izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 7. do 13. svibnja 1998. godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. određeno je da je optuženi A. J. dužan platiti na ime troškova provedenih vještačenja ukupan iznos od 64.041,25 kuna, na ime pristupa svjedoka raspravama za putne troškove iznos od 688,00 kuna, a na ime paušala iznos od 5.000,00 kuna, dok je optuženi Z. T. dužan platiti na ime provedenih vještačenja iznos od 56.577,25 kuna, a na ime paušala iznos od 3.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana, po pravomoćnosti presude. Također je određeno da su optuženici dužni snositi troškove branitelja po službenoj dužnosti o čijoj visini će se odlučiti posebnim rješenjem.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 4. st. 1. te čl. 5. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10. – dalje u tekstu: ZPOIK) od optuženog A. J. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 180.000,00 kuna, kao imovinska korist koju je on ostvario kaznenim djelom iz točke 1. izreke pobijane presude te je utvrđeno da je novčani iznos od 180.000,00 kuna imovina Republike Hrvatske pa je optuženom A. J. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati taj novčani iznos u korist Državnog proračuna RH, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Istom presudom protiv optuženog A. J. i optuženog Z. T. je, na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08., odbijena optužba da bi pod točkom 4. optužnice počinili kaznena djela iz 292. stavak 1. i 2. KZ/97., dok je, na temelju čl. 148. st. 2. u svezi s čl. 145. st. 2. ZKP/08., odlučeno da dio troškova knjigovodstveno-financijskog vještačenja koji se odnose na tu točku izreke pobijane presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi A. J., i to osobno i po braniteljici, odvjetnici A. J., time da ni u osobno podnesenoj žalbi ni u žalbi podnesenoj po braniteljici nije zatraženo da se optuženika i/ili njegovu braniteljicu izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

Žalbu protiv te presude podnio je i optuženi Z. T. po branitelju, odvjetniku M. P. Ni u ovoj žalbi nije zatražena obavijest o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-1314/2016 od 21. prosinca 2016.

 

Dana 7. veljače 2018., dakle izvan zakonom propisanih rokova u kojima stranke mogu zahtijevati da ih se obavijesti o održavanju drugostupanjske sjednice,  na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zaprimljen je podnesak odvjetnika Č. P. u kojemu je navedeno da braniteljica optuženog A. J., A. J. u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude nije zatražila da se nju i optuženika obavijesti o sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom odlučivanja o toj žalbi, zbog čega optuženi A. J. sada moli da se njega i njegovog novoizabranog branitelja, odvjetnika Č. P. izvijesti o istoj, a radi prisustvovanja.

 

Kako se u konkretnom slučaju nije radilo ni o jednoj od situacija koje ima u vidu odredba čl. 475. st. 2. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske je o žalbama optuženog A. J. i optuženog Z. T. podnesenima protiv prethodno citirane prvostupanjske presude odlučio u nejavnoj sjednici, i to na način da je presudom i rješenjem broj I Kž-638/2016 od 30. listopada 2018. djelomično prihvatio žalbu optuženog Z. T., a povodom te žalbe, po službenoj dužnosti, i u odnosu na optuženog A. J., ukinuo tu presudu u odnosu na optuženog A. J. i kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. u svezi s čl. 37. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke te presude te u odnosu na optuženog Z. T. i kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97., opisano pod točkom 3. izreke te presude i u tim dijelovima predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku (točka I/ izreke); povodom žalbe optuženog A. J., a po službenoj dužnosti, preinačio je tu presudu u pravnoj oznaci djela opisanog u točki 5. izreke te je izrekao da je optuženi A. J. postupanjem činjenično opisanim u točki 5. izreke pobijane presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11. (točka II/ izreke); uslijed odluka pod I/ i II/ te djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženog A. J. i optuženog Z. T., ta je presuda preinačena u odluci o kazni na način da je  optuženom A. J. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude prihvaćena po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11., opisano pod točkom 5. izreke pobijane presude, na temelju te zakonske odredbe, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca pa je taj optuženik, uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a na temelju čl. 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava 1 godina, dok se 1 godina neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženom Z. T. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude prihvaćena po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a na temelju čl. 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženi Z. T. osuđen neće izvršiti ako u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo, a u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora će mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 7. svibnja 1998. godine do 13. svibnja 1998. godine (točka III/ izreke); povodom žalbe optuženog A. J., a po službenoj dužnosti prvostupanjska presuda preinačena je u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da je na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u svezi s čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08. utvrđuje da je optuženi A. J. kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11., opisanim pod točkom 1. izreke te presude, ostvario imovinsku korist u iznosu od 180.000,00 kn te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa je optuženom A. J. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude (točka IV/ izreke), dok su žalbe optuženog A. J. i optuženog Z. T. u ostalom dijelu odbijene kao neosnovane te je u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (točka V/ izreke).

 

U odnosu na osuđujući dio presude u kome dijelu je postupak pravomoćno okončan, osuđeni A. J. podnio je ustavnu tužbu. Odlučujući povodom ustavne tužbe optuženog A. J., zastupanog po odvjetniku Č. P., koja je podnesena protiv točaka II. do V. izreke odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-638/2016-5 od 30. listopada 2018., Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj U-III-74/2019 od 17. rujna 2020. usvojio tu ustavnu tužbu (točka I.), ukinuo točke II., III., IV. i V. izreke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-638/2016-5 od 30. listopada 2018. u dijelovima koji se odnose na optuženog A. J. (točka II.) te je predmet u tom ukinutom dijelu vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak (točka III.). U toj je odluci Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio stanovište da činjenica što je naknadno opunomoćeni branitelj optuženog A. J. podnio zahtjev za prisustvovanje tog optuženika i njega na sjednici drugostupanjskog vijeća „izvan zakonom propisanih rokova za žalbu i odgovor na žalbu sama po sebi ne mijenja ništa na stvari u pogledu obveze njihovog pozivanja na tu sjednicu jer u ukupnom opisanom kontekstu prethodno izloženi supstancijalni ustavnopravni zahtjevi imaju prednost pred propuštanjem navedenih rokova, koji su u pogledu pozivanja na sjednicu drugostupanjskog vijeća relativizirani već i samom činjenicom da predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste stranke i kad nisu to zahtijevale.“

 

Povodom ove odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, a radi ispunjenja obveze iz točke III. izreke te odluke, zakazana je javna sjednica vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako bi Vrhovni sud Republike Hrvatske ponovno odlučivao, ali sada samo o dijelu žalbe optuženog A. J. koji se odnosi na kaznena djela za koja je kazneni postupak bio pravomoćno dovršen osuđujućom presudom. O toj sjednici, sukladno izraženom stavu u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske  koju je sud u predmetu povodom kojeg je Odluka donesena obavezan poštovati,  obaviješteni su državni odvjetnik, optuženi A. J. i njegov branitelj, odvjetnik Č. P. Sjednici je pristupio branitelj optuženog A. J., odvjetnik Č. P., dok joj nije pristupio državni odvjetnik koji je o održavanju sjednice uredno obaviješten, kao ni optuženi A. J., za kojeg je dostavnica u dva navrata vraćena neuručena s naznakom "obaviješten, nije podigao pošiljku", no za kojega je telefonskom provjerom s odvjetničkim uredom branitelja optuženika, odvjetnika Č. P. utvrđeno da je optuženik obaviješten o održavanju sjednice vijeća. Stoga je sjednica vijeća održana u odsutnosti državnog odvjetnika i optuženog A. J. u smislu čl. 475. st. 4. ZKP/08.

 

Žalba optuženog A. J. je bespredmetna.

 

Odlučujući o ranije označenom dijelu žalbe optuženog A. J. podnesene protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 11. travnja 2016. broj K-9/11, a povodom Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-74/2019 od 17. rujna 2020. kojom su ukinute točke II., III., IV. i V. izreke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-638/2016-5 od 30. listopada 2018. u dijelovima koji se odnose na optuženog A. J., a po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08., ovaj sud utvrdio je da je u odnosu na kazneno djelo protiv gospodarstva - poticanjem na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke osuđujućeg dijela, nastupila zastara kaznenog progona.

 

Naime, prema činjeničnom opisu to je djelo počinjeno točno neutvrđenog dana u srpnju 1997., a kako je za isto propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, to znači da bi, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. al. 3. KZ/11., zastara za isto nastupila nakon 20 godina od njegova počinjenja, odnosno u srpnju 2017. No, kako je u konkretnom slučaju prije proteka tog roka donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona, sukladno odredbi čl. 81. st. 3. KZ/11., produljuje se za dvije godine, tako da je zastara kaznenog progona u konkretnom slučaju nastupila u srpnju 2019.

 

Jednaka je situacija i u odnosu na kazneno djelo protiv platnog prometa i poslovanja - zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97., opisano u točki 5. izreke osuđujućeg dijela.

 

Prema činjeničnom opisu to je djelo počinjeno u razdoblju od veljače do travnja 1998. Budući da je za isto propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, zastara kaznenog progona, sukladno odredbi čl. 19. st. 1. al. 3. KZ/97., nastupila bi protekom deset godina od njegova počinjenja, a sukladno odredbi čl. 20. st. 6. KZ/97., protekom dvadeset godina od njegova počinjenja, dakle u travnju 2018. Nadalje, odredbom čl. 86. KZ/11. propisano je da će se, ako se prije nastupa zastare kaznenog progona promijeni rok zastare, primijeniti zastarni rokovi novog zakona. Međutim, i prema odredbi čl. 81. st. 1. al. 3. KZ/11., koja je u konkretnom slučaju mjerodavna zakonska odredba za ocjenu nastupa zastare kaznenog progona, zastara kaznenog progona za ovo bi kazneno djelo nastupila protekom 20 godina nakon njegova počinjenja, odnosno u travnju 2018. No, kako je u konkretnom slučaju prije proteka tog roka donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona, sukladno odredbi čl. 81. st. 3. KZ/11., i u ovom se slučaju produljuje za dvije godine, tako da je zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97., opisano u točki 5. izreke osuđujućeg dijela nastupila u travnju 2020.

 

Stoga, imajući u vidu ranije istaknuto kao i okolnost da je Odluka Ustavnog suda broj U-III-74/2019 donesena 17. rujna 2020., dakle nepune dvije godine od kada je ustavna tužba podnesena, a u vrijeme kada je već nastupila zastara kaznenog progona, je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ponovnom odlučivanju o dijelu žalbe optuženog A. J. u odnosu na kaznena djela za koja je ranijom presudom bio pravomoćno proglašen krivim, sada zbog proteka rokova u kojima se može voditi kazneni postupak preinačio prvostupanjsku presudu na način opisan u točki I. izreke ove odluke, uslijed čega je žalba optuženog A. J. u tim dijelovima postala bespredmetna (točka II. izreke ove odluke).

 

Odluka o troškovima kaznenog postupka temelji se na odredbi čl. 149. st. 1. ZKP/08.

 

Slijedom svega izloženoga, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08., valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 2. studenog 2020.