Broj: Kž 201/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. K., zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje u tekstu - KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 20. prosinca 2017. broj K-6/17-17, u sjednici održanoj 24. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optuženog D. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Šibeniku, optuženi D. K. proglašen je krivim zbog pet teških kaznenih djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. te su mu na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine za svako od počinjenih kaznenih djela pa je optuženik na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom od 9. ožujka 2017. do 10. ožujka 2017.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. i 70/17., dalje u tekstu - ZKP/08.) optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. ZKP/08., i to trošak izrade pismenog nalaza i mišljenja po stalnom sudskom vještaku psihijatru dr. V. N. u iznosu od 2.560,00 kuna te trošak paušala u iznosu od 500,00 kuna, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju J. T., odvjetniku iz K., „zbog svih žalbenih razloga”, s prijedlogom da se žalba usvoji u cijelosti.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada ističe da su SMS poruke izuzete iz mobitela oštećenice nezakonit dokaz jer su izuzete bez sudskog naloga, a da iz njih ne proizlazi zaključak da bi optuženik počinio kaznena djela zbog kojih je proglašen krivim, čime upire na njihovu vjerodostojnost.

Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su SMS poruke izuzete iz mobitela oštećene Đ. K. zakonit dokaz jer su izuzete na njezin zahtjev i uz njezino dopuštenje, prilikom podnošenja kaznene prijave. Na te okolnosti je ispitana kao svjedok policijska službenica Policijske uprave šibensko-kninske M. B., koja je u cijelosti potvrdila iskaz oštećenice da je prilikom zaprimanja kaznene prijave na njezin zahtjev izuzela SMS poruke iz njezinog mobilnog uređaja, presnimila ih na računalo i na CD te napravila njihov izlist. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da za takvo pribavljanje dokaza nije bio potreban sudski nalog pa da se ne radi o nezakonitim dokazima. Optuženik nije doveo u pitanje niti njihovu vjerodostojnost jer se radi o kontrolnim dokazima koji potvrđuju vjerodostojan iskaz oštećenice kao i iskaze posrednih svjedoka D. Z., M. S., Ž. P. i M. B., a čiju kvalitetu je prvostupanjski sud pravilno cijenio.

Nije u pravu optuženik ni kada osporava vjerodostojnost iskaza oštećenice, upirući pritom na protek vremena od počinjenih kaznenih djela do prijave i problematizirajući činjenicu da se oštećenica sjeća svih datuma protupravnih postupanja, a samim time i vjerodostojnost iskaza posrednih svjedoka. Istovremeno u prilog svojim tvrdnjama ističe da okolnost poremećenih odnosa u braku ne znači sama po sebi da je optuženik doista počinio kaznena djela zbog kojih je sada proglašen krivim.

Protivno tim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka sve činjenice pravilno utvrdio te osnovano zaključio da je optuženik počinio pet teških kaznenih djela protiv slobode na štetu oštećenice na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

Prije svega treba istaknuti da optuženik nije doveo u sumnju ocjenu o pouzdanosti i vjerodostojnosti iskaza oštećene Đ. K. Opravdano sud prvog stupnja njezin iskaz pozitivno vrednuje jer je u opisivanju događaja koje su prethodili počinjenju kaznenih djela, sam odnos i ponašanje optuženika prema njoj tijekom terećenog mu razdoblja te opisivanju protupravnih postupanja optuženika bila dosljedna, konzistentna i precizna, kako tijekom istrage, tako i na raspravi. Oštećenica je sve događaje razumno i prihvatljivo vremenski odredila, i to u ..., kada je prvi put optuženik izvršio nasilni spolni odnos bez pristanka (kojom prilikom je prijetio i pucao, a od pucanja je ostala rupa u zidu), zatim na ..., na ..., a potom u ..., pri čemu svjedokinja D. Z. potvrđuje iskaz oštećenice da je svaki put zapisivala kada ju je optuženik spolno zlostavljao. Iako te događaje oštećenica nije odmah prijavila policiji, ona je jasno, precizno i uvjerljivo opisala da se bojala optuženika koji je imao oružje (jer je bio lovac), ali da se o svemu tome svaki put povjeravala kolegici s posla, M. S., prijateljici D. Z., nećakinji Ž. P. te bratu, M. B. Svi navedeni svjedoci potvrdili su navode oštećenice o tome da su odnosi optuženika i oštećenice dulje razdoblje bili poremećeni, da je optuženik konzumirao alkohol, a oštećenica im je pričala o nasilnim spolnim odnosima, plakala i odlazila od kuće, a vidjeli su da je sve lošije fizički izgledala (mršava i iscrpljena), kao i rupe na zidu sobe (jer je optuženik prijetio i pucao iz oružja). Svjedokinja D. Z. je navela da je oštećenica jednom prilikom htjela prijaviti optuženika policiji, a tada je došla na njezinu molbu po nju i vozila je u postaju, no putem je optuženik nazivao oštećenicu, prijeteći joj, vičući, psujući i tražeći da ga ne prijavi, pozivajući se na to da mu je otac na samrti, zbog čega je oštećenica odustala od prijave. Sama oštećenica je opisivala da se bojala optuženika jer joj je prijetio da će se riješiti prije nje nego svog oružja, a znala je da ozbiljno misli jer je imao dvije puške i pištolj. Prema tome, protek vremena od prvog počinjenog kaznenog djela do prijave počinjenja svih kaznenih djela, uz činjenicu da je oštećenica jednom prilikom pokušala prijaviti optuženika, koji ju je u tom spriječio, te okolnost da je o svemu tome ispričala većem broju osoba, koji su u bitnim crtama dosljedno opisivali ono što im je povjerila oštećenica i čije je iskaze prvostupanjski sud s pravom prihvatio, ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

Optuženik osporava visinu izrečene mu kazne, smatrajući da bi se ista svrha postigla i blažom kaznom od ove koja mu je izrečena.

Protivno tim žalbenim navodima, imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, a kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opravdano očekivati da će se upravo jedinstvenom kaznom zatvora na koju je optuženik osuđen postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

Naime, prvostupanjski je sud optuženiku prije svega olakotnom okolnošću cijenio dosadašnju neosuđivanost te smanjenu ubrojivost tempore criminis utvrđenu psihijatrijskim vještačenjem, smatrajući da se radi o naročito olakotnim okolnostima. Te okolnosti, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnoj situaciji opravdavaju primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne za kaznena djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11.

Stoga se po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako navedeno kazneno djelo ispod zakonskog minimuma u trajanju od po 1 (jedne) godine, te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine ukazuju primjerenom težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika. Upravo izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora postići će se sve svrhe kažnjavanja, odnosno izrazit će se društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačat će se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo.

Zato nije osnovana žalba optuženog D. K. zbog odluke o kazni.

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a njezinim ispitivanjem u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. svibnja 2018.