- 1 -              II Kž 448/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 448/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. K., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog S. K. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 15. listopada 2020. broj Kov-18/2020 (Kov-19/2020), o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 2. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Žalba okrivljenog S. K. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća za mladež Županijskog suda u Puli-Pola, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog S. K., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., pod točkom I. izreke, na temelju članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 131. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), protiv okrivljenog S. K. produljen je istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a pod točkom II. izreke je, na temelju članka 131. stavaka 2. i 3. ZKP/08. određeno da istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora, time da će sud svaka dva mjeseca do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o istražnom zatvoru, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora te ga rješenjem produljiti ili ukinuti.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni S. K. po svom branitelju, odvjetniku M. M., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08. i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se prijedlog za produljenje istražnog zatvora odbije i okrivljeniku odrede mjere opreza iz članka 98. stavka 2. točaka 2., 3., 4., 5. i 10. ZKP/08.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjski je sud, nakon što je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog S. K., svoju odluku i valjano obrazložio davši jasne, dostatne i valjane razloge, i to kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i u odnosu na postojanje posebne pretpostavke za primjenu te mjere iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a potom je dao i, doduše, šture, ali dostatne razloge za svoj zaključak o nesvrhovitosti zamjene mjere istražnog zatvora blažim mjerama.

 

Prema tome, u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire okrivljenik tvrdeći da zaključak prvostupanjskog suda o nesvrhovitosti zamjene mjere istražnog zatvora blažim mjerama nije obrazložen. Pobijano je rješenje ispitano i sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., no ni pri tome nije utvrđeno da bi u istome bila počinjena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu istražnozatvorske mjere, žalitelj ističe da iz iskaza neposrednih očevidaca, i to oštećenika i majke okrivljenika nedvojbeno proizlazi da on (okrivljenik) nikada ne bi naudio svom bratu jer da se vole, kao i to da je okrivljenik bacio nož prema oštećeniku zajedno s krpom, što sve je pokupio sa stola, pri čemu se taj nož zabio samo drškom u knaufu na 30-ak cm od oštećenika, a ne cijelom oštricom, kako je to prethodno bilo prikazivano, a što da je potvrdilo i mehanoskopsko vještačenje. Nadalje, na nepostojanje njegove namjere usmrćenja oštećenika da ukazuje činjenica da je okrivljenik odmah nakon bacanja noža izašao iz stana, tj. nije pokazivao nekakvu daljnju namjeru ili agresiju. Ističe da, promatrajući cjelokupnu dinamiku događaja i iskaze svjedoka te posebno činjenicu da je nož bačen s drškom i zajedno s krpom sa stola, on sigurno nije pristao na smrt oštećenika kao posljedicu, a još manje na to da je to htio ili da je išao za time da to ostvari.

 

Istaknutim žalbenim navodima, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost pobijane odluke u pogledu postojanja opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika. Naime, osnovana sumnja da bi okrivljenik počinio kazneno djelo zbog kojeg se protiv njega vodi ovaj kazneni postupak proizlazi iz dokaza na kojima se temelji podignuta optužnica, a što sve je valjano obrazložio i prvostupanjski sud. Time je ispunjena opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., dok sudovi prilikom preispitivanja uvjeta za primjenu mjere istražnog zatvora nisu ovlašteni upuštati se u preispitivanje i ocjenu činjeničnih utvrđenja i kaznene odgovornosti okrivljenika. To je, naime, kao i ocjena dokazne snage i vjerodostojnosti izvedenih dokaza, zadatak raspravnog suda.

 

Osporavajući postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., žalitelj ističe da jednokratna osuđivanost za kazneno djelo koje nije niti isto niti istovrsno ovdje mu inkriminiranom ne može biti razlog za produljenje mjere istražnog zatvora. Smatra da se prvostupanjski sud, uzevši pri tome u obzir dvije ranije osude, i to jednu kaznenu za potpuno drugu vrstu kaznenog djela i jednu prekršajnu za nasilje u obitelji, pri čemu nikada nije osuđen na kaznu zatvora, nije vodio standardima koje od nacionalnih sudova zahtijeva Europski sud za ljudska prava.

 

Ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Prije svega, okrivljenik je, prema izvatku iz kaznene evidencije, već osuđivana osoba, i to zbog kaznenog djela napada na službenu osobu iz članka 315. stavaka 2. i 4. KZ/11. Točno je da nije riječ o kaznenom djelu istovrsnom onome za koje se on ovdje tereti. Međutim, ta činjenica ukazuje na to da ni njegovo ranije ponašanje nije bilo usklađeno s pravnim poretkom i društveno prihvatljivim postupanjem. Ono je, naprotiv, progrediralo budući da je okrivljenik sada osnovano sumnjiv za počinjenje još težeg kaznenog djela, i to kaznenog djela protiv života i tijela na štetu svog maloljetnog brata, a u vrijeme provjeravanja iz te ranije pravomoćne osude. Okrivljenik je, osim toga, i prekršajno kažnjavan, i to, između ostaloga, zbog prekršaja iz članka 22. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" broj 70/17. i 126/19.).

 

Uzevši, nadalje u obzir da je psihijatrijskim vještačenjem okrivljenika po stalnom sudskom vještaku za psihijatriju, dr. med. I. Š. kod okrivljenika dijagnosticiran poremećaj ličnosti F10.1 i zlouporaba više psihoaktivnih tvari F19.1 te da, premda se kod njega ne nalaze psihopatološki znakovi koji bi mogli ukazivati na perzistiranje duševne bolesti, nije isključena mogućnost počinjenja težih kaznenih djela koja prvenstveno proizlaze iz strukture njegove ličnosti i sklonosti zlouporabe psihoaktivnih supstanci, i po ocjeni ovoga suda, sve izložene okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti upućuju na opasnost da će optuženik boravkom na slobodi ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo, odnosno dovršiti pokušano.

 

Stoga je primjena istražnozatvorske mjere protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. i nadalje opravdana te na zakonu osnovana, dok se ista svrha, protivno stanovištu žalitelja, za sada ne bi mogla uspješno ostvariti primjenom neke druge mjere blaže od istražnog zatvora.

 

Budući da žalba okrivljenog S. K. nije osnovana, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 2. studenog 2020.