- 1 -              II Kž 450/2020-4

Broj: II Kž 450/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. Đ., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavaka 1. 2. u vezi sa člankom 20. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženog B. Đ. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 8. listopada 2020. broj Kv Rz-8/2020, o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 2. studenoga 2020.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba optuženog B. Đ. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog B. Đ., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 20. OKZ RH, na temelju članka 131. stavka 3. i članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08) produljen je istražni zatvor protiv optuženog B. Đ. iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 1. ZKP/08. Istražni zatvor optuženiku traje od 8. ožujka 2016.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi B. Đ. po branitelju, odvjetniku Ž. O., bez navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se istražni zatvor protiv optuženika ukine, podredno da se žalba prihvati i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Protivno opetovanim navodima žalbe optuženika, prvostupanjski je sud pravilno  i potpuno utvrdio sve konkretne okolnosti koje su od utjecaja za donošenje odluke o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora. To se odnosi, kako na postojanje opće pretpostavke iz članka 123. stavak 1. ZKP/08., tako i na postojanje posebne pretpostavke. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. zbog opasnosti od bijega, a i da, s obzirom na tako utvrđene okolnosti, nema uvjeta za primjenu drugih blažih mjera. Prvostupanjski sud je, ujedno, iznio dostatne i jasne razloge zbog kojih drži da produljenjem istražnog zatvora nije povrijeđeno načelo razmjernosti.

Naime, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, optuženik nema nikakve poveznice uz područje Republike Hrvatske, državljanin je Republike Srbije gdje mu je i prebivalište te gdje mu živi supruga. Optuženik, nadalje, ima nekretnine i u Crnoj Gori, gdje je i uhićen 2015. temeljem raspisane međunarodne tjeralice. U žalbi navodi kako je njegova jedina moguća egzistencija vezana uz područje Republike Srbije ili Crne Gore, a da niti iz jedne od njih nema opasnosti od bijega. Pri ovakvom paušalnom iznošenju razloga, žalitelj gubi iz vida da boravkom na slobodi postoji mogućnost i njegovog bijega u neku treću državu. To tim više, kada se uzme u obzir težina kaznenog djela stavljenog mu na teret potvrđenom optužnicom, kao i visina kazne zatvora predviđene za terećeno kazneno djelo, u čemu se ogleda mogući motiv za bijeg.

Stoga, bez obzira na okolnosti iznesene u žalbi, nema garancije da on ne bi pobjegao u slučaju ukidanja istražnog zatvora, to tim više što je i ranije gotovo 20 godina bio nedostupan pravosudnim organima Republike Hrvatske.

Slijedom svih izloženih činjenica, prvostupanjski sud je opravdano zaključio da postoji realna i konkretno predvidiva opasnost da će optuženik puštanjem na slobodu postati nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske te na taj način onemogućiti vođenje ovog kaznenog postupka.

U cijelosti je opravdana i ocjena, koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da su navedene okolnosti takvog značaja i kvalitete da se opasnost od bijega kod optuženika može otkloniti jedino i isključivo daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora.

Neosnovane su i daljnje žalbene tvrdnje optuženika da je, s obzirom na vrijeme koje je do sada proveo u istražnom zatvoru od 8. ožujka 2016., povrijeđeno načelo razmjernosti. Naime, prilikom ocjene o eventualnoj povredi tog načela, u skladu s odredbom čl. 122. st. 2. ZKP/08., treba uzeti u obzir razmjer između težine kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Stoga je ocjena ovog drugostupanjskog suda, pri tome osobito imajući na umu okolnosti zbog kojih je istražni zatvor protiv optuženika produljen, odnosno potrebu primjene istražnog zatvora, kao i zakonom propisano maksimalno trajanje istražnog zatvora, da načelo razmjernosti za sada nije povrijeđeno.

Optuženik u žalbi opetovano neosnovano upire na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2196/17 od 31. svibnja 2017. smatrajući da se radi o sličnoj situaciji, koju onda treba i slično riješiti. Navodi kako su se u tom drugom kaznenom predmetu optuženici teretili za isto djelo ratnog zločina, bili su u bijegu, a proveli su u istražnom zatvoru manje vremena nego ovdje optuženik. Žalitelju se ponovno, kao i u ranijim odlukama ovog suda, ukazuje da se postojanje okolnosti koje su od odlučnog značaja prilikom odlučivanja o potrebi primjene istražnog zatvora ocjenjuju u odnosu na svakog istražnog zatvorenika posebno pa izneseni žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Slijedom navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 2. studenoga 2020.