Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1166/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. s.a., L-… S., L. i A. P. d.o.o., O., koje zastupaju opunomoćenici Odvjetničkog društva L. N. S. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja, Sektora građevinskih i uporabnih dozvola, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe L… H. d.o.o., Z., koju zastupaju opunomoćenici Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o., Z., radi izdavanja građevinske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 7 UsI-697/2019-17 od 20. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2020.
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 7 UsI-697/2019-17 od 20. prosinca 2019.
II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja građevinske dozvole tuženika, klasa: UP/I-361-03/19-01/000011, urbroj: 531-06-3-1-356-19-0018 od 9. travnja 2019., kojom se investitoru, ovdje zainteresiranoj osobi, dozvoljava građenje građevine infrastrukturne namjene energetskog sustava (cijevni transport plina), 1. skupine – Prihvatni terminal za ukapljeni prirodni plin na otoku K. (Terminal UPP) I. etapa: Izgradnja plutajućeg terminala UPP-a, faza I.3. – otpremni plinovod do linije uklapanja sa PČ O. (koji je dio sustava magistralnog plinovoda) na k.č.u k.o. O. i O. – N. prema situaciji građevine u glavnom projektu, sve na način i pod uvjetima opisanim tom dozvolom.
Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu kojom zakonitost iste pobijaju u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, ističu kako osporavana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer ne sadrži oznaku katastarskih čestica na kojima se dozvoljava gradnja. S tim u vezi upiru na članak 98. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.), osporavajući pravilnost stajališta prvostupanjskog suda, prema kojem je građevinska dozvola specifičan akt koji se sastoji od tekstualnog i grafičkog dijela, odnosno glavnog projekta koji predstavlja sastavni dio građevinske dozvole. Nadalje, osporena presuda je nezakonita jer je protivna odredbama članka 109. stavka 5. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13. i 20/17.), Zakonu o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“, broj: 74/14. i 69/17.) te člancima 48., 49. i 50. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredbama članka 108. stavka 3. i članka 111. Zakona o gradnji, što je prvostupanjski sud propustio utvrditi. Pritom upiru na neustavnost odredbe članka 109. stavka 5. Zakona o gradnji, kojom se dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole smatra i odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske ili poziv na odredbu posebnog zakona kojom je utvrđen interes Republike Hrvatske za građenje građevine za koju je zatražena građevinska dozvola, ako je investitor podnio zahtjev za izvlaštenje. S obzirom na navedeno, tužitelji predlažu ovom Sudu da, sukladno članku 35. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“, broj: 99/99. i 29/02.), zastane s postupkom i podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti navedene zakonske odredbe s Ustavom. Naime, ovom se odredbom omogućuje investitorima da prije pravomoćnog okončanja postupka izvlaštenja i konačnog rješenja stvarnopravnih odnosa na nekretnini dobiju dozvolu građenja na tuđem zemljištu. Nastavno opisuju do sada izvršena ulaganja na nekretninama koje se nalaze na lokaciji bivše D.-P. d.o.o. u O., zaključujući kako izdavanje osporene odluke dovodi do znatnih materijalno negativnih učinaka za tužitelja i onemogućavanja daljnjih planiranih ulaganja u industrijsku zonu O., a što ima za posljedicu povrede više temeljnih sloboda na kojima se temelji pravo Europske unije, kao i važećih međunarodnih ugovora sklopljenih između Republike Hrvatske i drugih zemalja. Ističu da je osporena presuda protivna i članku 108. stavku 3. te članku 111. Zakona o gradnji, jer zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole nisu priloženi svi propisani dokumenti. Naime, jedan od dokumenata koje je investitor bio dužan priložiti je lokacijska dozvola, međutim, lokacijska dozvola priložena uz zahtjev nije pravomoćna jer je protiv iste pokrenut upravni spor pred prvostupanjskim sudom od strane Općine O. te društva Ć. d.o.o. u stečaju, Z., radi čega je izdavanjem osporene presude postupljeno suprotno naprijed citiranim odredbama Zakona o gradnji. Zbog svega navedenog tužitelj predlaže ovom Sudu poništiti osporenu presudu te presudom riješiti stvar na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, uz obvezu nadoknade iskazanih troškova za sastav ove žalbe.
Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da je predmetna građevinska dozvola izdana sukladno točki III. lokacijske dozvole tuženika, klasa: UP/I-350-05/14-01/000081, urbroj: 531-06-15-0015 od 29. srpnja 2015., rješenja o produženju važenja lokacijske dozvole, klasa: UP/I-350-05/17-01/000130, urbroj: 531-06-1-1-2-17-5 od 16. listopada 2017. i I. izmjene i dopune lokacijske dozvole, klasa: UP/I-350-05/18-01/137, urbroj: 531-06-1-1-2-18-16 od 26. listopada 2018. Obzirom na novu primjedbu tužitelja, koja prethodno nije navedena u tužbi, da građevinska dozvola ne sadrži oznaku katastarskih čestica na kojima se dozvoljava gradnja, ističe se da je člankom 113. stavkom 2. Zakona o gradnji propisano da je glavni projekt sastavni dio građevinske dozvole, a što je u glavnom projektu navedeno i ovjereno po tijelu graditeljstva. Nadalje, glavni projekt, koji čini sastavni dio građevinske dozvole, izrađen je u skladu s odredbom članka 26., 27. i 29. Pravilnika o obveznom sadržaju i opremanju projekata građevina („Narodne novine“, broj: 64/14., 41/15., 105/15., 61/16. i 20/17.), kojima je propisano da u prvoj mapi glavnog projekta mora biti uvezana situacija građevine prikazana na ortofoto karti s uklopljenim službenim katastarskim planom koju izrađuje ovlašteni inženjer geodezije i koja je ovjerena od tijela nadležnog za državnu izmjeru i katastar nekretnina te da situacija sadrži popis koordinata lomnih točaka koje određuju granice obuhvata zahvata u prostoru i da je sastavni dio situacije i popis vlasnika nekretnine za koju se izdaje građevinska dozvola i nositelja drugih stvarnih prava na toj nekretnini. Slijedom navedenog, katastarske čestice na kojima se nalazi građevina za koju je izdana predmetna građevinska dozvola navedene su u glavnom projektu, koji čini sastavni dio građevinske dozvole. U preostalom dijelu, tuženik u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju akta koji se osporava, kao i u odgovoru na tužbu, te predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.
Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, u cijelosti osporava žalbene navode iz razloga koje nastavno detaljno obrazlaže. Pritom ističe kako tužitelji svojom žalbom zapravo ne osporavaju ispravnost presude već ponovno iznose identične neosnovane tvrdnje da je rješenje tuženika nezakonito, a koje tvrdnje su u cijelosti činjenično promašene i pravno neosnovane. U bitnom, iznosi opširno razloge te se poziva ne relevantne odredbe materijalnog prava, na koje su se pozvali prvostupanjski sud i tuženik u svojim odlukama, te predlaže ovom Sudu žalbu tužitelja odbiti, uz naknadu iskazanog troška za sastav odgovora na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10.,143/12., 152/14. i 29/17.), protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
Sud nalazi da se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, osnovano zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uvjeti za izdavanje predmetne građevinske dozvole.
Naime, uvjeti kojima mora biti udovoljeno da bi se mogla izdati građevinska dozvola za građevinu za koju se prema posebnom zakonu izdaje lokacijska dozvola propisani su odredbom članka 111. Zakona o gradnji, prema kojoj je tijelo graditeljstva dužno izdati građevinsku dozvolu za takvu građevinu nakon što u provedenom postupku utvrdi da su uz zahtjev priloženi svi propisani dokumenti (točka 1.), da su izdane sve propisane potvrde glavnog projekta (točka 2.), da je glavni projekt izrađen u skladu s uvjetima za provedbu zahvata u prostoru određenim lokacijskom dozvolom (točka 3.), da je glavni projekt izradila ovlaštena osoba (točka 4.) i da je glavni projekt izrađen tako da je onemogućena promjena njegova sadržaja, odnosno zamjena njegovih dijelova (točka 5.).
Tužitelji u žalbi osporavaju pravilnost primjene citirane zakonske odredbe iz razloga jer lokacijska dozvola priložena uz zahtjev za izdavanje građevinske dozvole nije pravomoćna, pri čemu ukazuju na upravni spor pokrenut po Općini O. i Ć. d.o.o., što, međutim, nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari. Ovo iz razloga jer, osim što je prema ustaljenoj sudskoj praksi za izdavanje građevinske dozvole dostatno da je lokacijska dozvola izvršna, kako to osnovano navodi i prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju je I. izmjena i dopuna lokacijske dozvole, klasa: UP/I-350-05/18-01/137 od 26. listopada 2018., postala i pravomoćna, jer je ovosudnom presudom, poslovni broj: Usž-2666/19-2 od 4. srpnja 2019., potvrđena pravilnost presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1658/18-23 od 3. travnja 2019., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev Općine O. i Ć. d.o.o. u stečaju za poništavanjem iste.
Neosnovano tužitelji upiru i na povredu odredbe članka 109. stavka 5. Zakona o gradnji, kojom je, pored ostalog, propisano da se dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole smatra poziv na odredbu posebnog zakona kojom je utvrđen interes Republike Hrvatske za građenje građevine za koju je zatražena građevinska dozvola, ako je investitor podnio zahtjev za izvlaštenje, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Ovo imajući na umu da je odredbom članka 4. stavka 3. Zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin („Narodne novine“, broj: 57/18.), kao posebnog zakona, izričito propisano da je gradnja terminala za ukapljeni prirodni plin (UPP) na otoku K. u interesu Republike Hrvatske, te da je pokrenut i postupak izvlaštenja za nekretnine k.o. O. i k.o. O.-N. koje se odnose na predmetni zahvat, a što se smatra dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole u smislu članka 108. stavka 3. Zakona o gradnji.
Slijedom izloženog, nije pravno odlučno niti pozivanje tužitelja na neustavnost odredbe članka 109. stavka 5. Zakona o gradnji zbog povrede prava vlasništva, jer je u konkretnom slučaju dostatno dokazati pravni interes za građenje građevine za koju je zatražena građevinska dozvola, a kojem uvjetu je zainteresirana osoba udovoljila. Ovo tim više što je odredbom članka 107. stavka 2. Zakona o gradnji izričito propisano da građevinska dozvola nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na nekretnini za koju je izdana i ne predstavlja pravnu osnovu za ulazak u posjed nekretnine, a na koju osnovano ukazuje i prvostupanjski upravni sud u osporenoj presudi.
Kako, dakle, tužitelji žalbenim navodima nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
Na kraju, a u odnosu na zahtjeve tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog dijela ovog upravnog spora, ističe se da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom, radi čega im, sukladno članku 79. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima, ne pripada pravo na naknadu tog troška, dok se u odnosu na zahtjev zainteresirane osobe ocjenjuje da odgovor na žalbu, kao procesna radnja, nije bio potreban za donošenje odluke u ovoj stvari, radi čega ga ovaj Sud ne smatra opravdanim izdatkom u smislu članka 79. stavka 1. toga Zakona, pa je, slijedom izloženog, navedene zahtjeve valjalo odbiti.
Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 30. listopada 2020.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
