- 1 -              I Kž 616/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 616/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. K., L. Š., K. S. i optužene pravne osobe H. d.o.o. Z., OIB: …, matični broj: ..., koju predstavlja D. B., rođen … iz O., državljanin Republike Hrvatske, zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 5. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/97., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika I. K., L. Š. i K. S. te optužene pravne osobe H.d.o.o. i oštećenika N. K., I. K., A. K. i R. D. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 8. lipnja 2017. broj K-6/2015, u sjednici održanoj 30. listopada 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika I. K., L. Š. i J. P., predstavnika optužene pravne osobe H.d.o.o. D. B., branitelja optuženog L. Š., odvjetnika B. Š., branitelja optuženog K. S., odvjetnika R. Č., branitelja optužene pravne osobe H.d.o.o., odvjetnika D. M., branitelja optuženog J. P., odvjetnika B. P. te opunomoćenice oštećenika N. K., I. K. i A. K., odvjetnice I. Š.,

 

 

presudio je:

 

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznama na način da se optuženici I. K., L. Š. i K. S. za kaznena djela iz članka 224. stavka 7. u vezi sa stavcima 2. i 3. KZ/11., zbog kojih su tom presudom proglašeni krivima, na temelju članka 224. stavka 7. KZ/11., osuđuju na kazne zatvora, i to optuženi I. K. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, optuženi L. Š. i optuženi K. S. svaki na kaznu zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine, a optužena pravna osoba H.d.o.o. Z., za kazneno djelo iz članka 224. stavka 7. u vezi sa stavcima 2. i 3. KZ/11. i u vezi s člankom 3. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela ("Narodne novine" broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.; dalje: ZOPOKD) za koje je tom presudom proglašena odgovornom, na temelju članka 224. stavka 7. KZ/11. u vezi s člankom 10. stavkom 3. ZOPOKD-a, osuđuje se na novčanu kaznu u iznosu od 5.000.000,00 (pet milijuna) kuna, koju kaznu je dužna platiti u roku od 6 (šest) mjeseci.

 

II. Prihvaćaju se žalbe oštećenika N. K., I. K., A. K. i R. D., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o trošku na način da se, na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08. i člankom 2. ZOPOKD-a, optuženoj pravnoj osobi H.d.o.o. nalaže solidarno s optuženicima I. K., L. Š. i K. S. naknaditi oštećenicima N. K., I. K., A. K. i R. D. njihove nužne izdatke te nagradu i nužne izdatke njihovih opunomoćenika, a o visini troškova posebno rješenje donijet će predsjednik vijeća prvostupanjskog suda.

 

III. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalbe optuženika I. K., L. Š. i K. S. te optužene pravne osobe H.d.o.o. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom optuženici I. K., L. Š. i K. S. proglašeni su krivima, i to optuženici I. K., L. Š. i K. S. zbog kaznenih djela protiv sigurnosti prometa – ugrožavanja prometa opasnom radnjom ili sredstvom iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi s člankom 224. stavkom 7. KZ/11., dok je optužena pravna osoba H.d.o.o. proglašena odgovornom za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – ugrožavanja prometa opasnom radnjom ili sredstvom iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi s člankom 224. stavkom 7. KZ/11. i člankom 3. ZOPOKD-a.

 

Optuženi I. K. je za kazneno djelo iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi s člankom 224. stavkom 7. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke, na temelju članka 224. stavaka 3. i 7. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, dok su optuženi L. Š. i optuženi K. S. za kazneno djelo iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi s člankom 224. stavkom 7. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke, na temelju članka 224. stavaka 3. i 7. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. KZ/11., osuđeni na kazne zatvora svaki u trajanju od po šest mjeseci. Potom je optuženicima I. K., L. Š. i K. S., na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda te je određeno da im se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

 

Optuženoj pravnoj osobi H.d.o.o. je za kazneno djelo iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi s člankom 224. stavkom 7. KZ/11. i člankom 3. ZOPOKD-a, opisano pod točkom 3. izreke, na temelju članka 224. stavaka 3. i 7. KZ/11 u vezi s člankom 3. stavkom 1. i člankom 10. stavkom 3. ZOPOKD-a, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500.000,00 kuna. Na temelju članka 42. stavka 6. KZ/11. optuženoj pravnoj osobi naloženo je izrečenu novčanu kaznu platiti u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti presude. Na temelju članka 43. stavka 1. KZ/11. i članka 9. stavka 2. ZOPOKD-a, određeno je da će kazna, ako je pravna osoba u cijelosti ili djelomično ne plati u navedenom roku, biti prisilno naplaćena putem ovlaštene institucije.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. i stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08. optuženom I. K. naloženo je podmiriti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, a optuženom L. Š. i optuženom K. S. u paušalnom iznosu od 4.000,00 kuna svakom.

 

Na temelju članka 148. stavka 3. ZKP/08., odlučeno je da su troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. te točaka 7. i 8. ZKP/08. dužni naknaditi sva trojica ovih optuženika solidarno.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećenici N. K., I. K., A. K. i R. D. su s imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

 

Istom presudom optuženi J. P. je, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – ugrožavanja prometa opasnom radnjom ili sredstvom iz članka 224. stavaka 2. i 5. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog J. P. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženici I. K., L. Š. i K. S. te optužena pravna osoba H.d.o.o., kao i oštećenici N. K., I. K., A. K. i R. D..

 

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se svih pet optuženika proglasi krivima za kazneno djelo iz članka 224. stavaka 2. i 5. KZ/11. te da ih se osudi na bezuvjetne kazne zatvora, a optužena pravna osoba na novčanu kaznu u većem iznosu, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi I. K. žali se po branitelju, odvjetniku mr. sc. I. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oslobodi ga se od optužbe, podredno da se ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi L. Š. žali se po branitelju, odvjetniku B. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Optuženi K. S. žalbu je podnio po braniteljima, odvjetnicima R. Č. i Š. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optužena pravna osoba H.d.o.o. žalbu je podnijela po branitelju, odvjetniku D. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće, "podredno postupiti sukladno razlozima žalbe."

 

Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijeli su i oštećenici N. K., I. K. i A. K. po opunomoćenici, odvjetnici I. Š., zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se optuženoj pravnoj osobi H.d.o.o. naloži da solidarno s ostalim optuženicima koji su proglašeni krivima tom presudom naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08., odnosno da zajedno s ostalim optuženicima naknadi sve troškove kaznenog postupka u smislu odredbe članka 145. ZKP/08.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela i oštećena R. D. po opunomoćeniku, odvjetniku I. R., zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se optuženoj pravnoj osobi H.d.o.o. naloži da solidarno s ostalim optuženicima koji su proglašeni krivima tom presudom naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08., odnosno da zajedno s ostalim optuženicima naknadi sve troškove kaznenog postupka u smislu odredbe članka 145. ZKP/08.

 

Optuženi J. P. je po branitelju, odvjetniku B. P., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je i optužena pravna osoba H.d.o.o. po branitelju, odvjetniku D. M., u kojemu je predložila da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Optuženici I. K., L. Š. i K. S. te optužena pravna osoba H.d.o.o. su u žalbama zatražili da budu izviješteni o sjednici vijeća drugostupanjskog suda, dok je optuženi J. P. u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika zatražio da bude izviješten o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika I. K., L. Š. i J. P., predstavnika optužene pravne osobe H.d.o.o. D. B., branitelja optuženog L. Š., odvjetnika B. Š., branitelja optuženog K. S., odvjetnika R. Č., branitelja optužene pravne osobe H.d.o.o., odvjetnika D. M., branitelja optuženog J. P., odvjetnika B. P. te opunomoćenice oštećenika N. K., I. K. i A. K., odvjetnice I. Š., a u odsutnosti glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optuženog K. S. te branitelja optuženog I. K., odvjetnika mr. sc. I. B., koji su o sjednici uredno izviješteni.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana. Žalbe oštećenika N. K., I. K., A. K. i R. D. su osnovane, dok žalbe optuženika I. K., L. Š. i K. S. te optužene pravne osobe H.d.o.o. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika osim zbog odluke o kazni

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici I. K., L. Š. i K. S. postupali iz nehaja. Državni odvjetnik, naime, smatra da činjenice utvrđene tijekom rasprave upućuju na zaključak da su oni postupali s neizravnom namjerom jer da su kao stručne osobe sa znatnim radnim iskustvom na svojim radnim mjestima te upoznati s funkcioniranjem sustava i važnosti pravilnog poduzimanja potrebnih radnji vezano uz sigurnost odvijanja prometa na autocesti propustili poduzeti radnje koje su objektivno bili dužni poduzeti. Smatra da se, s obzirom na dužnosti koje su oni obavljali, nedvojbenu stručnost, educiranost i dotadašnje radno iskustvo, njihovo postupanje nikako ne može ocijeniti kao lakomisleno, već da se radi o propustima koji se mogu okarakterizirati kao neizravna namjera.

 

Istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su optuženici I. K., L. Š. i K. S. postupali iz nehaja, i to svjesnog, što je u konačnici i bilo razlogom zbog kojega je prvostupanjski sud u osuđujućoj presudi izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenih djela u odnosu na ona koja su tim optuženicima optužnicom bila stavljena na teret. Budući da je prvostupanjski sud za takvu svoju odluku iznio detaljne, jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, ovaj se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, na njih i upućuje (od 4. odlomka 29. stranice do 1. odlomka 31. stranica pobijane presude).

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, državni odvjetnik ističe da je optuženi J. P. kao osoba koja je bila zadužena za organizaciju i nadzor sigurnog i nesmetanog odvijanja prometa bio neposredni rukovoditelj optuženom I. K., iz čega izvodi zaključak i o njegovoj odgovornosti.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je obrana optuženog J. P. u dijelu koji se odnosi na to tko je bio neposredno nadređen ophodarima potvrđena iskazom svjedoka M. P., ali i K. K.. Naime, iz iskaza svjedoka M. P., koji je bio voditelj tehničke jedinice održavanja P., dakle osoba s jednakim ovlaštenjima kao i optuženi P., proizlazi da je ophodarima neposredno nadređen poslovođa i voditelj pravca, dok njega kao voditelja tehničke jedinice o svemu obavještava voditelj pravca koji ujedno provjerava i vode li ophodari uredno dnevnik pravca i ostalu dokumentaciju te, nadalje, da je dežurni koordinator u tehničkoj jedinici u pravilu voditelj tehničke jedinice ili voditelj pravca, a u zimskoj službi je uvijek jedan dežuran. Navedeno je prvostupanjski sud pravilno doveo u vezu s rasporedom dežurstva službe elektroodržavanja i koordinatora iz kojeg proizlazi da je u noći 29./30. studenog 2013. dežurni koordinator bio K. K. kao voditelj pravca, dok optuženi J. P. nije bio ni u dežurstvu niti je opisom njegovog radnog mjesta propisano da on obavlja terenski rad, već da ga mijenja voditelj pravca. Nadalje, iz iskaza svjedoka K. K., koji je bio voditelj pravca i u inkriminirano vrijeme u pasivnom dežurstvu, proizlazi da se cjelokupna komunikacija tijekom dežurstva odvijala na relaciji ophodar – voditelj pravca – COKP, kao i to da on za vrijeme dežurstva nije na bilo koji način o svojoj djelatnosti izvještavao voditelja tehničke jedinice (dakle, optuženog P.). Taj je svjedok, osim toga, izrijekom naveo da je upravo on bio neposredno nadređen ophodarima, vozačima i cestarima. Prema tome, potpuno je neosnovana žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je neposredni rukovoditelj optuženom I. K. bio optuženi J. P..

 

Državni odvjetnik nije u pravu niti kada u svojoj žalbi iznosi niz tvrdnji za koje, međutim, ne daje konkretnu argumentaciju koja bi s uspjehom dovela u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda u odnosu na nedokazanost kaznene odgovornosti optuženog P.. Ovaj žalitelj, naime, tvrdi da činjenica da je optuženi J. P. na početku zimske službe održao sastanak te da su na oglasnu ploču tehničke jedinice S. R. bila postavljena upozorenja i obavijesti predstavlja samo formalno poduzimanje radnji koje sadržajno nisu bile takvog karaktera da bi proizlazilo da je optuženi J. P. redovno i na primjeren način nadzirao rad svojih podređenih, odnosno da je pratio njihov rad u smislu svakodnevnih aktivnosti usmjerenih na praćenje kvalitete rada i ispravljanje mogućih pogrešaka te je propustio poduzeti bilo kakvu radnju kojom bi djelatnike upozorio ili sankcionirao za propuste u radu iako mu je bilo poznato da ophodari tehničke jedinice S. R. ne postupaju sukladno Pravilniku i pravilima službe.

 

Prije svega, prvostupanjski sud je, upravo suprotno istaknutim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, pravilno utvrdio da je optuženi J. P. poduzimao sve potrebne radnje i mjere u okviru svojih ovlaštenja koja su podrazumijevala i organizaciju izvršavanja poslova održavanja prema planovima rada, a to se u konkretnom slučaju odnosilo na funkcioniranje zimske službe sukladno operativnom programu radova održavanja autocesta u zimskom periodu 2013./2014. U tom smislu prvostupanjski sud se pravilno pozvao na rezultate inspekcijskih nadzora provedenih od strane stručnih i neovisnih tijela nakon predmetne prometne nesreće prema kojima je u smjeni u kojoj je bio dežuran optuženi I. K. bilo dovoljno zaposlenika i opreme za održavanje preventive zimske službe, odnosno nisu utvrđeni propusti u radu u funkcioniranju zimske službe u pogledu tehničke opremljenosti i broja angažiranih zaposlenika, a upravo za to je, prema opisu poslova, bio zadužen optuženi P.. Prvostupanjski sud je također pravilno zaključio da, polazeći od opisa poslova voditelja tehničke jedinice (koju funkciju je obavljao optuženi P. u inkriminirano vrijeme), on ni nije bio dužan svakodnevno održavati sastanke s ophodarima i dodatno ih podučavati o njihovim poslovima ophodarske službe. Međutim, iz, od strane obrane tog optuženika, priloženih pisanih zabilješki, naloga, e-mailova te uputa za rad zimske službe proizlazi da je on stvarno poduzimao sve potrebne mjere i radnje kako bi uputio neposredno podređene na potrebu redovnog preuzimanja obavijesti o vremenskoj prognozi, ali i ostalim činjenicama bitnima za normalno funkcioniranje i odvijanje prometa u zimskoj službi. S obzirom na navedeno, ne može se prihvatiti ni paušalna žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da optuženi J. P. nije provjeravao jesu li djelatnici prilikom rada postupali sukladno Pravilniku o održavanju u zaštiti javnih cesta.

 

Također, a pri tome ne osporavajući točnost žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da ophodari u inkriminiranom razdoblju nisu redovno preuzimali izvješća DHMZ-a o vremenskoj prognozi, ni prema ocjeni ovoga suda doista se ne može nedvojbeno zaključiti da je optuženi J. P. znao da optuženi I. K. kritičnoga dana, preuzimajući smjenu, nije preuzeo vremensku prognozu. Ovo tim više kada se ima u vidu da optuženi P. u vrijeme kada je optuženi I. K. preuzimao smjenu ni nije bio na svom radnom mjestu, a ni u dežurstvu, jer mu je smjena tog 29. studenog 2013. završila u 15,00 sati. Osim toga, valja imati na umu i sve ono što je već prethodno navedeno u pogledu toga tko je optuženome K. bio neposredno nadređen u inkriminirano vrijeme.

 

Nije sporno da je optuženi J. P. znao da su meteorološka stanica na vijaduktu Krpani i portal s dinamičkom prometnom signalizacijom ispred tunela Krpani izvan funkcije. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da, prema organizacijskoj shemi optužene pravne osobe, on kao voditelj tehničke jedinice operative S. R. nije ni na koji način ni hijerarhijski ni funkcionalno povezan s Odjelom za ESO održavanje autocesta niti je pod ingerencijom tehničkih poslova, dakle pomoćnika direktora. Stoga državni odvjetnik nije u pravu ni kada u svojoj žalbi tvrdi da je taj optuženik bio dužan poduzeti potrebne radnje kako bi se postavila privremena prometna signalizacija ili u najmanju ruku to iniciralo prema odgovarajućim službama u društvu.

 

Kako, dakle, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da iz svih izvedenih dokaza nije utvrđeno da bi optuženi J. P. kao odgovorna osoba počinio propuste te da bi ti propusti bili u uzročnoj vezi s propustima ophodara, a time i sa stanjem kolnika kritične zgode, što je dovelo do prometne nesreće, nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tu je žalbu i u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na žalbu optuženog I. K., osim zbog odluke o kazni

 

Optuženi I. K. nije u pravu kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističe da iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je proglašen krivim ne proizlaze biće ni pravna oznaka kaznenog djela iz članka 224. stavka 2. u vezi sa stavkom 5. KZ/11., zbog čega da je prvostupanjska presuda proturječna samoj sebi.

 

Prije svega, optuženi I. K. prvostupanjskom presudom nije proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 224. stavka 2. u vezi sa stavkom 5. KZ/11., odnosno za postupanje s namjerom, već za kazneno djelo iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi sa stavkom 7. KZ/11., odnosno za postupanje iz nehaja. Budući da iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz točke 1. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude proizlaze sva bitna obilježja bića kaznenog djela iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi sa stavkom 7. KZ/11., s čime je u skladu i pravna oznaka tog kaznenog djela za koje je optuženi K. proglašen krivim, nema govora o ostvarenoj bitnoj postupovnoj povredi na koju upire ovaj žalitelj.

 

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi I. K. u svojoj žalbi tvrdi i da ga je prvostupanjski sud prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz izreke pobijane presude proglasio krivim za postupanje sa svjesnim nehajem, a obrazlagao je nesvjesni nehaj. Prema mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud je morao utvrditi da je on bio svjestan postojanja mogućnosti „padanja ledene kiše“ koje će ugroziti sigurno odvijanje prometa na cestama te da je propustio poduzeti potrebnu radnju (preventivno posipanje ceste). Smatra, međutim, da je prvostupanjski sud dao drugačije obrazloženje koje je proturječno izreci pobijane presude, kada je na stranici 14. naveo: „Kako optuženik I. K. nesporno prilikom preuzimanja smjene nije preuzeo navedene podatke DHMZ-a što je nesporno utvrđeno, nije mogao analizirati dostavljene podatke iz kojih je proizlazila mogućnost porasta temperature i poledice…“, a slično da je ponovio i na 16. stranici pobijane presude: „Sve ove činjenice ukazuju na zaključak da ophodar kritične zgode nije postupao s dužnom pažnjom, dakle, onako kako je to propisano propisima o radu ophodarske službe i Operativnim programom u režimu rada zimske službe, već je propustio poduzeti pripremne mjere, prije svega naložiti ili zatražiti preventivo posipavanje u ranim jutarnjim satima“.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, između izreke i obrazloženja pobijane presude nema nikakvog proturječja u pogledu oblika krivnje optuženog K. jer je on, kako to i sam ističe u svojoj žalbi, prema izreci pobijane presude proglašen krivim za postupanje sa svjesnim nehajem, a za to su u obrazloženju pobijane presude izneseni jasni, dostatni i valjani razlozi, i to kako u dijelovima obrazloženja pobijane presude na koje se upire u žalbi, tako i u onom dijelu obrazloženja pobijane presude primarno posvećenom obrazlaganju oblika krivnje optuženika (od 5. odlomka 29. stranice do 3. odlomka 30. stranica pobijane presude), koji razlozi ni u čemu ne proturječe citiranome dijelu izreke.

 

Ovaj žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da je uzrok prometne nesreće ledena kiša, a ne poledica, pa da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni te da je svijest optuženika trebalo dovesti u vezu s uzrokom prometne nesreće, odnosno s time je li on bio svjestan mogućnosti ledene kiše pa je pristao na posljedicu ili toga nije bio svjestan, a trebao je biti.

 

Naime, prometnim vještačenjem provedenim po vještaku B. B. J., koje je prvostupanjski sud s pravom u cijelosti prihvatio kao vjerodostojno, utvrđeno je da je uzrok destabilizacije vozila koja su sudjelovala u prometnoj nesreći led na kolniku nadvožnjaka iza tunela Krpani te da je uzrok prometne nesreće klizavost kolnika, uslijed leda. Polazeći od toga, prvostupanjski sud je i obrazlagao subjektivni element u postupanju optuženog K., zaključivši da je on kao licencirani ophodar s tada petogodišnjim radnim iskustvom bio svjestan da nije postupio sukladno pravilima struke propisanima Priručnikom za obavljanje ophodarske službe s kojima je nesporno bio upoznat. Ovo stoga što je propustio naložiti preventivno posipavanje kolnika iako su za to bili ispunjeni svi vremenski uvjeti. Međutim, takvo stanje je on objektivno propustio utvrditi jer, osim što nije vizualno provjerio kolnik nadvožnjaka prilikom posljednjeg obilaska, nije ni prije početka smjene preuzeo vremensku prognozu koja je na toj lokaciji izrijekom predviđala mogućnost oborina, snijega i poledice. Prvostupanjski sud je iz navedenoga potom pravilno zaključio da je optuženi K. lakomisleno smatrao da neće biti poledice i da neće doći do prometne nesreće, iako je kao licencirani ophodar bio svjestan činjenice da je u mjesecu studenom posve uobičajena pojava poledice, ledene kiše ili kiše koja se ledi na tlu, što je potvrđeno i provedenim meteorološkim vještačenjem.

 

Optuženi I. K. nadalje ističe da ga se tereti za nečinjenje, odnosno za tzv. nepravo kazneno djelo nečinjenjem koje može počiniti samo osoba koja ima svojstvo garanta, koje on, međutim, nema. Tvrdi da njegova garantna obveza mora biti određena nekim pravnim propisom, dok prvostupanjski sud ne navodi nijedan pravni propis iz kojeg proizlazi njegova obveza da spriječi posljedicu. Stoga smatra da je pobijana presuda nerazumljiva te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 1. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude jasno je navedeno da je optuženi I. K. postupio protivno članku 6. stavku 2. ZOSPC-a te članku 71. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta, dok su u obrazloženju pobijane presude dani jasni, dostatni i valjani razlozi za sve bitne činjenice sadržane u izreci pobijane presude, uključujući i one koje se odnose na blanketne odredbe ovih dvaju propisa iz kojih proizlazi obveza optuženog K. na činjenje u smislu sprječavanja nastupanja posljedice. Prema tome, optuženi K. nije u pravu kada u ovim žalbenim tvrdnjama obrazlaže stav da je pobijana presuda nerazumljiva te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan vid bitne postupovne povrede na koji upire I. K. u svojoj žalbi.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženi I. K. ističe da djelo kako je činjenično opisano u točki 1. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude nije kazneno djelo jer da na njegovoj strani nedostaje svojstvo sudionika u prometu. Obrazlažući navedeno, citira odredbe članka 224. stavka 2. KZ/11. i članka 2. stavka 1. točke 80. ZOSPC-a, zaključujući da zakonski izraz „na drugi način ugrozi promet“ koji mu se stavlja na teret ne može počiniti netko tko nije „sudionik u prometu“. Ističe, naime, da je zakonski opis kaznenog djela sadržan u članku 224. stavku 2. KZ/11. blanketna norma koja upućuje na propise o sigurnosti prometa na cestama, tako da biće kaznenog djela čine odredba članka 224. stavka 2. KZ/11. i odredba članka 2. stavka 1. točke 80. ZOSPC-a.

 

U odnosu na navedeno prije svega treba reći da je počinitelj kaznenog djela ugrožavanja prometa opasnom radnjom ili sredstvom iz članka 224. KZ/11. u svim njegovim oblicima označen riječju „tko“. Prema tome, radi se o kaznenom djelu koje može počiniti svatko, a ne samo sudionik u prometu, kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj. Stoga je potpuno promašeno i pozivanje ovog žalitelja na odredbu članka 2. stavka 1. točke 80. ZOSPC-a koju on vezuje uz odredbu članka 224. stavka 2. KZ/11., zaključujući da samo sudionik u prometu može ugroziti promet. Naposljetku, ovaj je žalitelj proglašen krivim za postupanje koje je, između ostaloga, protivno drugoj blanketnoj odredbi, a to je odredba članka 6. stavka 2. ZOSPC-a.

 

Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona na koju upire ovaj žalitelj.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi I. K. ističe da mu se na teret stavlja da je, iako je bio svjestan dužnosti preventivnog posipanja ceste, to propustio učiniti, odnosno da je trebao preventivno posuti cijelu dionicu od 50 kilometara unatoč tome što se jako dobro zna da je cesta neposredno prije nepredviđenog pada ledene kiše bila suha jer nije bilo padalina, da se suha cesta ne posipa jer prolaskom nekoliko vozila sol biva otpuhnuta s kolnika, da čak ni meteorološka prognoza nije predvidjela padanje ledene kiše, da je ispravna kolnička sonda prije pada ledene kiše pokazala osoljenost 50 %, da s istom vremenskom prognozom ophodar D. nije preventivno posipao dionicu koja je bila sjevernija od njegove dionice te da nikakva osoljenost kolnika ne bi spriječila nastanak leda na kolniku kod pojave ledene kiše. Zaključuje da po tome ispada da je on trebao primijeniti takvu pažnju koja nadilazi pažnju prosječnog ophodara jer prosječni ophodar (D.) u istim vremenskim prilikama nije preventivno posipao sjeverniju dionicu. Tvrdi da je riječ o nesreći koja je posljedica prirodnih sila i za koju ne treba tražiti ljudsku odgovornost za nastupjele teške posljedice. Osim toga, tvrdi da, imajući u vidu odredbu članka 51. ZOSPC-a koja obvezuje svakog vozača da brzinu kretanja svoga vozila prilagodi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama itd., ni vozači sami za sebe nisu predvidjeli što se može dogoditi.

 

Izloženim žalbenim navodima optuženi K. nastoji opravdati svoje propuštanje dužne pažnje pozivanjem na nemoć čovjeka pred djelovanjem sila prirode, na to kako je (u sličnim uvjetima) postupio netko drugi (ophodar D.) i na to kako su trebali postupiti sudionici u prometu na cesti. To je, međutim, potpuno neprihvatljivo jer je za ocjenu postupanja optuženog K. kao konkretnog počinitelja mjerodavno jedino to kako je on sam trebao, odnosno bio dužan postupiti u okolnostima konkretnog slučaja.

 

Osim toga, ovaj žalitelj iznosi i neke potpuno netočne tvrdnje. Prije svega, u tijeku ovog postupka nesporno je utvrđeno da je optuženi K. kao ophodar bio dužan prilikom preuzimanja smjene preuzeti vremensku prognozu DHMZ-a, a to, međutim, nije učinio. Taj njegov propust tim je više značajan kada se ima u vidu da je ovaj optuženik sam u obrani naveo da je u to vrijeme znao da je meteorološka stanica na vijaduktu Krpani neispravna. Upravo je, naime, zbog te činjenice bilo za očekivati da on svakako preuzme vremensku prognozu DHMZ-a kako bi imao što preciznije podatke za obavljanje svojih radnih dužnosti. Nadalje, u vremenskoj prognozi DHMZ dostavljenoj optuženoj pravnoj osobi za dane 29. i 30. studenog 2013. do 07,00 sati ujutro za područje na kojemu se dogodila prometna nesreća izrijekom je bila predviđena mogućnost oborina, snijega i poledice. Stoga je potpuno netočna žalbena tvrdnja optuženog K. da čak ni meteorološka prognoza nije predvidjela padanje ledene kiše.

 

Osim što optuženi K. prilikom preuzimanja smjene nije preuzeo vremensku prognozu DHMZ-a, a to je bio dužan učiniti posebno i zbog toga što je znao da su mjerni uređaji na toj lokaciji neispravni, kao i to da je u vrijeme njegovog dolaska u smjenu na snazi bio drugi stupanj pripravnosti (kod kojega je, što je također znao, obvezan naložiti posipavanje ako je temperatura ispod jednog stupnja i kolnik vlažan), iz same njegove obrane proizlazi da je, obilazeći navedenu dionicu, prvi put (u 20,00 sati) i drugi put (u 23,25 sati) izašao iz vozila i fizičkim opipom provjerio stanje na cesti, dok to nije učinio i prilikom posljednjeg, trećeg obilaska oko 05,00 sati. Dakle, od posljednjeg njegovog izlaska iz vozila do trenutka prometne nesreće prošlo je šest sati, a to je razdoblje u kojemu se, s obzirom i na podatke vremenske prognoze koju on nije preuzeo iako je to trebao, moglo bitno promijeniti stanje na kolniku.

 

Prvostupanjski sud je stoga pravilno zaključio da optuženi K. kritične zgode nije postupao s dužnom pažnjom, već je propustio poduzeti potrebne mjere u smislu nalaganja ili traženja preventivnog posipavanja u ranim jutarnjim satima 30. studenog 2013., uslijed čega je došlo do nastanka poledice koja je, kao što je to već prethodno navedeno, nesporno bila izravni uzrok prometne nesreće.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da je prvostupanjski sud propustio dati značenje činjenici koja proizlazi iz vještačenja stalnog sudskog vještaka M. M., a to je da na samoj lokaciji prometne nezgode niti u njenoj neposrednoj blizini ne postoji niti jedna meteorološka postaja DHMZ-a, dok je meteorološka postaja H. na području neposredno uz vijadukt Krpani u inkriminiranom razdoblju bila u cjelini neispravna, zbog čega da ne postoje službena meteorološka mjerenja i motrenja izvršena na lokaciji prometne nesreće te da nije moguće dati konkretne izmjerene podatke o kretanju temperature na lokaciji prometne nesreće u relevantnom razdoblju, s naglaskom da podaci senzora iz vozila (npr. ophodara) nisu pouzdano primjenjivi jer nisu umjereni prema meteorološkim standardima. Ovaj žalitelj smatra da bi točne podatke o kretanju temperature na lokaciji prometne nesreće u relevantnom razdoblju mogla dati samo meteorološka postaja H., koja je toga dana nesporno bila u kvaru, dok je prognoza DHMZ-a, nevjerodostojna, zbog čega onda da ne postoji ni uzročnost između njegovog nepreuzimanja prognoze DHMZ-a i propuštanja preventivnog posipavanja ceste.

 

Istaknutim žalbenim navodima optuženi K. nastoji otkloniti svoju odgovornost za propuštanje dužne pažnje zbog nepreuzimanja vremenske prognoze DHMZ-a prilikom dolaska u smjenu, opravdavajući se time da su jedini uređaji koji bi mogli dati vjerodostojne podatke bili neispravni, dok prognoza DHMZ-a ionako ne bi dala točne podatke. Međutim, ove tvrdnje nemaju temelja u spisu. Naime, upravo zbog činjenice neispravnosti meteorološke stanice na vijaduktu Krpani, koja je optuženom K. nesporno bila poznata, od njega je bilo za očekivati da će se na drugi raspoloživi mu način informirati o vremenskim uvjetima na dionici ceste za čiju je ophodnju bio zadužen kako bi što pravilnije mogao izvršiti svoju radnu dužnost. U to vrijeme jedini raspoloživi službeni podaci o tome bili su oni iz izvješća DHMZ-a koji su se na dnevnoj bazi dostavljali optuženoj pravnoj osobi, a to mu je također bilo poznato. Štoviše, kako to proizlazi i iz njegove obrane, bila mu je poznata i njegova dužnost preuzimanja tih podataka prilikom dolaska u smjenu. Što se tiče žalbene tvrdnje da ni podaci senzora iz vozila (npr. ophodara) nisu pouzdano primjenjivi, za istaknuti je da ga je i to, uz sve ono što je već prethodno navedeno u pogledu toga da on u kritično vrijeme nije raspolagao nikakvim službenim podacima o vremenskoj prognozi za taj dio dionice, trebalo potaknuti da prilikom posljednjeg obilaska dionice oko 05,00 sati ujutro, dakle oko sat vremena prije nesreće, izađe iz ophodarskog vozila i fizičkim opipom provjeri stanje na cesti. Međutim, optuženi K. čak ni to nije učinio.

 

Stoga su potpuno neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženog K. da iz izvedenih dokaza proizlazi da on niti je znao niti je mogao znati ili predvidjeti padanje ledene kiše niti je bilo nužno naložiti preventivno posipanje ceste solju na toj dionici ceste niti bi prosječni ophodar u tim uvjetima nalagao posipanje ceste.

 

Ne mogu se prihvatiti kao osnovane ni žalbene tvrdnje optuženog I. K. da preventivno posipavanje on kao ophodar ni nije bio ovlašten naložiti, već da je to mogao samo dežurni koordinator.

 

Prije svega, a kao što je već prethodno navedeno, iz same obrane tog optuženika proizlazi da je u vrijeme njegova dolaska u smjenu na snazi bio drugi stupanj pripravnosti te je on to znao. Također je bio upoznat s time da je, kada je na snazi drugi stupanj pripravnosti, obvezan naložiti posipavanje ako je temperatura ispod jednog stupnja i kolnik vlažan. Sam on je u obrani naveo da je inače bio ovlašten naložiti preventivno posipavanje, no da to nije bila isključivo njegova nadležnost, već da je isto mogao naložiti i njegov nadređeni, voditelj pravca, a to je kritične noći bio K. K.. Međutim, naveo je da prilikom obilaska dionice nije kontaktirao ni njega, a ni M. J. kao dežurnoga u COKP-u.

 

Nadalje, iz iskaza svjedoka K. K., voditelja tehničke jedinice i prema organizacijskoj strukturi nadređenoga optuženom K. kao ophodaru, proizlazi da je te noći on bio u pasivnom dežurstvu. Naveo je da je ovlašten naložiti preventivno posipavanje kada s terena dobije podatke da su za to ispunjeni uvjeti, a u noći 29./30. studenog 2013. posljednju dojavu od ophodara dobio je u 21,30 sati, kada nije bilo uvjeta za preventivno posipavanje.

 

Nadalje, iz opisa radnog mjesta ophodara, kataloga opisa poslova ophodara, Priručnika za stručno osposobljavanje ophodara te Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta, proizlazi da je ophodar ovlašten, posebno u zimskom periodu, organizirati i rukovoditi radom radnika na svojoj dionici, uz prethodnu suglasnost dežurnog nadređenog radnika narediti izlazak mehanizacije radi osiguranja uvjeta nesmetanog i sigurnog odvijanja prometa te zatvoriti jednu od prometnih traka ili dionicu autoceste kada ocijeni da na istoj ne postoje uvjeti za sigurno odvijanje prometa, o čemu odmah izvještava i dežurnog operatera, kao i zatražiti izlazak nadređenog radnika na dionicu kada ocijeni da radi rješavanja izvanrednih okolnosti ili izvršenja posla nije dovoljno stručan.

 

Uzevši, dakle, u obzir i međusobno povezujući sve prethodno izneseno, i ovaj sud zaključuje da je optuženi I. K. kao ophodar kritične zgode bio ovlašten naložiti preventivno posipavanje i bez posebnog odobrenja i prethodne suglasnosti neposredno nadređenog K. K. kao voditelja pravca. Ovo time više kada se uzme u obzir da je K., koji je u to vrijeme bio u pasivnom dežurstvu, posljednju dojavu od optuženog I. K. dobio 29. studenog 2013. u 21,30 sati, kada nisu bili ispunjeni uvjeti za preventivno posipavanje, iz čega proizlazi da K. ni kasnije (s obzirom na podatke kojima je raspolagao) nije mogao naložiti preventivno posipavanje jer nije dobio dojavu s terena od ophodara (optuženog K.) da su za to ispunjeni uvjeti.

 

Slijedom svega prethodno iznesenoga, pravilnost i zakonitost pobijane presude nije s uspjehom dovedena u pitanje ni žalbom optuženog I. K. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbu optuženog L. Š., osim zbog odluke o kazni

 

Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi L. Š. u svojoj žalbi ističe da su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama te da je ista nerazumljiva i proturječna samoj sebi i danim razlozima. Međutim, razlozi kojima u nastavku svoje žalbe obrazlaže ovu žalbenu osnovu u suštini predstavljaju prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja ove odluke. Ovdje valja istaknuti da je prvostupanjski sud, nakon što je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, za iste dao jasne i dostatne razloge, koji nisu ni nerazumljivi ni međusobno proturječni niti su u proturječju s izrekom pobijane presude. Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvarena u žalbi ovog optuženika istaknuta bitna postupovna povreda.

 

Žaleći se zbog iste žalbene osnove, ovaj žalitelj nadalje ističe da je ugovorom o održavanju i popravku meteo stanica proizvođača V. sklopljenim između društva H. d.o.o. kao naručitelja i društva L. E. d.o.o. kao izvršitelja određena obveza ovog potonjeg društva da održava i popravlja meteo stanice, pri čemu da je člankom 19. tog ugovora kao odgovorna osoba za praćenje izvršenja obveza iz ugovora od strane naručitelja određen M. V., a od strane izvršitelja B. M.. Stoga smatra proturječnim obrazloženje prvostupanjskog suda da te činjenice ne isključuju njegovu kaznenu odgovornost, i to zbog propusta u postupanju u okviru njegovih odgovornosti kao pomoćnika direktora za tehničke poslove, pri čemu da prvostupanjski sud nije konkretizirao koji su to njegovi propusti, već da je samo paušalno zaključio da postoje propusti.

 

Navodi prvostupanjskog suda na koje se upire u žalbi optuženog L. Š., protivno stanovištu toga žalitelja, nisu međusobno proturječni. Naime, a kako to proizlazi i iz valjanog obrazloženja prvostupanjskog suda, odgovornost osoba zaduženih za izvršenje pojedinačnih ugovora ne isključuje odgovornost optuženog L. Š. s obzirom na njegovu funkciju sa svim ovlastima i dužnostima koje iz nje proizlaze. Pri tome je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude jasno naveo i u čemu su se sastojali propusti tog optuženika iz kojih proizlazi njegova kaznena odgovornost.

 

Slijedom iznesenog, nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje u žalbi ističe ovaj žalitelj.

 

Optuženi L. Š. u svojoj žalbi nadalje ističe da, kada prvostupanjski sud obrazlaže da on nije poduzimao radnje koje bi poduzeo svaki prosječni rukovoditelj njegovog ranga u sustavu u kojemu je djelovao te da je notorno da je on (žalitelj) imao daleko veći utjecaj na izvođače i izvršitelje, ali i na upravu, od svjedoka koji su bili odgovorni za izvršenje pojedinačnih ugovora na operativnoj razini, ne navodi iz kojih to dokaza proizlazi da je nešto notorno.

 

Istaknute žalbene tvrdnje potpuno su neprihvatljive. Prije svega, notorne ili općepoznate činjenice su, kako to proizlazi već iz njihova naziva, takve činjenice koje su poznate i prihvaćene od strane toliko širokog kruga ljudi da, ne samo da ih je nepotrebno dokazivati, već bi to bilo i besmisleno. Polazeći od te životne logike, prvostupanjski sud je potpuno pravilno zaključio i valjano obrazložio zašto je optuženi L. Š., s obzirom na svoju funkciju, imao mogućnost, ali i dužnost pobrinuti se za uredno i pravodobno izvršavanje pojedinačnih ugovora na operativnoj razini kako bi elektro i strojarska oprema bila ispravna.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da je za počinjenje kaznenog djela za koje ga se tereti potrebno imati svojstvo garanta, odnosno da je prema zakonu bio dužan obavljati točno određeni posao čije je neobavljanje u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom. Međutim, da u konkretnom slučaju on nije garant, a čak i da jest, da ne postoji uzročna veza između neispravnosti meteoroloških stanica i konkretne prometne nesreće.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, iz opisa poslova optuženog L. Š. proizlazi da je kao pomoćnik direktora za tehničke poslove u Sektoru za održavanje on bio organizacijski i funkcionalno nadređen, između ostalih, i odjelu za ESO kojim je u inkriminiranom razdoblju rukovodio optuženi K. S. (organizacijska shema na listu 1704 spisa). Nadalje, iz ugovora o radu od 1. travnja 2013. (listovi 175 do 178 spisa) i kataloga opisa poslova za radno mjesto pomoćnika direktora za tehničke poslove (listovi 177 do 179 spisa) proizlazi da je optuženi L. Š., između ostaloga, bio zadužen za izvršenje poslova u skladu sa zadanim rokovima i kvalitetom te za njihovo izvršenje sukladno zakonskim i drugim propisima, aktima društva i utvrđenim pravilima i postupcima rada. Budući da iz organizacijske sheme optužene pravne osobe proizlazi da je pomoćnik direktora za tehničke poslove nadređen za ukupno tri odjela i dvije grupe koji obuhvaćaju tehničko održavanje, proizlazi da je tehničko održavanje u području odgovornosti optuženog Š. kao pomoćnika direktora za tehničke poslove.

 

Prema tome, garantno svojstvo optuženog L. Š. u konkretnom slučaju proizlazi upravo iz opisa njegovih radnih ovlaštenja i zaduženja. Stoga su neprihvatljivi i žalbeni navodi tog optuženika da iz sheme organizacije optužene pravne osobe te iz njenog Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu proizlazi da se ustrojstvena jedinica unutar Sektora za održavanje gdje je on bio zaposlen bavila poslovima logistike, javne nabave i stručne podrške drugim ustrojstvenim jedinicama unutar Sektora za održavanje, dok djelatnici tehničkih poslova, kao i on sam kao pomoćnik direktora, nisu bili zaduženi za operativne poslove na terenu u smislu otklanjanja kvarova na opremi autoceste.

 

Iz istog razloga nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi optuženog Š. kojima on, u nastojanju ekskulpacije svoje odgovornosti, posebno naglašava važnost iskaza svjedoka M. S. P. i njegovog navoda da je on (žalitelj) koordinirao rad odjela te nije obavljao poslove kontrole ESO opreme.

 

Nadalje, činjenica da je ESO oprema bila neispravna u duljem razdoblju koje je prethodilo prometnoj nesreći koja se dogodila 30. studenog 2013., uključujući i vrijeme koje je prethodilo stupanju optuženog Š. na funkciju pomoćnika direktora za tehničke poslove, a s čime je i on sam bio upoznat, nije sporna. Nije sporno ni to da je taj optuženik u tri do četiri navrata rekao M. V. (kao operativno zaduženom za praćenje i izvršavanje ugovora redovnog i izvanrednog elektroodržavanja) da požuri društvo L. E. d.o.o. kao izvršitelja s ispunjenjem njegovih ugovornih obveza. Međutim, iz cjelokupnog dokaznog materijala proizlazi da optuženi Š., osim navedenoga, nije poduzeo nijednu drugu konkretnu radnju ili mjeru usmjerenu pravovremenom i kvalitetnom otklanjanju kvarova na ESO opremi, a to je svakako mogao i morao učiniti s obzirom na svoju poziciju. Naime, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, ne postoji nikakva dokumentacija iz koje bi proizlazilo postojanje bilo kakve komunikacije tog optuženika naspram viših organizacijskih struktura društva, samostalnog odjela za javnu nabavu te uprave društva u pogledu izvršenja konkretnih ugovora o održavanju ESO opreme, što bi bilo za očekivati nakon što je obaviješten o kvarovima na toj opremi.

 

Stoga su potpuno neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženog Š. da mu je svjedok M. V. 20. svibnja 2013. poslao e-mail u kojemu je naveo da društvo L. E. d.o.o. s kojim je potpisan ugovor o održavanju meteo stanica sporo izvršava obveze, no da u tom e-mailu nije spomenut nijedan konkretni kvar, dok da iz dokaznog postupka proizlazi da su svjedoci M. V. i B. M. bili u komunikaciji u vezi konkretnih problema koji se tiču izvršavanja ugovora.

 

Propusti optuženog L. Š. da pravodobno i svrhovito poduzme radnje u skladu s propisima po kojima je bio dužan postupati s obzirom na opis poslova njegovog radnog mjesta i s njim povezanih ovlaštenja i zaduženja predstavljaju radnju nečinjenja koja je, u povezanosti s propustima optuženika K. i S., u izravnoj uzročnoj vezi s prometnom nesrećom do koje je došlo.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da je nedvojbeno utvrđeno da je meteo stanica bila ispravna, no da ista nije bila u funkciji zbog prekida napajanja koje je nastupilo 22. studenog 2013. te je taj kvar otklonjen, ali da je 25. studenog 2013. ponovno došlo do prekida napajanja. Navodi da se prometna nesreća dogodila u noći 29./30. studenog 2013., odnosno četiri dana nakon prekida napajanja na meteo stanici, a prema članku 48. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta dinamičku prometnu signalizaciju treba popraviti u roku od 30 dana, iz čega zaključuje da s njegove strane čak nije bila prekršena ni ova blanketna odredba. Osim toga, ističe da se citirana odredba odnosi na dinamičku prometnu signalizaciju, što meteo stanica nije.

 

Točno je da se odredba članka 48. navedenog Pravilnika odnosi na dinamičku prometnu signalizaciju, kao i to da ona propisuje da se ista treba popraviti u roku od 30 dana, ali uz dodatak koji ovaj žalitelj ne spominje, a taj je da do njene obnove treba postaviti odgovarajuću statičku prometnu signalizaciju. Međutim, valja imati na umu da je optuženi Š. pobijanom presudom proglašen krivim da nije poduzeo mjere i radnje da se odmah otklone kvarovi i uspostavi ispravan rad meteorološke stanice i portala, čime je, osim odredbe članka 48. Pravilnika, prekršio i odredbu članka 51. Pravilnika, a upravo je tom odredbom propisano da se uništeni dijelovi sustava zamjenjuju odmah.

 

Optuženi L. Š. u svojoj žalbi ističe i da prvostupanjski sud nije utvrdio postoji li uzročna veza između eventualne neispravnosti odnosno prekida napajanja na meteo stanici i nastanka prometne nesreće. Tvrdi da iz cijelog niza izvedenih dokaza proizlazi da neispravnost meteo stanice nije bila u bilo kakvoj vezi s prometnom nesrećom, no da je prvostupanjski sud odbio njegov dokazni prijedlog da se na temelju opsežne dokumentacije koju je dostavio u tijeku dokaznog postupka dokaže nereprezentativnost i neupotrebljivost meteo stanice u praćenju klimatskih prilika na autocestama.

 

U odnosu na navedeno treba reći da je tehničkim vještačenjem utvrđeno da je glavni kvar koji je uzrokovao nefunkcioniranje rada meteorološke postaje na vijaduktu Krpani prekid napajanja lokalnog uređaja LU 7 na koji je povezana meteorološka postaja. Taj kvar nastao je 21. studenog 2013., no isti je bio samo privremeno otklonjen jer je 25. studenog 2013. ponovno došlo do kvara na napajanju. Međutim, do kvara kolničke sonde odnosno njenog fizičkog uništenja prilikom sanacije asfaltnog zastora došlo je znatno ranije, 25. svibnja 2012. Dakle, činjenica neispravnosti ESO opreme, i to ne samo u inkriminiranom razdoblju, nego i prije toga, nije bila sporna, kao što nije bilo sporno ni to da je optuženom Š. to bilo poznato.

 

Nadalje, iz iskaza svjedoka A. J., a vezano uz kvar kabela kojim se napaja lokalni uređaj s kojega se napaja meteorološka stanica Krpani, utvrđeno je da je ugovor s ranijim izvršiteljem istekao u ožujku 2013., dok je novi postupak pregovaranja započeo u svibnju 2013., da bi odluka o odabiru ponuđača bila donesena 24. listopada 2013., a novi dobavljač izabran 1. prosinca 2013. Dakle, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, kroz razdoblje od ožujka do prosinca 2013., kada nije bilo ugovora, kvarovi nisu niti otklanjani. Premda optuženi L. Š. nije bio ovlašten zaključiti neposrednu pogodbu, imajući u vidu dugotrajnost postupka javne nabave, što je optuženome Š. svakako bilo poznato, on je trebao pravovremeno poduzeti odgovarajuće mjere i inicirati te ubrzati postupke javne nabave prema upravi društva, konkretno prema samostalnom odjelu za javnu nabavu. Međutim, on, usprkos poznatoj mu činjenici dugotrajne neispravnosti navedene meteorološke stanice, nije poduzeo ništa kako bi utjecao na samostalni odjel za javnu nabavu radi ubrzavanja postupka javne nabave vezano uz kvalitetno održavanje ESO opreme instalirane na autocesti i time osigurao izvršenje planiranih programa i ciljeva te izvršio poslove održavanja sukladno zakonskim i drugim propisima, a to je u katalogu opisa poslova navedeno kao njegova glavna odgovornost. Time je propustio postupiti sukladno odredbama članaka 48. i 51. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta, kojima su propisani rokovi za popravak dinamičke prometne signalizacije (30 dana) te zamjenu uništenih dijelova sustava, odnosno instalacija, uređaja i opreme (odmah).

 

Dakle, optuženi L. Š. kao pomoćnik direktora za tehničke poslove, s obzirom na svoj rukovodeći položaj u optuženoj pravnoj osobi i s njim povezane ovlasti i dužnosti, hijerarhijski je bio nadređen Odjelu za ESO održavanje. Od strane osoba odgovornih za izvršenje pojedinačnih ugovora o održavanju opreme bio je obaviješten da se ti ugovori ne izvršavaju potrebnom dinamikom, zbog čega je ESO oprema u dužem razdoblju i bila neispravna, što mu je također bilo poznato. Međutim, nije poduzimao potrebne radnje i mjere koje je objektivno mogao poduzeti (primjerice pisanim putem ukazivati na hitnost pojedinih postupaka zaključenja ugovora o održavanju instalirane opreme) iako je bio svjestan da zbog njegovih propusta može doći do konkretnog ugrožavanja normalnog i sigurnog odvijanja prometa, ali je lakomisleno smatrao da se to neće dogoditi. Upravo zbog neispravnosti ESO opreme nadzorni centri (COKP) u kritično vrijeme s meteo postaje Krpani nisu dobivali podatke koji bi im inače dolazili automatski, pa tako ni COKP Maslenica u noći od 29./30. studeni 2013. automatski nije dobivao podatke o stanju na kolniku autoceste koje bi koristio za postavljanje upozorenja sudionicima u prometu.

 

Imajući u vidu i međusobno povezujući sve prethodno izneseno, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su propusti u radu optuženog L. Š., u povezanosti s propustima optuženika I. K. i K. S., u izravnoj uzročnoj vezi s konkretnom prometnom nesrećom.

 

S obzirom na sve prethodno izloženo, pravilna je i valjano obrazložena odluka prvostupanjskog suda (rješenje na raspravnom zapisniku od 7. rujna 2016. kojom je, na temelju članka 421. stavka 1. točke 4. ZKP/08., odbijen prijedlog branitelja optuženog Š. za provođenje novog meteorološkog vještačenja radi utvrđivanja nepostojanja uzročne veze između neispravnosti meteo stanica i konkretne prometne nesreće.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da, osim toga, iz provedenih dokaza proizlazi da meteo stanice uopće nisu od važnosti za sigurnost prometa, pri čemu posebno ukazuje na iskaz svjedoka N. P. koji je u optuženoj pravnoj osobi zaposlen kao šef operative, a koji da je naveo da kvarovi na meteo stanicama ne utječu na sigurnost prometa na pojedinoj dionici jer je riječ o pomagalu na autocesti te da u ispravnom stanju daju podatke koji nisu vjerodostojni s obzirom na lokacije na kojima su postavljene, tako da ih je uvijek potrebno provjeravati putem ophodarske službe, kamera i dr. Osim toga, da je i vještak V. B. naveo da podaci s meteo stanice sami za sebe nisu dostatni za donošenje mjera koje će se primijeniti u konkretnoj vremenskoj situaciji. Žalitelj se poziva i na izvješće o vremenskoj prognozi koju je 29. studenog 2013. DHMZ uputio optuženoj pravnoj osobi, a u kojemu je navedena mogućnost poledice, osobito na mostovima, nadvožnjacima i vijaduktima.

 

Izloženim žalbenim navodima optuženi L. Š. bezuspješno nastoji osporiti postojanje uzročno-posljedične veze između svog propuštanja dužne pažnje za brigu o pravilnom funkcioniranju ESO opreme i konkretne prometne nesreće obezvrjeđivanjem važnosti pravilnog funkcioniranja meteo stanice. Naime, kao što je već ranije navedeno, prometnim vještačenjem utvrđeno je da je konkretna prometna nesreća bila direktna posljedica poledice. U tom je smislu vremenska prognoza DHMZ-a, kojom je bio dužan raspolagati optuženi I. K., a nije, svakako bila jedno od značajnih sredstava za procjenu postupanja glede stanja na cesti. Međutim, jednako tako važno bilo je i ispravno funkcioniranje ESO opreme i u okviru toga meteo stanice na vijaduktu Krpani. Budući da je u tijeku postupka nesporno utvrđeno da je ta meteo stanica dulje vrijeme prije predmetnog događaja bila neispravna te da su od 22. studenog 2013. zbog kvara na napajanju i meteorološka stanica na vijaduktu Krpani i portal sa dinamičkom prometnom signalizacijom ispred tunela Krpani bili potpuno izvan funkcije, COKP Maslenica u noći 29./30. studenog 2013. nije imao podatke o nastanku poledice na vijaduktu Krpani autoceste A1 Zagreb-Split, a slijedom toga ni mogućnost da promjenom dinamičke prometne signalizacije upozori vozače na stanje kolnika, što je dovelo do konkretne prometne nesreće. Upravo u tom dijelu je i temelj odgovornosti optuženog Š. za propuštanje dužnog činjenja u okviru onoga za što je on bio nadležan, a što je već detaljno elaborirano.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da to na kojem je radnom mjestu bio zaposlen prije vremena inkriminacije nije od bilo kakve važnosti za utvrđivanje činjenica koje se tiču djelokruga njegovih poslova kao pomoćnika direktora, zbog čega da je nejasno u kojem kontekstu se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke poziva na istu.

 

Iz obrazloženja pobijane odluke (1. i 2. odlomka na 24. stranici) jasno proizlazi da je činjenica na kojem je radnom mjestu optuženi L. Š. bio zaposlen prije vremena inkriminacije spomenuta u kontekstu da su kvarovi na ESO opremi nastali znatno prije nego što je on preuzeo funkciju pomoćnika direktora za tehničke poslove u odnosu na koju je inkriminiran, s čime je on, kao i s cjelokupnom problematikom izvršavanja ugovora o održavanju ESO opreme, bio upoznat. Međutim, vrlo jasno je naglašeno da mu se ovdje inkriminira samo ono razdoblje u kojemu je bio na funkciji pomoćnika direktora za tehničke poslove, dakle takvoj poziciji iz koje, kao što je već prethodno navedeno, proizlazi njegova garantna dužnost u konkretnom slučaju.

 

Optuženi L. Š. u svojoj žalbi nadalje ističe da opis inkriminacije za koju se terete optuženici I. K. i J. P. u potpunosti isključuje činjenični opis inkriminacije za koju se terete on i optuženi K. S. jer da iz činjeničnog opisa inkriminacije za optuženike I. K. i J. P. proizlazi da su oni znali za neispravnost meteoroloških stanica i da prognoza DHMZ-a upućuje na mogućnost poledice, osobito na mostovima, nadvožnjacima i vijaduktima. Stoga smatra nelogičnim obrazloženje pobijane presude da su propusti u njegovom radu i radu optuženog K. S. u povezanosti s propustima optuženog I. K. u direktnoj uzročnoj vezi s prometom nesrećom.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega valja reći da je i u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 1. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude (optuženi I. K.) i u onom iz točke 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude (optuženici L. Š. i K. S.) kao uzrok prometne nesreće navedena poledica na kolniku autoceste, koja činjenica je utvrđena provedenim prometnim vještačenjem i koja je u tijeku ovog postupka prihvaćena kao nesporna. Druga je stvar pitanje uzročnosti, odnosno međusobne povezanosti poledice (kao objektivno utvrđenog uzroka same nesreće) i postupanja optuženika K., Š. i S., odnosno propusta u radu i nepoštivanja propisa i pravila o sigurnosti prometa od strane svakoga od njih ponaosob, koji se, naravno, s obzirom na različite domene njihovih radnih zaduženja i ovlaštenja, razlikuju. U tom smislu može se govoriti o tome da su propusti pojedinih od ovih optuženika, koji su doveli do poledice kao glavnog uzroka prometne nesreće, različiti. Međutim, to je, s obzirom na različita radna mjesta pojedinih od ovih optuženika i s njima povezanima ovlastima i dužnostima, i logično jer svaki od njih može biti odgovoran samo u okviru onoga za što je zadužen. No, upravo je glavni uzrok prometne nesreće, koji je, kao što je već navedeno, jednako opisan u obje ove točke izreke pobijane presude, ono što povezuje svu trojicu optuženika, pri čemu propusti u radu optuženog K. ne isključuju odgovornost optuženika Š. i S. za njihove propuste u radu. Naime, i jedni i drugi su, svaki na svoj način, doveli do iste posljedice, a to je poledica, koja je bila glavnim uzrokom prometne nesreće.

 

U odnosu na žalbu optuženog K. S., osim zbog odluke o kazni

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi K. S. tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva. Ovo stoga što mu se prema činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude stavlja na teret da je povrijedio odredbu članka 6. stavka 2. ZOSPC-a i odredbe članaka 48. i 51. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta, no da nije naveden i sadržaj normi iz tih propisa, kao niti broj Narodnih novina u kojima su isti objavljeni.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da su u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 224. stavaka 2. i 3 . u vezi sa stavkom 7. KZ/11. zbog kojeg je optuženi K. S. proglašen krivim. Budući da je riječ o blanketnom kaznenom djelu, dostatno je da činjenični opis kaznenog djela u izreci presude sadrži samo navođenje, odnosno pozivanje na odredbe iz blanketnih propisa, dok nije potrebno da u tom dijelu presude bude naveden i sadržaj tih odredaba. Obrazlaganje sadržaja tih odredaba i suštine povrede tog sadržaja treba biti dijelom obrazloženja presude, a pobijana presuda te razloge i sadrži (osobito 4. odlomak stranice 24. i 3. odlomak na stranici 26. koji se nastavlja na stranici 27.). Stoga ovaj žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži ni razloge za utvrđenje prvostupanjskog suda da je on postupio protivno odredbama članka 6. stavka 2. ZOSPC-a i odredbama članaka 48. i 51. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta.

 

Točno je da u dijelu izreke pobijane presude koji se odnosi na optuženog S. (kao i na optuženog Š.) uz navođenje blanketnih odredaba nisu navedeni brojevi Narodnih novina u kojima su objavljeni propisi u kojima su sadržane te blanketne odredbe. Međutim, isti ti propisi navedeni su i u prethodnoj točki izreke pobijane presude (optuženi I. K.), gdje su navedeni brojevi Narodnih novina u kojima su isti objavljeni, tako da je sasvim jasno da se isti ti brojevi Narodnih novina odnose i na blanketne odredbe propisa navedenih u točki 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude pa bi ponovno navođenje tih brojeva Narodnih novina i u toj točki izreke pobijane presude bilo suvišno.

 

Ovaj žalitelj nije u pravu ni kada ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva i u dijelu u kojemu je navedeno da su kazneno djelo počinili on i optuženi L. Š., a da pri tome nije razgraničen doprinos svakoga od njih ponaosob iako su u inkriminirano vrijeme obavljali različite funkcije, da nisu precizno opisane radnje, odnosno propusti svakoga od njih posebno, već da je samo uopćeno navedeno da su sve radnje i propuste učinili zajednički.

 

Naime, u činjeničnom opisu kaznenog djela u točki 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude je za svakog od optuženika (Š. i S.) ponaosob navedeno u kojem svojstvu je postupao prilikom činjenja kaznenog djela. To što se radnje, odnosno propusti obojice optuženika, koji su detaljno opisani, preklapaju ne znači da su oni postupali zajednički niti je to tako opisano u činjeničnim opisu njihovog djela iz izreke pobijane presude. Osim toga, ni u jednom dijelu činjeničnog opisa tog kaznenog djela nije navedeno da su optuženici Š. i S. postupali zajednički.

 

Optuženi K. S. nije u pravu ni kada tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna samoj sebi jer da se uzroci prometne nesreće iz točaka 1. i 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude međusobno isključuju budući da je kao uzrok prometne nesreće u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 1. izreke za koje je proglašen krivim optuženi I. K. navedeno propuštanje preventivnog posipanja kolnika, dok je u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 2. izreke za koje su proglašeni krivima on i optuženi L. Š. kao uzrok prometne nesreće navedeno propuštanje otklanjanja kvarova na ESO opremi. Međutim, kako su istaknuti žalbeni navodi istovjetni onima koje je u svojoj žalbi istaknuo i optuženi L. Š., a na iste je već odgovoreno, ovaj žalitelj se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

 

Sljedeći vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. je, prema žalbenoj tvrdnji optuženog K. S., postojanje znatne proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza. Tako ističe da prvostupanjski sud, kada u obrazloženju pobijane presude, na 34. stranici, citira obranu optuženog J. P., navodi da je isti iskazao: "Takva saznanja dobivao u skladu s ustrojenom hijerarhijom – dakle prvenstveno od voditelja pravca (K. K.) ili voditelja elektroodržavanja (K. S.), ovisno o kojem se segmentu održavanja radilo." Međutim, da iz raspravnog zapisnika od 1. ožujka 2017., stranica 8., proizlazi da je taj optuženik iskazao sljedeće: "Takva saznanja sam dobivao u skladu s ustrojenom hijerarhijom – dakle prvenstveno od voditelja pravca ili voditelja elektroodržavanja, ovisno o kojem se segmentu održavanja radilo." U vezi s time ovaj žalitelj ističe da je vidljivo da optuženi J. P. nije iskazao da je saznanja dobivao od optuženog K. S., već je navedeno prvostupanjski sud sasvim samoinicijativno dodao kao nešto što je optuženi J. P. navodno iskazao. S druge strane, da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je voditelj elektro održavanja u tehničkoj jedinici Sveti Rok bio M. B., a iz obrane optuženog J. P. da se može zaključiti da, kada govori o voditelju elektro održavanja, misli upravo na M. B..

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, prenoseći obranu optuženog J. P. u obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je upravo stavljanjem u zagrade htio istaknuti razliku između onoga što je optuženi P. stvarno iskazao i onoga za što je prvostupanjski sud zaključio da proizlazi iz te obrane. Drugim riječima, navodi u zagradama ne predstavljaju tvrdnje prvostupanjskog suda o tome što je stvarno naveo optuženi P. u svojoj obrani, već zaključke prvostupanjskog suda o tome što je taj optuženik mislio pod time, konkretno na koje je osobe mislio prilikom navođenja njihovih funkcija. Druga je stvar jesu li ti zaključci prvostupanjskog suda pravilni ili nisu. Međutim, to je pitanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja koja proizlaze iz izvedenih dokaza.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da je u izreci pobijane presude navedeno da je on bio odgovorna osoba u optuženoj pravnoj osobi, no da u obrazloženju pobijane presude za takvo utvrđenje nisu dani razlozi. Pozivajući se na odredbu članka 87. točke 6. KZ/11., zaključuje da on, s obzirom na sistematizaciju radnih mjesta, ni nema svojstvo odgovorne osobe u smislu te zakonske odredbe.

 

Sukladno odredbi članka 87. točki 6. KZ/11., odgovorna osoba je fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe ili državnih tijela ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Polazeći od opisa poslova koje je taj optuženik u inkriminirano vrijeme obavljao u optuženoj pravnoj osobi sukladno ugovoru o radu i katalogu opisa poslova, a na koje se u obrazloženju pobijane presude poziva i prvostupanjski sud prilikom navođenja zaduženja optuženog S. koja proizlaze iz tih dokumenata (3. odlomak stranice 24. pobijane presude), nema dvojbe da je optuženi S. odgovorna osoba u smislu prethodno citirane odredbe KZ/11., i to kao fizička osoba kojoj je izričito povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe.

 

Kako je, dakle, prvostupanjski sud izrijekom naveo koja su to bila zaduženja optuženog S. iz kojih proizlazi i njegovo svojstvo odgovorne osobe, što je potom doveo u vezu s propustima tog optuženika u poduzimanju radnji koje je on, s obzirom na to svoje svojstvo, bio dužan poduzeti, a nije poduzeo, to u pobijanoj presudi nije ostvaren ni prethodno istaknuti vid bitne postupovne povrede.

 

Slijedom iznesenog, nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje u žalbi ističe ovaj žalitelj.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi K. S. navodi da je njegova odgovornost bila ograničena na organiziranje i rukovođenje poslovima Odjela za elektro i strojarsko održavanje, dok su za organiziranje i kontrolu elektro i strojarske opreme instalirane na autocestama, tunelima i drugim objektima bili zaduženi djelatnici održavanja u tehničkim jedinicama održavanja, tako da on nije imao ni formalne ni stvarne ovlasti glede kontrole funkcioniranja opreme na cesti. Ističe da se iz organizacijske sheme optužene pravne osobe koju je njegova obrana predala u spis na raspravi 1. lipnja 2016. jasno vidi da su tehnički poslovi u okviru kojih se nalazi i Odjel za elektro i strojarsko održavanje potpuno funkcionalno i organizacijski odvojeni od poslova redovitog održavanja. Smatra da je prvostupanjski sud tu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio te da za istu u obrazloženju pobijane presude gotovo uopće nema razloga, čime da je istodobno počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Prije svega, prvostupanjski sud je najprije pravilno utvrdio koje su bile ovlasti i dužnosti optuženog K. S. s obzirom na njegovu funkciju u inkriminirano vrijeme, a potom ih je pravilno doveo u vezu s neispravnošću ESO opreme koja je, u povezanosti s propustima optuženika I. K. i L. Š. u okviru dužnosti njihovih radnih mjesta, dovela do konkretne prometne nesreće. Sva navedena utvrđenja prvostupanjskog suda su u pobijanoj presudi i valjano obrazložena, tako da ni ovdje nema govora o počinjenoj bitnoj postupovnoj povredi na koju upire ovaj žalitelj.

 

Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženi K. S. od 1. travnja 2013. obnašao dužnost voditelja odjela elektro i strojarskog održavanja (ugovor o radu), a prema katalogu opisa poslova bio je zadužen za organizaciju rada odjela i kvalitetnog održavanja elektro i strojarske opreme instalirane na autocesti, tunelima i drugim objektima u funkciji odvijanja i sigurnosti prometa. Prema katalogu glavnih odgovornosti bio je odgovoran za organiziranje i rukovođenje poslovima na način koji osigurava izvršenje planiranih programa i ciljeva, kao i za izvršavanje poslova sukladno zakonskim i drugim propisima, aktima društva te utvrđenim pravilima i postupcima rada. Budući da iz navedenog proizlazi da je optuženi K. S. bio dužan osigurati kvalitetno održavanje ESO opreme instalirane na autocesti, tunelima i drugim objektima radi pravilnog i urednog odvijanja i sigurnosti prometa, optuženi K. S. nije u pravu kada u svojoj žalbi tvrdi da nije imao ni formalne ni stvarne ovlasti glede kontrole funkcioniranja ESO opreme na cesti.

 

S obzirom na to da je o činjenici neispravnosti ESO opreme već detaljno bilo riječi u okviru odgovaranja ovoga suda na žalbene navode optuženog L. Š., taj se dio ovdje neće ponavljati jer sve ono što je u pogledu toga navedeno u tom dijelu vrijedi i ovdje.

 

Nije sporno da je optuženi K. S. 3. travnja 2013. upravi optužene pravne osobe podnio prijedlog za donošenje odluke vezano uz ispitivanje i popravak energetskih kabela, a 22. travnja 2013. ponovljeni prijedlog. Međutim, nije prihvatljiva njegova žalbena tvrdnja da, osim toga, ništa više ni nije mogao učiniti, kao niti ubrzati postupak javne nabave. Naime, sagledavajući ukupnost postupanja tog optuženika uzimanjem u obzir cjeline izvedenih dokaza, on ni prema ocjeni ovoga suda nije ni pravodobno ni svrhovito poduzimao radnje sukladno propisima po kojima je bio dužan postupati u okviru nadležnosti svog radnog mjesta. Naime, iako je o listi kvarova bio obaviješten putem e-maila od strane M. V. u rujnu 2013., produljenje ugovora za održavanje i popravak meteo stanica predložio je tek 15. studenog 2013., dakle gotovo po isteku ranijeg jednogodišnjeg ugovora sklopljenog 19. studenog 2012. Prvostupanjski je sud stoga pravilno zaključio da on nije pravodobno poduzimao radnje vezano uz ugovorne obveze za održavanje ESO opreme, zbog čega ni ta oprema nije bila održavana u projektiranoj funkciji, a to bi, uz druge čimbenike, svakako osiguralo sigurno odvijanje prometa na autocesti na kojoj se dogodila konkretna prometna nesreća. Nesvrhovitost u postupanju tog optuženika ogleda se u činjenici da je, kako je to i sam naveo u svojoj obrani, prijedloge za nabavu prosljeđivao optuženom L. Š. bez neke dodatne pismene korespondencije iz koje bi proizlazilo da je u stanje ESO opreme te potrebu pravodobnog postupanja kod ugovora od čije realizacije ovisi normalno i sigurno funkcioniranje prometa na autocesti bio upućen i odjel javne nabave.

 

Iako je bio svjestan da zbog nefunkcionalnosti ESO opreme može doći do ugrožavanja prometa na autocesti, optuženi S. je lakomisleno smatrao da se to neće dogoditi, a propusti u njegovom radu u smislu dužnosti da osigura sve uvjete za normalno i sigurno odvijanje prometa na autocesti su, u povezanosti s propustima optuženika K. i Š., rezultirali konkretnim ugrožavanjem sigurnog odvijanja prometa na autocesti u vidu konkretne prometne nesreće.

 

Imajući u vidu sve prethodno izneseno, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o utemeljenju kaznene odgovornosti optuženog S. na propuštanju dužne pažnje nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbenim tvrdnjama tog optuženika da poduzimanje mjera i radnji radi otklanjanja kvarova na ESO opremi nije bilo u njegovoj nadležnosti, već u onoj pojedinih odgovornih osoba nominiranih samim ugovorom, pozivajući se pri tome na iskaze svjedoka M. S. P. (koji da je naveo da je za otklanjanje kvarova na opremi odgovorna osoba koja prati ugovor), Ž. K. (koji da je naveo da se kvarovi na ESO opremi u pravilu prijavljuju osobi za provedbu konkretnog ugovora) i A. J. (koji da je istaknuo da je održavanje energetskih kabela bila njegova nadležnost).

 

Iz istih razloga potpuno su neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženog S. da prvostupanjski sud činjenicu da je on znao za kvarove pogrešno obrazlaže pozivanjem na e-mail upućen mu od strane M. V. u rujnu 2013. Žalitelj, naime, nastojeći otkloniti bilo kakvu svoju povezanost sa znanjem o kvarovima na koje se ukazuje u tom e-mailu koji mu je nesporno upućen i svojom dužnošću da po istome postupi, pokušava prikazati da mu je isti tek proslijeđen na znanje, sugerirajući zaključak da taj e-mail dokazuje da, ne samo da on (žalitelj) uopće nije bio obaviješten o navedenim kvarovima, već i to da je za nadzor, kontrolu i provedbu konkretnog ugovora bio zadužen M. V., a ne on (žalitelj). Međutim, kada se ima u vidu činjenica da je optuženi K. S. bio dužan osigurati kvalitetno održavanje ESO opreme instalirane na autocesti, tunelima i drugim objektima radi pravilnog i urednog odvijanja i sigurnosti prometa, postavlja se pitanje zašto bi M. V., kao osoba koja je bila odgovorna za izvršenje konkretnog ugovora, bez nekog određenog razloga upravo optuženom K. S. poslao e-mail s obavijesti o kvarovima. Prethodno istaknuta žalbena tvrdnja tim je više proturječna postupku optuženog S. koji je uslijedio nakon primanja spornog e-maila, a to je njegovo predlaganje produljenja ugovora za održavanje i popravak meteo stanica koje je, doduše, uslijedilo tek 15. studenog 2013.

 

Optuženi K. S. u svojoj žalbi nadalje ističe da ga se tereti da je znao za neispravnost meteorološke stanice na vijaduktu Krpani i portala dinamičke prometne signalizacije ispred tunela Krpani. Međutim, da je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da je sonda KS2 na vijaduktu Krpani fizički uništena 29. svibnja 2012., dakle prije nego što je on postao šef odjela za elektro i strojarsko održavanje 1. travnja 2013., tako da ga ni nije bilo među osobama koje su obaviještene o kvaru. Što se tiče portala dinamičke prometne signalizacije koji se nalazio na istočnom dijelu kolnika u smjeru Zagreba, ističe da je ovaj bio potpuno ispravan, samo je 25. studenog 2013., dakle četiri dana prije nesreće, COKP Maslenica izgubio komunikaciju s lokalnim uređajem LU7, LU8 i LU9, meteorološkom stanicom GMA1 Vijadukt Krpani i prometnim znakovima u zoni tunela i vijadukta Krpani, o čemu je M. B., voditelj elektroodržavanja u tehničkoj jedinici S. R., obavijestio A. J., Kvarove elektro te COKP, uz davanje na znanje optuženom J. P. i I. M., no ne i njemu (žalitelju). Ovaj žalitelj, naime, tvrdi da ni o tom kvaru nije bio obaviješten, zaključujući da je prvostupanjski sud i te odlučne činjenice pogrešno utvrdio te da je, kako za takvo svoje utvrđenje nije dao gotovo nikakve razloge, počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Premda je optuženi K. S. u pravu kada tvrdi da nije bio među osobama obaviještenima o tome da je sonda KS2 na vijaduktu Krpani fizički uništena 29. svibnja 2012., ta okolnost ne može otkloniti njegovu odgovornost za propuštanje dužne pažnje u odnosu na razdoblje koje počinje teći njegovim stupanjem na funkciju šefa odjela za elektro i strojarsko održavanje 1. travnja 2013. i s tom funkcijom povezane ovlasti i dužnosti. U tom je smislu taj nadnevak, dakle 1. travnja 2013. i označen kao početak inkriminiranog razdoblja u odnosu na tog optuženika. Međutim, ovaj žalitelj očito svjesno zanemaruje vrlo bitnu činjenicu o kojoj je već bilo riječi u ovoj odluci, a ta je da je ESO oprema bila neispravna i podložna kvarovima i prije inkriminiranog razdoblja, a to se nastavilo i u ovom optuženiku inkriminiranom razdoblju, dakle u razdoblju od 1. travnja 2013. (stupanje optuženog K. S. na funkciju šefa odjela za elektro i strojarsko održavanje) do 30. studenog 2013. (kada se zbila prometna nesreća). Ta činjenica mu, prema tome nikako nije mogla biti nepoznata. Drugim riječima, za odgovornost optuženog S. za nečinjenje u konkretnom slučaju odlučno je to što je on znao, odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da je ESO oprema bila podložna kvarovima i u neispravnom stanju i prije nego što je on stupio na inkriminiranu mu funkciju, a to se nastavilo i u razdoblju za koje se on tereti da u okviru svoje nadležnosti nije pravodobno i svrhovito poduzimao radnje i mjere vezano uz ugovorne obveze za održavanje ESO opreme, zbog čega ni ta oprema nije bila održavana u projektiranoj funkciji, a to bi, između ostaloga, svakako osiguralo sigurno odvijanje prometa na autocesti na kojoj se dogodila konkretna prometna nesreća. Iz istih su razloga neprihvatljive i žalbene tvrdnje tog optuženika kojima svoju kaznenu odgovornost za nečinjenje nastoji otkloniti pozivajući se na to da nije bio obaviješten ni o kvaru portala dinamičke prometne signalizacije koji se nalazio na istočnom dijelu kolnika u smjeru Zagreba.

 

Naposljetku, nije osnovana ni prethodno istaknuta žalbena tvrdnja ovog optuženika o ostvarenoj bitnoj postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u tom dijelu budući da je prvostupanjski sud i za takva svoja utvrđenja u obrazloženju pobijane presude iznio jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj sud i na koje se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i ovaj žalitelj (osobito na one sadržane u 1. do 3. odlomku na 25. stranici pobijane presude).

 

Optuženi K. S. nije u pravu ni kada u svojoj žalbi nadalje ističe da ne postoji ni uzročno-posljedična veza između kvara meteo stanice i prometne nesreće te kada tvrdi da, čak da je meteo stanica na vijaduktu Krpani i potpuno ispravno radila, ista zbog kvara na elektroenergetskom kabelu kritične noći ne bi bila u funkciji. Međutim, kako su istovjetni žalbeni navodi istaknuti i u žalbi optuženog L. Š., o čemu se ovaj sud detaljno očitovao u dijelu obrazloženja ove odluke koji se odnosi na žalbu tog optuženika, ovaj se žalitelj upućuje i na taj dio obrazloženja ove odluke.

 

Kako je, dakle, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da optuženi K. S., s obzirom na funkciju koju je obavljao u inkriminirano vrijeme te s njom povezana ovlaštenja i odgovornosti, nije poduzimao mjere i radnje u cilju pravodobnog otklanjanja kvarova i uspostavljanja ispravnog rada meteorološke stanice na vijaduktu Krpani i portala s dinamičkom prometnom signalizacijom ispred tunela Krpani, čime je povrijedio odredbe članaka 48. i 51. Pravilnika, što je u povezanosti s propustima u radu optuženika I. K. i L. Š., dovelo do prometne nesreće koja se dogodila 30. studenog 2013., čime je povrijedio i članak 6. stavak 2. ZOSPC-a jer je ugrozio odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa, to je pravilno potom zaključio da su se u ponašanju tog optuženika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi sa stavkom 7. KZ/11. za koje ga je i proglasio krivim.

 

Stoga optuženi K. S. nije u pravu ni kada, žaleći se zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08., ističe da se u konkretnom slučaju radi o blanketnom kaznenom djelu, no da on svojim postupanjem ili propuštanjem nije povrijedio nijednu od blanketnih normi za koje se tereti pa da onda nema ni kaznenog djela.

 

U odnosu na žalbu optužene pravne osobe H. d.o.o., osim zbog odluke o kazni

 

Optužena pravna osoba u svojoj žalbi prije svega ističe da svi optuženici fizičke osobe imaju sklopljene ugovore o radu s trgovačkim društvom H. d.o.o., Z., MBS …, no da je optuženo trgovačko društvo H. d.o.o., Z., MBS …, odnosno potpuno drugi pravni subjekt. Osim toga, da je i dnevnik rada vođen na memorandumu trgovačkog društva H. d.o.o., a i vremenska prognoza za kritične dane dostavljena je tom trgovačkom društvu. I ugovor na listovima 443 do 447 spisa sklopljen je s tim trgovačkim društvom, kao i ugovori o održavanju meteopostaja. Međutim, da pobijana presuda ne sadrži razloge o tim pravnim pitanjima, na što je on ukazivao tijekom postupka, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Nije sporno da sva dokumentacija na koju se poziva ovaj žalitelj glasi na trgovačko društvo H. d.o.o., Z., MBS …. Međutim, sam predstavnik optužene pravne osobe D. B. je, iznoseći obranu za istu na raspravi 1. ožujka 2017., na pitanje predsjednice vijeća da objasni na koji način su postojala društva H. d.o.o. i H.d.o.o., odgovorio da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske 16. travnja 2013. osnovano društvo H.d.o.o. iz društva H. d.o.o., time da su svi optuženici tada dobili nove ugovore o radu i zasnovali radni odnos s novim društvom H.d.o.o. od 16. travnja 2013., od kada to društvo posluje kao samostalno trgovačko društvo.

 

Kako je, dakle, sam predstavnik optužene pravne osobe na raspravi pred prvostupanjskim sudom pojasnio pitanje odnosa ovih dvaju trgovačkih društava, proizlazi da navedene činjenice, protivno tvrdnjama iznesenima u žalbi optužene pravne osobe, nisu bile sporne. Osim toga, iz izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo H.d.o.o. (listovi 1872 do 1874 spisa) proizlazi da je društvo H. d.o.o. jedan od osnivača društva H.d.o.o.

 

S obzirom na sve prethodno izloženo, ovaj žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvarena prethodno istaknuta bitna postupovna povreda.

 

Točno je da je optužena pravna osoba pod točkom 3. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude proglašena odgovornom zbog počinjenja dvaju djela opisanih pod točkama 1. i 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude. Međutim, riječ je o činjenično istom događaju koji je, s obzirom na različite funkcije optuženika fizičkih osoba koji su proglašeni krivima pod tim točkama izreke pobijane presude, a posljedica čega su i različiti propusti dužne pažnje tih optuženika, opisan posebno – pod točkom 1. izreke za optuženog I. K., a pod točkom 2. izreke za optuženike L. Š. i K. S.. Osim toga, ti su činjenični događaji jednako pravno kvalificirani – kao kaznena djela iz članka 224. stavaka 2. i 3. u vezi sa stavkom 7. KZ/11.

 

Stoga ovaj žalitelj nije u pravu kada tvrdi da mu je trebalo utvrditi pojedinačne kazne za svako od tih djela, a potom izreći jedinstvenu kaznu sukladno odredbi članka 51. KZ/11. Osim toga, u tom je dijelu žalba podnesena na štetu ovog optuženika te je u tom smislu nedopuštena.

 

Optužena pravna osoba u svojoj žalbi nadalje ističe da je prema izreci pobijane presude proglašena krivom za nehaj, no da su u obrazloženju pobijane presude za to izostali razlozi, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. ZOPOKD-a, odgovornost pravne osobe temelji se na krivnji fizičke osobe. U konkretnom slučaju temelj kaznene odgovornosti optužene pravne osobe je krivnja, i to u obliku svjesnog nehaja, optuženika I. K., L. Š. i K. S. u pogledu čega je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio vrlo opširne, jasne i valjane razloge (od 5. odlomka 29. stranice 29. do 1. odlomka 31. stranice).

 

Ovaj žalitelj nije u pravu ni kada ističe da kaznena djela opisana pod točkama 1. i 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude ne mogu paralelno egzistirati, odnosno da se međusobno isključuju. On, naime, smatra da, ako je crimen optuženog I. K. u tome što nije poduzeo preventivno posipanje, tada stanje na vijaduktu Krpani i neispravni senzori, općenito stanje pomoćnih uređaja nije ni u kakvoj korelaciji s prometnom nesrećom, odnosno da su i svi uređaji bili u funkciji, procjena stanja ceste je na jednom čovjeku. Međutim, kako su ovi žalbeni navodi istovjetni onima istaknutima u žalbama optuženika L. Š. i K. S., a na iste je već odgovoreno, ovaj se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na te dijelove obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

 

Optužena pravna osoba nije u pravu ni kada u svojoj žalbi tvrdi da su osoba garanta i garantna dužnost u odnosu na obje točke izreke osuđujućeg dijela pobijane presude - 1. i 2. u cijelosti promašene. Ovaj žalitelj, naime, smatra da bi u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude ulogu garanta eventualno imao K. K. kao koordinator tehničke jedinice održavanja, dok bi u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude tu ulogu imali M. V. i A. J. kao odgovorne osobe u realizaciji ugovora s vanjskim izvođačima. Međutim, kako je i u odnosu na takve istovjetne žalbene tvrdnje optuženika I. K., L. Š. i K. S. već prethodno odgovoreno, to se ovaj žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, i u tom dijelu upućuje na te dijelove obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

 

Potpuno su neprihvatljive i žalbene tvrdnje ovog žalitelja da kaznena djela za koja su proglašeni krivima optuženici K., Š. i S. obuhvaćaju ugrožavanje svih svrsta prometa „izvana“, tj. od osoba koje nisu sudionici u prometu, pa je samim time nemoguće ostvariti elemente njihovih bića nečinjenjem.

 

Naime, kaznena djela za koja su proglašeni krivima ovi optuženici fizičke osobe mogu se počiniti i činjenjem i nečinjenjem, odnosno propuštanjem dužne pažnje, a upravo ovo potonje je temelj njihove kaznene odgovornosti u konkretnom slučaju, o čemu je vrlo opsežno već bilo riječi u prethodnim dijelovima obrazloženja ove odluke, kod odgovaranja na žalbene navode optuženika fizičkih osoba.

 

Osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o utemeljenju odgovornosti optužene pravne osobe na krivnji optuženog I. K., ovaj žalitelj ističe da je intencija zakonodavca kod primjene kaznenopravne sankcije prema pravnim osobama u tome da pravna osoba koja ostvaruje prednost djelovanjem osoba koje vode poslove i zastupaju je mora snositi posljedice u situacijama kada te vodeće osobe postupaju suprotno imperativnoj ili prohibitivnoj normi kaznenog prava. Međutim, da je u konkretnom slučaju optuženi I. K. u sistematizaciji radnih mjesta bio najniže rangirana osoba, zbog čega je riječ o kriminalnopolitički neutemeljenom i nepravednom širenju dosega odredbe članka 3. ZOPOKD-a.

 

Prije svega valja reći da ovaj žalitelj potpuno pogrešno shvaća i tumači smisao odredbe članka 3. stavka 1. ZOPOKD-a, a posljedično tome i pogrešno zaključuje da se ista ne može primijeniti na konkretan slučaj, odnosno da postupanje optuženog I. K., s obzirom na njegovo radno mjesto u okviru optužene pravne osobe u inkriminirano vrijeme, ne može biti temelj odgovornosti optužene pravne osobe.

 

Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da će se pravna osoba kazniti za kazneno djelo odgovorne osobe ako se njime povređuje neka dužnost pravne osobe ili je njime pravna osoba ostvarila protupravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga. Dakle, već iz samog izričaja ove zakonske odredbe jasno proizlazi da je odgovornost pravne osobe za postupanje u njoj odgovorne osobe postavljena vrlo široko „ako se njome povređuje neka dužnost pravne osobe“. Prema tome, za primjenu ove zakonske odredbe je, protivno stanovištu ovoga žalitelja, neodlučno kako je pozicionirana ta fizička osoba unutar pravne osobe budući da se odgovornost fizičke osobe unutar pravne osobe, a posljedično tome i odgovornost same te pravne osobe, temelji na postupanju fizičke osobe naspram onih poslova kojima je ona zadužena i za obavljanje kojih je odgovorna. Dakle, optuženi I. K. jest odgovorna osoba u optuženoj pravnoj osobi s obzirom na ona zaduženja koja proizlaze iz opisa njegovog radnog mjesta i u odnosu na koja je ovdje i proglašen krivim, o čemu je vrlo detaljno već bilo rečeno u dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbu optuženog K..

 

Potpuno je neprihvatljiva i žalbena tvrdnja ovog žalitelja da je prethodno iznesenu tezu iz njegove žalbe prihvatio i prvostupanjski sud oslobađajući od optužbe optuženog J. P.. Naime, razlozi donošenja oslobađajuće presude u odnosu na tog optuženika potpuno su druge prirode te se ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s odgovornošću optužene pravne osobe koja se temelji na povredi njezine dužnosti od strane optuženog K..

 

Optužena pravna osoba u svojoj žalbi nadalje ističe da se vremenska prognoza DHMZ ne može smatrati determinirajućim faktorom za stanje pripravnosti u konkretnom slučaju jer su joj ti podaci dostavljani dvaput dnevno, u 19,00 sati - što je za konkretni događaj bilo preuranjeno te u 07,00 sati - što je za konkretni događaj bilo zakašnjelo. Pri tome smatra odlučnom činjenicu da je ophodar D., vraćajući se kritičnoga dana ophodarskim vozilom u bazu, vijadukt Krpani, dakle mjesto nesreće, prošao u 5 sati i 55 minuta brzinom od 90 km/h, kada nije bilo ni poledice ni kiše, a isto je bilo i opažanje svjedoka S.. Ne osporavajući činjenicu da je u trenutku dojave nesreće oko 06,10 sati stvorena ledena podloga, ističe da istu nije mogao anticipirati nijedan mjerni instrument budući da svi mjerni uređaji u meteostanici opremljeni senzorima koji detektiraju vremensku promjenu tek kada se ista dogodi. Referirajući se na utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka meteorologa, ističe da su podaci koje je optužena pravna osoba dobivala od DHMZ-a pomoćno sredstvo, jednako kao i podaci koje odašilje meteopostaja postavljena na određenim dijelovima autoceste, tako da su upravo ophodari ti koji te podatke moraju dodatno provjeravati, dok se podatke o osoljenosti kolnika može dobiti isključivo od COKP-a, koju činjenicu je vještak apstrahirao zbog udaljenosti od oko 8 km od Gornje Ploče.

 

Izloženim žalbenim tvrdnjama ovaj žalitelj očito nastoji relativizirati značaj vremenske prognoze DHMZ-a u kao sredstva za predviđanje stanja na autocesti na kojoj se dogodila konkretna prometna nesreća s očitim ciljem da ekskulpira propust optuženog I. K. koji prilikom preuzimanja radne smjene, iako je bio obvezan, nije preuzeo tu prognozu, zbog čega nije imao sve raspoložive podatke koji su ukazivali na mogućnost poledice i postupanja za slučaj iste, a koja poledica je bila direktnim uzrokom te prometne nesreće. Međutim, bez uspjeha.

 

Naime, a kao što je već navedeno u dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbu optuženog I. K., taj optuženik prilikom preuzimanja smjene ophodara nije preuzeo vremensku prognozu DHMZ-a iako je to bio dužan učiniti. Ovo tim više kada se uzme u obzir da je i sam u svojoj obrani izjavio da je u to vrijeme znao da je meteorološka stanica na vijaduktu Krpani neispravna, zbog čega je pogotovo bilo za očekivati da on svakako preuzme vremensku prognozu DHMZ-a kako bi imao što preciznije podatke za obavljanje svojih radnih dužnosti. Upravo je u toj vremenskoj prognozi DHMZ koja je optuženoj pravnoj osobi bila dostavljena za dane 29. i 30. studenog 2013. do 07,00 sati ujutro za područje na kojemu se dogodila prometna nesreća izrijekom bila predviđena mogućnost oborina, snijega i poledice. Osim toga, optuženi K. je kao licencirani ophodar s tada petogodišnjim radnim iskustvom svakako morao biti svjestan činjenice da je u mjesecu studenom pojava poledice, ledene kiše ili kiše koja se ledi na tlu uobičajena, a to je, uostalom, potvrđeno i provedenim meteorološkim vještačenjem.

 

Što se tiče žalbene tvrdnje optužene pravne osobe da su podaci koje je dobivala od DHMZ-a pomoćno sredstvo, jednako kao i podaci koje odašilje meteopostaja postavljena na određenim dijelovima autoceste, tako da su upravo ophodari ti koji te podatke moraju dodatno provjeravati, za istaknuti je da je optuženi I. K. propustio i subjektivnim opažanjem utvrditi jesu li u inkriminirano vrijeme bili ispunjeni uvjeti za nalaganje preventivnog posipavanja kolnika budući da prilikom zadnjeg obilaska nije vizualno provjerio kolnik nadvožnjaka.

 

Potpuno je neprihvatljivo i pozivanje ovog žalitelja na to kako je kritičnoga dana, prema onome što je iskazao kao svjedok, postupao ophodar D.. Prije svega, propuštanje dužne pažnje od strane optuženog I. K. kao konkretnog počinitelja ne može se uspoređivati niti opravdavati postupanjem druge osobe u okolnostima koje nisu inkriminirane i čiji eventualni identični propusti nisu doveli do onih posljedica koje predstavljaju obilježje kaznenog djela zbog kojega je optuženi K. proglašen krivim. Osim toga, taj dio iskaza svjedoka D. D. prvostupanjski sud je s pravom ocijenio pristranim, i to iz razloga koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da se na iste, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i ovaj žalitelj (3. i 4. odlomak 16. stranice pobijane presude).

 

Osporavajući svoju odgovornost utemeljenu na krivnji optuženika Š. i S., ovaj žalitelj ističe da nije jasno zašto je inkriminirano razdoblje u odnosu na te optuženike određeno od početka travnja do kraja studenog 2013. ako je obavijest o kvaru koja se odnosi na kabelski kod koji ostaje u kratkom spoju od 25. studenog 2013. Tvrdi da je, pod pretpostavkom da je odgovoran za inkriminirani događaj, sukladno članku 48. Pravilnika, on (žalitelj) taj kvar morao otkloniti do 25. prosinca 2013.

 

Ovaj žalitelj, očito u cilju da otkloni ili barem umanji svoju odgovornost utemeljenu na krivnji optuženika Š. i S., nastoji prikazati da je kvar od 25. studenog 2013. prvi kvar na ESO opremi u odnosu na koji se ima „računati“ početak inkriminiranog razdoblja u odnosu na te optuženike. Međutim, i ti čini bez uspjeha. Prije svega, u ovom postupku nije bilo sporno da je ESO oprema bila podložna kvarovima i u neispravnom stanju i prije razdoblja inkriminiranog optuženicima Š. i S., a to se nastavilo i u inkriminiranom im razdoblju, dakle u razdoblju od 1. travnja 2013. do 30. studenog 2013. Međutim, kako pobijana presuda u pogledu činjenica neispravnosti ESO opreme sadrži vrlo detaljno obrazloženje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a o tome je već bilo dosta riječi i u dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbe optuženika fizičkih osoba, posebice optuženika Š. i S., nema potrebe za ponavljanjem takvih utvrđenja prvostupanjskog suda još i na ovome mjestu. Imajući, s druge strane, na umu da su optuženici Š. i S. stupili na funkcije povezane s inkriminacijama za koje su pobijanom presudom proglašeni krivima 1. travnja 2013., to nije bilo logično teretiti ih, a onda ni proglasiti krivima za ranije razdoblje, odnosno za razdoblje u kojemu je ESO oprema također bila neispravna i podložna kvarovima, ali u kojemu ti optuženici nisu bili na funkcijama uz koje su povezane njihove dužnosti na činjenje.

 

Naposljetku, nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja optužene pravne osobe da je, pod pretpostavkom da je odgovorna za inkriminirani događaj, sukladno članku 48. Pravilnika, taj kvar morala otkloniti do 25. prosinca 2013. Točno je, naime, da se prema toj odredbi dinamička prometna signalizacija treba popraviti u roku od 30 dana, ali uz dodatak (koji i ovaj žalitelj zanemaruje) da do njene obnove treba postaviti odgovarajuću statičku prometnu signalizaciju. Međutim, optuženici Š. i S. su pobijanom presudom proglašeni krivima i zbog povrede odredbe članka 51. Pravilnika, odnosno zato što nisu poduzeli mjere i radnje da se odmah otklone kvarovi i uspostavi ispravan rad meteorološke stanice i portala. Dakle, osim odredbe članka 48. Pravilnika (rok od 30 dana), prekršili su i odredbu članka 51. Pravilnika kojom je propisano da se uništeni dijelovi sustava zamjenjuju odmah.

 

U odnosu na odluku o kazni

 

Državni odvjetnik smatra da su kaznene sankcije u odnosu na sve optuženike koji su pobijanom presudom proglašeni krivima potpuno neodgovarajuće. Ističe da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu koje je za posljedicu imalo smrtno stradavanje četiriju osoba, tjelesno ozljeđivanje većeg broja osoba i veliku materijalnu štetu, tako da se ovako blagim sankcioniranjem teškog kaznenog djela upućuje pogrešna poruka, kako samim optuženicima, tako i javnosti da pravni sustav takvo protuzakonito postupanje ne vrednuje u dostatnoj mjeri.

 

Ovaj žalitelj smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika fizičkih osoba te da iste u svojoj ukupnosti nisu takvog karaktera i značaja da bi opravdavale izricanje uvjetne osude, a također da se ne radi o naročito olakotnim okolnostima koje bi opravdavale izricanje kazne zatvora ispod zakonskog minimuma.

 

Što se tiče neosuđivanosti, državni odvjetnik ističe da je ona redovno i očekivano stanje kod prosječnog građanina, tako da se ista ne može smatrati posebno značajnom olakotnom okolnošću, a ni okolnost da optuženici imaju obitelj koju uzdržavaju svojim prihodima nije takvog karaktera da bi se radilo o naročito olakotnoj okolnosti, već se radi o redovnoj olakotnoj okolnosti.

 

Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud propustio cijeniti i odnos optuženika prema kaznenom djelu. Naime, oni ne priznaju svoju odgovornost za propuste u radu, već samo formalno izražavaju žaljenje zbog nesreće, ali osobno ne osjećaju ni krivnju ni odgovornost, koju pokušavaju izbjeći tijekom cijelog postupka.

 

Imajuću u vidu sve navedeno, državni odvjetnik je mišljenja da je potrebno strožim sankcioniranjem optuženika fizičkih osoba pokazati neprihvatljivost njihovog odnosa prema radnim zadacima i poslovima vezanima uz sigurnost javnog prometa, tako da kazne zatvora ispod zakonskog minimuma i uvjetne osude nisu odgovarajuće sankcije za počinjeno kazneno djelo.

 

Što se tiče generalne prevencije, ovaj žalitelj ističe da se radi o osobama koje su obavljale odgovorne zadatke u jednom složenom poslovnom sustavu za koji je tijekom rasprave utvrđeno da je velikim dijelom bio inertan te da se znatnim dijelom oslanjao na odgovornost pojedinca, odnosno na sposobnost odgovorne osobe da kvalitetno obavi poslove za koje je zadužena. Optuženici I. K., L. Š. i K. S. svojim su postupanjem pokazali kako se to ne treba raditi, odnosno do čega može dovesti neprimjeren i neodgovarajući odnos prema radnim zadacima i obvezama. Imajući u vidu navedeno, kao i to da nijedan od ovih optuženika, osim formalnog izražavanja žaljenja, nije pokazao da razumije i prihvaća svoju odgovornost, ovaj žalitelj smatra da se generalna prevencija ne može ostvariti primjenom uvjetne osude.

 

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud i optuženoj pravnoj osobi odmjerio novčanu kaznu u premalom iznosu. Naime, cijeneći podatke o temeljnom kapitalu i ukupnim prihodima pravne osobe te imajući u vidu minimalnu i maksimalnu zapriječenu kaznu za pravnu osobu, izrečena novčana kazna je, s obzirom na težinu i posljedice kaznenog djela, preblaga te joj je potrebno izreći strožu novčanu kaznu.

 

Optuženici I. K. i K. S. nisu podnijeli žalbe i zbog odluke o kazni. Međutim, njihove žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u sebi sadrže i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.).

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi L. Š. ističe da prvostupanjsku presudu pobija iz te osnove samo „opreza radi“ s obzirom na to da iz spisa proizlazi da je otac dvoje malodobne djece, a ne jednoga, kako je to navedeno u obrazloženju pobijane presude.

 

U okviru žalbene osnove zbog odluke o kazni optužena pravna osoba H.d.o.o. ističe da je izrečena joj kazna prestroga jer je inkriminirani događaj rezultat slučaja, a nikako bilo kojeg stupnja svijesti, propusta ili pristanka optuženika na posljedicu. Smatra da je stoga trebalo primijeniti odredbu članka 13. stavaka 1. i 2. ZOPOKD-a i izreći joj uvjetnu osudu.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženicima I. K., L. Š. i K. S. za kaznena djela za koja ih je proglasio krivima pravilno utvrdio olakotnim neosuđivanost; optuženicima I. K. i K. S. i činjenicu sudjelovanja u domovinskom ratu; optuženicima I. K. i L. Š. obiteljske prilike u vidu očinstva maloljetne djece s kojom žive u zajedničkom domaćinstvu te svojim radom uzdržavaju svoje obitelji, a optuženom K. S. i činjenice da svojim prihodima uzdržava članove svoje obitelji, da je narušenog zdravlja te da je, s obzirom na svoju starosnu dob, najstariji optuženik u ovom kaznenom postupku, koji je u vrijeme njegova vođenja otišao u mirovinu. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir i to da su sva trojica ovih optuženika postupala sa svjesnim nehajem kao blažim oblikom krivnje, što je doveo u vezu s dokazanom manjom kriminalnom količinom koja se sastoji u propuštanju dužne i moguće pažnje kod obavljanja poslova iz nadležnosti svakoga od njih kao zaposlenika i odgovornih osoba optužene pravne osobe, dok otegotne okolnosti na strani ovih optuženika prvostupanjski sud nije utvrdio.

 

Međutim, osim što je utvrđene olakotne okolnosti precijenio, prvostupanjski sud im je da i pogrešan značaj naročito olakotnih okolnosti, zbog čega nije bilo opravdano osuditi ih na kazne zatvora ispod zakonskog minimuma, a potom ni izreći im uvjetne osude. Stoga je, prihvaćanjem prethodno izložene žalbene argumentacije državnog odvjetnika kao osnovane u cijelosti, ovaj drugostupanjski sud ocijenio da je svu trojicu ovih optuženika za kaznena djela iz članka 224. stavka 7. u vezi sa stavcima 2. i 3. KZ/11., zbog kojih su pobijanom presudom proglašeni krivima, primjereno osuditi na kazne zatvora u granicama kazne propisane za ta kaznena djela, odnosno bez primjene odredaba o ublažavanju kazne, i to optuženog I. K. na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, a optuženog L. Š. i optuženog K. S. na kazne zatvora u trajanju od po 1 godine svakog. Ocjena je ovoga suda da su upravo ovakve kazne zatvora primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobama konkretnih optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Premda je optuženi L. Š. u pravu kada u svojoj žalbi ističe da je otac dvoje malodobne djece, a ne jednoga, kako je to naveo prvostupanjski sud, ocjena je ovoga suda da ta okolnost, a imajući u vidu ukupnost i međusobnu povezanost svih prethodno izloženih okolnosti na strani tog optuženika odlučnih za izbor vrste i mjere kazne, nije takvog značaja da bi dovela do njegovog blažeg kažnjavanja.

 

Državni odvjetnik je u pravu i kada u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud i optuženoj pravnoj osobi, proglasivši je odgovornom zbog počinjenja kaznenog djela odgovornih osoba, odmjerio novčanu kaznu u premalom iznosu. Imajući, naime, u vidu da su njezini ukupni prihodi u 2014. godini iznosili 690.769.000,00 kuna, a u 2015. godini 715.602,00 kuna (na temelju podataka iz dokumenta Godišnji financijski izvještaji i Izvješće neovisnog revizora za 2015. godinu na listovima 1875 do 1877 spisa), a temeljni kapital 92.285.400,00 kuna (Odlukom Skupštine društva od 27. siječnja 2014. temeljni kapital povećan je s iznosa od 67.105.900,00 kuna za iznos od 25.179.500,00 kuna na iznos od 92.285.400,00 kuna - prema podacima sadržanima u izvatku iz sudskog registra) te dovodeći navedeno u korelaciju s granicama visine novčane kazne za pravnu osobu propisanima odredbom članka 10. stavka 3. ZOPOKD-a (od 30.000,00 do 12.000.000,00 kuna), kao i uzevši u obzir težinu i posljedice konkretnog kaznenog djela, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo novčana kazna u iznosu od 5.000.000,00 kuna, koju je optužena pravna osoba dužna platiti u roku od 6 mjeseci, primjerena svim okolnostima konkretnog slučaja.

 

Iz navedenih razloga nije mogla biti prihvaćena žalba optužene pravne osobe koja smatra suprotno, odnosno da joj je izrečena novčana kazna prestroga.

 

Slijedom svega prethodno izloženoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

U odnosu na žalbe oštećenika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka

 

U pravu su oštećenici N. K., I. K., A. K. i R. D. kada, žaleći se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ističu da nije jasno zašto je prvostupanjski sud podmirenje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08., dakle troškova oštećenika i nagrade njihovih opunomoćenika, naložio samo optuženicima I. K., L. Š. i K. S., dok je u potpunosti propustio to isto naložiti i optuženoj pravnoj osobi H.d.o.o. iako zakonske odredbe ne daju osnova za oslobođenje optužene pravne osobe da naknadi troškove kaznenog postupka u tom dijelu.

 

Stoga je prihvaćanjem žalbi svih navedenih oštećenika pobijanu presudu trebalo preinačiti u odluci o troškovima kaznenog postupka na način kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno te kako ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. listopada 2020.