Broj: Kž 166/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. M. radi preuzimanja izvršenja strane kaznene presude, a zbog kaznenog djela iz članka 180. stavka 2. i drugih Krivičnog zakona Republike Srbije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 20. prosinca 2017. broj Kv-II-88/2017-3, u sjednici održanoj 30. svibnja 2018. u prisutnosti javnom dijelu sjednice osuđenog D. M. i branitelja osuđenika, odvjetnika M. M.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba osuđenog D. M., ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda je, „na temelju članka 10. stavak 2. Konvencije vijeća Europe o transferu osuđenih osoba i sukladno članku 70., 71. i 72. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i Sporazumu između Republike Srbije i Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, uzeta kao utvrđena pravomoćna presuda Višeg suda u Sremskoj Mitrovici broj K-122/10 od 9. ožujka 2016. koja je preinačena presudom Apelacionog suda u Novom Sadu broj Kž 1 1095/16 od 27. prosinca 2016.“ kojom je D. M. proglašen krivim zbog počinjenja pokušaja kaznenog djela iznude iz članka 180. stavak 2. Krivičnog zakona Republike Srbije u vezi sa člankom 19. i 22. Osnovnog krivičnog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. lipnja 2002. do 3. siječnja 2003. Također je utvrđeno da to „kazneno djelo prema Kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske predstavlja kazneno djelo protiv imovine,  iznuda iz članka 243. stavak 1., 3. i 4. u vezi s čl.34. i 39. Kaznenog zakona Republike Hrvatske (KZ/11), odnosno kazneno djelo iz članka 234. stavak 1. i 2. u svezi s člankom 33., 35. i 36. KZ/97, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a koje kazneno djelo ima pravni kontinuitet u KZ/11“ pa je D. M., „na temelju članka 10. stavak 2. Konvencije vijeća Europe o transferu osuđenih osoba i članka 70., 71. i 72. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (NN 178/04. od 16. prosinca 2004.)“, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a „koja se ima izvršiti u Republici Hrvatskoj“, a u koju mu je uračunato vrijeme koje je u Republici Srbiji proveo u pritvoru od 2. lipnja 2002. do 3. siječnja 2003.

 

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni D. M. osobno, zbog „povrede kaznenog zakona i apsolutno bitnih povreda odredaba ZKP“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje I-stupanjskom sudu“, kao i po branitelju, odvjetniku M. M., zbog „a) povrede postupovnih odredbi i prava na obranu, b) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, c) povrede odredbi materijalnog prava i d) odluke o sankciji“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

             

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 81. ZOMPO-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti javnom dijelu sjednice osuđenog D. M. i njegovog branitelja, odvjetnika M. M., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika.

 

Žalba je osnovana.

 

Nije u pravu osuđeni D. M. kada u žalbi tvrdi da je „sukladno odredbama i duhu Direktiva koje utvrđuju pravo na informiranje u kaznenom postupku kao i pravo na pristup odvjetniku (…) Europskog parlamenta (…) trebao biti obaviješten o pokretanju postupka priznanja strane sudske odluke, a kako bi u tom postupku mogao prisustvovati“. Naime, sam žalitelj ukazuje na odredbu članka 72. stavka 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04.; dalje: ZOMPO) prema kojoj nadležni (prvostupanjski) sud donosi presudu u vijeću, bez prisutnosti stranaka. Budući da se ovdje ne radi o kaznenom postupku u užem smislu u kojem bi se odlučivalo o krivnji osobe optužene za počinjenje kaznenog djela, već o postupku međunarodne pravne pomoći, i to preuzimanja izvršenja strane kaznene presude, u kojem je najvažnija posljedica odluke promjena mjesta izvršavanja pravomoćno izrečene kazne, minimalna prava obrane zajamčena su osuđeniku mogućnošću uporabe pravnih lijekova, odnosno žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

Međutim, osnovano osuđenik u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude nejasna jer da iz nje nije vidljivo na temelju kojeg domaćeg propisa mu je izrečena sankcija.

 

Naime, odredbom članka 70. stavka 1. ZOMPO-a (koja se odnosi na predmetni postupak egzekvature) propisano je da će domaći sud postupiti po zamolbi države moliteljice za izvršenje kaznene presude stranog suda i izvršiti pravomoćnu presudu u odnosu prema sankciji koju je izrekao strani sud, na način da presudom izrekne sankciju prema kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske. Propisivanja takvog postupanja u skladu je s odredbom članka 10. stavka 2. Konvencije o transferu osuđenih osoba („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 14/94. i 5/01.), prema kojoj Država izvršenja može, ako to njen zakon traži, sudskom ili upravnom odlukom kaznu koju je odredila Država presuđenja uskladiti s kaznom koju njen zakon predviđa za slično kazneno djelo.

 

Međutim, prvostupanjski je sud, kako je to već ranije citirano, nakon što je utvrdio da kazneno djelo za koje je D. M. osuđen presudama sudova u Republici Srbiji, „prema Kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske predstavlja kazneno djelo protiv imovine,  iznuda iz članka 243. stavak 1., 3. i 4. u vezi s čl. 34. i 39. Kaznenog zakona Republike Hrvatske (KZ/11), odnosno kazneno djelo iz članka 234. stavak 1. i 2. u svezi s člankom 33., 35. i 36. KZ/97, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a koje kazneno djelo ima pravni kontinuitet u KZ/11“, osuđenika, „na temelju članka 10. stavak 2. Konvencije vijeća Europe o transferu osuđenih osoba i članka 70., 71. i 72. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (NN 178/04. od 16. prosinca 2004.)“, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

 

Dakle, iz izreke pobijane presude (a niti iz njenog obrazloženja) nije vidljivo je li prvostupanjski sud, izričući osuđeniku sankciju prema kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske, primijenio one njegove odredbe koje su bile na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela – Kaznenog zakona iz 1997. („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00. i 51/01.; dalje: KZ/97.), ili kasnije izmijenjene odredbe tog Zakona („Narodne novine“ broj 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), ili pak odredbe kasnije donesenog i u više navrata također mijenjanog i dopunjavanog Kaznenog zakona iz 2011. („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

 

Osim toga, u pravu je osuđeni D. M. i kada tvrdi da je izreka pobijane presude nejasna jer se prvostupanjski sud, donoseći pobijanu odluku pozvao i na „Sporazum između Republike Srbije i Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima“, ne naznačivši o kojem bi se dvostranom ugovoru radilo. Pritom se napominje da je na snazi Ugovor između Republike Hrvatske i Saveze Republike Jugoslavije (čiji je Republika Srbija sljednik) o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, koji je zaključen 15. rujna 1997. (a potvrđen je Zakonom o potvrđivanju tog Ugovora objavljenim u „Narodnim novinama – međunarodni ugovori“ broj 6/98.) koji ne regulira pitanje preuzimanja izvršenja kaznenih presuda, a na ovu materiju se ne odnosi niti Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju od 29. lipnja 2010., pa je uistinu nejasno na koji „Sporazum“ prvostupanjski sud misli.

 

Slijedom iznesenog, izreka pobijane presude je u toj mjeri nerazumljiva da se ta presuda ne može ispitati, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u vezi s člankom 81. ZOMPO-a zbog koje je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 81. ZOMPO-a, trebalo  ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku , kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud, imajući na umu nedostatke na koje mu je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem, donijeti novu presudu, koju će i valjano obrazložiti.

 

Zagreb, 30. svibnja 2018.