Poslovni broj: 15 UsIgr-110/20-6

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ana Marije Perković kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice D. V. iz S., , zastupane po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lj.-V. & p. d.o.o., sa sjedištem u S., , protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, sa sjedištem u Splitu, Bihaćka 1, radi komunalnog doprinosa, nakon javne i usmene rasprave zaključene 21. listopada 2020. godine u prisutnosti zamjenice zamjenika opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 29. listopada 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA: UP/II 363-03/19-03/0160, URBROJ: 2181/1-10/13-19-0002 od 27. siječnja 2020. godine i rješenja Općine J., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-363-01/13-01/64, URBROJ: 2128/02-19-19 od 21. listopada 2019. godine, te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 13. ožujka 2020. godine protiv rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA: UP/II 363-03/19-03/0160, URBROJ: 2181/1-10/13-19-0002 od 27. siječnja 2020. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 21. listopada 2020. godine, tužiteljica u bitnom najprije citira izreku osporenog rješenja, nakon čega ističe kako je osporeni akt tuženika nezakonit jer da činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno, te da tužiteljici nije omogućeno zakonito sudjelovanje u upravom postupku, pri čemu se poziva na povredu odredbe čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku, a u svezi s kojim napominje da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke, kao i da je akt tuženika protivan odredbi čl. 98. st. 5. istog Zakona. Nadalje, da nije bilo mjesta obvezivati tužiteljicu na plaćanje komunalnog doprinosa po tarifi koja je veća od one koja se primjenjuje za osobe koje prebivaju na području Općine J. jer da je rješenje o izvedenom stanju donijeto po zahtjevu njezinog oca koji da je čitavi život prebivao na području Općine J., a koji je nakon toga umro, pa kako je tužiteljica jedna od njegovih nasljednica, da je ona naslijedila i pravo na umanjeni iznos komunalnog doprinosa, pa da je nadležno tijelo visinu obveze trebalo utvrditi kao prema obvezniku koji je ishodio rješenje koje predstavlja osnovu za utvrđivanje predmetne obveze, a on da je imao pravo na umanjenje od 70%, koje pravo da je naslijedila tužiteljica, što da upravna tijela nisu uzela u obzir. Tužiteljica potom navodi kako je ona i protiv prethodnog rješenja od 8. srpnja 2014. izjavila žalbu, ali i novo rješenje da je proturječno i nerazumljivo, pa tako da se postavlja pitanje kako se iznos komunalnog doprinosa na koji je tužiteljica obvezana plaća prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u Općini J. za 2018., odnosno kako se nekretnina izgrađena prije 2018. može bodovati prema programu iz tekuće godine, uslijed čega da se radi i o povredi odredbe čl. 90. st. 4. Ustava RH prema kojoj da zakoni i drugi propisi državnih tijela koji imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Stoga, na obvezu stranaka da bi se trebao primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o izvedenom stanju, koje da je postalo pravomoćno 5. rujna 2013., a u osporenom rješenju da se primjenjuju odredbe koje su kasnije donijete, što da predstavlja klasičan primjer retroaktivnog djelovanja propisa. Ujedno, i obrazloženje tuženikovog akta da je manjkavo i da ne sadrži sve potrebne elemente koje zakon propisuje, te konačno tužiteljica opreza radi ističe i prigovor zastare obveze komunalnog doprinosa s obzirom na protek vremena od donošenje rješenja o izvedenom stanju i prvog poništenog rješenja kojim je takva obveza bila utvrđena. Slijedom izloženog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom predložila sudu da donese presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.  

U sporu je održana rasprava 21. listopada 2020. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila zamjenica zamjenika opunomoćenika tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

Na održanoj raspravi, zamjenica zamjenika opunomoćenika tužiteljice istaknula je kako ostaje pri svim navodima iz tužbe, kao i pri postavljenom tužbenom zahtjevu, ujedno i da je ustraje u dokaznim prijedlozima iz tužbe, odnosno da se pribavi i pregleda spis Splitsko-dalmatinske županije, Klasa: UP/I-361-02/13-06/0089, da se od Ministarstva unutarnjih poslova pribavi podatak o prebivalištu sada pokojnog A. V. i da se u svojstvu stranke sasluša tužiteljica, sve to na okolnosti koje su precizirane u tužbi, dok daljnjih dokaznih prijedloga nije imala, a konačno popisala je trošak spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi tužiteljici trošak u naznačenom iznosu.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

Sud je odbio sve dokazne prijedloge tužiteljice i to da se pribavi i pregleda spis Splitsko-dalmatinske županije, Klasa: UP/I-361-02/13-06/0089, da se od Ministarstva unutarnjih poslova pribavi podatak o prebivalištu sada pokojnog A. V. te da se u svojstvu stranke sasluša tužiteljica, sve to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi kao nepotrebne i suvišne s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika, te spisu upravnog spora, posebice uzimajući u obzir predmet ovog spora, smatrajući da se i bez izvođenja predloženih dokaza može donijeti pravilna i zakonita odluka.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je obveza plaćanja komunalnog doprinosa za financiranje izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture koja je tužiteljici određena za ozakonjenu slobodnostojeću manje zahtjevnu zgradu stambene namjene izgrađenu na k.č. … i čest. zgr. …, …, … i … k.o. J. u J., u ukupnom iznosu kojeg je tužiteljica obvezna platiti od 18.079,25 kn. 

Naime, rješenjem Općine J., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-363-01/13-01/64, URBROJ: 2128/02-19-19 od 21. listopada 2019. godine, M. V. i tužiteljica obvezane su na plaćanje komunalnog doprinosa za financiranje izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture koji su utvrđeni u Programu gradnje komunalne infrastrukture u Općini J. za 2019. godinu koja im je određena za ozakonjenu slobodnostojeću manje zahtjevnu zgradu stambene namjene izgrađenu na k.č. … i čest. zgr. …, …, … i … k.o. J. u J. u ukupnom iznosu od 72.317,00 kn od čega M. V. za udio od ¾ u iznosu od 54.237,75 kn, a tužiteljici za udio od ¼ u iznosu od 18.079,25, s tim da je M. V. oslobođena plaćanja dijela komunalnog doprinosa od 70 %, što iznos 37.966,43 kn pod uvjetom da u narednih 5 godina ne promjeni prebivalište i da u istom roku ne otuđi predmetnu zgradu pa je dotičnoj utvrđena obveza koja uz navedeno oslobađanje iznosi 16.271,32 kn, a koje iznose su obveznice dužne platiti u roku od 15 dana od dana izvršnosti ovog rješenja, to u bitnom jer je prvostupanjsko tijelo smatralo kako su za donošenjem rješenja o komunalnom doprinosu ispunjene sve pretpostavke propisane odredbama čl. 32. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), te čl. 3., 4. i 5. st. 3. Odluke o komunalnom doprinosu Općine J. („Službeni glasnik Općine J.“ broj: 6/04, 8/04, 2/05, 13/09, 12/14 i 7/15) te je rješenje donijeto pozivom na naznačene odredbe citiranih propisa.

Potom, osporenim rješenjem tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA: UP/II 363-03/19-03/0160, URBROJ: 2181/1-10/13-19-0002 od 27. siječnja 2020. godine postupajući po žalbi tužiteljice, odbijena je njezina žalba, te je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, a u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da je komunalni doprinos pravilno i zakonito određen sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu i Odluke o komunalnom doprinosu Općine J., slijedom čega je tuženik rješenje tijela prvog stupnja ocijenio pravilnim i zakonitim.

Iz spisa upravnog tijela proizlazi kako je Splitsko-dalmatinske županija, Upravni odjel za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava H. prvostupanjskom upravnom dostavila rješenje o izvedenom stanju KLASA: UP/I-361-02/13-06/0089, URBROJ: 2181/1-11-01/7-13-9 od 22. srpnja 2013. godine, koje je postalo pravomoćno 5. rujna 2013. kojim se ozakonjuje završena, manja zahtjevna zgrada stambene namjene izgrađena na k.č. … i čest. zgr. …, …, …i … k.o. J. u J., koja je prikazana u geodetskom snimku izvedenog stanja oznake A…od 6. ožujka 2013. izrađenom po ovlaštenom geodetu N. F., dipl. ing. geod. (br. ovl. Geo …) i snimci izvedenog stanja izrađenoj po ovlaštenom inženjeru I. B., dipl. ing. građ. (br. ovl. G …) oznake T.D. … iz siječnja 2013., zajedno s podacima za obračun komunalnog doprinosa. Iz spisa proizlazi i da je tijelo prvog stupnja rješavajući o predmetnom zahtjevu utvrdilo da se predmetni objekt prema Odluci o komunalnom doprinosu Općine J. nalazi u I zoni te je visinu komunalnog doprinosa utvrdilo sukladno mjerodavnim odredbama Odluke prema jediničnoj cijeni od 100,00 kn/m3 za ukupan volumen zgrade od 723,17 m3 u ukupnom iznosu od 72.317,00 kn, od kojeg iznosa je tužiteljica obvezana na plaćanje za udio od ¼ u iznosu od 18.079,25 kn s obzirom da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. A. V. u tom udjelu naslijedila predmetnu nekretninu, nakon čega je tužiteljici utvrđena predmetna obveza u naznačenom iznosu prvostupanjskim rješenjem od 21. listopada 2019. godine, protiv kojeg je tužiteljica izjavila žalbu, koja joj je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je ona pokrenula predmetni upravni spor.

Odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12, 143/13 i 65/17) propisano je da podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, osim za pomoćnu zgradu, dužni su po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos i vodni doprinos u skladu s posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

Odredbom čl. 31. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) propisano je da komunalni doprinos plaća vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor.

St. 4. istog članka propisano je da plaćanjem komunalnog doprinosa vlasnik građevne čestice, odnosno investitor sudjeluje u podmirenju troškova izgradnje objekata i uređenja komunalne infrastrukture utvrđenih Programom iz članka 30. stavka 4. ovoga Zakona.

St. 7. istog čl. propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom doprinosu kojom se obvezno utvrđuje područja zone u gradu, odnosno općini, ovisno o pogodnosti položaja određenog područja i stupnju opremljenosti objektima i uređajima komunalne infrastrukture, jedinična vrijednost komunalnog doprinosa po vrsti objekata i uređaja komunalne infrastrukture i po pojedinim zonama, određena u kunama po m3 građevine, način i rokovi plaćanja komunalnog doprinosa, opći uvjeti i razlozi zbog kojih se u pojedinačnim slučajevima može odobriti djelomično ili potpuno oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa i izvore sredstava iz kojih će se namiriti iznos za slučaj potpunog ili djelomičnog oslobađanja od plaćanja komunalnog doprinosa.

St. 8. istog čl. propisano je da komunalni doprinos obračunava se u skladu s obujmom, odnosno po m3 (prostornom metru) građevine koja se gradi na građevnoj čestici, a kod građevine koja se uklanja zbog građenja nove građevine ili kada se postojeća građevina dograđuje ili nadograđuje, komunalni se doprinos obračunava na razliku u obujmu u odnosu na prijašnju građevinu.

Odredbom čl. 32. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da rješenje o komunalnom doprinosu donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za komunalno gospodarstvo, na temelju odluke o komunalnom doprinosu iz čl. 31. st. 3. ovog Zakona, u postupku pokrenutom po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti.

St. 3. istog članka propisano je da rješenje o komunalnom doprinosu obvezatno sadrži: 1. iznos sredstava komunalnog doprinosa koji je obveznik dužan platiti, 2. način i rokove plaćanja komunalnog doprinosa, 3. prikaz načina obračuna komunalnog doprinosa za građevinu koja se gradi, 4. popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinice lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, 5. obvezu jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz točke 4. ovoga stavka i ostvareni priliv sredstava.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja i time isto potvrdio, a kojim su pak M. V. i tužiteljica obvezane na plaćanje komunalnog doprinosa za financiranje izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture koji su utvrđeni u Programu gradnje komunalne infrastrukture u Općini J. za 2019. godinu koja im je određena za ozakonjenu slobodnostojeću manje zahtjevnu zgradu stambene namjene izgrađenu na k.č. … i čest. zgr. …, …, … i … k.o. J. u J. u ukupnom iznosu od 72.317,00 kn od čega M. V. za udio od ¾ u iznosu od 54.237,75 kn, a tužiteljici za udio od ¼ u iznosu od 18.079,25, s tim da je M. V. oslobođena plaćanja dijela komunalnog doprinosa od 70 %, što iznos 37.966,43 kn pod uvjetom da u narednih 5 godina ne promjeni prebivalište i da u istom roku ne otuđi predmetnu zgradu pa je dotičnoj utvrđena obveza koja uz navedeno oslobađanje iznosi 16. 271,32 kn, a koje iznose su obveznice dužne platiti u roku od 15 dana od dana izvršnosti ovog rješenja,  ovo stoga što i ovaj sud drži kako je rješenje o komunalnom doprinosu tijela prvog stupnja utemeljeno na mjerodavnim odredbama čl. 32. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu, kao i na odredbama čl. 3., 4. i 5. st. 3. Odluke o komunalnom doprinosu Općine J., na temelju kojih propisa je komunalni doprinos pravilno utvrđen, pa ovaj sud zaključuje kako su osporeni akti, kako tuženika tako i tijela prvog stupnja u cijelosti pravilni i zakoniti, čijim donošenjem nije povrijeđen zakona na štetu tužiteljice.

U odnosu na tužbene prigovore u kojima tužiteljica ističe kako joj nije omogućeno zakonito sudjelovanje u upravom postupku, pri čemu se poziva na povredu odredbe čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku, a u svezi s čim napominje da je povrijeđeno i načelo saslušanja stranke, za navesti je kako sud ovakve prigovore smatra u cijelosti neosnovanim.

S tim u vezi najprije je za kazati kako je tuženik svojim prethodnim rješenjem KLASA: UP/II 363-03/19-03/0061, URBROJ: 2181/1-10/15-19-0002 od 23. svibnja 2019. godine poništio ranije rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-363-01/13-01/64, URBROJ: 2128/02-18-9 od 6. veljače 2018. godine te predmet dostavio tijelu prvog stupnja na ponovno rješavanje i to upravo iz razloga što je našao da tužiteljica nije pozvana da se izjasni o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, odnosno utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa čime da je povrijeđena odredba čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku, s tim da je tuženik našao i da je došlo do povrede odredbe čl. 113. st. 3. istog Zakona kojom je propisano da kad je rješenje doneseno u postupku neposrednog rješavanja, a stranka u žalbi zahtijeva da joj se omogući izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje stvari ili da se provede ispitni postupak, prvostupanjsko tijelo dužno je postupiti po zahtjevu stranke, pa je dao uputu da se u ponovljenom postupku otklone opisane nepravilnosti.

Međutim, prema stanju spisa nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku najprije dopisom od 3. lipnja 2019. pozvalo tužiteljicu da 19. lipnja 2019. u 13,00 sati pristupi kod ovog tijela radi uvida u spis i izjašnjavanja o činjenicama bitnim za rješavanje predmetne upravne stvari, nakon čega je tužiteljica podneskom zaprimljenim kod tog tijela 24. lipnja 2019. putem svojih opunomoćenika obavijestila ovo tijelo kako nije u mogućnosti pristupiti te je zatražila da joj se uvid u spis omogući krajem srpnja ili početkom kolovoza 2019. Potom, prvostupanjsko tijelo je ponovljenim dopisom od 24. lipnja 2019. pozvalo tužiteljicu da 30. srpnja 2019. u 13,00 sati pristupi kod ovog tijela radi uvida u spis i izjašnjavanja o činjenicama bitnim za rješavanje predmetne upravne stvari, nakon čega se tužiteljica putem svojih opunomoćenika podneskom zaprimljenim kod tijela prvog stupnja 24. srpnja 2019. očitovala o prethodnom rješenju ovog tijela, te je ponovno zatražila da joj se omogući uvid u spis u terminima koje je navela u ovom podnesku. Zatim je prvostupanjsko tijelo ponovljenim dopisom od 11. rujna 2019. pozvalo tužiteljicu da 10. listopada 2019. u 13,30 sati pristupi kod ovog tijela radi uvida u spis i izjašnjavanja o činjenicama bitnim za rješavanje predmetne upravne stvari, nakon čega se tužiteljica putem svojih opunomoćenika podneskom zaprimljenim kod tijela prvog stupnja 11. listopada 2019. očitovala o činjenicama važnim za donošenje rješenja o komunalnom doprinosu, kada je predložila da se visina istog utvrdi prema tarifi koja je vrijedila za njenog pokojnog oca koji je imao prebivalište u Općini J..

Stoga, kod izloženog stanja stvari, potpuno je jasno da je tijelo prvog stupnja u ponovljenom postupku više puta pozivalo tužiteljicu radi uvida u spis i izjašnjavanja o činjenicama bitnim za rješavanje predmetne upravne stvari, kojim pozivima se tužiteljica nije odazvala, iako je iste uredno zaprimila, s tim da se tužiteljica u dva navrata pisanim podnescima upućenim prvostupanjskom tijelu očitovala o okolnostima koje je smatrala važnim za rješavanje konkretne upravne stvari, uslijed čega je nedvojbeno da je na opisani način tužiteljici u ponovljenom postupku omogućeno zakonito sudjelovanje u upravnom postupku, odnosno da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje upravne stvari, pa je neprijeporno da nije došlo do povrede procesnih prava tužiteljice kao stranke u postupku, pa tako na njezinu štetu nije došlo ni do povrede odredbe čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku, kao niti načela saslušanja stranke, a kako ona to neutemeljeno tvrdi u tužbi.

Glede tužbenih prigovora u kojima tužiteljica navodi kako nije bilo mjesta obvezivati je na plaćanje komunalnog doprinosa po tarifi koja je veća od one koja se primjenjuje za osobe koje prebivaju na području Općine J. s obzirom da je rješenje o izvedenom stanju donijeto po zahtjevu njezinog sada pokojnog oca koji da je čitavi život prebivao na području Općine J., pa kako je ona jedna od njegovih nasljednica, da je naslijedila i pravo na umanjeni iznos komunalnog doprinosa, slijedom čega da je i njoj komunalni doprinos trebao biti umanjen za 70%, kakvo pravo da je ostvario njezin otac, za istaknuti je kako su i ovakvi prigovori u cijelosti neutemeljeni.

Naime, tužiteljica uopće ne spori da je ona pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju koje prileže spisu proglašena jednom od nasljednica iza pok. oca A. V. između ostalog i svih nekretnina za ¾ dijela, no za predmetnu upravnu stvar od nikakve važnosti nije okolnost da je upravo sada pok. A. V. ishodio rješenje o izvedenom stanju za predmetnu zgradu, a koji bi da je živ po osnovu kriterija prebivališta na području Općine J. sukladno Odluci o komunalnom doprinosu imao pravo na umanjenje komunalnog doprinosa za 70%, to iz razloga što su citiranom Odlukom propisani uvjeti za oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa prema kriteriju prebivališta na području Općine J., prema kojima tužiteljica nesumnjivo ne ostvaruje pravo na takvo umanjenje, dok prebivalište njezinog pravnog prednika ne može utjecati na tužiteljičinu obvezu jer se radi o strogo osobnom pravu koje nije moguće prenijeti na nasljednike, slijedom čega tužiteljica nije ni mogla naslijediti takvo pravo, pa je nedvojbeno da ona ne može ostvariti pravo na umanjenje komunalnog doprinosa koje je imao njezin otac i koje je kao osobno pravo prestalo njegovom smrću.

U odnosu na tužbene navode kojima tužiteljica problematizira prethodna rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, za kazati je kako je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika od 27. siječnja 2020. i prvostupanjskog tijela od 21. listopada 2019., dok predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti ranijih rješenja, u odnosu na koja je tužiteljica ukoliko je smatrala da su nezakonita imala na dispoziciji također pokrenuti upravni spor, a na koji način nije postupila, pa kod takvog stanja stvari u ovom sporu nije moguće iznositi prigovore koji se odnose na rješenja čija ocjena zakonitosti nije predmet ovog spora. S tim u vezi za nadodati je kako nije sporno da je prvostupanjsko rješenje donijeto u izvršenju tuženikovog rješenja KLASA: UP/II 363-03/19-03/0061, URBROJ: 2181/1-10/15-19-0002 od 23. svibnja 2019. godine kojim je poništeno ranije rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-363-01/13-01/64, URBROJ: 2128/02-18-9 od 6. veljače 2018. godine te je predmet dostavljen tijelu prvog stupnja na ponovno rješavanje, te je sud već u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude istaknuo razloge zbog kojih je prvostupanjsko tijelo u cijelosti postupilo sukladno uputi tuženika iz citiranog rješenja, a koje je uslijed toga pravilno i zakonito.

Vezano za tužbene navode u kojima tužiteljica problematizira pitanje kako je moguće iznos komunalnog doprinosa vezati za Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u Općini J. za 2019., odnosno kako se nekretnina izgrađena prije 2019. može bodovati prema programu iz tekuće godine, u svezi s čim smatra da se radi o retroaktivnoj primjeni propisa, za navesti je kako u situaciji koju niti tužiteljica ne spori i to da je ona nasljednica ¼ dijela zgrade za koju je donijeto izvršno i pravomoćno rješenje o izvedenom stanju, to je nedvojbeno kako je ona u smislu odredbe čl. 31. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu obveznik plaćanja komunalnog doprinosa, slijedom čega je na temelju odredbe stavka 4. istog članka dužna sudjelovati u podmirenju troškova izgradnje objekata i uređenja komunalne infrastrukture utvrđenih Programom iz članka 30. stavka 4. ovoga Zakona, što u konkretnom slučaju predstavlja Program građenja komunalne infrastrukture u Općini J. za 2019. godini („Službeni glasnik Općine J.“ broj: 9/18), pa kako Odluka o komunalnom doprinosu Općine J. predstavlja podzakonski propis koji je donesen sukladno čl. 31. st. 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu, upravo na temelju iste utvrđuje se visina komunalnog doprinosa, sve to baš na način kako je to i riješeno od strane nadležnog prvostupanjskog upravnog tijela u prvostupanjskom rješenju, koje je zakonito potvrdio i tuženik kada je odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv istog.

Stoga, neprijeporno je da se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni propisa budući da vrijeme građenja zgrade koja je ozakonjena pravomoćnim rješenjem o izvedenom stanju nije u vezi s donošenjem rješenja o komunalnom doprinosu, a koje rješenje se pak veže na Programom iz članka 30. stavka 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu, dakle onaj koji je na snazi u vrijeme donošenja samog rješenja kojim se utvrđuje obveza plaćanja komunalnog doprinosa. Ujedno, sud nalazi potrebnim nadodati kako je predmetni postupak utvrđivanja komunalnog doprinosa pokrenut u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), a u međuvremenu je na snagu stupio novi Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18 i 110/18), čijom odredbom čl. 126. st. 1. je propisano da postupci donošenja upravnih akata započeti po Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.) do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se prema odredbama tog Zakona i propisa donesenih na temelju tog Zakona, dok je stavkom 2. istog članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, u postupcima donošenja rješenja o komunalnom doprinosu koja se donose nakon prestanka važenja programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 129. stavka 1. ovoga Zakona glede sadržaja tog rješenja primjenjuju se odredbe članka 85. stavka 1. ovoga Zakona, što pak u okolnostima kada je Program građenja komunalne infrastrukture u Općini J. za 2019. godinu („Službeni glasnik Općine J.“ broj: 9/18) donesen 30. studenog 2018., odnosno krajem tekuće godine za sljedeću godinu, znači da isti u smislu odredbe članka 129. stavka 1. ovoga Zakona važi do isteka kalendarske godine za koju je donesen, pa je prvostupanjsko tijelo plaćanje iznosa komunalnog doprinosa pravilno vezalo za izgradnju objekata komunalne infrastrukture sukladno citiranom Programu za 2019. godinu, dok rješenja o komunalnom doprinosu koja se donose primjenom Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18 i 110/18) u smislu odredbe članka 85. stavak 1. uopće ne sadrže popis uređaja komunalne infrastrukture i objekata koje je dužna izgraditi jedinica lokalne samouprave, niti obvezu povrata komunalnog doprinosa u slučaju ako se ne realizira njihova izgradnja.  

Nadalje, sud ne nalazi osnovanim niti tužbene prigovore u kojima tužiteljica navodi kako su osporena rješenja neadekvatno obrazložena, odnosno da su obrazloženja istih protivna odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupka, to stoga što sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je obrazloženje prvostupanjskog rješenja jasno i precizno u pogledu pravne osnove zbog koje je tužiteljica utvrđena obveznicom plaćanja komunalnog doprinosa, kao i same visine istog, dok je tuženik u osporenom rješenju dao jasne razloge zbog kojih je neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, odnosno zbog čega je to rješenja pravilno i zakonito, koje razloge prihvaća i ovaj sud, uslijed čega sud zaključuje da su obrazloženja osporenih rješenja sukladna mjerodavnoj odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupka, kojom je pak propisano da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka u tijeku postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar.

Zaključno, neosnovano tužiteljica ističe da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, ovo iz razloga što je odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12, 143/13 i 65/17) između ostalog propisano da podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, dužni su po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos u skladu s posebnim propisima, pa kod stanja stvari da je rješenje o izvedenom stanju kojim je ozakonjena zgrada za koju je osporenim rješenjem utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa nesumnjivo izvršno i pravomoćno, a koje je prvostupanjskom tijelu radi naplate komunalnog doprinosa dostavljeno 26. rujna 2013., imajući u vidu da posebnim propisom, odnosno mjerodavnim Zakonom o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 188/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), niti Zakonom o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18 i 110/18) nije propisan nikakav rok istekom kojeg ne bi bilo moguće utvrditi obvezu plaćanja komunalnog doprinosa, nedvojbeno je da nije nastupila zastara utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa.

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužiteljice i to kako u pogledu njezinih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužiteljice.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Konačno, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 29. listopada 2020. godine

                

S U D A C

 

Ivan Dadić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ana Marija Perković