1

Poslovni broj: 14 Pn-60/2020-10

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A 

 

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Ljubice Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, OIB: …, Z., zastupanog po punomoćniku I.K., dipl. iur., protiv tuženika C.o. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K.Ć., odvjetniku u O.d. Ć. & Š. iz Z., radi isplate iznosa od 29.902,07 kn, 29. listopada 2020. objavio je i

p r e s u d i o   j e

 

Nalaže se tuženom C.o. d.d., Z., OIB: …, da u roku od 15 dana, tužitelju zavodu, OIB: …, Z., , na račun Državnog proračuna broj: HR1210010051863000160, poziv na broj: …, model: 26, uplati iznos od 29.902,07 kuna (dvadeset devet tisuća devet stotina dvije kune i sedam lipa) zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na predmetni iznos teče od dana podnošenja tužbe (16. srpnja 2020.) do isplate.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je utužio radi naknade štete u iznosu od 29.902,07 kuna. U tužbi navodi da je osiguranik zavoda B.L. teško stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila u N.S., 12. prosinca 2001. u kojoj je sudjelovao kao vozač bicikla na kojega je svojim osobnim automobilom Ford Escort, registarska oznaka PS …, osiguranog kod tuženika, broj police: …., naletio vozač M.T. iz S., koji je kaznenom presudom K-… Općinskog suda u Slatini, proglašen krivim za navedenu prometnu nezgodu.

Tužitelj nadalje navodi da je Rješenjem zavoda, broj …, broj spisa: … od 14. lipnja 2007. B.L. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog navedene ozljede. Iz tužbe slijedu da je temeljem odštetnog zahtjeva od 3. travnja 2012. tuženik 16. travnja 2012. izvršio uplatu iznosa od 15.731,37 kn na ime naknade štete za razdoblje od 27. ožujka 2009. godine do 27. ožujka 2012. godine; da je temeljem odštetnog zahtjeva od 13. svibnja 2015. tuženik uplatio iznos od 15.156,12 kn dok je ostatak od 17.451,86 kn utužen presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-… i to za razdoblje od 15. svibnja 2012. godine do 28. veljače 2015. godine; da je temeljem odštetnog zahtjeva od 7. rujna 2017. tuženik uplatio iznos od 10.087,90 kuna, dok je ostatak od 27.553,51 kn utužen i dosuđen presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-… za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 31. prosinca 2016..

Iz tužbe slijedi i da je isplaćivanjem invalidske mirovine B.L., za zavod, nastala šteta i to za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. u iznosu od 59.667,57 kn. Radi se o 90% ukupno isplaćenog iznosa mirovine budući da je doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete 10%, dok je ukupno isplaćeno mirovine u navedenom razdoblju 66.297,30 kn. Odštetnim zahtjevima od 3. veljače 2020. i 23. lipnja 2020. tužitelj je od tuženika zahtijevao naknadu štete, međutim, tuženik je uplatio samo iznos od 29.765,50 kn te je tako ostalo dugovanje u iznosu od 29.902,07 kn.

Predmetni iznos, sukladno odredbama članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, predstavlja za tužitelja štetu za koju odgovara tuženik, pa stoga tužitelj predlaže da mu sud presudom naloži isplatu istog iznosa.

Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, štetni događaj, kao i odgovornost svog osiguranika za isti. Također priznaje i činjenicu da je osiguraniku tužitelja B.L. priznato pravo na invalidsku mirovinu, a ne spori niti izvršene isplate po odštetnim zahtjevima navedene u točki III. tužbe.

Tuženik, međutim, osporava pravnu osnovu i visinu potraživanja tužitelja, navodi da je točno da je tužitelju za period od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. isplatio iznos od 29.765,50 kuna, koji iznos predstavlja razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine na koju tužitelj ima pravo.

Tuženik navodi da ne stoji tvrdnja tužitelja da imao pravo na isplatu iznosa od 29.902,07 kn (razliku do punog iznosa isplaćene invalidske mirovine). Naime, obveza tuženika izvire iz police osiguranja od automobilske odgovornosti broj …, koja je sklopljena 29. prosinca 2000. prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju. Svota osiguranja u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju iznosila je 1.400.000,00 kuna za osobe i to je gornji iznos obveze do koje odgovara tuženik. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 102/98, u primjeni od 1. siječnja 1991.) koji odredbom članka 160. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u razmjernoj svoti.

Tuženik smatra da se na navedeni pravni odnos ima primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju, odnosno u trenutku štetnog događaja. Prema tom bi zakonu tuženik trebao naknaditi stvarnu štetu u razmjernoj svoti, ukoliko se ostvari osigurani rizik i ništa više. Svako drugo poimanje ove problematike, po tuženiku, ostavlja otvoreno pitanje stipulacije za primjenu instituta clausulae rebus sic stantibus, odnosno za raskid ili izmjenu ugovora o osiguranju, budući da naknadne izmjene zakonodavca, na koje se tužitelj poziva, nisu bile poznate tuženiku, pa nije bilo poznato ni da li bi do sklapanju ugovora o osiguranju došlo, a ukoliko bi došlo pod kojim uvjetima bi tuženik pristao na osiguranje. Tuženik se poziva i na odredbu članka 27. Zakon  o   obveznim osiguranjima   u  prometu, navodeći da se isti u  konkretnom  slučaju  primjenjuje  kao  lex  specialis, a kojim je propisano da je Društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove (…) mirovinskog (…) osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se (…), kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji, (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Tuženik nadalje navodi da  je tužitelju isplatio iznos od 29.765,50 kuna, a koji iznos  čini razmjerni dio od isplaćene invalidske mirovine čime je u cijelosti ispunio svoju obvezu, predlaže da sud po provedenom dokaznom postupku odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tijekom postupka nije spora pasivna legitimacija tuženika, nastali štetni događaj kao i odgovornost osiguranika tuženika za isti.

Nije sporno ni da je tuženik izvršio isplatu iznosa od 29.765,50 kuna s osnova razmjernog dijela invalidske mirovine isplaćene za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019..

Sporna je visina tužbenog zahtjeva, odnosno da li tužitelju pripada i preostali iznos od 29.902,07 kuna s osnova isplaćene invalidske mirovine njegovom osiguraniku.

              Radi utvrđenja spornih činjenica sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Virovitičko-podravska, Policijska postaja Slatina o prometnoj nesreći (list 4), u presliku dopisa Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici od 8. veljače 2012. (list 5), u presliku Rješenja zavoda, od 14. lipnja 2007. (list 6-8), u presliku presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-… od 14. svibnja 2018. (list 9-11), u presliku presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-4140/2018-7 od 13. kolovoza 2019. (list 12-14), u Obračun isplaćene invalidske mirovine za razdoblje 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. (list 15), u odštetne zahtjeve od 3. veljače 2020. i 23. lipnja 2020. (list 18) i Obavijest o likvidaciji (list 19 i 20.).

Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

              Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu 29.902.07 kn koji tužitelj zahtijeva od tuženika temeljem odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15. i 120/16. – dalje ZOMO/13) za štetu nastalu u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019..

              Šteta je nastala jer je tužitelj u tom razdoblju svom osiguraniku B.L. isplatio mirovinu u iznosu 66.297,30 kn. Kako je doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja utvrđen u omjeru od 90%, tužitelj od tuženika potražuje 90% navedenog isplaćenog iznosa, što daje iznos od 59.667,57 kn. Tuženik je platio tužitelju 29.765,50 kn te tužitelj i dalje potražuje 29.902,07 kn sa zateznim kamatama.

              Pogrešno tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 102/98 – dalje: ZOMO/98) koji je bio na snazi u trenutku inicijalnog štetnog događaja tj. prometne nesreće od 12. prosinca 2001., jer u tom trenutku za tužitelja još uvijek nije nastala šteta. Naime, u ovoj parnici riječ je o regresnom zahtjevu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa koje je izvršio svom osiguraniku, pa je šteta za tužitelja nastala donošenjem Rješenja kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu (14. lipnja 2007.) i svakom slijedećom isplatom invalidske mirovine. Prema tomu, kod sukcesivnog potraživanja naknade štete (regresnih zahtjeva) mjerodavno ono pravo koje je na snazi u trenutku pojedine isplate.

Između stranaka je tijekom postupka bilo sporno pravno pitanje primjene materijalnog prava, odnosno da li se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ili odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

 

              Iz odredbe članka 161. ZOMO/13 slijedi da (1) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. (2) Naknada stvarne štete, koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

Iz odredbe članka 164. istog Zakona slijedi pak da (1) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

              Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., dalje ZOOP)  stupio je na snagu 1. siječnja 2006.              .

 

Prema odredbi članka 27. stavka 1. tog Zakona društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

 

              Odredbom stavka 2. je propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

             

Prema odredbi stavka 3. istoga članka razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

 

              Prema ocjeni ovoga suda, tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu štete prema propisu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a tužitelju je nastala šteta donošenjem rješenja kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad od 14. lipnja 2007. i svakom sukcesivno izvršenom mjesečnom isplatom mirovine temeljem tog rješenja, jer svakom isplatom mirovine tužitelju nastaje nova šteta (tako i u odluci VSRH br. Rev x 1262/11-2 od 22. listopada 2014.)  

 

Koju zakonsku odredbu treba primijeniti (tj. odredbu članka 161. stavka 2. točka 1. ZOMO-a ili  odredbu članka 27. stavka 1.- 3. ZOOP-a) treba razriješiti primjenom načela lex posterior derogat legit priori (kasniji zakon derogira raniji) i prema tom pravilu primijeniti kasnije odredbe ZOMO. Naime, navedene odredbe dvaju zakona odnose na istu materiju, a ta dva zakona nisu u međusobnom odnosu općeg i posebnog zakona da bi se primjenjivala pravila da posebni zakon derogira opći (lex specialis derogat legi generali).

 

Citirana odredba članka 161. stavka 2. točka 1. ZOMO-a, stupila je na snagu 1. siječnja 2014. ("Narodne novine" br. 157/13), dok su odredbe članka 27. stavka 1. do 3. ZOOP-a, u primjeni od 1. siječnja 2006. (kada je navedeni zakon i stupio na snagu).

 

Pri tomu treba napomenuti da je i sam tuženik, nesporno, isplatio tužitelju razmjerni dio mirovine – smatrajući da takva njegova obveza proizlazi iz odredaba ZOMO, a ne ZOOP-a. Iz navedenog postupanja tuženika slijedi da i sam smatra da se na konkretan predmet imaju primijeniti odredbe ZOMO, unatoč tomu što tuženik (pogrešno) primijenio odredbe ZOMO-a ("Narodne novine" broj: 102/98) koje su bile na snazi u vrijeme inicijalnog štetnog događaja – a one odredbe ZOMO/13 koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine osiguraniku tužitelja u spornom razdoblju.

 

              Prema ocjeni ovog suda polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i to da je tužitelj donio rješenje 14. lipnja 2007. kojim je osiguraniku B.L. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu, počevši od 9. ožujka 2007. s pravom na isplatu od 6. svibnja 2007 (list 6-8) te da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u provedenom postupku za ostvarenje prava na invalidsku mirovinu, a prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka, te obavljene revizije i suglasnosti stručnog povjerenstva za reviziju utvrđeno da je kod osiguranika tužitelja B.L. zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, tužitelj je za isplaćenu invalidsku mirovinu u periodu od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019., ovlašten od tuženika zahtijevati 90% od punog iznosa invalidske mirovine koji je iznosio 66.297,30 kuna, odnosno 59.667,57 kuna.

 

Obzirom da je nesporno da je tuženik isplatio, po vlastitim navodima "razmjeran dio" invalidske mirovine u visini od 29.765,50 kuna, dužan je tužitelju platiti i preostali iznos od 29.902,07 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

              Uslijed gore iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Virovitica, 29. listopada 2020. 

 

 

  Sutkinja:

 

Željka Jurić

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

 

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

 

      Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

 

Dostaviti;

1. zavodu

2. Tuženiku po punomoćniku K.Ć., odvjetniku u O.d. Ć. i Š., Z.