- 1 -              III Kr 78/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 78/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. B., zbog kaznenog djela iz članka 272. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 28. svibnja 2015. broj K-140/2015-6 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 18. studenog 2015. broj Kž-217/2015-5, u sjednici održanoj 29. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev osuđenog M. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 28. svibnja 2015. broj K-140/2015-6 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 18. studenog 2015. broj Kž-217/2015- 5 osuđeni M. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 272. stavaka 1. i 3. KZ/97. i na temelju članka 272. stavka 3. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

 

Protiv te presude osuđeni M. B. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po braniteljici, odvjetnici V. D. L., zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14..; dalje: ZKP/08.), bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. te zbog toga što je „pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom“, s prijedlogom da se ukine pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 28. svibnja 2015. broj K-140/2015-6 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 18. studenog 2015. broj Kž-217/2015- 5 te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Također je osuđenik predložio odgodu odnosno prekid izvršenja pravomoćne presude sukladno članku 518. stavku 5. ZKP/08.

 

Sukladno članku 518. stavku 4. ZKP/08., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika koji je dostavljen obrani na znanje.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

              Osuđenik u zahtjevu ističe povredu iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP/08. tvrdeći da je pravomoćnom presudom kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora povrijeđen zakon u pitanju je li glede kaznenog djela primijenjen zakon koji se ne može promijeniti. Smatra da člankom 198. stavkom 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., dalje: ZOSPC) nije definiran umor, bolest ni psihofizičko stanje vozača pa je sud njegovu odgovornost utvrđivao na temelju nekog drugog blanketnog propisa i to sukladno odredbama članaka 21. i 24. Pravilnika o uvjetima za obavljanje zdravstvenih pregleda, vrsti i opsegu pregleda, načinu vođenja evidencije i medicinske dokumentacije vozača i kandidata za vozače („Narodne novine“ broj 92/05., 45/06. i 38/08., dalje: Pravilnik-08), a koji je prestao važiti 12. siječnja 2011. S obzirom na to da sudovi nisu primijenili odredbe novog Pravilnika o zdravstvenim pregledima vozača i kandidatima za vozače („Narodne novine“ broj 1/11., dalje: Pravilnik-11) koji je stupio na snagu 12. studenog 2011. te koji propisuje da se zdravstveni pregled obavlja svakih 10 godina, a ne više svake dvije godine, što znači da je to blaži propis, pa da je počinjena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika. U prilog tome poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Veeber protiv Estonije, Ecer i Zeyrek protiv Turske, Jamil protiv Francuske te Žaja protiv Republike Hrvatske.

 

Protivno tim navodima, prvenstveno treba istaknuti da je kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 1. u vezi sa stavkom 3. KZ/97. je blanketno kazneno djelo koje u svom zakonskom opisu upućuje na kršenje propisa o sigurnosti prometa, odnosno ZOSPC-a. Upravo su te blanketne norme i navedene u činjeničnom opisu kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu, kako u izmijenjenoj optužnici, tako i pravomoćnoj presudi kojom je optuženik osuđen, pozivanjem na kršenje odredbi članka 198. stavka 1., članka 46. stavka 1. te članka 53. stavka 1. ZOSPC-a. Dakle, u činjeničnom opisu uopće nisu navedene odredbe Pravilnika, već isključivo blanketne odredbe ZOSPC-a.

 

Nastavno na izloženo, pogrešno osuđenik smatra da su sudovi trebali primijeniti odredbe Pravilnika-11. koji propisuje da se zdravstveni pregled vozača obavlja svakih 10 godina, pa da je taj propis ujedno i blaži u odnosu na primijenjeni Pravilnik-08., kojim je bilo propisano da se redovni zdravstveni pregled vozača obavlja svake dvije godine pa da je samim time stroži. Naime, navedeni Pravilnik-08. nije dio činjeničnog opisa pravomoćne presude kojom je osuđenik proglašen krivim, niti je to blanketni propis koji je osuđenik prekršio u smislu odredbi propisa o sigurnosti prometa, već je taj propis naveden u obrazloženju pobijanih presuda u kontekstu utvrđivanja stupnja krivnje osuđenika, i to neizravne namjere. Zbog toga, primjena Pravilnika-11. kao propisa koji drugačije regulira i time smanjuje učestalost obavljanja zdravstvenih pregleda vozača u kontekstu primjene blažeg zakona nije odlučnog utjecaja na istaknutu povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika.

 

S tim u vezi treba istaknuti da su sudovi pravilno primijenili odredbe onog Kaznenog zakona koji je u konkretnom slučaju blaži. Naime, kazna zatvora je propisana odredbama Kaznenog zakona, a ne Pravilnikom-08., odnosno Pravilnikom-11. pa nema govora o tome da bi neki od tih Pravilnika bio blaži zakon, a niti su oni opisani kao blanketne norme u činjeničnom opisu. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe KZ/97. kojima je za kazneno djelo iz članka 272. stavka 3. KZ/97. zaprijećena kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina, dok je u vrijeme presuđenja za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.) (koje sadržajno odgovara djelu izazivanja prometne nesreće iz članka 272. st. 3. KZ/97.) bila propisana kazna zatvora u trajanju od tri godine do dvanaest godina pa su odredbe novog KZ/11. za počinitelja strože. Stoga su sudovi vodeći računa o odredbi članka 3. stavka 1. KZ/97. primijenili upravo zakon koji je trebalo primijeniti, slijedom čega nije ostvarena zakonska povreda iz članka 469. točke 4. ZKP/08. U tom kontekstu u konkretnoj situaciji nije odlučna niti praksa na koju osuđenik upire u svom zahtjevu. 

 

Nadalje, osuđenik smatra da su sudovi prekoračili optužbu u smislu članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 9. ZKP/08. jer iz sadržaja presude proizlazi da je odluka suda utemeljena na odredbama članka 21. i 24. Pravilnika-08., a to je puno veća kriminalna količina nego što je osuđeniku stavljeno na teret optužnicom pa je tako povrijeđen objektivni identitet optužbe.

 

Protivno tvrdnji osuđenika, nije ostvarena ni povreda iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., a drugostupanjski sud je temeljito i pravilnom argumentacijom otklonio sadržajno istovjetne žalbene prigovore osuđenika.

 

Naime, prema članku 449. ZKP/08. presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Pri tome sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.

 

Iz navedenog proizlazi da mora postojati identitet između podnesene optužnice i osuđujuće presude optuženiku, što je u pravomoćnoj presudi u cijelosti ispoštivano.

 

Naime, u ovom je kaznenom predmetu, počevši od optužnice od 20. studenog 2009. broj K-DO-83/2009. koja je u dva navrata izmijenjena (21. ožujka i 6. svibnja 2013.), razvidno da činjenični opis djela sadrži jasno naznačene radnje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće te pozivanje na kršenje odredbi članka 198. stavka 1., članka 46. stavka 1. te članka 53. stavka 1. ZOSPC-a kao blanketne norme. Prvostupanjski sud je osuđenika proglasio krivim upravo za djelatnost iz činjeničnog opisa izmijenjene optužnice tako da je sadržaj izreke pravomoćne presude istovjetan sadržaju izmijenjene optužnice te mu je izrekao kaznu zatvora upravo za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu kako mu je to i bilo stavljeno na teret. U tom činjeničnom opisu ne navode se odredbe Pravilnika-08., dok okolnost što se sudovi u obrazloženju pozivaju na taj Pravilnik-08. kako bi obrazložili stupanj krivnje osuđenika ne znači prekoračenje optužbe. Upravo na taj način je i drugostupanjski sud otklonio takve istovjetne žalbene prigovore osuđenika koje su sada ovim zahtjevom podvedeni pod procesnu povredu zakona koja nije ostvarena.

 

Konačno, obrazlažući iz kojih razloga je osuđenik pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom, osuđenik se u svom zahtjevu poziva na članke 29. i 31. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) i članke 6. i 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), ponavljajući da je u pravomoćnoj presudi primijenjen Pravilnik koji je stroži za osuđenika i koji uopće nije bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude te da je kao blaži zakon trebalo primijeniti Pravilnik-11. koji je u međuvremenu stupio na snagu jer taj Pravilnik-11. sadrži blanketnu normu koja je povoljnija za osuđenika. Smatra da osuđeniku ne bi bila utvrđena kaznena odgovornost bez tog Pravilnika te da je primjenom nevažećeg i strožeg Pravilnika koji osuđeniku nije stavljen na teret prekoračena optužba.

 

Osuđenik kroz navedenu povredu ponovno obrazlaže povrede iz članka 469. točke 4. ZKP/08. i članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. No, osim tih navoda, u zahtjevu nisu navedeni neki drugi razlozi temeljem kojih bi se moglo zaključiti da je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom, niti je Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka ovlašten takve povrede utvrđivati po službenoj dužnosti. Slijedom izloženog, nije ostvarena citirana povreda iz članka 515. stavka 1. ZKP/08., kako to osuđenik ističe u svom zahtjevu.

 

Ističući da je osuđenik osoba u dobi od 68 godina, obiteljski čovjek te otac dviju punoljetne kćeri i djed, da se protiv njega ne vodi kazneni postupak i da je sam bio teško ozlijeđen u prometnoj nesreći zbog koje se i danas liječi, kao olakotnim okolnostima na njegovoj strani, osuđenik zapravo traži preocjenu činjenica koje utječu na vrstu i visinu kazne, što u suštini predstavlja pobijanje činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi.

 

Međutim, pobijanje činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi, a što svakako predstavlja ocjena okolnosti vezanih za odmjeravanje kazne, ne može biti predmetom odlučivanja povodom izvanrednog pravnog lijeka, kako to proizlazi iz taksativno nabrojanih razloga iz članka 517. stavka 1. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – ZKP/08-I) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

 

Uslijed takve odluke nije osnovan ni zahtjev osuđenog M. B. za odgodu izvršenja pravomoćne presude, a koji se zahtjev temelji na odredbi članka 518. stavka 5. ZKP/08-I.

 

Zagreb, 29. listopada 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v. r.