- 1 -              I Kž-Us 80/2018-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 80/2018-7

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 27. veljače 2018., broj K-Us-6/2016, u sjednici održanoj 29. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu opt. T. K. i njegovog branitelja D. M.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

              I. Prihvaćaju se žalba USKOK-a u odnosu na toč. 3., 4., 5. i 6. izreke prvostupanjske presude i žalbe opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K. u odnosu na toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, te se ukida prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

              II. Uslijed odluke pod I., žalba USKOK-a zbog odluke o kazni u odnosu na toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom proglašeni su krivima opt. N. M., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i opt. M. F., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi s čl. 37. KZ/11., opisanih pod toč. 1. izreke pobijane presude, a opt. T. K., zbog produljenog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi s čl. 52. st. 1. KZ/11., opisanog pod toč. 2. izreke pobijane presude, te su na temelju citiranih zakonskih odredbi osuđeni, i to opt. N. M. na kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci, opt. M. F. na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a opt. T. K. na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci. Primjenom čl. 56. KZ/11., ovim je optuženicima izrečena uvjetna osuda, s time da se kazne zatvora na koje su osuđeni neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja, u trajanju jedne godine po pravomoćnosti presude, ne počine novo kazneno djelo. Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) i čl. 77. st. 1. KZ/11., od opt. T. K. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 100,00 kuna, te mu je naloženo isplatiti ovaj iznos u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Primjenom čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) opt. N. M. i opt. M. F. dužni su podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 470,00 kuna svaki, te paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna svaki, dok je opt. T. K. dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti koja iznosi 2.000,00 kuna.

 

              Istom su presudom opt. N. M., opt. M. F., opt. R. B. i opt. J. K., na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), oslobođeni optužbe da bi počinili kaznena djela, i to opt. N. M. radnjom opisanom pod toč. 3. izreke kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opt. M. F. radnjom opisano pod toč. 3. izreke pobijane presude kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u svezi s čl. 37. KZ/11., opt. R. B. radnjom opisanom pod toč. 4. izreke kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u svezi s čl. 37. KZ/11. te opt. J. K. radnjom opisanom pod toč. 4. izreke presude kazneno djelo čl. 291. st. 1. KZ/11.

 

              Opt. R. B., opt. J. K. i opt. T. K., na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) u svezi s čl. 33. KZ/11., oslobođeni su optužbe da bi počinili kaznena djela, i to opt. J. K., radnjom opisanom pod toč. 5. izreke, kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opt. T. K., radnjom opisanom pod toč. 5. izreke, kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u svezi s čl. 37. KZ/11., te opt. R. B., radnjom opisanom pod toč. 6. izreke, kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11.

 

Primjenom čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) troškovi kaznenog postupka, u oslobađajućem dijelu, pali su na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli USKOK, opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K.

 

              USKOK se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom ukinuti oslobađajući dio pobijane presude i predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku, a u odnosu na osuđujući dio pobijanu presudu preinačiti na način da se opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K. izreku kazne zatvora.

 

              Opt. N. M., putem braniteljice V. M. G., odvjetnice iz S., žali se u odnosu na osuđujući dio pod toč. 1. izreke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom ukinuti u tom dijelu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno pobijanu presudu preinačiti na način da se opt. N. M. oslobodi od optužbe zbog kaznenog djela opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude.

 

              Opt. M. F., putem branitelja J. C., odvjetnika iz S., žali se u odnosu na osuđujući dio pod toč. 1. izreke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom presudu u pobijanom dijelu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti.

 

              Opt. T. K., putem branitelja D. M., odvjetnika iz S., žali se u odnosu na osuđujući dio pod toč. 2. izreke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti u tom dijelu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, odnosno pobijanu presudu preinačiti na način da se optužba odbije.

 

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. M. F., putem branitelja J. C., s prijedlogom odbiti žalbu USKOK-a i u oslobađajućem dijelu potvrditi presudu.

 

              Izvan roka predviđenog za podnošenje odgovora na žalbu, podnesak je podnio opt. J. K., putem branitelja V. Lj., odvjetnika iz S., u kojem se očitovao o žalbi USKOK-a i zahtijevao obavijest o sjednici.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su opt. T. K. i njegov branitelj D. M., opt. J. K. i njegov branitelj V. Lj. jer su to zahtijevali, te državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici su prisustvovali opt. T. K. i njegov branitelj.

 

              Žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja su osnovane.

 

              Suprotno žalbenim navodima opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K., u pobijanoj presudi nema ni proturječnosti između njene izreke i obrazloženja, ni drugih znatnih proturječnosti. Sud prvog stupanja je, glede odlučnih činjenica, označio svoje razloge na kojima se zasniva izreka presude.

 

Nisu u pravu USKOK, opt. N. M. i opt. M. F., kada se žalbe zbog povrede kaznenog zakona. Postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje se prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Opt. N. M. i opt. M. F. ne navode koju povredu kaznenog zakona imaju u vidu, tek se iz sadržaja njihovih žalbi može zaključiti kako smatraju da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. USKOK u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, u odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 5. i 6. izreke, pogrešno primijenio institut beznačajnog djela i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je, međutim, u izreci označio odredbu čl. 453. toč. 1. ZKP/08., dakle da se ne radi o djelu koje je po zakonu kazneno djelo, te suglasno tome i odredbu čl. 33. KZ/11. Nadalje, pravnu oznaku iz izreke obrazložio je svojim utvrđenjem kako se radi o beznačajnom djelu. Pod pretpostavkom da se takvo utvrđenje zasnivalo na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, tada kaznenog djela doista ne bi niti bilo. Kako USKOK-a tvrdi da je sud pogrešno utvrdio tri okolnosti mjerodavne za beznačajno djelo (način postupanja, krivnju i posljedice), jasno je da presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 5. i 6. izreke.

 

              U pravu su opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K. kada pobijaju osuđujući dio, odnosno toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Prvostupanjski sud, u odnosu na toč. 1. izreke, ne vjeruje opt. N. M. da je voditelj ophodnje utvrdio kako J. P. nije počinio prekršaj. Prvostupanjski sud ne vjeruje niti svjedoku J. P., koji je iskazao da mu je policajac rekao kako nije počinio prekršaj, pa je pušten bez poduzimanja bilo kakvih mjera. Prvostupanjski sud, nadalje, ne vjeruje ni opt. M. F., koji je iskazao kako on nikoga nije ni na što poticao. Premda je prvostupanjski sud utvrdio da je opt. N. M. uredovao zajedno sa voditeljem ophodnje M. M., uopće nije valorizirao iskaz ovog svjedoka. Naime, u situaciji kada opt. M., jednako kao i vozač J. P., negiraju počinjenje prekršaja, posebno je značajan iskaz svjedoka M. M., više rangiranog policajca od opt. M. (list 447 spisa). Naime, ovaj je svjedok vidio kada je njegov kolega, opt. N. M., zaustavio vozilo kojim je upravljao J. P. Međutim, on se nije složio sa procjenom opt. N. M. da je prekršaja bilo, uslijed čega prekršaj nisu evidentirali „... jer nismo imali na osnovu čega pisati prekršaj ...“ (list 295 spisa). Dakle, nitko od očevidaca odnosnog događaja nije potvrdio da je bilo osnova naplatiti novčanu kaznu vozaču ili izdati obvezni prekršajni nalog.

 

Premda prvostupanjski sud ne označava dokaze na temelju kojih je utvrdio da je do prekršaja doista i došlo, svoje utvrđenje o počinjenju kaznenog djela zasniva na snimci telefonskih razgovora između J. P. i policijskog službenika J. P., odnosno telefonskog razgovora između opt. M. F. i J. P. Svjedok J. P. je iskazao kako je doista nazvao J. P. kako bi ovaj provjerio da li mu je uređujući policajac napisao kakvu kaznu ili ne. Prvostupanjski sud, naposljetku, zaključuje kako "... J. P. od J. P. direktno ne traži da P. utječe na uređujućeg policajca N. M. ... ali P. to od P. očekuje ...“.

 

              U pravu su opt. N. M. i opt. M. F. kada u žalbi tvrde da je prvostupanjski sud, u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 1. izreke, preuranjeno zaključio kako je J. P. počinio prekršaj proklizavanja kotačima i nekorištenja sigurnosnog pojasa. Umjesto da je sve relevantne činjenice utvrdio i na odgovarajući način valorizirao, prvostupanjski sud je selekcionirao utvrđene činjenice i olako zaključio da je opt. N. M., postupajući na traženje kolege opt. M. F., propustio J. P. naplatiti novčanu kaznu za počinjeni prekršaj, odnosno izdati mu obvezni prekršajni nalog.

 

              U odnosu na produljeno kazneno djelo označeno pod toč. 2. alinejom 1. izreke pobijane presude, svjedok P. R. navodi da ga je, doista, zaustavio policijski službenik, očito se radilo o opt. K., te mu je zbog počinjenog prekršaja naplatio novčanu kaznu u iznosu 150,00 ili 200,00 kuna, odnosno upravo u onom iznosu koji se u potvrdi i navodi. U odnosu na produljeno kazneno djelo označeno pod toč. 2. alinejom 2. izreke, svjedok Z. T. se sjeća da je bio zaustavljen, a uređujući policajac je konstatirao prekršaj. Svjedok se ne sjeća da li je bila riječ o neupaljenim svjetlima ili nekom, manjem, prekoračenju dozvoljene brzine. Zna da je "... prošao s opomenom, s tim da ne zna je li bila samo usmena opomena ili opomena izdana i u pisanoj formi...".

 

Prvostupanjski sud, u odnosu i na ovo produljeno kazneno djelo, ne vjeruje opt. T. K., ne vjeruje svjedoku P. R. niti vjeruje svjedoku Z. T.

 

Na temelju izviješća o provođenju posebnih dokazni radnji i na temelju reproduciranog audio zapisa tajno snimljene komunikacije između opt. K. i svjedoka P. R., prvostupanjski sud zaključuje da je svjedok P. R. platio opt. T. K., na ime počinjenog prekršaja, 250,00 kuna, a da mu je optuženik naplatio novčanu kaznu u iznosu od 150,00 kuna, dok je za sebe zadržao 100,00 kuna. Međutim, iz izviješća o provođenju posebnih dokazni radnji, proizlazi samo to da je svjedok P. R. predao opt. K. "... više novčanica NN valute i apoena, nakon čega je K. krenuo prema prednjem dijelu službenog vozila te je prestalo tajno praćenje..." (list 86 spisa).

 

Dakle, iz ovog detalja nije jasno je li je svjedok P. R. predao 150,00, 200,00 ili 250,00 kuna, premda svjedok tvrdi da je predao upravo onoliko koliko na potvrdi i piše, a što potvrđuje i optuženik u svojoj obrani.

 

Iz reproduciranog audio zapisa tajno snimljene komunikacije između opt. T. K. i svjedoka P. R., koja se odvijala na licu mjesta prilikom uredovanja, navodno, se čuje kako opt. K. govori R. da za počinjeni prekršaj mora platiti 250,00 kuna. Iz reproduciranog audio zapisa tajno snimljene komunikacije između opt. T. K. i svjedoka Z. T., koja se odvijala na licu mjesta prilikom uredovanja, navodno, se čuje da je opt. K. ovome rekao „ jedno upozorenje i ne pišem ti kaznu“.

 

U pravu je opt T. K. kada u žalbi, vezano uz audio zapis tajno snimljene komunikacije, tvrdi kako je prvostupanjski sud interpretirao reproducirani audio zapis kao da je potpuno jasno što je rečeno i tko je komu to rekao. Naime, prvostupanjski sud je, doista, ignorirao primjedbe opt. J. K. i opt. T. K. (list 468 spisa), kako se na preslušanim tonskim zapisnika "... osim buke, kao da se sve zbiva na aerodromu, drugo ništa adekvatno ne čuje ... mi u tonskom zapisu ne možemo razaznati tko govori i ne može se razaznati što se govori ...". Primjedbama ovih optuženika pridružili su se i branitelji ostalih optuženika, stavljajući primjedbe u svezi pregledanih i preslušanih tajno snimljenih materijala (list 468 spisa).

 

U odnosu na naplatu kazne P. R., od odlučujućeg je značaja da li mu je opt. T. K. naplatio više od iznosa navedenog u potvrdi o naplati novčane kazne, a za sebe zadržao ostatak. Ukoliko se izričaj u vezi naplate kazne mogao jasno čuti iz preslušanog audio zapisa, ukoliko se mogla jasno razabrati osoba koja govori i kome govori, tada je sadržaj izgovorenog morao biti nedvojbeno utvrđen i jasno konstatiran, bez dvojbe o navodnoj buci uslijed čega se „... ništa adekvatno ne čuje ...“.

 

              Imajući u vidu navedeno, u pravu su opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K. kada osporavaju utvrđeno činjenično stanje u odnosu na točku 1. i 2. izreke, smatrajući da, za sada, nema jasnih i nedvojbenih dokaza da bi ostvarili obilježja odnosnih kaznenih djela.

 

              U pravu je USKOK kada, u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude i to u odnosu na toč. 3. i 4. izreke, dakle u odnosu na opt. N. M., opt. M. F., opt. R. B. i opt. J. K., smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

U pravu je ovaj žalitelj kako je prvostupanjski sud, bez utvrđivanja svih relevantnih činjenica, povjerovao optuženicima i zaključio kako nema dokaza da bi za upravljanje kombinacije vozila marke N. T. 2.7 TD sa priključenom prikolicom marke S. T., bila potrebna dozvola za upravljanje vozilima „BE“ kategorije. Nema dvojbe da je opt. N. M. zaustavio A. B., koji je upravljao kombinacijom vozila N. T. 2.7 TD sa priključenom prikolicom S. T. (točka 3. izreke), odnosno da je opt. J. K. zaustavio J. S. koji je upravljao istim ovom kombinacijom vozila (točka 4. izreke). Nema dvojbe da ovi optuženici nisu sankcionirali vozače, premda ni jedan ni drugi vozač nisu imali dozvolu za upravljanje vozilom „BE“ kategorije. Kako je prvostupanjski sud, olako, zaključio da nema dokaza da bi za upravljanje ove kombinacije vozila bila potrebna dozvola za upravljanje vozilima „BE“ kategorije, preuranjeno je i njegovo utvrđenje da nema dokaza da bi opt. N. M. i opt. M. F., odnosno opt. R. B. i opt. J. K. počinili kaznena djela označena pod točkama 3. i 4. izreke.

 

Prema odredbi čl. 217. st. 1. toč. 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je u kritično vrijeme bio na snazi, u „B“ kategoriju spadaju motorna vozila čija najveća dopuštena masa ne prelazi 3500 kg, i koja su konstruirana za prijevoz ne više od osam osoba. Motorna vozila ove kategorije se mogu kombinirati sa priključnim vozilom, pod uvjetom da najveća dopuštena masa ove kombinacije nije veća od 4250 kg. Međutim, u slučaju da je najveća dopuštena masa ove kombinacije veća od 3500 kg, takvom kombinacijom vozač može upravljati samo nakon položenog vozačkog ispita za tu kombinaciju.

 

Za sud prvog stupnja nema dvojbe da se radilo o vozilu marke N. T. 2.7 TD, sa priključenom prikolicom marke S. T. 2700. Najveća dopuštena masa ove auto prikolice iznosi 2700 kg (list 17 i list 73 spisa). Sud nije utvrdio kolika je najveća dopuštena masa vozila marke N. T. 2.7 TDI, pa nije utvrdio ni najveću dopuštenu masu ove kombinacije, već je iznio pretpostavku "... ako je najveća dopuštena masa osobnog vozila N. T. 1550 kg ili manja, to znači da je vozač A. B. (dakle i vozač J. S.) kritične prigode mogao upravljati navedenom kombinacijom vozila ...".

 

U pravu je USKOK da je prvostupanjski sud zanemario obvezu polaganja vozačkog ispita za kombinaciju vozila kojoj je najveća dopuštena masa veća od 3500 kg. Dakle i pod pretpostavkom da je najveća dopuštena masa osobnog vozila N. T. 2.7 TDI „... 1550 kg ili manja ...“ i tada bi, zbog najveća dopuštene mase auto prikolice, nasuprot utvrđenju prvostupanjskog suda, bio potreban položen vozački ispit za takvu kombinaciju vozila.

 

Premda je prvostupanjski sud, ishitreno, zaključio kako se ne može utvrditi najveća dopuštena masa vozila marke N. T. 2.7 TDI, za pretpostaviti je da ona premašuje 1550 kg, odnosno da bi u kombinaciji sa priključenom prikolicom, najveća dopuštena masa ova kombinacija bila ne samo veća od 3500 kg već i od 4250 kg.

 

Neovisno o pretpostavkama, točni tehnički podaci, pa tako i najveća dopuštena masa ovog vozila, javno su objavljeni i vrlo lako se mogu utvrditi, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

 

U pravu je stoga USKOK da je prvostupanjski sud, umjesto utvrditi sve relevantne činjenice, povjerovao obranama optuženika i zadovoljio se pretpostavkom kako su A. B. i J. S. mogli upravljati navedenom kombinacijom vozila sa vozačkom dozvolom za upravljanje vozilima „B“ kategorije, uslijed čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

 

U odnosu na toč. 5. i 6. izreke, u pravu je USKOK kada tvrdi da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda kako se radilo o beznačajnom djelu.

 

Za sud prvog stupnja, u odnosu na toč. 5. izreke, nema dvojbe da je opt. J. K. prilikom uredovanja prema vozaču E. D., a na nagovor i traženje opt. T. K., ovom vozaču propustio konstatirati prekršaj upravljanja vozilom bez upaljenih dnevnih svjetala, odnosno nije ga prekršajno kaznio za prekršaj te mu je, na taj način, pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu 150,00 kuna, za koji iznos je oštećen i proračun Republike Hrvatske. Za sud prvog stupnja nema dvojbe da postupanje opt. J. K., sadrži obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti. Jednako tako, za sud prvog stupnja nema dvojbe kao postupanje opt. T. K. sadrži obilježja kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti. U odnosu na toč. 6. izreke, za sud prvog stupnja nema dvojbe da je opt. R. B. zaustavio vozača D. I., jer je ovaj prošao kroz crveno semaforsko svjetlo, ali mu nije konstatirao navedeni prekršaj, već mu je izdao samo usmeno upozorenje, koje nije mogao izdati za takav prekršaj. Prvostupanjski sud ne dvoji da opt. B. nije imao ovlast izdati usmeno upozorenje, već je morao naplatiti novčanu kaznu. Time je, očito, pribavio korist D. I. u iznosu od najmanje 1.000,00 kuna i za taj iznos je oštetio proračun Republike Hrvatske. Za sud prvog stupnja nema dvojbe kako postupanje opt. R. B. sadrži obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti.

 

Međutim, prvostupanjski sud se nije bavio obranama opt. J. K., opt. T. K. i opt. R. B., koji osporavaju počinjenje ovih kaznenih djela. Opt. J. K. i opt. R. B. tvrde kako vozači E. D. odnosno D. I. nisu počinili prekršaje koji su navedeni u toč. 5. i 6. izreke, pa nije bilo osnova za teže prekršajno kažnjavanje ovih vozača. Prvostupanjski sud se time nije bavio, niti je njihove obrane stavio u kontekst ostalih izvedenih dokaza kako bi pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, već je zaključio da se radi o beznačajnim djelima. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio nizak stupanj krivnje opt. J. K. i opt. T. K. Smatra kako su posljedice njihovog postupanja neznatne, jer se radilo o oštećenju državnog proračuna u iznosu od samo 150,00 kuna, za koji su iznos vozaču E. D. pribavili nepripadna imovinska korist. Jednako tako, u odnosu na opt. R. B., sud prvog stupnja je utvrdio kako ni ovaj optuženik nije manifestirao izraženiji stupanj krivnje. Time što vozaču D. I. za počinjeni prekršaj ovaj optuženik nije naplatio kaznu, ostvarene su neznatne posljedice, koje se obrazlažu oštećenjem državnog proračuna u iznosu 1.000,00 kuna, za koji je iznos vozaču D. I. pribavljena nepripadna imovinska korist.

 

Svoja činjenična utvrđenja o nepostojanju kaznenih djela iz toč. 5. i 6. izreke, zbog navodno neznatnih posljedica vezanih uz oštećenje državnog proračuna, prvostupanjski sud nije stavio u kontekst svojih činjeničnih utvrđenja o postojanju kaznenih djela, usprkos manjeg oštećenja državnog proračuna iz toč. 1. i 2. izreke.

 

              U pravu je USKOK kada, suprotno ishitrenim utvrđenjima prvostupanjskog suda, smatra kako je pogrešno utvrđenje da bi ponašanje opt. J. K., opt. T. K. i opt. R. B. bilo beznačajno, naravno, pod uvjetom da su postupali kako je to opisano u toč. 5. i toč. 6. izreke, i pod pretpostavkom da su vozači E. D. i D. I., doista, počinili navedene prekršaje.

 

Ukoliko ovi optuženici, namjerno, nisu primjenjivali zakon u odnosu na sve građane jednako, u pravu je USKOK da se takvi njihovi postupci ne mogu smatrati beznačajnim djelom.

 

              Imajući u vidu sve navedeno, u pravu su opt. N. M., opt. M. F. i opt. T. K., kada tvrde da je činjenično stanje, u odnosu na toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. U pravu je i USKOK kada tvrdi da je činjenično stanje, u odnosu na toč. 3., 4., 5. i 6. izreke pobijane presude, ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

Stoga je prvostupanjsku presudu trebalo u cijelosti ukinuti, uslijed čega je žalba USKOK-a zbog odluke o kazni, u odnosu na toč. 1. i 2. izreke, za sada bespredmetna.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti ukazane povrede. Nakon što ih otkloni, savjesno će cijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene, izložiti će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Ovo posebno kod ocjene postojanja prekršaja iz toč. 1. izreke, a vezano uz toč. 2. izreke kod ocjene navodnog prekoračenja dozvoljene brzine i nekorištenje dnevnih svjetala, odnosno u kojem je točno iznosu naplaćena novčana kazna. U odnosu na oslobađajući dio iz toč. 3. i 4. izreke, treba izvršiti uvid u javno dostupne tehničke  podatke vozila N. T. 2.7 TD, kako bi se utvrdilo postojanje obveze imanja vozačke dozvole „BE“ kategorije za upravljanje navedenom kombinacijom vozila. U odnosu na oslobađajući dio iz toč. 5. i 6. izreke, sud prvo treba utvrditi postojanje i vrstu prekršaja, a potom postupke optuženika staviti u kontekst njihove dužnosti policijskih službenika. Osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpuno harmoniziranje izreke i razloga presude, koji treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 459. ZKP/08.

 

              S obzirom na izloženo, a na temelju čl. 483. st. 1. i čl. 484. st. 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 29. listopada 2020.