- 1 -              I Kž 41/2020-8

 

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 41/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv  optuženog G. L., zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 3. listopada 2019. broj K-19/2019-9, u sjednici održanoj 29. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika P. P.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog G. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se uvjetna osuda, izrečena optuženiku pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku od 29. svibnja 2017. broj K-426/2017, neće opozvati.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog G. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se optuženiku prihvaćaju po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 (toč. 1. izreke pobijane presude), kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 (toč. 2. izreke pobijane presude), te kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11 (toč. 3. izreke pobijane presude), pa se optuženi G. L., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

III. U ostalom dijelu, žalba optuženog G. L. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. G. L. i to pod toč. 1. i 2. izreke zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 pa mu je za ono pod toč. 1. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za ono pod toč. 2. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je pod toč. 3. izreke proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 248. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Temeljem čl. 58. KZ/11, optuženiku je opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-426/17 od 29. svibnja 2017. (pravomoćna 9. studenog 2017.) i kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci uzeta je kao utvrđena. Primjenom odredaba o stjecaju, optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

 

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) ošt. stečajnoj masi iza TD L. d.o.o., F., dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 6.454.230,47 kn koji iznos je optuženik obavezan uplatiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 21.070,00 kn.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju P. P., odvjetniku iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz sadržaja žalbe i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće.

 

Državni odvjetnik je dostavio odgovor na žalbu optuženika u kojem ukazuje na njezinu neosnovanost i predlaže da se ista odbije.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik P. P., koji su izložio navode žalbe i ostao kod žalbenih prijedloga. Uredno obaviješteni optuženik, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-I.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Naime, osnovano žalitelj ističe da je, opozivom uvjetne osude optuženiku, prvostupanjski sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu.

 

Presuda Općinskog suda u Osijeku kojom je optuženiku, zbog kaznenog djela iz čl. 278. st. 1. KZ/11, izrečena uvjetna osuda, postala je pravomoćna 9. studenog 2017. od kada teče vrijeme provjeravanja od dvije godine određeno tom presudom. Međutim, kaznena djela za koja optuženik ovdje odgovara počinjena su u periodu od travnja 2007. do 22. ožujka 2012., dakle, daleko ranije i izvan roka kušnje određenog pravomoćnom presudom. Stoga, očito, nisu bili ispunjeni uvjeti za opoziv iz čl. 58. st. 2. KZ/11, na što žalitelj s pravom ukazuje.

 

S druge strane, uvjetna se osuda može opozvati i iz razloga predviđenih u čl. 58. st. 6. KZ/11 tj. onda kada sud utvrdi da naknadno izrečena uvjetna osuda ne bi bila primijenjena da se znalo za ranije kazneno djelo. Međutim, prvostupanjski se sud u izreci svoje presude na taj zakonski osnov ne poziva niti je u obrazloženju svoje presude za to dao bilo kakve razloge, a što je nužno s obzirom da se radi o fakultativnom osnovu za opoziv.

 

Zbog navedenog, opozivom uvjetne osude optuženiku i uzimanjem izrečene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci kao utvrđene, prvostupanjski je sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu i time je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon u smislu čl. 469. toč. 5. ZKP/08.

 

Uočenu povredu trebalo je, prihvaćanjem žalbe, otkloniti na način učinjen pod točkom I. izreke ove presude.

 

Nasuprot tome, nije u pravu žalitelj kada smatra da je kaznenim djelima iz toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude počinjeno jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ovdje nema mjesta primjeni čl. 52. KZ/11 jer, neovisno o tome što se radi o istovrsnim kaznenim djelima koja je optuženik, kao direktor, počinio na štetu TD L. d.o.o., ne postoje drugi sjedinjujući faktori koji bi ukazivali na jedinstvenu cjelinu protupravnog ponašanja u pravnom smislu.

 

Ovo iz razloga što se radi o bitno različitim modalitetima izvršenja tog kaznenog djela sa zasebno stvorenom namjerom počinitelja, a ne postoji niti bliska vremenska sukcesija kriminalnih radnji s obzirom da je kazneno djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude dovršeno u prosincu 2008., dok je kazneno djelo iz toč. 2. izreke te presude počinjeno u ožujku 2009. Zbog navedenog, ne radi se o jedinstvenoj cjelini, kako u prirodnom, tako niti u pravnom smislu.

 

Konačno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o postojanju pravnog kontinuiteta između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Naime, žalitelj tvrdi da pravni kontinuitet između ova dva kaznena djela nije ostvaren te da je povrijeđena odredba čl. 3. st. 2. KZ/11.

 

Međutim, pravni kontinuitet nesumnjivo postoji jer oba kaznena djela čini odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem da štetu te pravne osobe, o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti, sebi ili drugome pribavi imovinsku korist. Upravo iz tog razloga ovdje se ne može raditi o učinu kaznenog djela iz čl. 292. KZ/97 kod kojeg počinitelj postupa s isključivim ciljem da korist pribavi svojoj pravnoj osobi, a nikako sebi osobno.

 

Iako je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i kazneno djelo iz čl. 248. st. 2. KZ/11 zakonom zapriječena jednaka kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, za optuženika je povoljniji novi zakon i to zbog činjenice što je u čl. 87. toč. 29. KZ/11 pojam znatne imovinske koristi određen s iznosom od preko 60.000,00 kn, za razliku od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem je isti pojam u čl. 337. st. 4. KZ/97 obuhvaćao sve iznose preko 30.000,00 kn. S obzirom da je počinitelj kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i s manje pribavljenom imovinskom koristi ulazio u zonu kvalificiranog oblika kaznenog djela negoli je to slučaj kod kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, to je novi kazneni zakon za ovog počinitelja blaži. Navedeno je u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama.

 

Slijedom navedenog, dakle, nisu ostvarene povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 na koje žalitelj ukazuje.

 

Nadalje, nije ostvaren niti žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žalitelj u žalbi pobija činjenična utvrđenja vezano za kazneno djelo za koje je pod toč. 1. izreke pobijane presude proglašen krivim i ponavlja svoju tezu da, neovisno o tome što izostaje vjerodostojna dokumentacija, treba prihvatiti optuženikovu tvrdnju da je sredstva podignuta s računa TD L. d.o.o. koristio u poslovne svrhe tj. za gotovinsko plaćanje uvezenog šljunka od tvrtke M-...-... d.o.o. O., Bosna i Hercegovina. To "na određeni način potvrđuje svjedokinja L.", a sve ostalo, smatra žalitelj, predstavlja "samo pravno irelevantne pretpostavke". U prilog navoda obrane, smatra žalitelj, govori činjenica da je TD L. d.o.o. u inkriminirano vrijeme nesporno bio u poslovnim odnosima s navedenom stranom tvrtkom, ali ista prema njemu nema nikakvih potraživanja, što ukazuje da je sva uvezena roba uredno plaćena. Stoga je prvostupanjski sud neosnovano na tu okolnost odbio ispitati predložene svjedoke posljedicom čega je činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđenim.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, kao odgovorna osoba u TD L. d.o.o., počinio sva tri kaznena djela na način kako ga tereti optužba.

 

Prije svega, nije sporno da je optuženik, kao direktor i odgovorna osoba, bio dužan skrbiti se o zaštiti imovinskih interesa TD L. d.o.o. postupajući pri tom s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Također, nije sporno da je optuženik osobno, kao jedini ovlašteni potpisnik platnog prometa, u inkriminiranom periodu s računa društva podizao gotovinu u ukupnom iznosu 7.221.840,36 kn od čega je iznos od 2.020.609,84 kn vratio pojedinačnim uplatama na račun društva, a za ovakvo podizanje i vraćanje sredstava ne postoji odgovarajuća vjerodostojna poslovna dokumentacija.

 

Kod takvog stanja stvari, dakle, kada optuženik osobno podiže novac s računa tvrtke bez odgovarajuće popratne dokumentacije, logično je zaključiti da su sredstva podignuta u njegovu osobnu korist, osim ako optuženik ne dokaže suprotno tj. da su podignuta sredstva utrošena u poslovne svrhe.

 

Optuženik tvrdi da su predmetna sredstva utrošena za plaćanje uvezenog šljunka u prilog čega dostavlja ugovor o kupoprodaji šljunka s prodavateljem M-...-... d.o.o. O., Bosna i Hercegovina, broj 79/07 od 16. travnja 2007. te ugovor o iznajmljivanju plovnog objekta pristan "..." broj .... od 17. travnja 2007. Time, dakle, optuženik tvrdi da je uvezeni šljunak plaćao mimo poslovnog računa društva tj. "na crno" i na tu okolnost predlaže ispitati svjedoke H. B. i M. M. iz O.

 

Prvostupanjski sud s pravom otklanja optuženikovu obranu kao neuvjerljivu. Prije svega, ugovori koje je optuženik priložio odnose se tek na dio inkriminiranog razdoblja tj. na 2007. kada je, suglasno optuženikovoj obrani i iskazu svjedoka A. L., isplata šljunka vršena transakcijski putem računa, što je vidljivo i iz obavljenog poreznog nadzora za tu godinu. Iako optuženik tvrdi da je u nastavku poslovanja isplatu vršio u gotovini, o tome nema nikakve dokumentacije pa niti odgovarajućeg ugovora o kupoprodaji šljunka s M-...-... d.o.o. O. za 2008. Osim toga, optuženik tvrdi da su mu za uplaćenu gotovinu "izdavani papiri u vrijednosti novca koje je predavao u računovodstvu" što voditeljica knjigovodstva, svjedok A. L., ne potvrđuje. Upravo suprotno, ta svjedokinja iskazuje da je primijetila da se s računa tvrtke podiže gotovina bez prateće dokumentacije, a optuženik joj je govorio da će ista doći naknadno, što se nije dogodilo.

 

Osim navedenog, prvostupanjski sud s pravom ima u vidu odredbe priloženog ugovora broj 79/07 prema kojima je način plaćanja prodavatelju bio precizno određen i to avansno u iznosu od 300.000 eura s posljedičnim ispostavljanjem računa, a svaki drugi način plaćanja trebao je biti popraćen naknadnim aneksom ugovora, kakav obrana u postupku nije predočila.

 

Isto tako, prema rezultatima provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji S. O., ali i iskaza svjedoka I. Ž., poreznog inspektora, jasno slijedi da se plaćanje robe iz uvoza, u pravilu, mora plaćati transakcijski, a ne u gotovini, s obzirom na potrebu sastavljanja carinske deklaracije koja je u tom slučaju obavezna.

 

Činjenica da je optuženik u inkriminiranom periodu, opet bez prateće vjerodostojne dokumentacije, uplatio na račun TD L. d.o.o. iznos od ukupno 2.020.609,84 kn, očito nije u vezi s njegovom tvrdnjom o plaćanju uvezenog šljunka "na crno", jer bi se u tom slučaju radilo o rashodima društva, a ne priljevu sredstava. Ova činjenica prije govori da je  optuženik podizao sredstva s osnova pozajmica koje je dijelom vratio, što knjigovodstveni vještak uzima u obzir umanjivši ukupno dugovanje optuženika za taj iznos.

 

Ovdje navedena utvrđenja nisu žalbom uspješno osporena. Tvrdnja žalbe da tvrtka M-...-... d.o.o. O. nema potraživanja prema TD L. d.o.o. još ne dokazuje da su sredstva podignuta s računa tvrtke utrošena upravo za plaćanje uvezenog šljunka, posebno kada nema dokumentacije o poslovnoj suradnji tih subjekata nakon 31. prosinca 2007. S druge strane, optuženik je u svojoj obrani tvrdio da ga je M. B., uposlenik tvrtke M-...-... d.o.o. O., tražio i primao isplatu šljunka "na crno", međutim, ispitivanje tog svjedoka u postupku nije predloženo, već se tek u raspravnoj fazi postupka predlaže ispitivanje H. B. i M. M. bez preciziranja okolnosti o kojima bi oni trebali svjedočiti. Budući da optuženik ove osobe ne spominje u svojoj obrani, a navodima žalbe se tek paušalno tvrdi da oni imaju saznanja "o okolnostima plaćanja u gotovini društvu M.", to imajući u vidu sve naprijed utvrđene činjenice, kao i protek vremena od događaja što bi zasigurno otežalo pronalazak tih osoba, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da bi se njihovim ispitivanjem bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak.

 

Slijedom navedenog, dakle, nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda vezano za kazneno djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude.

 

Što se tiče kaznenih djela  pod toč. 2. i 3. izreke pobijane presude, žalitelj uopće ne navodi razloge pobijanja, a dokazanost istih nedvojbeno proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka te nalaza i mišljenja vještaka za vrijednosti motornih vozila i strojeva, kao i iskaza svjedoka I. Ž. te Z. G. Konačno, niti optuženik u svojoj obrani nije obrazložio zbog čega je teretna i priključna vozila te utovarivač i traktor u vlasništvu TD L. d.o.o., bez naplate, prenio na svoj obrt L. prijevoz i poljoprivredno gospodarstvo, F., dok činjenica izostanka poslovnih knjiga koje je TD L. d.o.o. po zakonu bio obavezan voditi tijekom inkriminiranog perioda, uopće nije sporna.

 

Stoga su sve činjenice potpuno i pravilno utvrđene te je odgovarajućom primjenom materijalnog prava optuženik osnovano proglašen krivim za sva kaznena djela iz optužnice.

 

Što se tiče vrste i visine kazne izrečene optuženiku, ovaj žalbeni sud nalazi da je, uslijed preinačenja prvostupanjske presude pod toč. 1. izreke, ali i djelomičnim prihvaćanjem žalbe, optuženiku trebalo izreći blažu jedinstvenu kaznu zatvora. Naime, iako su pojedinačne kazne zatvora za svako kazneno djelo utvrđene pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti konkretnog slučaja, pri odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio loše zdravstveno stanje optuženika vidljivo iz priložene medicinske dokumentacije.

 

Zbog toga, imajući u vidu da, pravilnom primjenom odredaba o odmjeravanju kazne, nema uvjeta za opoziv ranije izrečene uvjetne osude optuženiku, te cijeneći njegove zdravstvene tegobe, ali s druge strane, i činjenicu da je nakon učina kaznenih djela  za koja ovdje odgovara u dva navrata osuđivan i to zbog kaznenog djela iz čl. 626. st. 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima te kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 278. st. 3. KZ/11, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora, optuženika treba osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

 

Ovako odmjerena jedinstvena kazna zatvora odgovara težini počinjenih kaznenih djela i ličnosti samog počinitelja te će se njome ostvariti zakonom predviđene svrhe u vidu potrebnog utjecaja na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, ali će se time upozoriti i drugi građani da se klone sličnih postupaka.

 

Kako su slijedom izloženog navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 29. listopada 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.